Poslovni broj: P-678/2023-22

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice TKS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] , koju zastupa punomoćnik Ismar Avdagić, odvjetnik iz Zagreba, Trnjanska cesta 63 protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 , kojeg zastupaju punomoćnici TK , Ana Bago Martić i Ivan Dilber , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 18. ,ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika Ismara Avdagića, odvjetnika iz Zagreba te punomoćnika tužitelja Ivana Dilbera , odvjetnika iz Zagreba , dana 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice TKS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] od 11. ožujka 2025.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 51404627-5102495452 od 30. lipnja 2005. između tužiteljice: TKS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika:

ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 kao kreditora, i to: odredba čl. 2. u dijelu koji glasi: „...CHF... protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.“, odredba čl.7. u dijelu koji glasi: „... po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja...“

III. Tuženiku : ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 se nalaže da tužiteljici : TKS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati 4.857,32 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 1,58 EUR od 1.9. 2005.do isplate

-na iznos od 6,28 EUR od 1.10. 2005. do isplate

-na iznos od 3,79 EUR od 1.11. 2005. do isplate

-na iznos od 4,30 EUR od 1.12. 2005. do isplate

-na iznos od 4,37 EUR od 1. 1. 2006. do isplate

-na iznos od 3,74 EUR od 1. 2. 2006. do isplate

-na iznos od 0,98 EUR od 1.3. 2006. do isplate

-na iznos od 1,73 EUR od 1.11. 2008. do isplate

-na iznos od 6,32 EUR od 1.12. 2008. do isplate,

-na iznos od 10,13 EUR od 1.2. 2009.do isplate,

-na iznos od 16,59 EUR od 1. 3. 2009. do isplate,

-na iznos od 7,12 EUR od 1. 4. 2009. do isplate,

-na iznos od 8,87 EUR od 1. 5. 2009. do isplate,

-na iznos od 6,30 EUR od 1. 6. 2009. do isplate,

-na iznos od 8,36 EUR od 1. 7. 2009. do isplate,

-na iznos od 4,96 EUR od 1. 8. 2009. do isplate,

-na iznos od 8,17 EUR od 1. 9. 2009. do isplate,

-na iznos od 4,87 EUR od 1.10. 2009. do isplate,

-na iznos od 6,83 EUR od 1.11. 2009. do isplate,

-na iznos od 7,01 EUR od 1.12 .2009. do isplate,

-na iznos od 17,02 EUR od 1.1. 2010. do isplate,

-na iznos od 15,81 EUR od 1. 2. 2010. do isplate,

-na iznos od 21,84 EUR od 1. 3. 2010. do isplate,

-na iznos od 25,96 EUR od 1. 4. 2010. do isplate,

-na iznos od 32,38 EUR od 1. 5. 2010. do isplate,

-na iznos od 40,27 EUR od 1. 6. 2010. do isplate,

-na iznos od 31,72 EUR od 1. 7. 2010. do isplate,

-na iznos od 56,22 EUR od 1. 8. 2010. do isplate,

-na iznos od 43,61 EUR od 1. 9. 2010. do isplate,

-na iznos od 45,62 EUR od 1.10.2010. do isplate,

-na iznos od 55,46 EUR od 1.11. 2010. do isplate,

-na iznos od 57,61 EUR od 1.12. 2010. do isplate,

-na iznos od 62,04 EUR od 1.1. 2011. do isplate,

-na iznos od 52,80 EUR od 1. 2. 2011. do isplate,

-na iznos od 67,99 EUR od 1. 3. 2011. do isplate,

-na iznos od 79,66 EUR od 1. 4. 2011. do isplate,

-na iznos od 84,04 EUR od 1. 5. 2011. do isplate,

-na iznos od 126,61 EUR od 1.6. 2011. do isplate,

-na iznos od 84,82 EUR od 1. 7. 2011. do isplate,

-na iznos od 78,84 EUR od 1. 8. 2011. do isplate,

-na iznos od 79,28 EUR od 1. 9. 2011. do isplate,

-na iznos od 86,58 EUR od 1.10. 2011.do isplate,

-na iznos od 89,34 EUR od 1.11.2011. do isplate,

-na iznos od 90,02 EUR od 1.12. 2011. do isplate,

-na iznos od 87,33 EUR od 1.1. 2012. do isplate,

-na iznos od 91,16 EUR od 1. 2. 2012. do isplate,

-na iznos od 88,34 EUR od 1. 3. 2012. do isplate,

-na iznos od 88,34 EUR od 1. 4. 2012. do isplate,

-na iznos od 82,42 EUR od 1. 5. 2012. do isplate,

-na iznos od 84,36 EUR od 1. 6. 2012. do isplate,

-na iznos od 88,85 EUR od 1. 7. 2012. do isplate,

-na iznos od 89,49 EUR od 1. 8. 2012. do isplate,

-na iznos od 84,67 EUR od 1. 9. 2012. do isplate,

-na iznos od 82,20 EUR od 1.10. 2012. do isplate,

-na iznos od 87,74 EUR od 1.11. 2012. do isplate

-na iznos od 83,55 EUR od 1.12. 2012. do isplate,

-na iznos od 80,28 EUR od 1. 1. 2013. do isplate,

-na iznos od 80,32 EUR od 1. 2. 2013. do isplate,

-na iznos od 81,71 EUR od 1. 3. 2013. do isplate,

-na iznos od 84,81 EUR od 1. 4. 2013. do isplate,

