Poslovni broj Gž-1009/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima DF, LF, ŽF, Bojanu Doneskom i Antoniu Mihoci, odvjetnicima iz Garešnice, protiv tuženice VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicama Sanji Oulovski i Neveni Oulovski, odvjetnicama iz Pakraca, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj Ref 33 P-882/2020-41 od 26. svibnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj Ref 33 P-882/2020-41 od 26. svibnja 2022. godine u dijelu točke I izreke u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu do zatraženih 200.000,00 kuna, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj Ref 33 P-882/2020-41 od 26. svibnja 2022. godine u točki II izreke i sudi:

Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.353,56 eura.

III Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj Ref 33 P-882/2020-41 od 26. svibnja 2022. godine u dijelu točke I izreke u kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. IV Tužitelj sam snosi svoje troškove postupka po žalbi.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) naloženo je tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju ukupan iznos od 100.000,00 kuna, sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2004. godine do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci. U istoj točki izreke odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev u preostalom dijelu do zatraženih 200.000,00 kuna, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. U točki II izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

3. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužitelj (u dijelu točke I izreke u kojem je odbijen preostali dio njegovog tužbenog zahtjeva i u odnosu na točku II izreke) i tuženica (u dijelu točke I izreke u kojem je usvojen tužbeni zahtjev, te u odnosu na točku II izreke), iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlažu da se presuda u pobijanim dijelovima preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s time da tužitelj potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba protivne stranke (tuženice) neosnovana.

6. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza svjedoka BF, KF i HF, kao i iskaza tužitelja i tuženice, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja (sina tuženice) radi isplate novčanog iznosa od 200.000,00 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama od 31. prosinca 2004. godine do isplate.

7. U vezi toga utvrđuje da je otac tužitelja i suprug tuženice GF smrtno stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 28. kolovoza 2004. godine, te da je u to vrijeme tužitelj bio maloljetan (rođen je dana 09. listopada 2001. godine), a da su majka poginulog GFBF (tužiteljeva baka), tužitelj i tuženica na ime tog štetnog događaja ostvarili pravo na naknadu štete u visini od 400.000,00 kuna od osiguravajućeg društva Jadransko osiguranje d. d. Split, pri čemu je potonji novčani iznos utvrđen Sporazumom o izvansudskoj nagodbi zaključenoj između Jadranskog osiguranja d. d. Split, Podružnica Osijek i oštećenika BF, MF (tužitelja) i VF (tuženice), koje je zastupao Ante Marić, odvjetnik iz Slavonskog Broda.

8. Nadalje utvrđuje da je naznačeni novčani iznos od 400.000,00 kuna na ime naknade za duševne boli zbog smrti bliskog srodnika i iznos od 10.220,00 kuna na ime odvjetničkih troškova Jadransko osiguranje d. d. uplatilo na račun navedenog odvjetnika, i to iznos od 210.220,00 kuna dana 03. studenoga 2004. godine, a iznos od 200.000,00 kuna dana 29. studenoga 2004. godine, te da je na isplatnici koju je dana 30. prosinca 2004. godine izdao odvjetnik Marić, a koju je kao primateljica potpisala tuženica, naveden iznos od 200.000,00 kuna za cit. „VF i dr.“, dok je na isplatnici odvjetnika Marića od 06. prosinca 2004. godine koja također glasi na iznos od 200.000,00 kuna naznačeno da se radi o iznosu za cit. „BF i dr.“, pri čemu je tu isplatnicu kao primateljica potpisala potonje navedena osoba, na čiji tekući račun u Privrednoj banci Zagreb d. d., Podružnica Slavonski Brod je dana 06. prosinca 2004. godine uplaćen novčani iznos od 85.000,00 kuna.

9. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženica kao kupac zaključila dana 12. siječnja 2005. godine kupoprodajni ugovor sa OF kao prodavateljem radi kupnje kuće s dvorištem i vrtom u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] za kupoprodajnu cijenu od 80.000,00 kuna i da se uknjižila kao vlasnica kupljene nekretnine.

10. Nastavno utvrđuje da je tužiteljica u ime tada maloljetnog tužitelja (kao njegov roditelj) preuzela novčani iznos koji je istome pripao na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove, a da je u postupku bilo sporno koliki novčani iznos pripada tužitelju od ukupno isplaćene štete od 400.000,00 kuna, te u koje svrhe je utrošen taj iznos.

11. U vezi toga utvrđuje kako se iz provedenih dokaza nije moglo sa sigurnošću utvrditi koliki novčani iznos od ukupno isplaćenog iznosa naknade štete od 400.000,00 kuna je isplaćen tužitelju, tuženici i tužiteljevoj baki BF, niti tko je naknadio troškove odvjetnika Marića u visini od 15% od ukupno priznatog iznosa naknade štete, kao niti da li se iznos od 85.000,00 kuna koji je dana 06. prosinca 2004. godine uplaćen na račun BF odnosi na isplatu naknade štete.

12. Sud prvog stupnja pozivom na odredbe članaka 219. stavak 1. i 221.a stavak 1. ZPP-a utvrđuje da je tuženica na ime naknade pretrpljene štete za duševne bolove primila za sebe i tužitelja ukupni iznos od 200.000,00 kuna, te da ista nije podmirila troškove odvjetnika Marića od 15% od ukupno priznatog iznosa naknade štete, a da tužitelju u skladu s odredbom članka 1101. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO) od tog iznosa pripada pravo na naknadu štete za duševne bolove zbog smrti oca u visini od 100.000,00 kuna.

13. Pri tome utvrđuje neosnovanima navode tuženice da je novčanim iznosom koji je tužitelju isplaćen na ime naknade štete uzdržavala istoga, pa da njegov tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan.

13.1. Naime, u vezi toga, a pozivom na odredbe članaka 91., 92. stavak 2., 97. stavak 1., 3. i 5., 98. stavak 3., 101. stavak 1. točka 2., 281. i 288. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23), kao i na odredbe članaka 91. stavak 1., 98. i 261. ranijeg Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13 i 5/15), utvrđuje da je imovina djeteta u pravnom smislu odvojena od imovine roditelja, a da roditeljsku skrb čine odgovornost, dužnost i prava roditelja, s ciljem zaštite dobrobiti djeteta, te njegovih osobnih i imovinskih interesa, a da roditelj ima dužnost i pravo upravljati imovinom svojeg djeteta do njegove punoljetnosti u skladu s odredbama Obiteljskog zakona, s pažnjom odgovornog roditelja, na način da istu očuva i po mogućnosti uveća, pri čemu su roditelji za podmirenje svih potreba djeteta dužni pridonositi iz svojih sredstva i imovine, a tek potom zadirati u djetetove prihode, te da prije korištenja prihoda djeteta za uzdržavanje treba koristiti prihode roditelja, potom prihode djeteta, a ako njih nema kao ni prihoda roditelja, roditelj treba založiti ili prodati svoju imovinu pa tek onda otuđiti imovinu djeteta.

13.2. S tim u vezi utvrđuje da tuženica nije zatražila suglasnost nadležnog Centra za socijalnu skrb, odnosno odobrenje suda u izvanparničnom postupku za raspolaganje novčanim sredstvima tužitelja isplaćenim na ime naknade štete, kao niti suglasnost za raspolaganje novčanom naknadom ostvarenom na ime regresa iz istog štetnog događaja, te da je ista spomenutu nekretninu koja u naravi predstavlja obiteljsku kuću u [adresa] kupila i u kući izvela određene radove radi uređenja novčanim sredstvima ostvarenima na ime naknade štete, te se uknjižila vlasnicom te nekretnine, pri čemu je raspolagala i redovnim prihodima tada maloljetnog tužitelja, i to mirovinom ostvarenom iza oca tužitelja, te dječjim doplatkom.

13.3. Stoga utvrđuje neosnovanim naznačeni prigovor tuženice, jer utvrđuje da je ista u slučaju da naznačeni redoviti prihodi tužitelja nisu bili dostatni za njegovo uzdržavanje bila u obvezi da potrebe tada maloljetnog tužitelja podmiruje svojim novčanim sredstvima, pri čemu utvrđuje kako na to da novčani iznos kojeg je tužitelj ostvario na ime naknade štete nije bio neophodan za njegovo uzdržavanje proizlazi i iz stranačkog iskaza tuženice, koja je izjavila cit. „da joj je netko rekao da nešto od tog novca pripada tužitelju, onda bi ona taj dio novca odvojila i spremila...“

14. Slijedom navedenog, utvrđuje da je tuženica u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 100.000,00 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama od 31. prosinca 2004. godine do isplate, jer da je ista kao zakonska zastupnica tužitelja primila u njegovo ime taj iznos s osnove naknade štete, te da s tim iznosom nije raspolagala u korist tužitelja, nije je zatražila suglasnost centra za socijalnu skrb, odnosno suda radi raspolaganja navedenim novčanim sredstvima, pa u tom dijelu usvaja tužbeni zahtjev, a odbija preostali dio tog zahtjeva.

15. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a.

16. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

17. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tužitelj, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje taj žalitelj, te se u svemu može valjano ispitati.

18. Neosnovane su i (indirektne) tvrdnje tužitelja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a, jer pobijana presuda nije sačinjena protivno potonjoj odredbi ZPP-a.

19. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, na koju se sadržajem žalbenih navoda pozivaju tužitelj i tuženica, a to stoga jer je prvostupanjski sud cijenio sve provedene dokaze, sve na način kako je propisano odredbom članka 8. ZPP-a.

20. Pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, pravilno između ostaloga utvrđujući neosnovanima tvrdnje tuženice da je novčanim iznosom koji je tužitelju isplaćen na ime naknade štete uzdržavala istoga, a pravilno je utvrdio i da taj novčani iznos nije bio neophodan za njegovo uzdržavanje, pri čemu je za svoja činjenična i pravna utvrđenja naveo jasne, detaljne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelje, pa je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZOO-a i Obiteljskih zakona odlučeno kao u točki I izreke pobijane presude, zbog čega su neosnovani svi oni žalbeni navodi tužitelja i tuženice kojima osporavaju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, jer su posljedica subjektivne ocjene provedenih dokaza.

21. Pri tome na navode tužitelja kako sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio da se tuženica kao tužiteljeva majka i zakonska zastupnica u njegovo ime odrekla dijela prava na naknadu štete u punom iznosu od 220.000,00 kuna, a da za to nije imala odobrenje centra za socijalnu skrb ili suda u izvanparničnom postupku, valja prije svega odgovoriti da je predmet ovog postupka bio zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od ukupno 200.000,00 kuna na ime naknade štete ostvarene po Sporazumu o izvansudskoj nagodbi od 05. studenoga 2005. godine sa osiguravajućim društvom Jadransko osiguranje d. d., a ne nekog potencijalno većeg novčanog iznosa kojeg bi tužitelj eventualno mogao ostvariti na ime naknade iste štete, niti je tužitelj dokazao da bi mu povrh iznosa od 100.000,00 kuna s naslova štete zbog smrti oca pripao neki drugi (veći) novčani iznos na ime neimovinske štete (220.000,00 kuna), jer Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se u žalbi poziva tužitelj nisu sami po sebi dokaz visine naknade štete.

22. Neosnovano tuženica između ostalog prigovara i dosuđenom tijeku zatezne kamate na dosuđeni iznos od 100.000,00 kuna, jer je iz cjeline obrazloženja pobijane presude razvidno da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ista potonji novčani iznos stekla bez osnove, dakle u smislu odredbe članka 210. stavak 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: raniji ZOO), pa je kao nesavjesni stjecatelj tog iznosa dužna platiti zatezne kamate na dosuđeni novčani iznos od dana stjecanja, u skladu s odredbom članka 214. ranijeg ZOO-a.

23. Međutim, u pravu je tužitelj kada ukazuje na pogrešnu odluku o parničnim troškovima, jer je u tom dijelu sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

23.1. Naime, budući da iz gore navedenog proizlazi da je tužitelj u predmetnoj parnici u cijelosti uspio u odnosu na pravnu osnovu, dok je u visini uspio u omjeru od 50%, to je isti u ovom postupku uspio u omjeru od 75%, dok tuženica nije uspjela u odnosu na osnovu, ali je djelomično uspjela u pogledu visine (50%), pa njezin uspjeh u ovoj parnici iznosi 25%, slijedom čega tužitelju u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a pripada pravo na trošak postupka u omjeru od 50% (75% - 25%).

23.2. Tužitelj bi u slučaju da je u cijelosti uspio u postupku imao pravo na slijedeći trošak, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa): iznos od 331,81 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), iznos od ukupno 1.659,05 eura za zastupanje na ročištima od 12. studenoga 2020. godine, 15. travnja 2021. godine, 10. lipnja 2021. godine, 13. siječnja 2022. godine i 12. travnja 2022. godine (iznos od 331,81 eura po ročištu-Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od ukupno 100,00 eura za sastav podnesaka od 19. travnja 2021. godine i 06. srpnja 2021. godine (iznos od 50,00 eura po podnesku- Tbr. 8. toč. 4. Tarife), te iznos od 522,71 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), od čega mu s obzirom na naznačeni omjer uspjeha u sporu pripada trošak u iznosu od 1.306,78 eura, te u cijelosti trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 46,78 eura, dakle ukupno 1.353,56 eura, pa je u tom dijelu trebalo prihvatiti njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova, a u preostalom dijelu odbiti njegov zahtjev po toj osnovi, te u cijelosti zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka. Pri tome tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska u iznosu od 250,00 kuna, jer nije jasno o kojem točno podnesku se radi, pa je u tom dijelu njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova neodređen (članak 164. stavak 1. ZPP-a). Osim toga, nije osnovan niti zahtjev tužitelja za naknadu troškova sudske pristojbe za presudu, jer isti nije dokazao da je podmirio taj trošak.

24. Iz navedenih razloga valjalo je žalbe tužitelja i tuženice odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točkama I i III izreke ove presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u točki II izreke presude.

25. Budući je tužitelj samo djelomično uspio u žalbenom postupku, i to jedino u dijelu odluke o parničnim troškovima kao sporednom zahtjevu, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a određeno da isti sam snosi svoje troškove tog postupka.

U Rijeci, 23. travnja 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar