P-1645/23

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćniku Miri Marinoviću, odvjetniku u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri, Zagreb, Lopašićeva 6 , radi utvrđenja i isplate 1.392,11 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Mire Marinovića i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, donio je i objavio 23. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 51400607-5103764719 sklopljenog dana 18.12.2007. godine između GT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Erste&Steiermärkische banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 kao kreditora s druge strane, i to čl. 7. u dijelu koji glasi: „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 1.392,11 € sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 10,41 EUR od 14.02.2008.,

- na iznos od 30,41 EUR od 21.03.2006..,

- na iznos od 21,84 EUR od 03.04.2008..,

- na iznos od 31,89 EUR od 23.05.2006.,

- na iznos od 9,97 EUR od 17.07.2008..,

- na iznos od 9,97 EUR od 17.07.2008.,

- na iznos od 2,39 EUR od 01.09.2008..,

- na iznos od 23,76 EUR od 27.11.2008.,

- na iznos od 23,76 EUR od 27.11.2008.,

- na iznos od 23,76 EUR od 27.11.2008.,

- na iznos od 68,74 EUR od 06.02.2009..,

- na iznos od 70,50 EUR od 17.02.2009.,

- na iznos od 69,54 EUR od 02.03.2009.,

- na iznos od 57,26 EUR od 26.03.2009.

- na iznos od 61,13 EUR od 04.05.2009.,

- na iznos od 56,57 EUR od 08.05.2009..,

- na iznos od 55,05 EUR od 01.06.2009.,

- na iznos od 44,48 EUR od 01.07.2009..,

- na iznos od 50,61 EUR od 04.08.2009.,

- na iznos od 56,49 EUR od 01.09.2009..,

- na iznos od 49,53 EUR od 05.10.2009.,

- na iznos od 48,33 EUR od 04.11.2009..,

- na iznos od 54,77 EUR od 04.12.2009.,

- na iznos od 63,01 EUR od 05.01.2010..,

- na iznos od 159,44 EUR od 10.12.2010.,

- na iznos od 238,50 EUR od 12.03.2012.,

do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 %, a od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.995,85 €.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 423,13 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su GT i tuženik sklopili Ugovor o kreditu, broj: 51400607-5103764719, i to tuženik kao kreditor, a GT kao korisnik kredita, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 182.211,12 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 360 mjeseci. Navodi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica ništetne jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu niti se o navedenim ugovornim odredbama pregovaralo. Ukazuje da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03,), tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi da ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR-a) i da je po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu. Ukazuje da su Korisnik kredita, kao Ustupitelj i tužitelj, kao Primatelj, sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, kojim je Korisnik kredita kao Ustupitelj prenio svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa na temelju Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, na tužitelja, kao Primatelja. Ističe da je o prijenosu opisanih tražbina i prava s Korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem. Predmetnim podneskom tužitelj je postavio stupnjevitu tužbu tražeći da se tuženiku naloži dostavu isprava pobliže opisanih u manifestacijskom zahtjevu te da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, kako bi mogao postaviti određen tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te navodi da ističe prigovor nedopuštenosti stupnjevite tužbe budući da do podnošenja tužbe tužitelj nije zatražio dostavu bilo kakve dokumentacije od tuženika te da je tuženik na traženje korisnika kredita istom dostavu svu traženu dokumentaciju. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te navodi da osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku a ukoliko bi ga i imao, isti zahtjev nije mogao prenijeti na tužitelja, jer se radi o pravima koja mu pripadaju zbog njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu jer sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na treću osobu prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Nadalje ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije iz razloga što je za potraživanje tuženika temeljem Ugovora o kreditu zakoniti vlasnik postalo društvo B2 KAPITAL d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367 (kao cesionar) temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između tuženika kao cedenta i navedenog društva, kao cesionara, a sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. do 87.) te ističe da je korisnik kredita o navedenom obaviješten. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava status potrošača korisnika kredita te ističe da je na tužitelju teret dokaza statusa potrošača korisnika kredita. Nadalje, ističe prigovor zastare smatrajući da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Također ukazuje da ukoliko bi se ipak smatralo da je potrebno utvrditi okolnosti informiranosti korisnika kredita kao potrošača da su korisniku kredita bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak te ističe kako su potrošačima pa tako i predniku tužitelja kao korisniku kredita prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. Navodi da je tuženik korisnika kredita kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina pa tako i putem informacija Pojam „valutna klauzula“ koju su svi korisnici kredita mogli preuzeti u poslovnici, zatim putem brošure Stambeni krediti Erste Banke koja je bila prilog uz Novi list, zatim putem brošure u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR. Zaključno navodi da je i u razgovoru sa službenicima banke korisniku kredita bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

3. Sud nije odobrio očitovanje tuženika na navode tužitelja iz podneska od 10. listopada 2023. kako se već očitovao podneskom od 13. studenog 2023., te očitovanje tužitelja na podnesak tuženika od 13. studenog 2023. kako se već očitovao podneskom od 29. ožujka 2024.

4. U nastavku postupka tužitelj je u podnesku od 18. prosinca 2024., a nakon provedenog vještačenja, postavio određen tužbeni zahtjev na način da je potraživao iznos od 1.392,11 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice pobliže opisane u podnesku.

5. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 51400607-5103764719 od 18. prosinca 2007. godine (list 7.-14. spisa), izvadak iz knjige položenih ugovora od 26. rujna 2007. (list 15. spisa), potvrda (solemnizacija) od 19. prosinca 2007. (list 16. spisa), grafički prikaz kretanja tečaja USD u razdoblju od ožujka 1998. do veljače 2004. (list 40. spisa), pisani iskaz MT, ovjeren po javnom bilježniku broj: OV-1386/2020 (list 42.-43. spisa), neke činjenice o kreditima u švicarskim francima i nekim mogućnostima državne intervencije (list 44. – 55. spisa), obavijest o prijenosu potraživanja (list 75. spisa), brošura stambeni krediti ERSTE banke (list 104. – 119. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 12. lipnja 2023. (list 186. - 199. spisa), otplatni plan za kredit (list 288. – 295. spisa), izjava svjedoka od 4. travnja 2024. (list 309. – 310. spisa), izjava svjedoka od 4. travnja 2024. (list 311 – 314. spisa).

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.392,11 € koji je tuženik naplatio od prednika tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. dalje: ZOO).

8. Među strankama nije sporno da su tuženik i GT zaključili 18. prosinca 2007. Ugovor o kreditu broj 51400607-5103764719 (dalje u tekstu – Ugovor), a kojim je korisniku kredita odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak). Jednako tako nije sporno da je GT sklopio 8. lipnja 2023. sklopio sa tužiteljem Ugovor o ustupu tražbine kojim je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu broj 51400607-5103764719, te nije sporan status potrošača korisnika kredita, odnosno GT.

9. No, među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, pasivna legitimacija tuženika, sporno je jesu li odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari kao što je sporna i visina tužbenog zahtjeva te status potrošača korisnika kredita.

10. Uvidom u Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07 – dalje: ZZP-) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

11. Uvidom u točku 2. Ugovora ovaj sud je utvrdio da je iznos kredita kunska protuvrijednost 182.211,12 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj.

12. Točkom 3. Ugovora ugovorena je namjena kredita kao stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine.

13. Točkom 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita u 360 mjesečnih obroka te je točkom 7.11. ugovorena valutna klauzula odnosno da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke te da je korisnik kredita upznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja i da potpisom ugovora korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

14. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine ovaj sud je utvrdio da su GT i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 8. lipnja 2023., te je člankom 1. utvrđeno da ustupitelj ima tražbinu prema tuženiku s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada te je člankom 2. ugovora ustupitelj i prenio te svoje tražbine na tužitelja.

15. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi na temelju financijskog vještačenja.

16. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

17. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. ZZP-03, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. (tako i VTS, Pž-4749/2020-7 od 13. travnja 2022., Pž-2203/2021-3 od 1. kolovoza 2022.)