-na iznos od 84,93 EUR od 1. 5. 2013. do isplate,

-na iznos od 84,95 EUR od 1. 6. 2013. do isplate,

-na iznos od 88,91 EUR od 1. 7. 2013. do isplate,

-na iznos od 89,74 EUR od 1. 8. 2013. do isplate,

-na iznos od 89,74 EUR od 1. 9. 2013. do isplate,

-na iznos od 89,89 EUR od 1.10. 2013. do isplate,

-na iznos od 89,43 EUR od 1.11. 2013. do isplate,

-na iznos od 86,63 EUR od 1.12. 2013. do isplate,

-na iznos od 89,87 EUR od 1. 1. 2014. do isplate,

-na iznos od 91,38 EUR od 1. 2. 2014. do isplate,

-na iznos od 92,40 EUR od 1. 3. 2014. do isplate,

-na iznos od 95,50 EUR od 1. 4. 2014. do isplate,

-na iznos od 96,51 EUR od 1. 5. 2014. do isplate,

-na iznos od 96,57 EUR od 1. 6. 2014. do isplate,

-na iznos od 96,78 EUR od 1. 7. 2014. do isplate,

-na iznos od 96,78 EUR od 1. 8. 2014. do isplate,

-na iznos od 96,78 EUR od 1. 9. 2014. do isplate,

-na iznos od 96,78 EUR od 1.10. 2014. do isplate,

-na iznos od 96,78 EUR od 1.11. 2014. do isplate,

-na iznos od 96,78 EUR od 1.12. 2014. do isplate,

-na iznos od 96,78 EUR od 1. 1. 2015. do isplate, sve po kamatnoj stopi koja se od dana dospijeća pa do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, , sve u roku 15 dana.

IV. Tuženiku : ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 se nalaže da tužiteljici: TKS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije isplati iznos od 644,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskoj dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa , koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve u roku 15 dana.

V. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 51404627-5102495452 od 30. lipnja 2005. između tužiteljice: TKS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] , kao korisnika kredita i tuženika :

ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, kao kreditora u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita odnosno minimalno =200,00 HRK

(dvjesto HRK), obračunate na datum ugovora.“

VI. Tuženiku : ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 se nalaže da tužiteljici: TKS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita isplati 600,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. srpnja 2005. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskoj dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa , koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa , koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve u roku 15 dana.

VII. Tuženiku : ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 se nalaže da tužiteljici: TKS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupaka u iznosu od 1.334,85 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana 23. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa , koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa , koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve u roku 15 dana.

VIII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 radi prebijanja s tražbinom tužiteljice TKS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 284,17 EUR s zakonskim zatezni zateznim kamatama tekućim na iznose od :

-2,20 EUR od 2. 8. 2005. do isplate ,

-1,42 EUR od 2. 4. 2006. do isplate ,

-3,21 EUR od 2. 5. 2006. do isplate ,

-2,26 EUR od 2. 6. 2006. do isplate ,

-1,71 EUR od 2. 7. 2006. do isplate ,

-4,03 EUR od 2. 8. 2006. do isplate ,

-5,48 EUR od 2. 9. 2006. do isplate ,

-3,23 EUR od 2. 10. 2006. do isplate ,

-1,99 EUR od 2. 11. 2006. do isplate ,

-5,00 EUR od 2. 12. 2006. do isplate ,

-4,65 EUR od 2. 1. 2007. do isplate ,

-6,56 EUR od 2. 2. 2007. do isplate ,

-9,81 EUR od 2. 3. 2007. do isplate ,

-7,58 EUR od 2. 4. 2007. do isplate ,

-9,05 EUR od 2. 5. 2007. do isplate ,

-13,80 EUR od 2. 6. 2007. do isplate ,

-13,61 EUR od 2. 7. 2007. do isplate ,

-16,39 EUR od 2. 8. 2007. do isplate , 5

-13,27 EUR od 2. 9. 2007. do isplate ,

-12,49 EUR od 2. 10. 2007. do isplate ,

-19,34 EUR od 2. 11. 2007. do isplate ,

-14,87 EUR od 2. 12. 2007. do isplate ,

-15,58 EUR od 2. 1. 2008. do isplate ,

-10,83 EUR od 2. 2. 2008. do isplate ,

-8,03 EUR od 2. 3. 2008. do isplate ,

-3,03 EUR od 2. 4. 2008. do isplate ,

-4,51 EUR od 2. 5. 2008. do isplate ,

-12,17 EUR od 2. 6. 2008. do isplate ,

-10,7 EUR od 2. 7. 2008. do isplate ,

-13,22 EUR od 2. 8. 2008. do isplate ,

-14,10 EUR od 2. 9. 2008. do isplate ,

-12,71 EUR od 2. 10. 2008. do isplate i

-7,34 EUR od 2. 1. 2009. do isplate .

