Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-469/2021-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice NB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mišević & Jarić j.t.d. u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice u zamjeni SB, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Mišević & Jarić j.t.d. u Osijeku i punomoćnika tužene JB, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, po objavi 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu br.: 5140030250-60010459322/2006 sklopljenog 3. svibnja 2006. između tužiteljice NB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora sadržana u članku 4. Ugovora kojom je ugovorena „promjenjivost kamatne stope„ na način da je ugovoreno da: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju potpisom na ovom Ugovoru“.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF u Ugovoru o kreditu br.: 5140030250-60010459322/2006 sklopljenog 3. svibnja 2006. između tužiteljice NB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kao kreditora sadržana u članku 3.4. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja„.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu br.: 5140030250-60010459322/2006 sklopljenog 3. svibnja 2006. između tužiteljice NB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed.„

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu br.: 5140030250-60010459322/2006 sklopljenog 3. svibnja 2006. između tužiteljice NB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke“ te se utvrđuje da je od strane tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 dužan priznati.

V. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici NB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF u iznosu od 3.805,67 EUR (slovima: tri tisuće osamsto pet eura šezdeset sedam centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

• na iznos od 6,32 EUR od 1. studenog 2008.

• na iznos od 7,52 EUR od 1. siječnja 2009.

• na iznos od 8,96 EUR od 1. veljače 2009.

• na iznos od 9,97 EUR od 1. ožujka 2009.

• na iznos od 7,90 EUR od 1. travnja 2009.

• na iznos od 7,65 EUR od 1. svibnja 2009.

• na iznos od 5,13 EUR od 1. lipnja 2009.

• na iznos od 2,86 EUR od 1. srpnja 2009.

• na iznos od 3,56 EUR od 1. kolovoza 2009.

• na iznos od 5,32 EUR od 1. rujna 2009.

• na iznos od 4,23 EUR od 1. listopada 2009.

• na iznos od 3,41 EUR od 1. studenog 2009.

• na iznos od 5,39 EUR od 1. prosinca 2009.

• na iznos od 7,85 EUR od 1. siječnja 2010.

• na iznos od 10,04 EUR od 1. veljače 2010.

• na iznos od 9,43 EUR od 1. ožujka 2010.

• na iznos od 13,18 EUR od 1. travnja 2010.

• na iznos od 12,68 EUR od 6. svibnja 2010.

• na iznos od 16,26 EUR od 8. lipnja 2010.

• na iznos od 24,71 EUR od 8. srpnja 2010.

• na iznos od 20,32 EUR od 6. kolovoza 2010.

• na iznos od 32,47 EUR od 8. rujna 2010.

• na iznos od 26,81 EUR od 6. listopada 2010.

• na iznos od 25,21 EUR od 8. studenog 2010.

• na iznos od 32,88 EUR od 8. prosinca 2010.

• na iznos od 39,86 EUR od 7. siječnja 2011.

• na iznos od 34,09 EUR od 9. veljače 2011.

• na iznos od 35,17 EUR od 11. ožujka 2011.

• na iznos od 32,11 EUR od 8. travnja 2011.

• na iznos od 39,84 EUR od 10. svibnja 2011.

• na iznos od 47,96 EUR od 8. lipnja 2011.

• na iznos od 49,08 EUR od 8. srpnja 2011.

• na iznos od 66,30 EUR od 8. kolovoza 2011.

• na iznos od 53,57 EUR od 9. rujna 2011.

• na iznos od 48,23 EUR od 7. listopada 2011.

• na iznos od 47,52 EUR od 9. studenog 2011.

• na iznos od 47,37 EUR od 7. prosinca 2011.

• na iznos od 51,00 EUR od 10. siječnja 2012.

• na iznos od 54,14 EUR od 7. veljače 2012.

• na iznos od 53,88 EUR od 6. ožujka 2012.

• na iznos od 52,13 EUR od 5. travnja 2012.

• na iznos od 52,81 EUR od 8. svibnja 2012.

• na iznos od 54,31 EUR od 6. lipnja 2012.

• na iznos od 52,46 EUR od 6. srpnja 2012.

• na iznos od 53,32 EUR od 6. kolovoza 2012.

• na iznos od 50,93 EUR od 7. rujna 2012.

• na iznos od 49,85 EUR od 5. listopada 2012.

• na iznos od 52,34 EUR od 7. studenog 2012.

• na iznos od 51,89 EUR od 7. prosinca 2012.

• na iznos od 53,29 EUR od 10. siječnja 2013.

• na iznos od 49,93 EUR od 11. veljače 2013.

• na iznos od 49,60 EUR od 11. ožujka 2013.

• na iznos od 53,02 EUR od 9. travnja 2013.

• na iznos od 49,67 EUR od 8. svibnja 2013.

• na iznos od 47,62 EUR od 7. lipnja 2013.

• na iznos od 45,13 EUR od 10. srpnja 2013.

• na iznos od 48,08 EUR od 7. kolovoza 2013.

• na iznos od 49,28 EUR od 11. rujna 2013.

• na iznos od 51,89 EUR od 3. listopada 2013.

• na iznos od 50,43 EUR od 1. studenog 2013.

• na iznos od 51,34 EUR od 1. prosinca 2013.

• na iznos od 51,76 EUR od 1. siječnja 2014.