18. I Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

19. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. – dalje ZZP/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. – dalje ZZP/07.). Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio tuženik i u tom predmetu.

20. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

21. Tužitelj se tijekom cijelog postupka izrijekom poziva na navedene odluke iz kolektivnog spora.

22. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna i u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

23. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Temeljem čl. 502. c. ZPP-a prvostupanjski sud je vezan za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi.

25. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi, a što je i ovdje slučaj, treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi.

26. Kao što je ranije navedeno i odredbom čl. 126. ZZP-22 koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe je propisivao da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

27. Slijedom gore navedenog, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili GT i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 18. prosinca 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

28. Za navesti je i to da se presuda u slučaju "potrošač" primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i/ili valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.).

29. Iz odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu razvidno je da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao s potrošačima – korisnicima kredita. Iz sadržaja spornih odredaba ni na koji način ne proizlazi da je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj, a i na sastavljanje ugovora u cjelini, a tuženik samo paušalno navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ali ne argumentira detalje tih pregovora.

30. Da u individualnim parnicama u kojima se stranka pozove na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti odredaba Ugovora zaključenog između konkretnih stranaka koje su istovjetne odredbama kakve su u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim zauzeo je stav i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudama Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019, Rev-2868/18-2 od 19. veljače 2019. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.

31. Naravno da navedeno u prethodnoj točki ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

32. Slijedom navedenog, sud je na okolnosti da je predmetna odredba korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja te da su korisniku kredita tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao, zatim da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu i da je korisnik kredita mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te da su korisniku kredita tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao, sud izveo dokaz saslušanjem korisnika kredita GT i svjedoka GTŽ, zaposlenice tuženika.

33. Svjedok GT u svom iskazu je u bitnome naveo kako mu je bilo jasno da uzima krediti koji je vezan uz valutu u CHF, ali da mu nikakvi rizici vezano uz valutnu klauzulu CHF nisu bili poznati jer ih tada nije ni bilo, te da je navedeni kredit uz valutnu klauzulu CHF bio povoljniji. Također je naveo kako mu nitko od djelatnika banke nije obrazložio posljedice i rizike vezanje kredita uz tečaj CHF te da nije pregovarala o odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o valutnoj klauzuli te da je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF i ugovora uz valutnu klauzulu u EUR i da je izabrao ugovor uz valutnu klauzulu u CHF jer je bio povoljniji. Naveo je da je predmetni kredit podigao za kupnju stana za stanovanje njega i obitelji i da je sam otplaćivao kredit. Također je iskazao da je pročita predmetni ugovor o kreditu i da se nije raspitivao kod djelatnika banke vezano uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno nije se raspitivao što ona točno znači i da je u trenutku potpisa bio svjestan da će rate plaćati u HRK i da iste ovise o tečaju CHF, ali da su početne rate bile oko 4000,00 kn, da bi potom iste porasle na 7000,00 kn.

34. Svjedok GTŽ u svom iskazu je u bitnome navela da je u sporno vrijeme bila direktorica poslovnice te da nije osobno sudjelovala pri sklapanju ugovora o kreditu pa tako niti konkretnog već da je to u konkretnom slučaju radila druga djelatnica banke koja je trenutno na dugotrajnom bolovanju. Navela je da joj je uz navedene okolnosti poznato da su u to doba vezano uz stambene kredite u ponudi bila moguća sklapanja istih uz valutnu klauzulu u CHF, uz valutnu klauzulu u EUR kao i mogućnost sklapanja stambenih kredita u HRK. Također je iskazala da bi se predmetni krediti realizirali kroz nekoliko posjeta klijenata te im je tom prilikom i predan letak u kome su bili prikazani navedeni proizvodi, te su klijentima i objašnjene navedene valutne klauzule u CHF i EUR. Navela je da s klijentima nije pregovarano o valutnoj klauzuli u CHF jer smatra da je ista određena kretanjima na tržištu i da se nema o čemu pregovarati. Nadalje je iskazala da je vezano uz rizike vezanja ugovora uz valutnu klauzulu u CHF, klijentima predavan grafikon sa povijesnim kretanjem valute CHF, pa tako i EUR-a. Zaključno je navela da na predmetnih letcima koji su predavani klijentima nije bilo upozorenje da je CHF visokorizična valuta i da se ne sjeća koji broj godine je obuhvaćao povijesni pregled kretanja valuta CHF i EUR-a.

35. Slijedom navedenog, imajući u vidu isprave koje prileže spisu i iskaz svjedoka GT i svjedoka GTŽ, ovaj sud je ocijenio da tuženik nije dokazao da su predniku tužitelja pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi te je utvrdio da tuženik i korisnik kredita nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj kaluzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu budući da je tako iskazao i svjedoka GT (korisnik kredita) i svjedokinja GTŽ (zaposlenica tuženika) koja je u svom iskazu potvrdila da se s klijentima nije pregovaralo o valutnoj klauzuli u CHF.

36. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka PT i ČT budući da je sud smatrao da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno pa bi izvođenje navedenih dokaza bilo neekonomično i nesvrsishodno. Jednako tako sud je odbio i dokazni prijedlog tuženika za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost da tuženik navedenim ugovorima nije ostavario extra profit budući da navedena okolnost nije bila odlučna u ovoj pravnoj stvari pa je izvođenje navedenog dokaza neekonomično i nesvrsishodno.

37. Što se tiče sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vidljivo je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača u okviru kojeg je utvrđeno da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Zbog navedenog sporna ugovorna odredba nije razumljiva, jer u njoj nisu navedeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF niti je prilikom sklapanja ugovora korisniku kredita kao potrošaču navedeno i na transparentan način objašnjeno kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega je navedena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Osim toga valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno da tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

38. Slijedom svega gore navedenog zaključno valja reći da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora korisniku kredita kao potrošaču navedeno i na transparentan način objašnjeno kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao i predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca.

39. U odnosu na tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije u kojemu je naveo da tuženik svoje potraživanje po navedenom ugovoru o kreditu prenio na društvo B2 KAPITAL d.o.o., ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, sam tuženik je dostavio u spis obavijest o prijenosu potraživanja od 25. siječnja 2017. godine. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno je da se preplaćeni iznosi odnose na razdoblje od veljače 2008. pa do 27. rujna 2012. godine kada je navedeni Ugovor o kreditu i raskinut od strane tuženika zbog neurednog plaćanja. Slijedom navedenog, kako je sam vještak utvrdio da se utuženi iznosi odnose upravo na iznose koje je korisnik kredita preplatio i to plaćanjem upravo tuženiku kao davatelju kredita te da su svi navedeni iznosi plaćeni tuženiku 5 godina prije nego što je tuženik svoje tada nepodmireno potraživanje prenio na treću osobu (B2 KAPITAL d.o.o.), to je razvidno da navedeni prigovor nije osnovan.

40. Dodatno se ukazuje da je tuženik na izravan upit suda na ročištu održanom 10. travnja 2024. naveo da ne može točno navesti u kojem dijelu je tuženik prenio svoje potraživanje prema korisniku kredita na društvo B2 KAPITAL, što sasvim jasno ukazuje da se radi o paušalnom prigovoru koji je usmjeren na odugovlačenje postupka. Jednako tako tuženik nije osporio tvrdnju tužitelja s tog ročišta da tužitelj tužbom potražuje samo razliku do dijela kada je potraživanje banke prenijeto na društvo B2 KAPITAL.

41. U odnosu na tuženikov prigovor kojim je osporavao svojstvo potrošača korisnika kredita, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

42. Odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 i 125/07 – dalje: ZZP) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

43. Pri tome se ukazuje da je nije odlučno je li tužitelj ima svojstvo potrošača jer ga naravno nema, već je odlučno je li korisnik kredita koji je svoje potraživanje prenio na tužitelja, ima svojstvo potrošača.