IX. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: ERSTE&STEIERMÄRKISCHE

BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.498,59 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužiteljica TKS iz [adresa] u tužbi tvrdi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , kao kreditorom dana 30. lipnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj: 51404627- 5102495452 , kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.625,68 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj te je tako čl. 7. Ugovora određeno da tužiteljica otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 417,89 CHF obračunato po srednjem tečaju Banke važećem za CHF na dan odobrenja žiro- računa banke., s time da tužiteljica tvrdi da je na dan puštanja kredita u otplatu, tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je bio konstantno povećan u odnosu na početno stanje sve do konverzije kredita temeljem ZiDZPK/15 (,,Narodne novine'' br. 102/15), što je tužiteljici uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita i u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog, a tužiteljica je početkom 2016. prihvatila zakonsku konverziju kredita u eurski te su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 25. siječnja 2016. i gore navedeni Ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužiteljicu , kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora pri čemu tužiteljica ističe da je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF, kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi , koja se nudi na ,,akciji'', s nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužiteljice stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici , koju se ne smije propustiti i također tuženik je tužiteljicu držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ju upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva već je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužiteljicu o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a tuženik tužiteljici nije objasnio niti koja je tečajna politika Hrvatske narodne banke da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama te tužiteljica nadalje navodi da je udruga ,,Potrošač'' podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv tuženika i 7 ostalih banaka koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je, između ostalog, utvrđeno i da je 8 banaka među kojima i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a navedena presuda je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe ,kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak pa se stoga tužiteljica u ovoj tužbi poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju i budući da ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači propisane su odredbe čl.138. a. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502. c. ZPP-a kojima se omogućuje potrošačima, nakon dovršetka postupka za kolektivnu zaštitu, pozvati se na pravna utvrđenja iz takve presude i slijedom navedenog presuda iz kolektivnog spora izravno se odnosi na sve ugovorne odredbe i ugovore obuhvaćene presudom pa na taj način i Ugovor čije odredbe su predmetom ovog spora tako da polazeći od pravila da presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev za restituciju onog što je primljeno na osnovu ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama i valuti otplate kredita te s obzirom da se radi o restituciji koja je utemeljena na odredbama čl.323. Zakona o obveznim odnosima, svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, uz napomenu da tužiteljici uz glavnicu pripadaju i zakonske kamate te nadalje tužiteljica tvrdi da sud Europske unije je u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet PK protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 2. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji i činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, što znači da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te potpisom aneksa o konverziji tužiteljica nije izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje o samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane , što je navedeno i potvrđeno u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018. i osim toga tužiteljica smatra da je ona u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF preplatila kredit za iznos koji će se utvrditi financijskim vještačenjem temeljem dokumentacije koju će dostaviti tuženik, a uvećano za zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate i tužiteljica ističe da nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita, koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje , posebno imajući u vidu da je pravo tužiteljice da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05 ) i činjenica što su stranke naknadno sklopile Dodatak ugovoru o kreditu i izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti , jer ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora tj. ex tunc tako da niti sklapanjem Dodatka ugovoru niti donošenjem ZiDZPK (,,Narodne novine '' br. 102/2015) nisu konvalidirane ništetne odredbe glavnog ugovora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.) te nadalje tužiteljica ističe da je odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tužiteljica navodi u odnosu na valutnu klauzulu u CHF da su sudovi u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ,koja je potrošačima nametnuta jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo pri čemu su sudovi rješavali pitanje da li su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive, a utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti , koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik je tužiteljicu tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za nju povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta., ali je pritom tuženik tužiteljicu propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika ,kao davatelja kredita, a nikako ne za tužiteljicu kao korisnika kredita i stoga tužiteljica, kao prosječni potrošač nikako nije mogla razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati i budući da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri obaviještena, ona niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogla razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće i tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužiteljicu informirati o svim rizicima, koje ona kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, što je sve propustio učiniti pa je tako tuženik tužiteljicu izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za tužiteljicu posebno rizičnom valutnom klauzulom, dakle tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama, koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužiteljice i bila je značajna pa tužiteljica tvrdi da iz svega gore navedenog je jasno da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima i time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 i čl. 322. ZOO/05 i posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) i nadalje tuženik je temeljem odredbe o naknadama iz čl. 10. Ugovora o kreditu naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita u iznosu 1,000% na iznos kredita što iznosi 1.811,16 kuna/ 240,38 EUR, a o tome se nije posebno pregovaralo i tužiteljica , kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj tih ugovorne odredaba te su navedene odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su kao takve ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03, odnosno ista bi bila i ništetna prema odredbi čl. 102. u svezi odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača i nigdje u Ugovoru se ne navodi od čega se sastoji administrativna naknada za obradu kredita, kakva je struktura plaćenog troška, kao niti način na koji se došlo do iznosa koji je tužiteljica kao korisnik kredita platila iz čega proizlazi da je ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskim ugovorima, to je očito da se o odredbama tih ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati, s time da tužiteljica tvrdi da tuženik na njezin zahtjev nije dostavio podatke i dokumentaciju : početni otplatni plan, konačni otplatni plan, pregled prometa po partiji kredita do 30. rujna 2015., specifikaciju uplata do 30. rujna 2015., obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, a radi se dokumentaciji zajedničkoj za obje strane te joj ih je s obzirom na sadržaj ugovora o kreditu isti dužan dati pri čemu ističe da nije sudski vještak niti posjeduje potrebnu dokumentaciju, a da navedeni izračun zahtjeva veći stupanj stručnosti, pa tužiteljica zadržava pravo urediti tužbeni zahtjev, nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje tako da tužiteljica predlaže da sud donese rješenje , kojim će naložiti tuženiku da dostavi:početni otplatni plan , konačni otplatni plan, pregled prometa po partiji kredita do 30. rujna 2015. , specifikacija uplata do 30. rujna 2015. , obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu te po potrebi druge podatke i dokumentaciju potrebnu za utvrđenje tražbine i također tužiteljica traži da sud donese presudu da se : utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 51404627-5102495452 od 30. lipnja 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika ,kao kreditora, i to:odredba čl. 2. u dijelu koji glasi: „...CHF... protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ i odredba čl.7. u dijelu koji glasi: „... po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja...“ te da se naloži tuženiku da na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos čiju će visinu tužiteljica odrediti nakon što tuženik dostavi početni otplatni plan, konačni otplatni plan, pregled prometa po partiji kredita do 30. rujna 2015., specifikaciju uplata do 30. rujna 2015., obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, po potrebi druge podatke i dokumentaciju potrebnu za utvrđenje tražbine te nakon što se provede vještačenje temeljem tako dostavljenih podataka sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate te tužiteljica nadalje od tuženika traži na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije isplatu iznosa čiju će visinu tužiteljica odrediti tek nakon što tuženik dostavi početni otplatni plan, konačni otplatni plan, pregled prometa po partiji kredita do 30. rujna 2015., specifikaciju uplata do 30. rujna 2015., obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, po potrebi druge podatke i dokumentaciju potrebnu za utvrđenje tražbine te nakon što se provede vještačenje temeljem tako dostavljenih podataka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. a tužiteljica također traži da se utvrdi ništetnom odredba čl.10. Ugovora o kreditu broj: 51404627- 5102495452 od 30. lipnja 2005. između tužiteljice i tuženika u dijelu koji glasi:„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana.“ i tužiteljica tužbom traži da joj tuženik na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita isplati 240,38 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2007. pa nadalje te tužiteljica traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.

Tužiteljica je tijekom postupka nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od dana 11. ožujka 2025. precizirala tužbene zahtjeve , kojima od tuženika traži na ime preplate po kreditu iznos od 4.857,32 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , zatim od tuženika traži na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije iznos od 644,61 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. pa do isplate te tužiteljica od tuženika na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita ( ispravljeno na ,,2,500 % ) u iznosu od 600,95 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. srpnja 2005. dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjevi tužiteljice ostaju neizmijenjeni.

3. Tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda ,jer da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj: 5102495452 od 30. lipnja 2005. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke i time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14- dalje: ZPP), dakle, nadležnost suda je sporazumno određena i nadležnost suda čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci i s obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednika suda poslovni broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. Općinski sud u Zlataru određen kao stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu umjesto Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao suda pred kojim je tužiteljica podnijela tužbu, tuženik ističe da pri određivanju svrsishodne delegacije od strane višeg suda nije bilo uzeto u obzir da je Ugovorom o kreditu bila ugovorena prorogacijska klauzula u korist Općinskog suda u Rijeci te da iz tog razloga nije niti bilo moguće odrediti svrsishodnu delegaciju nadležnosti u korist naslovnog sudu, a obzirom da niti Općinski građanski sud u Zagrebu nije bio nadležan za odlučivanje u ovom postupku, a isto tako tuženik ističe da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 22. ZPP-a, i to iz razloga što predmetno rješenje o svrsishodnoj delegaciji nije rješenje kojim je drugostupanjski sud odlučivao povodom prigovora mjesne nenadležnosti, a što je u istovrsnom predmetu potvrđeno od strane Županijskog suda u Velikoj Gorici u rješenju poslovnog broja:

Gž-726/2022-2 od 22. kolovoza 2022. te ujedno niti odredba čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima, a na temelju koje je doneseno rješenje o svrsishodnoj delegaciji, nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a što je također u istovrsnom predmetu potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj :Gž-920/2022-2 od 12. listopada 2022. tako da tuženik predlaže da se Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te da se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostavi Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu, a podredno tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva , ali ne osporava visinu potraživanja s osnove naplaćene naknade za obradu kredita u visini od 240,38 EUR dok u svezi stupnjevite tužbe i specifikacije tužbenog zahtjeva , tuženik tvrdi da institut stupnjevitih tužbi se koristi u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga, jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže pa odredba čl. 186.b ZPP-a tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže i k tome, prema odredbi čl. 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 4. ZPP- a i tuženik tvrdi da je dana 19. lipnja 2023. zaprimio zahtjev tužiteljice za dostavom dokumentacije te je istom zahtjevu i udovoljio i to dostavom dokumentacije uz dopis od 23. lipnja 2023. pa tuženik predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužiteljici da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci te tuženik prigovara tužiteljici da bi bila potrošač u ovom predmetu , jer prema čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne nekomercijalne svrhe i ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužiteljici i u svakom pojedinačnom predmetu potrebno je utvrditi i dokazati status potrošača te tuženik ističe da je u ovom postupku tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača i predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača , a glede konverzije kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) odlučna činjenica, koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužiteljica i tuženik dana 25. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu ,kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno gore navedenim odredbama Zakona i tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljičin kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pa tuženik nadalje tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske nakon odluke Suda Europske unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu poslovni broj: Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje poslovni broj:Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj: Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3881/15 , kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15., a da je odbacujući predmetnu reviziju Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Revd 2021/2020 naveo : „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ pa stoga tuženik tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/20 i rješenje poslovni broj: Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata te osim toga tuženik ističe rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. gdje se navodi: ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”pa prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske , a prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske i imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15 te da Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužiteljice izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona nesistemskog karaktera, a glede pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva i tako navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona i tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ i slijedom navedenog Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. pa tuženik zaključuje da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama i u konkretnom slučaju tužiteljica u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi joj pripadalo eventualno neko pravo na isplatu , a isto tako tuženik ukazuje na odluku Suda Europske unije poslovni broj: C-567/20 , koji je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija pa tako niti pravo povrata navodnih koristi i tuženik navodi da Sud Europske unije kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku poslovni broj: C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU , a glede izračuna konverzije odredbom čl. 19.c ZIDZPK/15 određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, a u toč. 3. citirane odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno) i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta dok je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Aneksa, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom , odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima pa tako tuženik ističe slijedeće: tužiteljica je slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR, navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka i to s retroaktivnim učinkom konverzije i pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu i tužiteljica se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu poslovni broj: C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor, a što se tiče presude Suda Europske unije u predmetu poslovni broj: C-118/17 (PK protiv Erste Bank Hungary Zrt), tuženik ističe da su i Sud Europske unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku naveli da ista nije primjenjiva na konverziju u Hrvatskoj i također tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare , jer Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 25. siječnja 2016., a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužiteljice s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije i s obzirom da tužiteljica smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, tuženik ističe da bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima i budući da je od dana 25. siječnja 2016., kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara i u svezi s Aneksom ugovora o kreditu , tuženik tvrdi da je sklapanjem Aneksa broj 5102495452 od 25. siječnja 2016., a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužiteljica u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako čl. 5.2. Aneksa broj 5102495452 utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu od 5.976,44 EUR-a pa stoga tuženik ističe da je tužiteljica pristala na sklapanje Aneksa broj 5102495452 kojim je sporazumno odredila uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje te stoga tužiteljica nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu neodređenog novčanog iznosa, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju i također su tužiteljica i tuženik

sporazumno sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 1031262160/51400607-5103257059 od 28. veljače 2012., u tom ugovoru su u čl. 3. istoga ugovorili visinu duga po tom Aneksu, taj ugovor, u tom dijelu, nije na neki valjani način ,,stavljen izvan snage" (nije raskinut, poništen niti utvrđen ništetnim), a što se tiče novčanog iznosa s navodno preplaćenih tečajnih razlika zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tuženik stavlja prigovor zastare , jer se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima , s time da je čl. 118. ZPP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz navedenog članka Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu, radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari te nadalje tuženik tvrdi da je dana 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj: Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, međutim tuženik smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda Europske unije u predmetima poslovni broj: C-81/19 i C- 243/20, jer je zaključak Suda Europske unije da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te se navedeni stav ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima i tako odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatske narodne banke i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja, dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda Europske unije izraženom u odlukama poslovni broj: C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a o informiranosti tužiteljice i postupanju tuženika u fazi pregovora tuženik ukazuje da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima poslovni broj: U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) i stoga tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer je tuženik prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužiteljicu na bilo koju opciju iz ponude, težište je tuženik stavio na kreditiranje bez jamaca , dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužiteljica mora biti svjesna , na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004 i također tuženik tvrdi kako su potrošačima pa tako i tužiteljici prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama, a u svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužiteljica je mogla dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. i također iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama , a koji može nastati uslijed promjene tečaja te nadalje tužiteljica je potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, jer je u dokumentima dano jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama i u dokumentu postoji primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet 100,00 EUR pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi 739,54 kn za 100 EUR , a slijedeći mjesec 753,36 kn za 100 EUR tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od 753,36 kn, dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%, ali u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja, a osim toga tuženik je u tim dokumentima informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja, a sve navedeno proizlazi i iz brošura i letaka te tako tuženik ističe da je svaki korisnik kredita pa tako i tužiteljica također dobila brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF, a iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro tako da iz toga proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužiteljica bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro pa iz svega navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak , odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a tuženik nadalje tvrdi da nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF i tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama i bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti, odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku, a odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske narodne banke , koja je odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (,,Narodne novine '' br.38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti) pa upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu odluku Hrvatske narodne banke , kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora , s time da plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima, što je razvidno i iz dopisa Hrvatske narodne banke od 10. lipnja 2013., a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija , banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF i tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije dok glede tužbenog zahtjeva tužiteljice za naknadu za obradu kredita tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga, jer je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te citirana odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku na iznos kredita, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe te je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo tako da prema odredbi čl. 4. st. 2. Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe te tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor i prvenstveno tuženik ističe da je tužiteljici pružio u cijelosti informacije o njezinoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, jer je tužiteljici ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužiteljici prije nego što je došlo do sklapanja kredita pa je tako na letku za ,,Paket iz minusa u plus'' bilo navedeno kako naknada za obradu kredita iznosi 2,500 % na iznos kredita , a u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužiteljici je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu, koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj, s time da navedena naknada predstavlja iznos , koji se odnosi na troškove, koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita i to : operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.) pa s obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,500 % od visine predmetnog kredita i tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa), točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (,,Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom ,,pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, br: 15/2014), kojim je izrijekom bila u čl. 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“, a osim toga tuženik ističe i prigovor zastare na tražbinu tužiteljice glede plaćanja spomenute naknade , jer je naknada naplaćena dana 30. lipnja 2005. , a ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužiteljice, kojim bi zahtijevala isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja pa je nastupila zastara takve tražbine , a u svezi s tijekom zakonskih zateznih kamata vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice , kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih , tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (,,Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., ,,Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.-dalje ZOO), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva , a sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva tako da tuženik smatra da bi tužiteljica eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim te osim svega navedenog tuženik ističe procesnopravni prigovor radi prebijanja s osnove manje plaćenih iznosa u neutvrđenom iznosu zajedno s zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća pa sve do isplate te shodno tome predlaže sudu da utvrdi postojanje takvog potraživanja tuženika i konstitutivnom odlukom, za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva, izvrši prijeboj međusobnih tražbina pa tuženik predlaže da sud odbaci tužbu , odnosno podredno da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice, a traži i naknadu troškova parničnog postupka.

4. Tuženik je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 13. ožujka 2025. precizirao iznos svoje tražbine glede prigovora prijeboja tako da isti iznosi 284,17 EUR s zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 2402006

-1031262160/51404627-5102495452 od 30. lipnja 2005., uvid u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj5102495452 od 25. siječnja 2016., uvid u dopis tužiteljice tuženiku od 23. lipnja 2023. , uvid u povratnicu ( list 109 spisa ), uvid u Izvod iz odluke uprave Upr-050207-069 od 7. veljače 2005. Konsolidacijski krediti , uvid u letak ,, Paket iz minusa u plus '' , uvid u Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR , uvid u letak ,,Informacija Pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, uvid u grafikone ( list 184 do 187 spisa ), uvid u e-mail dopise ( list 206 do 208 spisa ) , uvid u dopis Hrvatske narodne banke Trgovačkom sudu u Zagrebu na poslovni broj: P-1401/2012 od 7. lipnja 2013., uvid u Obrazac VR-1 Izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama ( list 217 i 2018 spisa ), uvid u podatke tuženika ,,Devizna pozicija u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004. do 2012. ( list 219 spisa ), uvid u tablicu ,,Faze provedbe kredita '' ( list 233 i 234 spisa ), uvid u dopis tuženika punomoćniku tužiteljice od 23. lipnja 2023., uvid u Otplatni plan za kredit ( list 344 do 347 spisa i 370 do 371 spisa, ), uvid u Pregled prometa po kreditu ( list 348 do 366 spisa ), uvid u Obavijest o promjeni kamatne stope od 1. travnja 2009. i 6. listopada 2011., uvid u Obavijest o usklađivanju kamatne stope od 13. prosinca 2013., uvid u Otplatni plan od 6. listopada 2011., ( list 375 i 376 spisa ), uvid u Obavijest o kreditu za razdoblje od 31. prosinca 2014., uvid u Otplatni plan ( list 378 spisa ), uvid u Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. siječnja 2015. do 30. lipnja 2015., uvid u Otplatni plan ( list 381 spisa ), uvid u Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. srpnja 2015. do 31. prosinca 2015., uvid u Otplatni plan ( list 384 spisa ),uvid u Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., uvid u Otplatni plan ( list 387 spisa ), uvid u Obavijest o kreditu za razdoblje do 30. lipnja 2016., uvid u Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., uvid u Otplatni plan ( list 291 spisa ), uvid u Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., uvid u Otplatni plan ( list 394 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja ''d.o. o. iz Zagreba, saslušan je svjedok PKS i saslušana je tužiteljica TKS u svrhu dokazivanja.

6. Nesporno je da je tužiteljica TKS, kao korisnik kredita s tuženikom ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , kao kreditorom sklopila 30. lipnja 2005. Ugovor o kreditu broj: 2402006 -1031262160/51404627- 5102495452, za zatvaranje obveza ,,iz minusa u plus'' kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 38.625, 68 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj i stranke su ugovorile rok vračanja u 144 mjeseca od puštanja kredita u tečaj s iznosom mjesečnog anuiteta od 417,89 CHF te je ugovorena valutna klauzula , a da će se povrat obveza s kamatama , naknadama i drugim eventualnim troškovima obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa banke i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja i da potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja , a također su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 7,99% godišnje , a da su stranke suglasne da se mogu vršiti promjene kamatne stope , kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te je također između stranaka ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i da je korisnik kredita prije korištenja kredita dužan platiti 2,50 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom Ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

7. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik dana 25. siječnja 2016. zaključili Anex broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102495452 , kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da dospjele ugovorne kamate iznose 3.116,59 CHF, dospjele zatezne kamate 1.087,88 CHF i nedospjela glavnica u iznosu od 8.691,80 CHF, a po provedbi konverzije na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita iznosi 5.976,44 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan , koji će se podmirivati sukladno otplatnom planu s time da je mjesečni iznos anuiteta 333,77 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podmirenja.

8. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 51404627-5102495452 od 30. lipnja 2005. sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika , kao kreditora glede valutne kluzule i to: odredba čl. 2. u dijelu koji glasi: „. . .CHF. . . protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.“, odredba čl.7. u dijelu koji glasi: „... po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja...“, kao i u dijelu čl. 10. Ugovora u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita , koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korsinik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate na datum ugovora.“, zatim je sporno da li je tuženik dužan tužiteljici platiti određeni iznos na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu te razliku u iznosu preostale glavnice na dan konverzije , kao i na od strane tuženika naplaćenu naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita , sporno je da li je tužiteljica potrošač, da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tužiteljice i tuženika te u kojem iznosu i da li je nastupila zastara tražbina.

9. Tužiteljica TKS je izjavila da je uzela predmetni kredit 2005. i sjeća se da joj je prije sklapanja Ugovora o kreditu na njezino pitanje da li je najpovoljniji kredit u CHF, u banci rečeno „da, to je to“. Tužiteljica tvrdi da joj za kredit niti EUR kao valuta kredita nije ponuđena već je zapravo to bio CHF.Tužiteljica navodi da je predmetni kredit bio nenamjenski i sjeća se da je iznosio oko 37.000,00 CHF s rokom otplate od 7 godina , a taj kredit je u cijelosti otplaćen, odnosno zatvoren.Tužiteljica navodi da joj je, kao najpovoljniji kredit ponuđen onaj u CHF dok joj nitko nije ništa objašnjavao od strane tuženika o stabilnosti tečaja CHF niti što govorio o tome da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune prema EUR , odnosno da ne štiti tečaj kune prema CHF.Tužiteljica navodi da je pročitala predmetni Ugovor i koliko je mogla, kao laik, razumjela je isti.Tužiteljica tvrdi da dalje nije ništa ispitivala o samom kreditu već joj je samo rečeno da je kao najpovoljniji kredit onaj u CHF.Tužiteljica se ne sjeća da li je u vezi s predmetnim Ugovorom o kreditu išla k javnom bilježniku radi solemnizacije Ugovora te zapravo tvrdi da ,,nije '' .Tužiteljica navodi da su joj mjesečne rate rasle , a da je imala administrativnu zabranu na plaći i sve je to bilo ,,prepušteno'' računovodstvu Klinike za dječje bolesti u Zagrebu gdje je radila tako da nije osobno išla tuženiku i plaćala rate kredita.Tužiteljica navodi da kod tuženika nije ništa pitala zbog čega je došlo do porasta mjesečnih rata.Što se tiče naknade za obradu kredita, također kod tuženika nije ništa pitala , jer je ta naknada bila regulirana Ugovorom i smatrala je da je to normalno i da se to uvijek traži, a ta naknada za obradu kredita je iznosila 2,5%, što je otprilike u protuvrijednosti u kunama 6.000,00 kuna.Tužiteljica tvrdi da je čula da postoji mogućnost konverzije kredita iz CHF u EUR i otišla je kod tuženika radi sklapanja dodatka Ugovora i konverzije tog kredita što je prihvaćeno i potpisala je dodatak Ugovora o kreditu. Tužiteljica ne zna da li joj je uračunata kakva preplata po kreditu. Što se tiče kretanja mjesečnih rata,tužiteljica tvrdi da sada ne zna da li su te mjesečne rate bile jednake , odnosno mijenjale su se rate kredita, ali ne zna u kojoj mjeri.Tužiteljica navodi da je ,,preko'' svoje plaće plaćala mjesečne rate kredita i tako je to činila sve do trenutka zatvaranja kredita, a prije toga je njezin izvanbračni partner ĐK uzeo kredit i zatvorio njezin kredit, ali se ne sjeća kada je to bilo , a da je sve to vidljivo u Pregledu prometa te je to bilo otprilike 2017. Tužiteljica tvrdi da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i kasnije tijekom otplate kredita nije imala u vlasništvu tvrtku, odnosno obrt. Tužiteljica tvrdi da je predmetni Ugovor sastavljen u banci i tamo joj je omogućeno da isti pročita i potpiše te nije bilo nikakvog prigovora u vezi Ugovora o kreditu.Tužiteljica tvrdi glede valutne klauzule da je razumjela samo to da se radi o mijenjanju tečaja valute.Tužiteljica navodi da joj nitko kod tuženika nije rekao zašto se plaća naknada za obradu kredita i koja je struktura tih troškova.Tužiteljica tvrdi da je njezin izvanbračni partner ,,zatvorio'' predmetni kredit nakon konverzije kredita, a da je ona prije konverzije , odnosno ,,zatvaranja'' kredita plaćala kredit.Tužiteljica navodi da je iz novčanih sredstava kredita koristila ta sredstva za podmirenje svojih osobnih potreba, kao što su dugovi i sl., a ne za nikakvo podmirenje poslovnih potreba.Tužiteljica tvrdi da je čula da banke naplaćuju naknadu za obradu kredita, a smatrala je da je to bilo normalno u trenutku kad je Ugovor o kreditu zaključen.

10. Svjedok PKS , izvanbračni partner tužiteljice tvrdi da je predmetni kredit otplaćivala tužiteljica i to putem tzv. administrativne zabrane te mu je to poznato kada je tužiteljica „dizala“ taj kredit, a i bio je jamac po predmetnom kreditu.Svjedok navodi da su on i tužiteljica bili zajedno u banci. Svjedok ne zna detalje predmetnog Ugovora o kreditu, ali zna da je tuženik dao kredit tužiteljici u CHF. Svjedok tvrdi da je potpisao taj Ugovor kao jamac te njemu , kao jamcu nije objašnjeno zašto se kredit uzima u CHF niti mu je što rečeno o stabilnosti tečaja te valute.Svjedok navodi da je on u cijelosti nakon konverzije zatvorio predmetni kredit , a sada se ne sjeća koje je to godine bilo.Svjedok ,,misli'' da je predmetni kredit konvertiran iz CHF u EUR , ali se ne može sjetiti kada je to bilo.

11. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

12. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan

uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice , njoj je ponuđen kredit u CHF , kao najsigurnija i najstabilnija valuta tako da značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima bio je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

13. Naime, kako je to gore navedeno tužiteljici je, prije uzimanja kredita rečeno da je za nju najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužiteljici o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

14. Dakle, tužiteljici od strane tuženika nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uopće uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

15. Pri tome valja reći da je tužiteljica prosječan potrošač ( radila u bolnici kao medicinska sestra ) te je za nju sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

16. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

17. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to: odredba čl. 2. u dijelu koji glasi: „...CHF... protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.“, odredba čl.7. u dijelu koji glasi: „... po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja...“ radi čega je valjalo odlučiti kao u toč.II izreke presude .

18. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet PK protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

19. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 25. siječnja 2016., Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

20. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

21. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

22. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

23. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužiteljica je preplatila iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužiteljici nije vraćeno,sve ono što je preplatila.

24. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

25.

Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

26. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenih zahtjeva tužiteljice, a da je tužiteljica osporila tražbinu tuženika radi prebijanja , provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja'' d.o.o. iz Zagreba na okolnost: preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu CHF – po mjesecima do 30. rujna 2015. i izračuna razlike nedospjele glavnice u konverziji koja proizlazi iz tečajne razlike CHF te u odnosu na prijeboj tražbine izvrši izračun po pravilima o uručunavanju prema ZOO-u (na okolnost konverzije kredita) , da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužiteljice vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), (na okolnost nedostatka aktivne legitimacije), da se vještak očituje koje uplate nisu vršene od strane tužiteljice , a sve sukladno istaknutom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice , (za razliku u tečaju u CHF) izračun novčanog iznosa, izraženog u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja.

27. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da ako se promatraju samo pozitivne tečajne razlike, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.857,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose tečajnih razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.364,62 EUR (4.857,29 EUR glavni dug i 1.507,33 EUR dospjelih zateznih kamata), a ako se promatraju i pozitivne i negativne tečajne razlike, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.573,15 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika ) i nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose tečajnih razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.080,46 EUR (4.573,12 EUR glavni dug i 1.507,33 EUR dospjelih zateznih kamata) i preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije uzimajući u obzir početni tečaj iznosila je 5.409,23 EUR (konvertirani iznos), a visina nedospjele glavnice u konverziji iznosila je 6.053,84 EUR iz čega proizlazi manje priznati iznos umanjenja glavnice u visini od 644,61 EUR (konvertirani iznos) te sve uplate za podmirenje dospjelih obveza po kreditu izvršila je Klinika za dječje bolesti Zagreb ili je uz opis plaćanja stajala primjedba: ,,uplata na konto preplate'' bez konkretnog imenovanja uplatitelja, s time da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR te sve uplate tužiteljice do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi tih uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

28. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a i stranke na isti nisu stavile primjedbe pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

29.

Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za pozitivne tečajne razlike, gdje razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.857,32 EUR , a pojedini iznosi navedeni su u tablicama vještaka njegovog nalaza , slijedom čega je valjalo odlučiti kao u toč.III. izreke presude.

30. Osim navedenog iznosa od 4.857,32 EUR EUR ,tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. III. izreke presude, koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa.

31. Također uzimajući u obzir stručni nepristrani nalaza i mišljenje vještaka sud je utvrdio da za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. 6.080,46 EUR (4.573,12 EUR glavni dug i 1.507,33 EUR dospjelih zateznih kamata) i preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije uzimajući u obzir početni tečaj iznosila je 5.409,23 EUR (konvertirani iznos), a visina nedospjele glavnice u konverziji iznosila je 6.053,84 EUR iz čega proizlazi manje priznati iznos umanjenja glavnice u visini od 644,61 EUR tako da je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije u iznosu od 644,61 EUR radi čega je valjalo odlučiti , kao u toč.IV. izreke presude.

32. Osim navedenog iznosa od 644,61 EUR ,tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 30. rujna 2015. kako je to navedeno u toč.IV. izreke presude.

33. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da tužiteljica nije nepošteni stjecatelj s obzirom na njezin iskaz tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužiteljica ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

34. Nastavno na gore navedeno nije osnovan prigovor tuženika o prijeboju tražbina , jer se takvi iznosi po nižem tečaju ne mogu stavljati u prijeboj s preplaćenim iznosima , jer tužiteljica takav iznos nije uopće stekla , a kamoli da ga je stekla bez osnove ili s obzirom na osnovu , koja je otpala te također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač.

35. Tužiteljica je stavila prigovor zastare tražbine tuženika čiji prijeboj traži u iznosu od 284,17 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinog iznosa i to od 2. 8. 2005. do isplate.

36. Prigovor tužiteljice o zastari takve tražbine tuženika je osnovan.

37. Naime , prema čl. 225. ZOO-a tražbina tužitelja zastarijeva za pet godina od dospijeća svakog pojedinog iznosa , s time da tuženik nema status potrošača i ne uživa pravnu zaštitu iz kolektivnog spora, kao potrošač i ne može se pozivati na prekid zastarnog roka uslijed podnošenja tužbe u kolektivnom sporu pa kako je dospijeće najranijeg iznosa 2. siječnja 2009. a kako je tuženik podnio prigovor prijeboja 15. veljače 2024. , to je protekao rok od pet godina i nastupila je zastara tražbine tužiteljice prema tuženiku te je valjalo odlučiti kao u toč.VIII. izreke presude.

38. Prema čl. 269 st. 2. ZOO-a propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

39. U konkretnom slučaju činidba u pogledu ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita niti je određena niti odrediva.

40. Naime, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o tome nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavijestio tužiteljicu bez da je za to tražio njezinu suglasnost kako to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice.

41. Na taj način , isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) zbog čega se uopće plaća naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, uzrokovan je nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, koju promjenu ona nije mogla predvidjeti, a pravilnost nije mogla provjeriti, jer nije imala nikakve egzaktne kriterije.

42. Dakle , tuženik nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je baš određena naknada u visini od 2,50 %, odnosno najmanje 200,00 HRK pri čemu tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed, pripremljenog ugovora,odnosno, o takvoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom , a osim toga u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati ta naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju).

43. Iz takvog odnosa tužiteljice i tuženika proizlazi da je tuženik tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za troškove obrade zahtjeva i odobravanje kredita

44. Prema tome na opisani način tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi , koje bi kreditor imao, bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, budući da obrada i odobravanje kreditnog zahtjeva ulazi u opis radnog mjesta službenika banke za što on dobiva mjesečnu plaću.

45. Stoga je takva ugovorna odredba nepoštena kako to definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03) , s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

46. Prema tome takva ugovorna odredba protivna je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

47. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga odredio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita niti je dokazao kako je utvrdio tu naknadu od 2,50% od iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita .

48. Slijedom navedenog utvrđeno je ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 51404627-5102495452 od 30. lipnja 2005. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora u dijelu čl. 10. Ugovora koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate na datum ugovora.“radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. V.izreke presude.

49. Budući da je utvrđena ništetnost navedene ugovorne odredbe , a da je nesporno da 2,50% od iznosa odobrenog kredita iznosi 600,95 EUR , to je valjalo odlučiti , kao u toč. VI. izreke presude.

50. Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 ZOO-a, to je isto dužan vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 ZOO-a od dana stjecanja, odnosno od 1. srpnja 2005.

51. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio za osobne potrebe ( pokriće dugova i sl. ) pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač.

52. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

53. Dakle, tužiteljica je dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

54. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužiteljice u podnesku od 11. ožujka 2025. zbog povišenja tužbenog zahtjeva.

55. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

56. U konkretnom slučaju tuženik se ne može protiviti preinaci tužbe od 11. ožujka 2025. , jer je tužiteljica nakon provedbe financijskog vještačenja , iz iste činjenične osnove zahtijevala drugu novčanu svotu pa je valjalo dopustiti takvu preinaku tužbe i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

57. Tuženik je tijekom postupka stavio i prigovor promašene aktivne legitimacije tužiteljice ,jer da je iz dokumentacije razvidno da je njezin izvanbračni partner ,,zatvorio'' , odnosno otplatio u konačnici predmetni kredit.

58. Prigovor tuženika nije osnovan.

59. Naime, iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice i prema dokumentaciji u spisu , kao i iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je sve uplate za podmirenje dospjelih obveza po kreditu izvršila Klinika za dječje bolesti Zagreb gdje je tužiteljica radila, a otplaćivala je kredit putem trajnog naloga , odnosno kako to tužiteljica tvrdi putem tzv. ,,administrativne zabrane'' te je dakle ona uzela i otplatila kredit pa je aktivno legitimirana u ovom predmetu.

60. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbine tužiteljice.

61. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan.

62. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c ZPP-a 63. Glede naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica u ovom individualnom sporu podnijela, je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada je tužiteljica podneskom podnijela tužbu, tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO- a i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice.

64. Tuženik je stavio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda , jer da je prema sporazumu stranaka temeljem predmetnog Ugovora o kreditu nadležan Općinski sud u Rijeci.

65. Općinski sud u Zlataru , Stalna služba u Zaboku je na pripremnom ročištu rješenjem od 17. lipnja 2024. odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti , jer prema rješenju predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su- IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru , odnosno Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , kao drugi stvarno i mjesno nadležni sud.

66. Osim toga valja reći da je i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. u smislu čl. 19. I ZPK-a mjesno je nadležan sud prebivališta potrošača , kojemu je tužiteljica predala tužbu , a to je Općinski građanski sud u Zagrebu , jer tužiteljica u Zagrebu nesporno ima prebivalište , a kako je predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredio drugi stvarno i mjesno nadležni sud i to Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , to je valjalo odbiti kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.

67. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to :za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 17. 5. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 17. 6. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 11. 3. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 17. 3. 2025. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.000,00 EUR čemu valja pribrojiti putne troškove od 17. 5. 2024. po tbr 50/3 u iznosu od 43,13 EUR ( cijena bezolovnog benzina 0,462 EUR x 86 km + cestarina Zagreb-Zabok-Zagreb 3,40 EUR ) i putne troškove od 17. 3. 2025. po tbr 50/3 u iznosu od 43,13 EUR (cijena bezolovnog benzina 0,462 EUR x 86 km + cestarina Zagreb-Zabok-Zagreb 3,40 EUR ) , kao i troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 248,59 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.334,85 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 23. travnja 2025.

68. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.498,59 EUR s zakonskom zateznom kamatom .

69. S obzirom da je tužiteljica potrošač i da se radi o potrošačkom ugovoru , to tužiteljica nije dužna platiti sudsku pristojbu.

U Zaboku 23. travnja 2025..

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Ismar Avdagić, odvjetnik iz Zagreba, Trnjanska cesta 63

2. Odvjetničko društvo Metelko Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 6