Posl. br. P-326/2023-30
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU
STALNA SLUŽBA U KORČULI
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku Stalna služba u Korčuli, po sucu toga suda Dariu Farčiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GC iz [adresa], Bana [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg kao punomoćnik zastupa Željko Šušak, odvjetnik u Veloj Luci, protiv tuženog BC iz [adresa], GH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg kao punomoćnica zastupa Nita Svilokos, odvjetnica u Dubrovniku, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, nakon glavne rasprave zaključene dana 13. ožujka 2025., u prisustvu tužitelja, zamjenice njegova punomoćnika, tuženog te punomoćnice tuženog, a na ročištu održanom radi objave odluke dana 23. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je tužitelj GC iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], suvlasnik 1/4 dijela kat. čest. [katastarska čestica], oranica, površine 528 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to onog označenog na geodetskom situacijskom nacrtu izmjere od 15. ožujka 2023. kojeg je izradio dipl. ing. geod. SC iz [adresa], slovima A-B-C-D-E-F-A, ukupne površine 317 m2, a koji geodetski situacijski nacrt čini sastavni dio ove presude, pa se tužitelj ovlašćuje temeljem presude i prijavnog lista potvrđenog od nadležnog Odjela katastra nekretnina ishoditi upis prava vlasništva u zemljišne knjige na novonastaloj čestici od navedenog dijela kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u navedenom dijelu, što je tuženik dužan trpjeti, na svoje ime uz istovremeno brisanje sa navedenog dijela imena tuženika BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], G [adresa]."
II. Nalaže se tužitelju GC iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku BC iz [adresa], GH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 937,50 €, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu (u iznosu od 1.150,00 €) zahtjev za naknadu parničnog troška odbija.
Obrazloženje
1. Dana 17. travnja 2023. zaprimljena je tužba tužitelja GC, UC, GCV i FC, protiv tuženika PC, u kojoj tužitelji navode da je VC bio u vlasničkom posjedu južnog dijela nkeretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 317 m2, i to još prije stotinjak godina te da je on ovaj dio nekretnine prilikom udaje svoje kćerke HC za GC njoj usmeno darovao 1973. Od tada pa do današnjeg dana ovaj dio nekretnine da nesmetano koristi upravo obitelj GC, odnosno tužitelji, a na utuženom dijelu nekretnine da se nalazi maslinik sa 15-tak stabala maslina, od kojih je neke 1973. zasadio tužitelj GC. Sporni dio nekretnine od preostalog dijela kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] da je ograđen kameno betonskim zidom, a dio nekretnine koji nije predmetom tužbe da u naravi predstavlja zapušteno zemljište koje je u nespornom vlasništvu tuženika. BCV umrla je 1994., a nju su naslijedili suprug i djeca, odnosno tužitelji, pa su na navedeni način tužitelji u osobnom i kvalificiranom posjedu utuženog dijela nekretnine skoro 30 godina, pa smatraju da su pravo vlasništva utuženog dijela nekretnine stekli dosjelošću. Kako su tužitelji stvarni vlasnici utuženog dijela nekretnine, a u zemljišnim knjigama suda je kao vlasnik cijele nekretnine upisan tuženik, a tužitelji ima pravni interes uskladiti zemljišno knjižno stanje sa stvarnim stanjem pri čemu nemaju ispravu podobnu za upis svog prava vlasništva u zemljišnim knjigama suda, to ustaju predmetnom tužbom postavivši tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje prava vlasništva tužitelja za po 1/4 dijela utuženog dijela nekretnine, koji je preciznije opisan u izreci ove presude.
1.1. Tuženi u svom odgovoru na tužbu prije svega ističe kako su tužitelji u predmetnoj tužbi prenisko odredili vrijednost predmeta spora, pa predlaže sudu da odredi vrijednost predmeta spora u visini od 13.500,00 €. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva budući da tužiteljima ne pripada pravo vlasništva utuženog dijela nekretnine. Stoga predlaže se tužbu odbiti, a tužitelje obvezati na naknadu parničnih troškova. Sve iz razloga što tužitelji u tužbi nisu dokazali, niti učinili vjerojatnim, da su pošteni, istiniti i zakoniti posjednici utuženog dijela nekretnine, a osim toga nisu dostavili niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazila osnovanost navoda tužbe. S druge pak strane tuženik je vlasništvo sporne nekretnine naslijedio od svog oca ĐC, a koji je vlasništvo ove nekretnine stekao po Kupoprodajnom ugovoru kojeg je 1980. sklopio sa tadašnjom Općinom Korčula. Ovo se ističe iz razloga što je prednik tuženika nekretninu stekao naplatnim pravnim poslom od tadašnje općine Korčula, a činjenica je da se na nekretninama koje su bile u vlasništvu tadašnje Općine nije niti moglo steći pravo vlasništva dosjelošću. Stoga se i predlaže odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelje na naknadu parničnih troškova.
1.2. Dana 11. i 24. srpnja 2023., u spis su zaprimljeni podnesci tužiteljica ad 3/ i 4/ u kojima u bitnom navode da je njihov potpis na priloženoj punomoći krivotvoren od strane njihova oca, odnosno tada tužitelja ad 1/, te da nisu ovlastile odvjetnika Željka Šuška za zastupanje u ovom postupku. Budući da uz tužbu nije bila dostavljena valjana punomoć za zastupanje tužitelja ad 2/, 3/ i 4/, niti njihovo odobrenje za podnošenje tužbe, sud je rješenjem od 10. listopada 2023. pozvao Željka Šuška, odvjetnika u Veloj Luci, da u daljnjem roku od 8 dana podnese valjanu punomoć za zastupanje ovih tužitelja ili odobrenje tužitelja za podnošenje tužbe. Isti je podneskom od 12. listopada 2023. obavijestio sud da odnosi između tužitelja nisu dobri, te da u predmetnom postupku zastupa samo tužitelja ad 1/. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 98. st. 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, i 155/23 dalje ZPP), sud je rješenjem od 13. listopada 2023. pozvao tužitelje ad 2/, 3/ i 4/ osobno da obavijeste sud odobravaju li tužbu koju je u njihovo ime podnio Željko Šušak, odvjetnik u Veloj Luci. Navedenim rješenjem tužitelji su ujedno upozoreni da će se smatrati kako tužba nije u njihovo ime ni podnesena ukoliko ne odobre radnju odvjetnika Željka Šuška u roku od 8 dana, računajući od dana dostave prijepisa ovog rješenja. Tužitelj ad 2/ je navedeno rješenje uredno zaprimio 23. listopada 2023., a tužitelji ad 3/ i 4/ dana 30. listopada 2023. Kako tužitelji ad 2/, 3/ i 4/ nisu u ostavljenom roku obavijestili sud da li odobravaju radnje koje je u njihovo ime poduzeo odvjetnik Željko Šušak, to se temeljem odredbe čl. 98. st. 4. ZPP-a ima smatra kako tužba u ovom dijelu nije niti podnijeta sudu, a što je sud utvrdio Rješenjem od 7. prosinca 2023. pod posl. br. P-326/2023 koje je postalo pravomoćno 4. siječnja 2024. Po pravomoćnosti ovog rješenja postupak je nastavljen, a na pripremnom ročištu održanom 5. ožujka 2024. punomoćnik tužitelja naveo je kako tužitelj GC ustraje u utvrđenju svog prava vlasništva na spornoj nekretnini, i to sada samo za svoj idealni dio, pri čemu je precizirao tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.
1.3. U nastavku postupka punomoćnik tužitelja je ustrajao u navodima iz tužbe, a punomoćnica tuženika navela je kako je iz navoda tužbe vidljivo da tužitelj svoje pravo vlasništva temelji na nasljeđivanju od svoje supruge, pri čemu nije učinio vjerojatnim da bi prethodno njegova supruga ovu nekretninu stekla darovanjem od svog oca, niti da bi je u pogledu iste naslijedio baš tužitelj. Nadalje, ističe kako je tuženik svoj upis prava vlasništva postigao od svog oca, a koji je ovu nekretninu zajedno sa drugim nekretninama kupio još 80-tih godina prošlog stoljeća od tadašnje Općine. Na jednom dijelu kupljenih nekretnina prednik tuženika je sagradio kuću, dok je utužena nekretnina ostala u funkciji poljoprivrednog zemljišta, a kako se ranije radilo o društvenom vlasništvu, to tužitelj niti teoretski na istom nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću. U ovakvim svojim navodima stranke su ustrajale tijekom čitavog postupka. Ovdje je potrebno napomenuti kako je tuženik već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor prenisko određene vrijednosti predmeta spora, a o kojem prigovoru sud nije odlučio do dovršetka pripremnog ročišta održanog 5. ožujka 2024., odnosno do zaključenja prethodnog postupka. Obzirom na navedeno, a temeljem odredbe čl. 40. st. 5. ZPP-a, kao vrijednost predmeta spora u ovom postupku ima se smatrati iznos od 6.663,14 € (odnosno ranije 50.000,00 kn).
2. U dokaznom postupku proveden je dokaz pregledom isprava koje su priložene u spisu i to: zk izvatka za utuženu nekretninu od 26. srpnja 2012. i 15. travnja 2023., povijesnog zk izvatka za utuženu nekretninu od 15. lipnja 2023., Rješenja o nasljeđivanju iza smrti BCV rođ. VC od 27. rujna 1994. posl. br. O-251/94, geodetskog situacijskog nacrta od 15. ožujka 2023., PL 2360 za k. o. [katastarska općina], izvoda iz katastarskog plana od 14. rujna 2020., građevinske dozvole od 17. prosinca 1980., Ugovora o darovanju nekretnina od 30. srpnja 2021., održan je uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje mjernika vještaka i nekih od predloženih svjedoka, u svojstvu svjedoka saslušani su ZC, NC, CC, DC i GCV, te je proveden dokaz saslušanjem parničnih stranaka. Tijekom dokaznog postupka u svojstvu svjedoka nisu saslušani MC i ŠC, a ovo iz razloga što je tužena strana odustala o njihova saslušanja. Cijeneći sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, uz primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
2.1. U ovom postupku među strankama nije sporno da je baš tuženik u zemljišnim knjigama suda upisan kao isključivi vlasnik nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina], pri čemu je ova nekretnina u zemljišnim knjigama opisana kao oranica, površine 528 m2. Ovakav upis u zemljišne knjige prenesen je i u katastarske operate, pa je baš tuženik upisan kao posjednik ove nekretnine što je utvrđeno pregledom PL 2360 za k. o. [katastarska općina]. Pravo vlasništva ove nekretnine tuženik je postigao provedbom Ugovora o darovanju nekretnina od 30. srpnja 2021. u zemljišnim knjigama suda, a kojeg je sklopio sa svojim ocem ĐC kao darovateljem, a koji je prethodno bio upisan kao vlasnik darovanih nekretnina, a što proizlazi iz zk izvatka za spornu nekretninu od 26. srpnja 2012., kao i iz povijesnog zk izvatka za spornu nekretninu od 15. lipnja 2023. Prema tvrdnjama tuženika njegov otac je prethodno spornu nekretninu zajedno sa drugim nekretninama kupio od tadašnje Općine Korčula, međutim za ovakvu svoju tvrdnju tuženik u spis do okončanja prethodnog postupka, a ni do okončanja glavne rasprave nije dostavio nikakvog dokaza. Tuženik je u spis dostavio građevinsku dozvolu od 17. prosinca 1980. kojom je njegovom ocu ĐC dozvoljeno građenje stambene zgrade na nekretnini tada označenoj kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a kako ova nekretnina prema tvrdnjama parničnih stranaka danas nosi katastarsku oznaku kao kat. čest. [katastarska čestica] zgr k. o. [katastarska općina], a koja nije predmetom ovog postupka, to je spomenuta građevinska dozvola zapravo irelevantna za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Ovo tim više što je među strankama nesporno da je tuženik vlasnik kat. čest. [katastarska čestica] zgr k. o. [katastarska općina], a koja nekretnina u naravi predstavlja kuću zajedno sa uređenom okućnicom te se nalazi u sjevernom međašu cijele nekretnine koja je predmetom spora. Prilikom uviđaja na licu mjesta, a u svrhu u identifikacije utuženog dijela nekretnine po ovlaštenom mjerniku vještaku, utvrđeno je kako utuženi dio nekretnine u naravi predstavlja maslinik koji je sa svih strana od susjednih nekretnina omeđen čvrstim zidovima. Tako sa zapadne strane postoji sagrađen betonski zid koji utuženi dio nekretnine dijeli od nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Sa sjeverne strane utuženi dio nekretnine od preostalog dijela ove nekretnine omeđen je starim kamenim zidom koji ujedno služi kao potporni zid obzirom da je susjedno zemljište na nešto višem nivou. Sa istočne strane utuženi dio nekretnine od susjedne nekretnine omeđen je starim kameno betonskim zidom, a iza kojeg se u pravcu istoka nastavlja široki pokos od sipkog kamenog materijala, a dalje prema istoku uređen je potok koji služi za odvođenje prekomjernih oborinskih voda. Sa južne strane utuženi dio nekretnine od susjedne nekretnine omeđen je starim kameno betonskim zidom na kojem je postavljena zelena metalna ograda. Ovaj maslinik sastoji se od ukupno 15 stabala maslina, različite starosti, od kojih su neke prema procjeni suca starije od 100 godina i locirane su u krajnjem južnom i sjevernom dijelu maslinika, dok su po sredini maslinika zasađena mlađa stabla stara, prema procjeni suca stara oko 30-tak godina. Među strankama je nesporno da nekretnina koje se nalazi u zapadnom međašu utuženog dijela nekretnine nosi katastarsku oznaku kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da je ova nekretnina ranije pripadala u vlasništvo obitelji tužitelja, a koji je ovu nekretninu stekao od RC, te da je ova nekretnina diobom u obitelji tužitelja pripala u vlasništvo ČC, a koja je pak ovu nekretninu prodala trećim osobama koje su i izgradile betonski zid između ove nekretnine i utuženog dijela kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Među strankama u ovom postupku sporno je da li je zapravo tužitelj vlasnik utuženog dijela nekretnine, a ovo iz razloga što tužitelj u tužbi tvrdi da je ovaj dio nekretnine naslijedio od svoje supruge BCV, a koja je istu nekretninu dobila od svog oca RC, i to usmenim darovanjem kao miraz prilikom vjenčanja za tužitelja 1973., dok s druge strane tuženik tvrdi da je istu ovu nekretninu stekao u posjed darovanjem od svog oca ĐC, a koji je prethodno istu ovu nekretninu kupio od tadašnje Općine Korčula 1980. Kako tužitelj svoje pravo vlasništva na predmetu spora temelji na dosjelosti, pri čemu je u posjed stupio nasljeđivanjem iza smrti svoje supruge, to je sud pregledom priloženih isprava te saslušanjem predloženih svjedoka pokušao utvrditi dali se i od kada točno tužitelj nalazi u posjedu sporne nekretnine i da li su ispunjeni preostali uvjeti potrebni za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
2.2. Pregledom Rješenja o nasljeđivanju iza smrti BCV od 27. rujna 1994. posl. br. O-251/94 utvrđeno je kako su za njene nasljednike temeljem zakona, u pogledu nekretnina, proglašeni udov GC te djeca UC, IC i ŠC, svatko od njih za po 1/4 dijela. Međutim, nekretnina koja je predmetom ove tužbe nije uvrštena u njenu ostavinsku masu, što još uvijek ne znači da ista nije predstavljala i njeno stvarno ali vanknjižno vlasništvo, međutim takvu tvrdnju je tijekom postupka trebao dokazati tužitelj. Međutim tužitelj u spis nije dostavio niti ispravu iz koje bi proizlazilo da je VC doista otac BCV, niti isprave da je VC makar bio posjednik utužene nekretnine, kao ni dokaz da bi baš VC predmetnu nekretninu usmeno darovao BCV prilikom njene udaje za tužitelja, kao ni to da bi BCV i tužitelj bili vjenčani 1973., pa bi ova nekretnina eventualno mogla predstavljati miraz. Sve ove činjenice kao i svoj posjed na utuženom dijelu nekretnine tužitelj je pokušao dokazati saslušanjem svjedoka. Tako svjedokinja ZC, koja je rođena 1946., u svom iskazu u bitnom navodi da je sa tužiteljem i njegovom obitelji u izrazito dobrim i prijateljskim odnosima koji traju preko 30 godina. Upravio zbog toga da je tužitelj gotovo svake godine zove u pomoć pri berbi maslina i sa utužene nekretnine, čemu se uvijek rado odazove, a iz kojeg razloga joj je poznato da baš tužitelj ovu nekretninu drži u svom posjedu. Nadalje navodi da prema njenim saznanjima tužitelju nitko nikada nije osporavao ili ometao posjed ove nekretnine, a upitana o načinu stjecanja posjeda tužitelja navodi kako je tužitelj nekretninu stekao nasljeđivanjem od svoje žene. Svjedok NC u svom iskazu navodi kako se je odazvao pozivu suda jer je smatrao da je njegova dužnost, međutim o tome tko, od kada i na koji način posjeduje sporni dio nekretnine nema nikakvih saznanja. Svjedok CC, koji je rođen 1961. u Tuzli, u svom iskazu u bitnom navodi kako u [adresa] stalno živi već duže vrijeme, udaljen otprilike 600 ili 700 m od predmeta spora, te da u predmetnom masliniku radi od 2002. ili 2003. godine, pa mu je stoga posjedovno stanje poznato iz neposrednog zapažanja. Prema iskazu ovog svjedoka utuženi dio nekretnine je u posjedu tužitelja, a u kojem posjedu ga nitko nikada nije ometao niti mu posjed osporavao. Svjedok DC, koji je rođen 1950., u svom iskazu u bitnom navodi kako je na spornom dijelu nekretnine još od 1971. često radio, i to po nalogu tužitelja, pa je i njemu posjedovno stanje jako dobro poznato iz neposrednog zapažanja. Prema iskazu ovog svjedoka prijeporno zemljište je u posjedu tužitelja, a upravo je po njegovom nalogu sa ovog zemljišta počupao stabla mandarinki i umjesto njih posadio 10-tak mladih maslina. Iz njegova iskaza nadalje proizlazi da mu ništa nije poznato o tome na koji način je tužitelj stekao posjed predmetnog zemljišta već navodi da ga je tužitelj angažirao za određeni posao kojeg je on i odradio, a za što ga je tužitelj uredno platio. Sud iskazu ovih svjedoka nije poklonio vjeru, a ovo iz razloga što su njihovi iskazi nelogični, nedosljedni, međusobno kontradiktorni, a isto tako dijelom su kontradiktorni i sa navodima tužbe. Tako svjedokinja ZC u svom iskazu navodi da je sa tužiteljem i članovima njegove obitelji u izrazito prijateljskim odnosima, a zbog čega preko 30 godina pomaže tužitelju, da bi naknadno iz njenog iskaza proizašlo da svjedokinja ne zna ime pok. žene tužitelja kao ni imena njihove djece, te da se zapravo radi o osobi koja za tužitelja radi povremeno i to za nadnicu. Isto tako iz iskaza ove svjedokinje proizlazi kako ista ne živi u blizini predmeta spora već živi u drugom mjestu, dakle Kučištu, a koje je od predmeta spora udaljeno 3 ili 4 km, pa ovoj svjedokinji svakodnevno posjedovno stanje jednostavno nije poznato iz neposrednog zapažanja. Svjedok CC u svom iskazu također navodi da duže vrijeme radi za tužitelja, dakle on za tužitelja obavlja poslove za nadnicu, a isto tako niti ovaj svjedok ne poznaje tužiteljevu djecu, što ga čini neobjektivnim u ovom postupku. Svjedok DC je osoba koja također povremeno radi za tužitelja i to za nadnicu, pri čemu je njegov iskaz kontradiktoran u dijelu gdje navodi da je na predmetnoj nekretnini počeo raditi 1971., a sam tužitelj navodi da je nekretninu stekao tijekom 1973. Iz navedenih razloga samo na temelju iskaza ovih svjedoka, a koji svi rade za tužitelja što im, prema vlastitom iskazu, tužitelj uredno plaća, ne može se sa dovoljnom sigurnošću utvrditi kvalificirani posjed tužitelja na utuženom dijelu sporne nekretnine koji bi trajao dovoljno dugo da bi tužitelj takvim posjedom stekao pravo vlasništva. S druge pak strane, a svjedokinja predložena po tuženoj strani, a koja je ujedno i kći tužitelja te osoba čiji je potpis na punomoći tužitelj prema vlastitom priznanju krivotvorio, GCV, u svom iskazu u bitnom navodi da utuženi dio predmetne nekretnine jako dobro poznaje i to iz neposrednog zapažanja, te da su kao obitelj oduvijek znali da se radi o nekretnini koja nije u njihovom vlasništvu. To je znao njen djed po majci VC koji je svoje imanje prenio na tužitelja, a to je znao i tužitelj osobno zbog čega je odlazio u tadašnju mjesnu zajednicu sa željom da ovu nekretninu kupi. Međutim u tome nije uspio, a nekoliko godina kasnije ova nekretnina je prodana ocu tuženika. Inače, oni su kao obitelj u vlasništvu imali nekretninu koja se nalazi u neposrednoj blizini, odnosno u zapadnom međašu sa spornom nekretninom, dakle nekretninu sadašnje oznake kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te su upravo na toj nekretnini imali posađene masline i mandarinke na koje su dolazili još kao djeca. Međutim, kada je 1994. umrla majka svjedokinje, a žena tužitelja, ova nekretnina je sve do 2005. bila u potpunosti zapuštena jer je u obitelji došlo do nesporazuma pa tako na ovu nekretninu nije dolazio djed svjedokinje misleći da na nju dolazi njen otac, a isto tako na nekretninu nije dolazio njen otac misleći da na nekretninu dolazi djed. Negdje 2004. izvršena je dioba u obitelji tužitelja, pa je ta susjedna nekretnina pripala u vlasništvo sestri svjedokinje, a koja je u konačnosti ovu nekretninu prodala trećoj osobi. U tom razdoblju svjedokinja i njena sestra primijetile su da je tužitelj na ovom zemljištu posadio 43 masline, a koje su počupali, bojeći se da će tužitelj tvrditi da je i ovo zemljište stekao dosjelošću jednako kao što sada tvrdi i za utuženi dio nekretnine. Vezano za iskaz ove svjedokinje potrebno je reći kako je očito da su tužitelj i ova svjedokinja, unatoč tome što se radi o ocu i kćerki, u izrazito lošim odnosima, međutim to ne znači da bi njen iskaz zbog toga bio neistinit. Također potrebno je reći kako u ovakvoj vrsti spora tuženi nije dužan dokazati da bi se nekretnine nalazila u njegovom posjedu, već je tužitelj dužan dokazati da predmetnu nekretninu kvalificirano posjeduje dovoljno dugo vremena, što iz iskaza svjedoka predloženih po tužiteljskoj strani zapravo nije niti moguće utvrditi jer su njihovi iskazi u tom dijelu nedostatni i nevjerodostojni, pa tako iskaz svjedokinje GCV nije promijenio ishod ovog postupka.
2.3. Tužitelj u bitnom u svom iskazu navodi kako se je 1970. oženio za SCV te da je zapravo od tog dana u posjedu zemljišta koje je predmetom tužbe. On je ovo zemljište prema vlastitom iskazu dobio od oca svoje supruge koji mu je zemljište prepustio na obradu, pa od tada do današnjeg dana zemljište u dobroj vjeri posjeduje i obrađuje. U ovom dijelu iskaz tužitelja je u suprotnosti sa navodima same tužbe, budući da u tužbi tužitelj tvrdi da je VC ovo zemljište usmeno darovao svojoj kćerki od koje ga je naslijedio tužitelj, a u svom iskazu navodi da mu je VC ovo zemljište prepustio na obradu, a iz čega bi se, kao i iz navoda tužitelja tijekom postupka, dalo zaključiti kako tužitelj smatra da mu je zemljište darovano. Nadalje, tužitelj u svom iskazu navodi kako ga u posjedu zemljišta nitko nikada nije smetao, pa iz toga razloga nije niti provjeravao zemljišno knjižno stanje kao ni stanje u katastarskom operatu, a tek u vrijeme kada se počela graditi kuća na susjednoj nekretnini (kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) da je shvatio kako sporna nekretnina ima posebnu katastarsku oznaku. Ni u ovom dijelu iskaza tužitelja sud mu nije poklonio vjeru, a ovo iz razloga što je očito kako je dioba imanja u obitelji tužitelja izvršena znatno ranije, dakle negdje tijekom 2004., kada je susjedno zemljište sadašnje katastarske oznake kat. čest. [katastarska čestica] pripalo kćerki tužitelja ČC koja je kasnije ovo zemljište prodala. Ovo iz razloga što je prema iskazu samog tužitelja ovo zemljište sa spornim dijelom nekretnine nekada predstavljalo jedinstven maslinik koji na terenu nije bio ni na koji način omeđen, pa je tužitelj zacijelo već tada shvatio da utužena nekretnina ima posebnu katastarsku oznaku. Nadlaje tužitelj u svom iskazu navodi kako je poznavao oca tuženika ĐC, da bi s njime usputno porazgovarao kada bi se slučajno sreli, te da je ĐC znao da tužitelj posjeduje utuženi dio nekretnine čemu se nikada nije protivio niti je ovakav posjed osporavao. Prema iskazu tužitelja ĐC je već tada bio visoke životne dobi, a isti je umro krajem 80-ih ili početkom 90- ih godina prošlog stoljeća. Međutim, otac tuženika ĐC umro je znatno kasnije i to u mjesecu veljači 2022., a u vrijeme kada je kupio sporno zemljište od tadašnje općine bio je u 50-im godinama svog života, pa je stoga očito da tužitelj ili nije poznavao ĐC ili da je njegov iskaz i u ovom dijelu neistinit. Isto tako tužitelj je na poseban upit punomoćnice tuženika prvo iskazao kako tuženiku, a u pokušaju mirnog rješenja spora, nije uputio nikakvo pismo, da bi se naknadno predomislio pa iskazao da je tuženiku ipak pismo uputio, a da tuženik na pismo nije odgovorio. Kada se ovakav iskaz tužitelja dovede u vezu s time da je tužitelj prema vlastitom priznanju, sadržanom u njegovom podnesku kojeg je osobno predao u spis na ročištu održanom 5. ožujka 2024., krivotvorio potpise svoje djece, odnosno ranije tužitelja od ad 2/ do ad 4/, na generalnoj punomoći od 3. travnja 2023., onda je jasno da se iskazu tužitelja, koji je očito prilagođen za potrebe ovog postupka, ne može pokloniti vjera. Tuženik u svom iskazu u bitnom ponavlja navode iz odgovora na tužbu te tvrdi da se radi o zemljištu koje danas predstavlja njegovo vlasništvo, a koje je stekao darovanjem od svojeg oca, pri čemu je njegov otac ovo zemljište kupio još 1980. od tadašnje Općine Korčula. Nadalje, navodi kako je zbog početka rata 90-tih godina prošlog stoljeća njegova obitelj, koja je inače živjela u [adresa], prestala dolaziti u [adresa], te da su u [adresa] počeli ponovno dolaziti tijekom 2005. kada su krenuli sa obnovom svoje kuće. Ujedno, navodi kako posjed sporne nekretnine nikada nisu napustili, već su ovu nekretninu održavali sukladno svojim mogućnostima pri čemu treba imati u vidu da tuženik stalno živi u [adresa], a u [adresa] dolazi povremeno, uglavnom u ljetnim mjesecima kada u [adresa] ostaje otprilike 3 tjedna.
3. Ocjenom provedenih dokaza ovaj sud smatra da u predmetnoj parnici tužitelj nije dokazao pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću. U ovakvoj pravnoj situaciji međusobno suprotstavljenih različitih navoda stranaka, kao i predloženih svjedoka, o tome dali se sporna nekretnina nalazi u posjedu tužitelja ili pak u posjedu tuženika, upravo odredba čl. 8. ZPP-a upućuje sud da po svom slobodnom uvjerenju prosudi sve izvedene dokaze. U konkretnom slučaju tužitelj nije uspio uvjeriti sud da bi sporna nekretnina bila u njegovom isključivom i kvalificiranom posjedu, čime bi danas bili ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje ZV), niti u smislu odredbe čl. 28. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91 – dalje ZOVO), a koja bi se u konkretnom slučaju primjenjivala temeljem odredbe čl. 388. st. 1. ZV-a. Naime ovom odredbom je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ZV-a prosuđuje upravo prema njegovim odredbama, ako po prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drugačije određeno. Istodobno je propisano da se za stjecanje i prestanak stvarnih prava, a što znači i za stjecanje vlasništva dosjelošću, do stupanja na snagu ZV-a (1. siječnja 1997.) primjenjuju pravila i propisi koji su do tada bili na snazi tj. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91 – dalje ZOVO) koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. U vremenu prije toga primjenjivala su se pravna pravila Općeg građanskog zakonika (OGZ). Dakle, tužitelj je imao obvezu dokazati da je sporna nekretnina bila u posjedu RC, a što prema uvjerenju suda nije uspio napraviti, potom da je LC ovu nekretninu usmeno darovao svojoj kćerki, a ženi tužitelja, te da je tužitelj nakon smrti svoje supruge (umrla 1994.) preuzeo isključivi posjed ove nekretnine, ili da je LC predmetnu nekretninu darovao (prepustio na obradu) tužitelju osobno. Međutim, iz provedenih dokaza predloženih po tužiteljskoj strani ne može se sa sigurnošću utvrditi kako je ova nekretnina bila u kvalificiranom posjedu RC niti njegove kćerke nakon čije smrti je baš tužitelj ušao u isključivi i vlasnički posjed, to jest mirni posjed s uočljivom voljom držati stvar kao svoju i ponašanje posjednika kao vlasnika kroz čitavo vrijeme potrebno za dosjelost. Kao niti to da bi LC predmetnu nekretninu prepustio direktno tužitelju. Budući da tužitelj nije sa dovoljnom uvjerljivošću uspio dokazati te odlučne činjenice, to sud nalazi kako i ne postoje uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
3.1. S druge pak strane nesporno je da se vlasništvo na nekretninama stječe upisom u zemljišnu knjigu, a u zemljišnim knjigama suda je kao vlasnik sporne nekretnine upisan tuženi u cijelosti. Osim toga iz priloženih isprava proizlazi kako je predmetna nekretnina ranije bila u vlasništvu oca tuženika, a koji je između ostalog i ovu nekretninu darovao tuženiku Ugovorom o darovanju nekretnina od 30. srpnja 2021. Prema tvrdnjama samog tuženika, sve darovane nekretnine njegov otac prethodno je kupio od tadašnje Općine Korčula, a koje tvrdnje tuženik tijekom postupka nije dokazao, a što nije niti bio u obvezi, obzirom da je tuženik uredno u zemljišnim knjigama i katastarskim operatima upisan kao vlasnik, odnosno kao posjednik, čitave nekretnine koja je predmetom spora. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev trebalo je odbiti pa je i odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
4. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa je tužitelj dužan naknaditi tuženom troškove ove parnice koji se sastoje od izdataka tuženog za zastupanje po kvalificiranom punomoćniku odvjetniku, i to: za sastav odgovora na tužbu od 15. lipnja 2023., te za zastupanje tuženog na ročištima održanim 5. ožujka 2024., 12. srpnja 2024., 24. siječnja 2025. i 13. ožujka 2025., svaka radnja po 150,00 €, sve temeljem vrijednosti spora, zatraženom trošku i Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje Tarifa), što dakle čini troškove tuženog u iznosu od 750,00 €. Na ovaj iznos je punomoćnik odvjetnik, a temeljem Tbr. 46. Tarife, ovlašten obračunati i pripadajući PDV koji u konkretnom slučaju iznosi daljnjih 187,50 €, što dakle čini troškove tuženika u ukupnom iznosu od 937,50 €. U preostalom dijelu, dakle u iznosu od 1.150,00 €, zahtjev za naknadu parničnog troška tuženika trebalo je odbiti iz sljedećeg razloga. U svom popisu troškova kojeg je predala neposredno prije zaključenja glavne rasprave punomoćnica tuženika zatražila je da se tuženiku naknadi iznos od 600,00 €, a na kojeg je naknadno obračunat i pripadajući PDV, za izbivanje njegove punomoćnice iz ureda za vrijeme održavanja 4 ročišta na koja je njegova punomoćnica pristupila, a sve to temeljem Tbr. 45. Tarife. Sud nije prihvatio ovaj trošak tuženika kao nužan za uspjeh u ovom postupku budući da punomoćnica tuženika ima odvjetnički ured sa sjedištem u [adresa], a na području ove stalne službe postoji dovoljan broj kvalificiranih punomoćnika odvjetnika koji su također bili u mogućnosti zastupati tuženika u ovom postupku. Osim toga, punomoćnica tuženika je kao putne troškove zatražila iznos od 400,00 €, pri čemu ovakvo svoje traženje nije ničim obrazložila niti dostavila bilo kakav dokaz o tome da bi njeni putni troškovi doista i bili u zatraženom iznosu. Slijedom navedenog, zahtjev za naknadu parničnog troška tuženog valjalo je dijelom prihvatiti a dijelom odbiti, pa je i riješeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Korčuli, 23. travnja 2025.
S u d a c :
Dario Farčić
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u 3 istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).