44. Osim što iz samog Ugovora u članku 3. Ugovora je izrijekom navedeno da se kredit odobrava kao stambeni kredit i da je svrha kredita kupovina stana te da je ugovor sklopila fizička osoba, ovaj sud je i iz iskaza svjedoka GT utvrdio da je kredit korišten upravo za kupnju stana za stanovanje te da ga je on osobno otplaćivao. Slijedom navedenog, ispunjeni su svi uvjeti iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

45. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ovaj sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

46. Vještak je svom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate pa do dana otkaza kredita radi neurednosti i otplati nije mogao mijenjati tečaj za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit da ukupan iznos pretplate uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 1.392,11 €.

47. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka ali je ostao kod ranije iznesenih prigovora dok je tužitelj podneskom od 18. prosinca 2024., naveo također da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je postavio određen tužbeni zahtjev na načni da je potraživao iznos od 1.392,11 € s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice te je podneskom od 12. veljače 2025. dodatno precizirao točku I. tužbenog zahtjeva.

48. Kako je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju takvog ugovora temeljem čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, i to u ukupnom iznosu od 1.392,11 €, kako je odlučeno u točki I. i II. izreke.

49. O tijeku zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos sud je odlučivao primjenom čl. 1115. st. 1. ZOO-a na način da na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana kada su izvršene pojedinačne uplate, jer je iz gore istaknutih razloga tuženik primio utuženi iznos kao nepošteni stjecatelj.

50. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da se na potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina propisan čl. 225. ZOO-a.

51. Najprije valja ukazati na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

52. Dalje se ukazuje na objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

53. Imajući u vidu navedeno pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta je zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. To znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći od 14. lipnja 2014., a s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018.

54. Predmetna tužba, se odnosi na potraživanje tužitelja s osnova ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF, pa imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to proizlazi da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, slijedom čega je prigovor zastare neosnovan.

55. S obzirom da tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“) i to za pristup na ročišta održana 10. travnja 2024., 6. lipnja 2024., 12. veljače 2025. i 13. ožujka 2025., u iznosu od 200,00 €, , za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife), kao i za sastav podneska od 13. lipnja 2023. (tužba), od 29. ožujka 2024. (obrazloženi podnesak) od 18. prosinca 2024. (očitovanje na nalaz i mišljenje) u iznosu od 200,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife), kao i za sastav podneska od 12. veljače 2025. u iznosu od 50 € (Tbr. 8. t. 4. Tarife), što sve skupa uvećano za PDV iznosi 1.812,50 €. Također, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 56,48 € i sudska pristojba na presudu u iznosu od 126,87 € u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23 - dalje ZSP). Jednako tako tužitelj ima pravo i na naknadu troška provedenog vještačenja u iznosu od 300,00 €. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.995,85 €. (točka III. izreke)

56. Ovdje se napominje da je tužitelj prvotno odredio vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl. 186. b. st. 5. ZPP-a u iznosu od 6.650,00 €, te je potom također sukladno navedenoj odredbi, a nakon provedenog vještačenja postavio konačan određene tužbeni zahtjev te slijedom toga vrijednost predmeta spora nakon podneska od 18. prosinca 2024. iznosi 8.042,11 € i to 6.650,00 deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i 1.392,11 € kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva), pri čemu tuženik nije prigovarao tako određenoj vrijednosti spora.

57. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav podnesaka od 10. listopada 2023. u iznosu od 200,00 €, budući da sud raspravnim rješenjem od 10. travnja 2024., nije dopustio tužitelju predmetno očitovanje na navode tuženika iz odgovora na tužbu budući da je sud smatrao da to nije bilo potrebno već da bi dovelo samo do odugovlačenja postupka, slijedom čega ga je sud sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, smatrao nepotrebnim za vođenje ovog postupka. Nadalje, sud je odbio i tužiteljev zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa, budući da sukladno vrijednosti predmeta spora, navedena pristojba iznosi od 126,87 € a ne 300,00 € koliko je tužitelj potraživao. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 423,13 € (točka IV. izreke).

Zagreb, 23. travnja 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od osam dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 126,87 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana