REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4960/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EURCO d.d., Vinkovci, Hrvoja Vukčić Hrvatinića 87, OIB: 25484937943, kojeg zastupa punomoćnik Davor Eterović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić, j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika: 1. KREŠIMIR d.o.o. Slavonski Brod, Zrinska 65, OIB: 45612959191, kojeg zastupa punomoćnik Mijo Kladarić, odvjetnik u Slavonskom Brodu i 2. NEXE d.d. Našice, Vinogradska 6, OIB: 62612424147, Tajnovac 1, uz sudjelovanje umješača na strani drugotuženika Allianz Hrvatska d.d. Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Ergotić, odvjetnik u Vinkovcima, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika pod 1. za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-1261/24-2 od 1. kolovoza 2024., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj P-235/20-114 od 30. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika pod 1. za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika pod 1. za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Prijedlog tuženika pod 2. se odbija.
IV. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženik pod 1. i 2. su podnijeli prijedloge za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-1261/24-2 od 1. kolovoza 2024., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj P-235/20-114 od 30. siječnja 2024.
2. Tužitelj je odgovorio na prijedlog tuženika pod 1. za dopuštenje revizije u kojem osporava istaknute navode tuženika pod 1. Predlaže odbaciti, podredno odbiti prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Postupajući sukladno odredbama čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da prvo materijalnopravno pitanje tuženika pod 1. nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi budući da ne proizlazi iz razloga na kojima je donesena pobijana odluka. Ovo stoga što su sudovi o solidarnoj odgovornosti tuženika odlučili cijeneći da su tuženici vlasnici strojeva koji za konkretan posao i u konkretnim slučaju predstavljaju tehnološku cjelinu, pri čemu se nije moglo zaključiti u kojem se stroju nalazio zaostali komad betona. Drugo pitanje tuženika pod 1. iscrpljuje se u isticanju bitnih povredi odredaba parničnog postupka, međutim navedeno nije samo po sebi dopušteni razlog za dopuštenje revizije jer i u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju, njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije koju je revizijski sud ovlašten dopustiti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a, kao niti važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Stoga je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a, riješeno kao pod toč. I. izreke.
4. Tuženik pod 1. se u prijedlogu za dopuštenje revizije pozvao i na razlog za dopuštenje revizije koji se odnosi na to da mu je u postupcima pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, ovaj sud ocjenjuje da tuženik pod 1. nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a, slijedom čega je, na temelju odredbe čl. 389. a st. 4. ZPP-a, odlučeno kao pod toč. II. izreke.
5. Nadalje, revizijski sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a niti u odnosu na prijedlog tuženika pod 2. za dopuštenje revizije. Naime, u prijedlogu se samo općenito navodi da su pitanja važna za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava u sudskoj praksi jer je riječ o pitanju o kojem ne postoji specifična praksa revizijskog suda, a izvjesno je da će se pravno pitanje pojavljivati i ubuduće. Ako o postavljenim pitanjima ne postoji praksa revizijskog suda (kako to tuženik pod 2. tvrdi u prijedlogu), onda valja ukazati na eventualno različite odluke drugostupanjskih sudova o tim pitanjima, zbog čega bi postojala potreba usuglašavanja različite sudske prakse od strane revizijskog suda, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno jer se tuženik pod 2. u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva na presudu Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-9973/14-2 od 16. siječnja 2020., koja je donesena u postupku, vođenom protiv ovdje tužitelja kao tuženika - poslodavca, za isplatu naknade štete koju je zaposlenik pretrpio u nezgodi na radu i koja je donesena u primjeni odredba Zakona o radu („Narodne novine”, broj: 93/14 i 127/17) i Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine”, broj: 71/14, 118/14 i 154/14). U konkretnom slučaju riječ je o postupku koji se vodi protiv tuženika kao vlasnika opasnih stvari prema odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), dakle, iako je riječ o postupcima proizašlim u povodu istog štetnog događaja, nije riječ o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
5.1. U odnosu na procesnopravna pitanja koja se svode na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka, tuženiku pod 2. također valja odgovoriti da takva pitanja, kao što je to prethodno navedeno, nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije koju je revizijski sud ovlašten dopustiti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a, kao niti važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a, riješiti kao pod toč. III. izreke.
6. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbijen je kao neosnovan jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.
Zagreb, 23. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
Đuro Sessa