• na iznos od 51,27 EUR od 1. veljače 2014.

• na iznos od 52,55 EUR od 1. ožujka 2014.

• na iznos od 51,83 EUR od 1. travnja 2014.

• na iznos od 50,42 EUR od 1. svibnja 2014.

• na iznos od 50,01 EUR od 1. lipnja 2014.

• na iznos od 50,36 EUR od 1. srpnja 2014.

• na iznos od 52,02 EUR od 1. kolovoza 2014.

• na iznos od 53,34 EUR od 1. rujna 2014.

• na iznos od 53,26 EUR od 1. listopada 2014.

• na iznos od 54,44 EUR od 1. studenog 2014.

• na iznos od 55,40 EUR od 1. prosinca 2014.

• na iznos od 55,12 EUR od 1. siječnja 2015.

• na iznos od 55,62 EUR od 2. veljače 2015.

• na iznos od 55,62 EUR od 2. ožujka 2015.

• na iznos od 55,62 EUR od 1. travnja 2015.

• na iznos od 55,62 EUR od 2. svibnja 2015.

• na iznos od 55,62 EUR od 1. lipnja 2015.

• na iznos od 55,62 EUR od 1. srpnja 2015.

• na iznos od 55,62 EUR od 1. kolovoza 2015.

• na iznos od 55,62 EUR od 1. rujna 2015.

• na iznos od 55,62 EUR od 1. listopada 2015.

• na iznos od 55,62 EUR od 2. studenog 2015.

• na iznos od 55,62 EUR od 1. prosinca 2015.

• na iznos od 55,63 EUR od 2. siječnja 2016.

• na iznos od 376,94 EUR od 5. siječnja 2016.

i to: do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici NB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 214,83 EUR (slovima: dvjesto četrnaest eura osamdeset tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici NB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od iznos od 66,36 EUR (slovima: šezdeset šest eura trideset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici NB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.936,90 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IX. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki VIII. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 19. travnja 2021. navodi da je kao korisnik kredita sklopila Ugovor o kreditu br.: 5140030250-60010459322/2006 s tuženičinim pravnim prednikom, tadašnjom Slavonskom bankom d.d. iz Osijeka, kasnije Hypo Alpe-Adria Bank d.d. iz Zagreba, a danas Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonske avenije 6, kao kreditorom, u podružnici Slavonske banke d.d. u Osijeku. Ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor, ugovorena je promjenjiva godišnja kamatna stopa koja se mijenjala jednostrano, Odlukama tužene. Kamatnu stopu je za tijeka otplate kredita tužena mijenjala u više navrata, odnosno istu povisila, pa je tako: kamatna stopa: na dan 3. svibnja 2006. iznosila 4,30%; na dan 1. rujna 2007. iznosila 5,30%; na dan 1. prosinca 2008. iznosila 6,00%; na dan 1. svibnja 2009. iznosila 6,75%; na dan 1. prosinca 2010. iznosila 6,50%; na dan 1. listopada 2011. iznosila 6,30%; na dan 1. siječnja 2014. iznosila 3,23%. Ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja sukladno Odlukama tužene, je nepoštena i ništetna što je pravomoćno utvrđeno presudom Visokog Trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. posl. br. Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u spornom Ugovoru o kreditu je također, nepoštena i ništetna što je pravomoćno utvrđeno presudom Visokog Trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. posl. br. Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirane presude donesene su po kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv banaka i kao takve su obvezujuće u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, stoga i u ovom konkretnom slučaju. Citira odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14. - dalje: ZZP/14) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Činjenica da je tužena sudjelovala u naznačenom postupku kao kolektivnom sporu te da je naznačenom presudom odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za ugovore o kreditu koje je upravo i tužena zaključivala sa svojim klijentima, pa i s tužiteljicom, daje tužiteljici pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz navedene presude u pogledu tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu temeljem predmetnih utvrđenja, dok je istovremeno sud vezan za ista ta pravna utvrđenja u ovoj konkretnoj parnici. Uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovor o kreditu br.: 5140030250-60010459322/2006 između tužiteljice i tužene, a kojom je ugovorena primjena promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, odnosno činjenice da je ugovorena kamatna stopa u više navrata mijenjana jednostranom odlukom tužene, kao i činjenice da je u međuvremenu od podizanja kredita došlo i do aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK te rasta tužiteljičinih mjesečnih anuiteta, tužena je bez ikakve pravne osnove stekla od tužiteljice novčana sredstva koja predstavljaju razliku između visine početno ugovorenog anuiteta i anuiteta koji je tužiteljica plaćala za tijeka ovog ugovornog odnosa.

Predmetni Ugovor o kreditu sadržavao je i odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. „ulazne naknade„, koju naknadu je tužena naplatila tužiteljici prilikom isplate kredita. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je ništetna, jer tužena u vrijeme isplate kredita nije imala zakonski osnov naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO- 2005), temeljem koje i sklopljenog Ugovora je tužena od tužiteljice mogla naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate. Kako se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužiteljici ponudom ugovora te ona nije mogla utjecati, niti je imala bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Ta naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tužene, niti bilo kakvim troškovima, koje je imala tužena, ona je na strani tužiteljice izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništetna i temeljem odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07. - dalje ZZP- 2003), kao i temeljem odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima. Osporavana odredba je na strani tužiteljice uzrokovala samo dodatne troškove, pa je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u recentnoj odluci u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19.

Tužena je prilikom izvršenja ugovora nepropisno i nepošteno ugovorila i primijenila odredbu o prijevremenoj otplati kredita. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tužena je istom odredbom izbjegla utjecaj tužiteljice na njihovu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO2005. Nametnula je tužiteljici obvezu s kojom se ona nije usuglasila, što je dovelo i do tuženičinog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u članku 7. ZOO-2005., suprotno je i načelu iz članka 6. ZOO-2005 o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tužena ostvarila pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz članka 10. stavka 3. ZOO-2005. Uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tužene, a kojima su ugovorene naplate naknada, kao i činjenice da je tužene od tužiteljice naplatila naknade, to je tužena bez ikakve pravne osnove na ime naznačene naknade stekla određena novčana sredstva od tužiteljice. Tužiteljica je od tužene zatražila dostavu dokumentacije koja joj je potrebna za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva (knjigovodstvenu karticu kredita, cjelokupni otplatni plan (prvi i svi kasniji otplatni planovi), pregled promjene kamatne stopa, specifikaciju svih uplata). Zatražila je i podatak o novčanom iznosu koji joj je tužena naplatila na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno na ime tzv. „ulazne„ naknade i eventualno naplaćene izlazne naknade. Tužena je zaprimila tužiteljičine dopise, ali je odbila tužiteljici predati zatraženu dokumentaciju. Budući se visina preplate, kao i visina naplaćenih naknada, odnosno visina svog nepripadnog stjecanja na strani tužene u ovom ugovornom odnosu može utvrditi samo uvidom u navedenu dokumentaciju, to tužiteljica nije u mogućnosti postaviti određen tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, a pozivom na odredbu članka 186.b stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), tužiteljica predlaže sudu da donese rješenje kojom će se naložiti tuženoj da dostavi svu navedenu dokumentaciju u roku od 15 dana, a tužiteljica će sukladno odredbi članka 186.b stavka 4. ZPP po pribavi navedene dokumentacije i nakon provedenog vještačenja urediti tužbeni zahtjev i predložiti sud da donese presudu: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu br.: 5140030250-60010459322/2006 sklopljenom između tužiteljice NB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora, a kojom je ugovorena „ promjenjivost kamatne stope „ na način da je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja Odlukom tuženika.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF u Ugovoru o kreditu br.: 5140030250-60010459322/2006 sklopljenom između tužiteljice NB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u hrvatskim kunama primjenom tečaja CHF u trenutku plaćanja.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovoru o kreditu br.: 5140030250- 60010459322/2006 sklopljenom između tužiteljice NB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kao kreditora kojim su ugovorene naplate naknada na ime obrade kreditnog zahtjeva i prijevremene otplate kredita.

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici ukupan iznos preplaćenih anuiteta i nezakonito naplaćenih naknada za obavljanje bankarskih usluga, a koji iznosi budu utvrđeni po dostavljenoj dokumentaciji i provedenom vještačenju zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom za svaki utvrđen iznos od dana stjecanja do dana isplate, i troškove ovog postupka, sve u roku od 15 dana."

1.1. Nakon što je sud tijekom dokaznog postupka proveo financijsko - knjigovodstveno vještačenje tužiteljica je podneskom od 18. ožujka 2025. predložila da sud donese presudu kao u izreci.

2. Tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Ističe da se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, jer da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, obzirom se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. U individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tužena osporava. U konkretnom predmetu sud nije vezan utvrđenjima iz kolektivnog postupka, odnosno pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka ne odnose na odredbe ugovora o kreditu sklopljenog sa Slavonskom bankom d.d., jer da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu sa Slavonskom bankom d.d., koja nije bila jedna od tuženih banaka u kolektivnoj parnici.

Tužiteljica navodi kako je 16. ožujka 2021. te 24. ožujka 2021. tuženoj predala zahtjev za dostavu dokumentacije, no predmetno nije osnovano, obzirom iz priloženih dokumenata ne proizlazi da je banka zaprimila zahtjeve, kao ni da je odbila postupiti po zahtjevima. Tužiteljica uopće ne dostavlja dokaz niti da se obratila tuženoj niti da je ista odbila izdavanje dokumentacije, pa nisu zadovoljeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe propisane članka 186.b ZPP-a te predlaže sudu da, shodno članku 109. ZPP-a, pozove tužiteljicu na dopunu tužbe postavljanjem određenog tužbenog zahtjeva odnosno ako ista ne postupi po zahtjevu suda ili vrati tužbu bez ispravka, da sud smatra tužbu povučenom ili istu odbaci.

