Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], HP

Poslovni broj: P-411/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice JP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po pun. iz ZOU Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina,odvjetnici u Varaždinu protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćnicima iz OD Knezović i Partneri j.t.d.,odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 18.ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 23.travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb da tužiteljici JP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 8.727,08 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na

-iznos 167,75 eura od 31.svibnja 2011.,

-iznos 185,54 eura od 30.lipnja 2011.,

-iznos 213,55 eura od 31.srpnja 2011.,

-iznos od 209,63 eura od 31.kolovoza 2011.,

-iznos od 552,89 eura od 30.studenog 2011.,

-iznos od 181,26 eura od 30.siječnja 2012.,

-iznos od 543,86 eura od 30.travnja 2012.,

-iznos od 178,17 eura od 31.svibnja 2012.,

-iznos od 182,42 eura od 30.lipnja 2012.,

-iznos od 22,29 eura od 31.srpnja 2012.,

-iznos od 335,00 eura od 31.kolovoza 2012.,

-iznos od 353,19 eura od 31.listopada 2012.,

-iznos od 520,54 eura od 31.siječnja 2013.,

-iznos od 538,71 eura od 30.travnja 2013.,

-iznos od 164,58 eura od 31.svibnja 2013.

-iznos od 101,79 eura od 30.lipnja 2013.,

-iznos od 230,06 eura od 31.srpnja 2013.,

-iznos od 526,39 eura od 31.listopada 2013.,

-iznos od 67,17 eura od 31.prosinca 2013.,

-iznos od 460,41 eura od 31.siječnja 2014.,

-iznos od 518,62 eura od 30.travnja 2014.,

-iznos od 80,08 eura od 30.lipnja 2014.,

-iznos od 120,46 eura od 31.srpnja 2014.,

-iznos od 122,79 eura od 31.kolovoza 2014.,

-iznos od 124,19 eura od 30.rujna 2014.,

-iznos od 388,10 eura od 31.prosinca 2014.,

-iznos od 278,36 eura od 28.veljače 2015.,

-iznos od 258,18 eura od 30.travnja 2015.,

-iznos od 128,45 eura od 31.svibnja 2015.,

-iznos od 128,88 eura od 30.lipnja 2015.,

-iznos od 128,87 eura od 31.srpnja 2015.,

-iznos od 128,87 eura od 31.kolovoza 2015.,

-iznos od 437,03 eura od 18.rujna 2015.,

i to za razdoblje do 30.6.2011., po stopi od 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. godišnje po stopi od 12 % godišnje , od 1.8.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14 % godišnje , od 1.1.2016. do 30.6.2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1.7.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1.1.2017. do 30.6.2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 1.7.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 % godišnje, od 1.1.2018. do 30.6.2018. po stopi od 7,09 % godišnje, od 1.7.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1.1.2019. do 30.6.2019. po stopi od 6,54 % godišnje, od 1.7.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 % godišnje, od 1.1.2020. do 30.6.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1.7.2020. , pa do isplate po stopi od 5,89 % godišnje, a u slučaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Djelomično se odbija tužbeni zahtjev tužitelja iz točke I. tužbenog zahtjeva i to od dosuđenog iznosa od 8.727,08 eura do iznosa traženog u tužbi od 87.517,54 kune ( 11.615,65 eura).

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.000,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana podnošenja presude, pa sve do isplate, prema gore navedenoj stopi, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate/ stjecanja bez osnove. U tužbi navodi da je dana 2.7.2007. između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj: 146-213/2007 solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz [adresa] broj: OV-12748/2007 , a prema kojem je tuženik kao kreditor i banka ( ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 80.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovoren je rok otplate od 228 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima, a početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili su 513,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan plaćanja po srednjem tečaju za CHF tuženika. Ugovoreno je da će tuženik naplaćivati redovnu kamatu koja je promjenjiva, a koju utvrđuje tuženik putem svoje odluke o kamatnim stopama, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,20 % godišnje.

2. Za vrijeme trajanja otplate kredita sukladno ugovoru kamatna stopa je od strane tuženika više puta mijenjana na štetu tužiteljice , a više puta mijenjao se i tečaj CHF prema HRK što je utjecalo na visinu obveze tužiteljice prema tuženiku na način da su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na one koji su bili ugovoreni. Stoga tužiteljica drži da je oštećena za razliku od onog iznosa koji bi otplatila da nije bilo promjene kamatne stope i tečaja valute CHF.

3. Tužiteljica je sa tuženikom dana 6.5.2010. sklopila Aneks broj 1 uz ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren moratorij na otplatu glavnice od 30.4.2010. do 31.10.2010. Unatoč Aneksu broj 1 tužiteljica je 2015. bila primorana prihvatiti od tuženika ponuđenu konverziju kredita iz CHF u EUR zbog drastično povećanih rata zbog rasta tečaja valute CHF prema HRK. Konverzijom se nije otklonilo cjelokupno oštećenje s obzirom da je obveza tužiteljice smanjena za 34.008,39 kuna koliko je utvrđen iznos preplate po konverziji, time da je zbog ništetne valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope preplata u utuženom periodu iznosila 89.624,60 kuna.

4. Tužiteljica se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj:

Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. kojom je u točci II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013. , na revizijsku odluku VSRH , broj: Revt-249/14-2 od 9.4.2015. , odluku VSRH , broj. Rev-2245/17-2, na pravomoćnu presudu VTS , broj: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. kojom je u točci I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.7.2013. , na odluku VSRH , broj: Rev-2868/18 , na čl. 502. C Zakona o parničnom postupku, čl.138.a, Zakona o zaštiti potrošača ( sada čl. 118. ZZP). Slijedom navedenog tužiteljica je od tuženika tražila isplatu ukupnog iznosa od 87.517,57 kuna, kao i da joj tuženik nadoknadi parnične troškove.

5. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba nedopustiva jer ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari odnosno ističe da tužitelj raspolaže ili bi trebao raspolagati sa svim podatcima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, radi čega predlaže da sud odbaci tužbu kao nedopuštenu. Nadalje, tuženik navodi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, ističe prigovor zastare , navodi da u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača , pa se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Tuženik navodi da je čl.22.st.1. Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule , te se poziva na rješenje Ustavnog suda RH, broj: U-I-392/2011 i dr. od 13.12.2016.Glede valutne klauzule tuženik navodi da su odredbe ugovora o kreditu koji sadrže valutnu klauzulu jasno navedene u ugovoru ( čl.2. i 4.), radi čega su uočljive da je tužitelj bio i morao biti razumljiv smisao i učinak valutne klauzule , da je zaposlenik tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno upoznao tuženika i objasnio što znači valutna klauzula, koji je njen cilj i svrha, te ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze , te rizike koji mogu proizaći iz činjenice sklapanja ugovora u CHF. Tuženik tvrdi da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se o istoj pojedinačno pregovaralo, ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, kao i da tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenju. Glede promjenjive kamatne stope tuženik navodi da ista nije ništetna jer nije zabranjena , niti je protivna bilo kojem prisilnom pravnom propisu. Riječ je o odredbi o kojoj se pojedinačno pregovaralo koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog tuženik predlaže da sud odbaci ili podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Podneskom od 18.8.2020. tužitelj je nakon provedenog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev tražeći da tuženik isplati tužiteljici iznos od 65.754,34 kune , te je podneskom od 17.3.2025. , a s obzirom na odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH precizirao tužbeni zahtjev tražeći isplatu od 8.727,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom. Podneskom od 24.kolovoza 2020. tuženik se izričito protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj: 146-213/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2.7.2007. ( list 8-14 spisa), solemnizaciju ugovora ( list 15 spisa), Aneks broj 1 predmetnog ugovora o kreditu sa solemnizacijom ( list 16-19 spisa), otplatni plan ( list 20-24 spisa), efektivnu kamatnu stopu ( list 25 spisa), popis uplata po predmetnom kreditu ( list 26-30 spisa), obračun kamata (list 31-36 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 42-230 spisa), podnesak tužitelja od 22.1.2020. sa prilozima ( list 235-336 spisa), podnesak tuženika sa prilozima ( list 337-392 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 401-412 spisa), podnesak tuženika sa prilozima (list 418-428 spisa), dopunu vještačkog nalaza (list 429-430 spisa), podnesak tužitelja od 19.8.2020. (list 431-433 spisa), podnesak tuženika od 24.kolovoza 2020. (list 434-443 spisa ), podnesak tuženika od 16.9.2020. (list 444-447 spisa), podnesak tuženika od 4.12.2020. sa prilozima (list 449-505 spisa), podnesak tužitelja od 7.1.2021. (list 507-510 spisa), podnesak tuženika od 2.listopada 2024. (list 520-525 spisa), podnesak tuženika od 22.1.2025. (list 528 spisa), podnesak tužiteljice od 17.3.2025., predan na raspravi 18.ožujka 2025. (list 538-540 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.

8. Tužiteljica JP je izjavila da je predmetni kredit trebao za rješavanje stambenog pitanja odnosno za kupnju stana. Cijena stana bila je izražena u eurima. Za kredit se raspitivala u više banaka, no kod prednika tuženika Hypo banke bili su joj ponuđeni najpovoljniji uvjeti, odnosno najmanja kamata. Kada je tražila kredit navela je iznos u eurima. Kako se tečaj eura u to vrijeme stalno mijenjao i radilo se o tada nestabilnoj valuti u banci su joj predložili da uzme kredit u CHF navodeći da se radi o stabilnoj valuti. Nije se sjećala da li su joj prezentirali koliko bi joj iznosila rata kredita u eurima, a koliko u švicarskim francima. Švicarski franak je bio povoljniji jer je u to vrijeme imao fiksni tečaj , a ponuđeni kredit imao je niži postotak kamate za prvu godinu otplate kredita. Djelatnik banke s kojim je razgovarala o uzimanju kredita nije ju upozorio na nikakve rizike vezane uz CHF, nije spominjao termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači. Isto tako nije bilo rečeno koju valutu i na koji način u RH štiti HNB. Iskazala je da ne zna niti što znači valutna klauzula. Kamatna stopa bila je prvu godinu ili dvije godine fiksna, nakon toga promjenjiva, time da joj djelatnik banke s kojim je razgovarala o kreditu nije prezentirao o čemu ovisi promjena kamatne stope , niti joj je prezentirana niti uručena bilo kakva odluka banke u kojoj su navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Kada joj je kredit bio odobren, nazvala ju je djelatnica banke time da su tražili još jednog sudužnika. Kad je došla u banku, po pozivu navedene djelatnice, ugovor je bio sastavljen sa svim unjetim podatcima. Nije mogla pregovarati niti utjecati na bilo koju odredbu ugovora. Prvo su u banci potpisali što je trebalo, a zatim su išli na solemnizaciju ugovora k javnom bilježniku koji je brzo prošao kroz ugovor uz posebnu napomenu da ako neće plaćati kredit da će doći do ovrhe. Prve rate kredita iznosile su oko 2.400,00 ili 2.500,00 kuna mjesečno , a najviša rata iznosila je iznad 4.000,00 kuna. Kada je došlo do povećanja rate kredita nije pitala za razlog, jer je bilo opće poznato da je franak porastao, a kredit je plaćala u banci na način da je nosila novac , time da ponekad nije imala za puni iznos , pa je plaćala dio rate, a dio rate plaćala je kasnije. Zna da su njenom ocu i suprugu koji su joj bili sudužnici sjeli na račun zbog neplaćanja rata. Kada više nije mogla plaćati pune iznose rata sklopila je moratorij u trajanju od 6 mjeseci. Banka ju je pozvala radi konverzije kredita, te je tada sklopila Aneks. Nije mogla utjecati niti na jednu odredbu Aneksa, banka je sačinila isti i nije joj objašnjeno na koji način je izvršen obračun konverzije. Prema izračunu banke nešto je preplatila radi čega je godinu ili dvije plaćala manje rate kredita. Kada je država kroz neko vrijeme zamrznula kamate, tada je rata kredita prije konverzije iznosila 3.600,00 ili 3.700,00 kuna mjesečno, a sklopljenom konverzijom rata kredita bila je niža od toga i to znatno niža. Stan koji je kupila služio je za osobne potrebe , nikad u stanu nije bio poslovni prostor, niti ga je iznajmljivala. Prilikom pregovaranja o dobivanju osnovnog kredita s djelatnikom banke vjerovala je djelatniku banke smatrajući da se radi o stručnoj osobi i da joj predlaže najbolji proizvod. Kada je sklapala aneks ne sjeća se da bi bila upozorena da se sklapanjem istog nečeg odriče. Kredit još uvijek otplaćuje s ratom od 360,00 eura mjesečno do siječnja 2027.

9. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice i tuženika , te da istim banka odobrava tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.600,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria Bank d.d. važećim na dan korištenja kredita, da je kredit odobren za kupovinu stana , te da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 4,20 % dekurzivno godišnje, time da se kamata obračunava u CHF , a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF prednika tuženika na dan plaćanja. Čl.6. predmetnog ugovora određeno je da se ugovorena kamata neće mijenjati i to do 31.12.2007. nakon čega će se promijeniti na kamatnu stopu važeću na kredite za mlade. Kamatna stopa mijenja se sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. ili drugog akta banke.

10. Uvidom u zahtjev za kredit utvrđeno je da je tužiteljica podnijela zahtjev za stambeni kredit za iznos od 55.000,00 eura u CHF za kupnju stana s rokom otplate od 30 godina. Uvidom u Aneks uz predmetni ugovor od 11.2.2016. utvrđeno je da se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

11. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

12. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

13. U ovom postupku nije sporno da su tužiteljica i prednik tuženika dana 2.7.2007. zaključili predmetni ugovor o kreditu , te da su dana 11.2.2016. sklopili Aneks uz predmetni ugovor o konverziji.

14. U postupku je sporno da li je nastupila zastara potraživanja, da li postoji pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe, te da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Nadalje, sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa preplatom spornih kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorima o kreditu.

15. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) nastala šteta, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13, na presudu istog suda Pž-6632/17-10, odluku Vrhovnog suda RH , broj. Rev-2868/18, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno presudom VTS , poslovni broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je u točci I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.7.2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

17. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

19. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj: U-III-4150/2019 od 3.veljače 2021. odbio ustavnu tužbu između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute CHF čime je potvrđeno utvrđeno nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti CHF i kamati koja se mijenja odlukom banke ovdje tuženika.

20. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

21. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

22. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god.

23. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

24. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom banke i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak ) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

25. Analizirajući iskaz tužiteljice sud utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor , te da tužitelj nije bio dovoljno informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene ( promjenjive) redovne kamatne stope , kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta odnosno da prednik tuženika tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao i da tuženik nije tužitelja u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim uz valutnu klauzulu švicarski franak.

26. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

27. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

28. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

29. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

30. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

31. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

32. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

33. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

34. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

35. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

36. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

37. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

38. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

39. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

40. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

41. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

42. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

43. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

44. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

45. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

46. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

47. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

48. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

49. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

50. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

51. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

52. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 11.2.2016.. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

53. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

54. Kamatna stopa određena je Aneksom od 11.2.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

55. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 11.2.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

56. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

57. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

58. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

59. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

60. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

61. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

62. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

63. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

64. Nadalje, tim Aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne).

65. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

66. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

67. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

68. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

69. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

70. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

71. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

72. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

73. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je isti pristao na konverziju kredita, s obzirom da mu je rata kredita po osnovnom ugovoru o kreditu gotovo duplo porasla, a i imao je puno povjerenje u banku koja mu je ponudila konverziju kredita.

74. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

75. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

76. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

77. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o stambenom kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Dodatku ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

78. U postupku je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po Jadranki Dejanović, dipl.oec. stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije. Mišljenje je vještaka da ukoliko se obračun po predmetnom ugovoru o kreditu izvrši po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,20 % godišnje i izvrši preračun obveza i uplata po tečaju na dan korištenja kredita , te izvrši preračun obveze radi moratorija kredita tada preplata po kreditu iznosi 85.694,01 kn. Vještak navodi da je izračun konverzije izvršen sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju , te je tužitelj kao potrošač kredita u CHF izjednačen sa potrošačima kredita u EUR. Aneksom predmetnog ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da preplata na dan 30.9.2015. iznosi 34.008,39 kuna. Dakle, ukupna preplata iznosi 85.694,01 kunu, zatezne kamate na preplaćene iznose podmirene iz konverzije iznose 14.068,72 kune, što ukupno iznosi 99.762,73 kune. Preplata koju je tuženik po konverziji priznao tužiteljici iznosi 34.008,39 kuna, te uslijed navedenog preostala preplata iznosi 65.754,43 kune. U dopuni nalaza vještakinja se očituje na prigovor tuženika navodeći da je postupala sukladno nalogu na vještačenje u kojem su određeni parametri za obračun preplate, dok nema ovlasti upuštati se u sporna pravna pitanja

79. Tuženik je nalaz i mišljenje vještaka pobijao u cijelosti navodeći da je prije svega sud pogrešno odredio zadatak vještaku, a zatim da je vještak morao obrazložiti nalaz i mišljenje kako bi se vidjelo na temelju kojih pravila nauke, vještine ili metoda je vještak došao do određenog zaključka odnosno kako je došao do izračuna preplate. Sud je s obzirom na prigovore tuženika zatražio vještaka da se očituje na isti , te je vještakinja dostavila dopunu nalaza. U dopuni nalaza vještakinja navodi da je postupala sukladno nalogu za vještačenje i da nema ovlaštenja upuštati se u pravna pitanja u predmetu.

80. Tužitelj je nakon što je zaprimio nalaz i mišljenje vještaka podneskom od 18.8.2020. iskazao da se slaže s istim , te je sukladno istom precizirao tužbeni zahtjev tražeći isplatu od 65.754,34 kune. Tuženik se izričito protivio preinaci tužbenog zahtjeva. Podneskom od 17.3.2025. tužitelj je sredio tužbeni zahtjev s obzirom na odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH navodeći da traži isplatu od 8.727,08 eura.

81. Po mišljenju suda tuženik je neopravdano prigovorio tužitelju svojstvo potrošača, a što je od bitnog značaja za donošenje odluke u ovom predmetu. Naime, odredbom čl.3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čl.2. navedenog zakona bilo je propisano kako primjena odredaba ovog zakona ne utječe na prava koja potrošači imaju na temelju drugih zakona ali i da će se na obvezno pravne odnose primjenjivati odredbe Zakona o obveznim odnosima, a na identičan način sve navedeno bilo je regulirano i odredbama čl.1., 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07). Naime, nesporno je da je tuženik sa tužiteljem sklopio Aneks vezano uz predmetni ugovor o kreditu pozivajući se u istima na Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, dakle da je banka priznala tužiteljici status potrošača vezano uz oba predmetna ugovora.

82. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO. pravo na isticanje ništetnosti ne gasi što znači da ne podliježe zastarnim rokovima , dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327.st.1. ZOO.). Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok uslijed čega se ima primijeniti odredba čl. 225. ZOO. koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen drugi rok zastare. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj: Rev-2245717 – 2 od 20.ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO , te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke, donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel VS RH je u zaključku sa svoje sjednice od 30.siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO./05 ( čl.104.st.1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31.siječnja 2022. dano je objedinjen pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF ( broj: Su-IV-33/2022-2) prema kojem ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od ( naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Ništetnost ugovornih odredbi o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača i to glede promjenjive kamatne stope s danom donošenja presude VTS RH, poslovni broj: Pž- 7129/13-4 od 13.lipnja 2014. , a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH , poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. Obzirom da je tužba tužitelja podnijeta dana 13.6.2019. neosnovan je po tuženiku istaknut prigovor zastare glede preplate po predmetnom kreditu po osnovi promjene kamatne stope , kao i na potraživani iznos preplate zbog promjene tečaja CHF.

83. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja u slučaju ništetnosti ugovora određuje da je svaka strana dužna vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora i stoga zastarni rok u slučaju institucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorene strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

84. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

85. Prema čl.295. Zakona o obveznim odnosima opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani bilo da su sadržani u formalnom, tipskom ugovoru bilo da se ugovor na njih poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

86. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

87. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

88. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

89. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba s kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva odnosno ugovor ne sadrži precizan način određivanja kamatne stope već je isti način naveden samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je da je promjenom kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane odnosno tužitelja bez pregovora o promjeni , bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita biti, da li će promjene prestati , zbog kojih razloga. Iz ponašanja tuženika kao i odgovora na tužbu proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa postupao zbog promjene tržišnih uvjeta ali jednostrano bez pregovora s drugom stranom , te je tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatnih stopa ne nudeći tužitelju bilo kakvu drugu mogućnost.

90. Isto tako tužitelj je bio dužan tuženika informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF, te o svim bitnim parametrima za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što tuženik nije učinio. Naime, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga , pripadajućih kamata i u konačnici povećanja anuiteta. Tuženik nije tužitelju objasnio rizike sklapanja ugovora u valuti CHF u odnosu na sklapanje ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti, npr. EUR-u , a što proizlazi iz iskaza tužitelja, kao i djelatnika banke koji je izjavio da mu nije poznato da je postojao bilo kakav rizik vezan uz CHF , te da mu nije poznat termin valute utočišta , time da tužitelju kao klijentu nije bila ponuđena konverzija kredita, s obzirom da je politika banke bila da ukoliko klijent želi promjenu da treba sam uputiti zahtjev banci.

91. Navedeno u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu upućuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer isti ne može predvidjeti svoje obveze. Isto je suprotno odredbi čl. 26. Zakona o obveznim odnosima kojom se propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena ( kamate također predstavljaju cijenu). Naime, jednostrano određivanje ugovorne obveze protivno je čl.4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice koju tužitelj ima obvezu vratiti kao i cijena. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu što je suprotno odredbi čl.247. Zakona o obveznim odnosima.

92. Tužiteljica je podnijela tužbu radi isplate , te je u točci I. tužbenog zahtjeva potraživala iznos od 87.517,57 kuna, a koji tužbeni zahtjev je po izvršenom vještačenju smanjila na iznos od 65.754,34 kune odnosno podneskom od 17.3.2025. potraživala je iznos od 8.727,08 eura. Dakle, tužiteljica je odustala od dijela prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva čemu se tuženik protivio , pa je sud odlučio o tužbenom zahtjevu kako je postavljen u tužbi od 12.6.2019. Povlačenje tužbe kao procesna radnja tužitelja nije apsolutna i ograničena je između ostalog zaštitom od šikaniranja tuženika. Kako se tuženik već bio upustio u raspravljanje isti ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke , a radi čega je sud povučeni dio tužbenog zahtjeva odbio.

93. Dakle, kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na osnovu toga primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima – stjecanje bez osnova – u kojem članku zakona je određeno o stavku 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe , a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Temeljem navedene zakonske odredbe u vez s čl. 323.st.1. ZOO tuženik je dužan vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom razdoblju s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 115. Zakona o obveznim odnosima s tijekom zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita sve do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29.st.1. i 2. ZOO. Valja istači da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje razlog ništetnosti radi koje se vodi ovaj postupak, pa stoga zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose teku od dospijeća pojedinog iznosa, pa do isplate , a ne od presuđenja.

94. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

95. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, sukladno postavljenom troškovniku. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr.7.1. Tarife), sastav podneska od 22.1.2020., 19.8.2020., 7.1.2021., 17.3.2025. ( Tbr. 8.1. Tarife ..) u iznosu od po 200,00 eura za svaki podnesak, pristup na ročište za dan 4.2.2020., 12.4.2021. i 18.3.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako zastupanje ( Tbr. 9.1. Tarife), što ukupno iznosi 1.600,00 eura, čemu treba dodati pripadajući PDV u iznosu od 400,00 eura, slijedom čega je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.000,00 eura.

96. Stoga je riješeno kao u izreci.

Čakovec, 23.travnja 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1.tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.