Tužena ističe da sve ako bi sud i utvrdio da je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope ništetna, tužena drži kako učinci ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona kamatna stopa koja je početno ugovorena. Primjena početno ugovorene kamatne stope kao fiksne za cijelo vrijeme otplate ugovora o kreditu, bila bi suprotna činjenici da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna. Da bi se odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sama činjenica da je tužena napisala Ugovor o kreditu i dala ga tužiteljici na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužiteljici. Tužiteljica je u odnosu na predmetnu ugovornu odredbu imala stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu je jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Niti sama tužiteljica ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste svjedoči činjenica da je tužiteljica Ugovor o kreditu potpisala, te da joj je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tužene, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Radnik banke ju je potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, što dokazuje da je upravo tužiteljica ta koja je u svemu bitnom odredila sadržaj ugovora te da je ugovor odraz njezinih potreba koje je zatim tužena uobličila u tekst ugovora. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, tužiteljica je imala obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako joj je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Tužena je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupala sukladno odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/ 79/07.), te kasnijeg članka 74. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.), članka 172., članka 173. i članka 175. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj: 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) te članka 308. stavka 3. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj: 117/08., 74/09., 153/09., 108/12., 54/13., 159/13.). Tužena je izradila i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. objavila „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“, kojom su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tužene. Tužena do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, kamatne stope ni u kojem slučaju nisu mogle prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu, niti su tu stopu ikada prešle, već su primijenjene kamatne stope po Ugovoru o kreditu bile višestruko niže od najviše dozvoljene. U skladu sa iznesenim, tužena u cijelosti osporava da bi predmetna odredba iz Ugovora o kreditu bila ništetna.

Tužena ističe da je tužiteljica u odnosu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, imala mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, tužiteljica je imala obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako joj je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Tužena ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita, prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima, u smislu odredbe članka 80. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02., 141/06., 117/08.). Tužiteljica je u svakom trenutku imala mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Tužena, kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imala na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogla izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužiteljica imala mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužiteljice u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu, pa ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tužene da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tužene da isključivo ona snosi valutni rizik. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužiteljici je bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Tužena smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. U kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. I razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno je promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tužena je na primjeren način, javno, objavljivala relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Upravo tužiteljica je tražila sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Da je tužiteljici bila razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u valuti CHF, odnosno da je mogla predvidjeti sve ekonomske posljedice koje ista odredba može uzrokovati te da su joj te posljedice bile prihvatljive, proizlazi i iz činjenice da je tužiteljica tijekom cijelog razdoblja otplate kredita imala mogućnost zatražiti konverziju u drugu valutu, a koju mogućnost nikada nije iskoristila te nikada nije podnijela zahtjev za konverziju u drugu valutu. Člankom 5. Ugovora o kreditu propisano je da: „…Korisnik kredita može Banci podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule u odnosu na početnu ugovorenu valutnu klauzulu…“ kao i „…Banka će taj zahtjev provesti na način da će izvršiti konverziju glavnice u novu valutnu klauzulu…“ Tužiteljica nikada nije postavila navedeni zahtjev te joj je u potpunosti bilo prihvatljivo kredit otplaćivati uz primjenu valutne klauzule u CHF. Neiskorištavanje konverzije prikazuje, osim da je odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva i prihvatljiva tužiteljici, također da odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu testa poštenosti odredbe potrošačkog ugovora. Budući nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužiteljica dovela bi do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužiteljice i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužiteljica predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužiteljicu u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za nju vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Tužena smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, na ugovor o kreditu kojega je sklopila tužiteljica trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 10,29% te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak koji je tuženoj nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Tužena napominje, a premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužiteljica sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; dalje u tekstu: ZIDZPK) da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna.

Tužiteljica neosnovano ističe da je pravni osnov za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. Ugovora o kreditu sadržan u odredbama članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03., dalje: ZZP). Da bi se sporna odredba, u smislu odredaba članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP mogla smatrati nepoštenom, a posljedično tome ništetnom, potrebno je provesti test poštenosti ugovorne odredbe. Ističe prigovor zastare obzirom je tužiteljici naknada za obradu kredita naplaćena 15. svibnja 2006. O odredbi o troškovima obrade kredita se pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Kreditni referent (radnik tužene) je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici objasnio značenje svih odredaba ugovora o kreditu. Tužiteljica je u odnosu na predmetnu ugovornu odredbu imala stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Nije životno logično niti pravno uvjerljivo tvrditi da osoba koja nastupa s minimalnom razinom pažnje, ne razumije što znači da će mu se naplatiti jednokratna naknada u visini od 1,50%, odnosno da ne razumije kako navedeno znači ekonomsku posljedicu koja se sastoji u tome da će se iznos kredita koji je ugovoren umanjiti za iznos od 1,50% prije isplate. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, tužena ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe koji se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, tužena ističe kako ugovorna odredba o troškovima obrade kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kako potrošača jer je tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogla točno predvidjeti sve ekonomske posljedice sporne odredbe odnosno znala je koliko će navedene naknada jednokratnih troškova obrade kredita iznositi. Iz stilizacije članka 7. Ugovora proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora jer sadrži moguću, određenu i dopuštenu činidbu koja nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Odredba članka 7. u potpunosti lako razumljiva, i to kako na gramatičkoj razini, tako i u smislu da je tužiteljica jasno mogla predvidjeti ekonomske posljedice takve odredbe. U odnosu na drugi dio testa, tužena ističe kako ugovorna odredba o troškovima obrade kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“. Odredba članka 7. lako je razumljiva svakoj poslovno sposobnoj osobi koja postupa s dužnom pažnjom. Tužiteljica je navedenu odredbu prihvatila sklapanjem Ugovora o kreditu kao potpuno poslovno sposobna osoba te u tužbi niti ne osporava da nije imala poslovnu sposobnost prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Tužena smatra kako bi trebalo biti nesporno da odredba članka 7. Ugovora ne sadrži nedopuštenu činidbu, a obzirom je u bankarskom poslovanju jasno da banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge. Takva naknada je i prethodno naznačena u tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke, te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima, te se nalazi i na internetskim stranicama tužene, a sve sukladno članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Shodno navedenom, jasno je da je volja ugovornih strana bila ugovoriti pravo tužene na naplatu naknade koja predstavlja troškove obrade kredita, koja naknada je već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bila jasno određena i poznata tužiteljici. Da bi se odredba članka 9. Ugovora o kreditu, kojom je uređena prijevremena otplata kredita i naplata naknade, utvrdila nepoštenom, i ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe i prigovor zastare obzirom je tužiteljici naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 5. siječnja 2016. kao i da tužiteljica u odnosu na predmetnu ugovornu odredbu imala stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, tužiteljica je imala obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako joj je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Predmetnom odredbom Ugovora o kreditu, ugovorne strane su suglasno ugovorile mogućnost da tužiteljica u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Kako uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženoj nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. U odnosu na štetu, tužena ističe kako za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti, i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tužena na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tužena ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivala. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tužena je bila u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na njih plaćati negativnu kamatu. Naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tužene vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Sve da je tužena mogla u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom bi slučaju pretrpila štetu budući su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila. Navedena obveza proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama i obvezama. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ističe i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužiteljica imala mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako postoji protuteža pravu tužene da naknadu naplati u slučaju da se tužiteljica, isključivo svojom dispozicijom, odluči koristiti pravom da učini kredit dospjelim, izmjeni izvorno ugovoreni rok i način otplate, a da je nesporno kako tužena u tom slučaju trpi i štetu i troškove, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakona o potrošačkom kreditiranju. Predmetna odredba u skladu je s odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne i u istu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, što tužena niti nije niti učinila jer bi u tom slučaju iznos naknade bio viši. Odredba članka 1024. Zakona o obveznim odnosima mora se primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22. prosinca 1986. koja je u članku 8. predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koje pravo vjerovnika predstavlja protutežu pravu dužnika da prijevremeno otplati kredit. I članak 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, izrijekom omogućava pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, što ne bi bio slučaj kada bi naplata takve naknade predstavljala suprotnost prisilnoj odredbi iz članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila se i Europska Komisija koja je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Budući nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužena ističe i prigovor zastare za potraživanja tužiteljice na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a obzirom ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, u tom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, jer se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Tužena je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. Slijedom navedenoga, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužiteljicu da naknadi tuženoj troškove postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao dokumentaciju (stranica 7-11 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (stranica 36-37 spisa), zahtjev za kredit (stranica 70 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2006 od 3. svibnja 2006. (stranica 71-77 spisa), specifikaciju uplata (stranica 233-235 spisa), otplatni plan (stranica 236-241 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 242-256 spisa), isplatni nalog (stranica 258 spisa), obavijest o privremenom zatvaranju (stranica 259 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Tonke Vulić iz Osijeka od 17. veljače 2025. (stranica 288-309 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 343-343 spisa), kao i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nisu saslušani svjedoci IB, ŽB i LB, budući je tužena u podnesku od 20. siječnja 2025. odustala od izvođenja tih dokaznih prijedloga.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za djelomičnim utvrđenjem ništetnim pojedinih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 4. i 3.4.) kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita br: [broj depozita]/2006 od 3. svibnja 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenom sa Slavonskom bankom d.d. Predmet spora je i zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed.„ te isplata iznosa od 214,83 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2006. pa do isplate na ime ništetne odredbe. Nadalje, predmet spora je i zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu koja glasi: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke“, te isplata iznosa od 66,36 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2016. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 3. svibnja 2006. tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Slavonska banka d.d. kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju,

- da je ugovoren rok otplate kredita 10 godina (članak 3.),

- da je ugovorena kamata od 4,30% godišnje, dekurzivno (članak 3.),

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (članak 3.),

- da prvi anuitet dospijeva do 1. srpnja 2006. (članak 3.),

- da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (članak 3.),

- da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu sukladno odluci banke, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa Ugovoru (članak 4.),

- da je tužena za trajanja otplate kredita u nekoliko navrata povećavala kamatnu stopu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed (članak 7. stavak 2.)

- da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed te da se u tom slučaju Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke (članak 9. stavak 2.),

- da je tužiteljica kredit prijevremeno otplatila,

- da se radi o nekonvertiranom kreditu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te

- da je ovdje tužena Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Prigovor promašene pasivne legitimacije, sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u podatke iz Sudskog registra, Trgovačkog suda u Zagrebu, proizlazi da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., budući je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tužene, koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Takozvanom kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja, Slavonska banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženom, te je tužena u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da Ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, međutim, prema presudama VSRH Rev-2221/18 te presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 13. lipnja 2019. to nije tako, pa se stoga učinak citiranih presuda proteže na tuženu neovisno je li ih zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d., obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Naime, sukladno odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23.), upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

8. Neosnovan je i prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

8.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – stambenom za adaptaciju. Iz zahtjeva za kredit proizlazi da ga je podnijela tužiteljica radi stambenog kredita u svrhu adaptacije stana, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sredstva kredita utrošila za adaptaciju kuće, postavljanje fasade, novih prozora, da se radilo o kući u kojoj je živjela s obitelji, time da u trenutku podizanja kredita nije bila vlasnica obrta niti tvrtke, niti je kuću unijela u imovinu obrta odnosno tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

10. U odnosu na prigovor tužene da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu ne mogu biti ništetne, jer da su promjenjiva kamatna stopa odnosno valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirane Zakonom o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da promjenjiva kamatna stopa odnosno valutna klauzula ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

11. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

11.1. Tužena je iznijela da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, obavijestila tužiteljicu prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužiteljici pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Također, da je tužiteljicu, tijekom trajanja otplate kredita obavještavala o promjeni kamatne stope, kao i da je putem različitih sredstava obavještavanja tužiteljica imala biti upoznata s valutnom klauzulom i njezinim značenjem, odnosno činjenicom da tijekom otplate kredita može doći do promjene tečaja odnosno kamatne stope.

11.2. Tužena se poziva na „Metodologiju promjene kamatnih stopa s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria bank d.d.“ kojom su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tužene. Međutim, navedena Metodologija po svojem sadržaju obuhvaća isključivo definicije pojmova kao što administrativna kamatna stopa, EURIBOR, LIBOR, ZIBOR, financijske izvedenice ili derivati kao što su CDS odnosno "credit default swap", premije rizika na državne obveznice (5Y CDS), sve s upućivanjem za detaljnije informacije na neke druge mrežne stranice i domene koje ne pripadaju podnositeljici (pravnoj prednici i članicama koncerna), te matematičku formulu za korekciju kamatne stope, razumljive tek osobama sa specifičnim ekonomskim znanjem. Međutim, nigdje se ne objašnjava potrošaču na njemu razumljiv način što ti pojmovi znače za njegovu novčanu obvezu i kako će utjecati na određivanje kamatne stope i eventualni pad ili rast visine anuiteta kredita. Pored toga, tužena nije pružila dokaze da je Metodologiju predala tužiteljici prije sklapanja predmetnog ugovora.

11.3. Na okolnost pojedinačnog pregovaranja saslušana je tužiteljica koja je iskazala da je kredit podigla 2006. godine u tadašnjoj Slavonskoj banci, da joj je kredit bio potreban za renovaciju kuće, da su suprug i ona otišli u banku radi podizanja kredita i htjeli su podići kredit u CHF jer su tada svi podizali kredit u toj valuti i jer je taj kredit bio povoljan i popularan. U banci su im rekli da je kredit u CHF povoljan, nisu im ponudili kredit u nekoj drugoj valuti, nisu im nisu rekli da može doći do promjene tečaj CHF niti od koji elementi utječu na promjenu tečaja. Nije im ništa objašnjeno niti u svezi toga što utječe na promjenu kamatne stope, već im je ista prezentirana samo kao promjenjiva, te je s tim u svezi mislila da može doći do manjih odstupanja na niže ili na više, a ne kao u konačnici što je došlo. Ugovor o kreditu sačinili su u banci. Ugovor je pročitala prije potpisivanja i najbitnija joj je bila visina rate i rok otplate. Uglavnom je razumjela odredbe ugovora, misli da nije imala primjedbi na iste. Nije mogla pregovarati oko odredbi ugovora. Kredit je otplaćivala ja na način da joj je rata kredita skidana s plaće. S vremenom je došlo do povećanja rate kredita, zna da je bila znatna ali ne zna o kojem se točno povećanju radilo. Da je prilikom podizanja kredita znala da može doći do takove promijene, ne bi uzela taj kredit. Koliko se sjeća, dva puta je bila u banci, prvi puta je podnijela zahtjev za odobrenje kredita, a drugi puta je došla na potpisivanje ugovora o kreditu, i taj drugi put joj je od strane banke prezentiran već pripremljeni ugovor o kreditu. Banka joj nije predočila nikakve interne akte na temelju kojih bi si mogla predočiti kada će i na koji način mijenjati kamatnu stopu. Tuženik ju nije upozorio na pravne ili ekonomske rizike sklapanja ugovora. Njoj kao laiku ugovaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom znači da se kredit otplaćuje u odnosu na drugu valutu, u ovom slučaju CHF koji je u ovom slučaju bio i najpovoljniji. Od strane banke nije pismeno obavještavana zašto dolazi do promjene u visini anuiteta, nije dobivala nikakve obavijesti od strane banke o tome. Nije sigurna, misli da je njezin suprug otišao u banku pitati zašto dolazi do povećanja, na što mu nije dano nikakvo razumno objašnjenje. Banka joj nije predočila simulaciju u vidu grafa ili tablice iz kojih bi mogla vidjeti kretanje visine anuiteta. Prilikom solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika, javni bilježnik ju nije upozorio na pravne odnosno ekonomske rizike ugovaranja kredita.

11.4. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije bilo pregovora oko uvjeta kreditiranja, da joj nije rečeno od kojih elemenata se sastoji odnosno koji utječu na promjenu kamatne stope odnosno tečaja, jer da je obaviještena o mogućoj promjeni tečaja odnosno kamatne stope ne bi niti uzela takav kredit. Također, sam izbor valute iz Zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Obzirom na tuženoj leži teret dokaza da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, a tu okolnost tužena nije dokazala, to se navod tužene da je tužiteljica u cijelosti obaviještena o uvjetima kreditiranja, ukazuje neosnovanim. Prema iznijetom, tužena, na kojoj je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tijekom postupka to nije dokazala, dok iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena.

11.5. Budući se o odredbama članka 4. i. 3.4. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno iste su bile unaprijed formulirane od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to i ovaj sud utvrđuje da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene (odnosno pravnog prednika tužene - Slavonske banke d.d.) u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

11.6. Test poštenosti tih ugovornih odredaba koje s odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF) proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužiteljici, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članak 81. do 88. ZZP/03).

12. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. a ističe 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 19. travnja 2021., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

12.2. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi da zahtjev tužiteljice kojim potražuje povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari.

13. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva po osnovi preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Tonki Vulić iz Osijeka. Iz nalaza vještaka od 17. veljače 2025. proizlazi da je:

- preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 3.805,67 EUR-a u 87 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB na dan početka korištenja kredita,

- manje plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od - 157,73 EUR-a u 29 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB na dan početka korištenja kredita.

13.1. Tužiteljica je u podnesku od 18. ožujka 2025. uredila tužbeni zahtjev na način da na ime preplaćene tečajne razlike, potražuje ukupan iznos od 3.805,67 eura.

13.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

13.3. U predmetnoj pravnoj stvari tužiteljica je podnijela tužbu iz članka 186.b stavka 2. ZPP-a, a činjenica da ju je sud propustio pozvati da u određenom roku postavi tužbeni zahtjev, kako to nalaže odredba člana 186.b stavka 4. ZPP-a, ne predstavlja povredu, tim više što je tužiteljica po primitku nalaza financijskog vještaka odredila tužbeni zahtjev sukladno istom. Iako je sud na raspravnom zapisniku 16. travnja 2025. dopustio preinaku tužbe (obzirom je tužiteljica prvotno naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 15.000,00 kn /1.990,84 eura), valja reći da tužiteljica podneskom od 18. ožujka 2025. u stvari nije preinačila tužbu. Jer uzmemo li u obzir sadržaj, svrhu i smisao instituta stupnjevite tužbe, tužiteljica je tek podneskom od 18. ožujka 2025. uredila tužbu na način da je određeno postavila tužbeni zahtjev (točka V.), pa se ne može govoriti o preinaci u smislu odredbe članka 191. stavka 1. ZPP. Naime, podnošenjem stupnjevite tužbe tužbeni zahtjev nije postavljen na način da bi se moglo govoriti da je podneskom od 18. ožujka 2025. promijenjena njegova istovjetnosti, da je došlo do povećanja postojećeg odnosno isticanja drugog zahtjeva uz postojeći. Jednako tako, iako je tužiteljica iznijela da je povukla zahtjev u odnosu na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, ovaj sud, upravo iz razloga podnošenja stupnjevite tužbe, ne nalazi da se radi o povlačenju, već samo o promjeni osnove na temelju koje tužiteljica u konačnici potražuje iznos od 3.805,67 eura.

13.4. Na ročištu 16. travnja 2025. je odbijen i prijedlog tužene za provođenjem financijsko - knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja kreditnog ugovora, jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu. Pri tome ovaj sud ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valja primijeniti ona početno ugovorena kamatna stopa između stranaka koje je rezultat njihove volje prilikom sklapanja ugovora.

13.5. Nije osnovan navod tužene da bi trebalo umanjivati preplaćene iznose za iznose kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita. Naime odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., je prošireno vijeće toga suda izrazilo stav da u situacijama kao što je predmetna (kada se zahtjeva djelomično utvrđenje ništetnim odredbi ugovora) sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, osim ukoliko u tom pravcu nije istaknut prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a što je u predmetnom slučaju izostalo.

14. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

14.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. studenoga 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

15. Nadalje među strankama je sporno i je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,50% od iznosa kredita, sadržana u članku 7. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u članku 9. stavku 2. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja. Pri tome valja navesti da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje nisu obuhvaćene kolektivnom zaštitom.

16. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP) važećim u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

16.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." odnosno (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

16.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita, naknadi za prijevremenu otplatu kredita kao i o visini tih naknada.

16.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita kao ni naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (naknada za obradu kredita), odnosno prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementima ugovora o kreditu koji definiraju bit tog ugovornog odnosa.

16.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Jednako tako, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredbe članka 7. stavka 1. i članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti (test poštenosti).

16.5. U okviru testa poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe članka 7. stavka 1. i članka 9. stavka 2. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

16.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita (članak 7. stavak 1. i članak 9. stavak 2. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 3. svibnja 2006.

17.1. Tužiteljica je iskazala da joj ništa nije objašnjeno od strane banke u svezi naknade za obradu kredita, nije joj pojašnjeno ni na što se odnosi, niti na koji način je određena visina iste, čak nije sigurna niti na koji način je ista naplaćena. Nije joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu ništa pojašnjeno niti u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita, nije joj je rečeno na što se odnosi, niti na koji način se određuje visina iste. Kredit je prijevremeno otplatila, podnijela je zahtjev banci za prijevremenu otplatu, oni su u banci izračunali ostatak kredita koji je platila. Tom prilikom nisu joj rekli da u tom iznosu plaća i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Niti o navedenim odredbama nije bilo mogućnosti pregovaranja. Nije joj bilo poznato koliko konkretno iznosi naknada za obradu kredita. Javni bilježnik ju nije upozorio na obveze naknade za obradu kredita, odnosno naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Nije joj bio predočen nikakav interni akt banke u svezi ulazne odnosno izlazne naknade.

17.2. Na temelju iskaza tužiteljice, proizlazi da joj od strane tužene nije bilo pojašnjeno za što se plaća naknada za obradu kredita, niti na koji način je određena visina iste, jednako tako joj nije pojašnjeno ništa u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita, a pogotovo na koji način se određuje i visina iste. Prilikom prijevremene otplate kredita u banci su joj izračunali ostatak duga, te joj tom prilikom nije rečeno da je u tom iznosu sadržana i naknada za prijevremenu otplatu kredita, niti u kojoj visini i na koji način je utvrđena visina. Banka je sačinila ugovor i nije mogla mijenjati niti jednu odredbu ugovora.

17.3. Iz odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

17.4. Iz odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tužiteljica može prijevremeno otplatiti kredit uz uvjete koje odredi kreditor, dakle tužena je jednostrano određivala uvjete prijevremene otplate kredita, dakle i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužiteljica) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

17.5. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena. Jednako tako, a u odnosu na naknadu za prijevremenu obradu kredita, nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tužene, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužiteljice i tužene i da tužiteljica nije znala na što se ta odredba stvarno odnosni niti da je ikako mogla utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tužene da ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete.

17.6. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17.7. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17.8. Odredba o troškovima obrade kredita je transparenta u smislu članka 85. ZZP- a, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

17.9. Budući se o odredbi članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

17.10. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

18. Nadalje je valjalo utvrditi je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice), a što ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

18.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

18.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

19. Tužena tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed određen iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom. Međutim, tuženica nije predložila niti dostavila potrebnu dokumentaciju na temelju koje bi sud utvrdio visinu štete koju je tuženica trpjela upravo tužiteljičinom prijevremenom otplatom kredita, time da je tijekom postupka odustala od saslušanja svjedoka - djelatnika tužene na okolnost nastale štete i troškova koje je imala prijevremenom otplatom kredita od strane tužiteljice. Tuženica je ostala samo kod prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine štete koju je trpjela prijevremenom otplatom kredita. Međutim, kako tužena nije dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, to je ovaj sud odbio dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete/troškova. Pri tome ovaj sud napominje da dokumentacija na koju se tužena poziva predstavlja općeniti trošak tužene njezinog poslovanja koji se ne može dovesti u svezi s prijevremenom otplatom kredita od strane tužiteljice, već se radi općenito o dokumentaciji, projekcijama, simulacijama tužene, neovisno o konkretnom kreditom odnosu. Također dokazni prijedlog tužene za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost da je tužena trpila štetu zbog prijevremene otplate kredita nije odlučan za rješenje spora jer je ovdje tužiteljica stavljena u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita na koju uopće nije mogla utjecati posebno ne na visinu za koju se ne može zaključiti niti kako se određuje, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što ju čini ništetnom.

19.1. Stoga ovaj sud zaključuje da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaj ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tužena trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

20. Kraj utvrđenja da se o odredbi o prijevremenoj otplati kredita nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba (članak 9. stavak 2.) nepoštena, a time, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, ništava.

21. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti članka 7. stavka 1. i članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu. Tužiteljica je postavila zahtjeve za isplatu, pa se radi o restitucijskim zahtjevima, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. i članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

22. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnih iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

22.1. Tužiteljici zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za obradu kredita u visini od 214,83 eura, koji iznos prema nalazu vještaka tužena naplatila tužiteljici 15. svibnja 2006., pa tužiteljica osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od 15. svibnja 2006. Tužiteljici zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za prijevremenu obradu kredita u visini od 66,36 eura, koji iznos prema nalazu vještaka tužena naplatila tužiteljici 5. siječnja 2016., pa tužiteljica osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od 5. siječnja 2016. Visina stope zatezne kamate određena je kako je to navedeno pod točkom 14.1.

22.2. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,50% iznosa kredita, sadržana u članku 7. stavku 1. govora o kreditu, kao i zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 214,83 eura s kamatom počevši od 15. svibnja 2006. pa do isplate. Jednako tako ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita prema uvjetima tužene, sadržana u članku 9. stavku 2. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 66,36 eura s kamatom počevši od 5. siječnja 2016. pa do isplate.

23. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 7. ožujka 2022. u iznosu 200,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 13. listopada 2022. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 1. lipnja 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 18. ožujka 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 16. travnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 23. travnja 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 1.300,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 1.625,00 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eur, kao i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 33,18 eura i za presudu u iznosu 13,27 eura (koja se odnosi na zahtjev za isplatu na temelju ništetnih odredbi na ime naknada za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita koji nisu obuhvaćeni kolektivnom zaštitom u smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama - "Narodne novine" broj 118/18., 51/23. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.936,90 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 23. travnja 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.

23.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 4. listopada 2022., budući isti nije bio nužan za vođenje ovoga postupka, naime u istom tužiteljica u biti ponavlja navode iz tužbe odnosno očitovanja na navode iz odgovora na tužbu. Nije joj priznat niti trošak sastava podneska od 2. kolovoza 2023., budući u istom ponavlja navode iz ranijeg tijeka postupka, dakle radi se o podnesku koji nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

24. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U Osijeku 23. travnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Odvjetničko društvo Mišević & Jarić j.t.d. u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu