REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, V. Nazora 22

Poslovni broj: P-855/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici po sucu toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja NI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Frani Bazina odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 12. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja, na ročištu za objavu presude 23. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, a koji glasi:

"1. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 538-50-4184914 od 14. lipnja 2007. godine zaključenog između tužitelja NI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju II, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 397,26 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.6.2007. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. "

II. a) Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno dana 23. travnja 2025. pa sve do isplate, po stopi koja određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

b) Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužitelj je podnio dana 20. rujna 2024. tužbu protiv tuženika radi utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog uz valutnu klauzulu- valutu CHF, i to ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, pobliže opisanoj u toč. I. izreke odluke te radi isplate/povrata novčanog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

2. U tužbi se navodi, da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 538-50-4184914 od 14. lipnja 2007. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.483,18 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 397,26 EUR (3,30% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Završno, jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kako je pobliže označeno u toč. I. izreke odluke uz naknadu mu troškova parničnog postupka na teret tuženika.

3. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim, da su stranke 14.06.2007. godine zaključile Ugovor o kreditu broj 538-50-4184914 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 20.483,18, a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Smatra, da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare, te se poziva na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima:„Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 20.09.2024. smatra, da je tražbina zastarjela. Nesporno je, da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja, da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao, razvidno je, da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik je predlagao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

4. Tužitelj se protivio po tuženiku istaknutom prigovoru zastare smatrajući ga neosnovanim, jer se u predmetnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari, a radi čega zastara još nije počela niti teći, sve u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a.

5. Sud je u postupku izvođenja dokaza saslušao tužitelja te izvršio uvid u dokumentaciju dostavljenu uz tužbu koju čine; preslika Ugovora o kreditu; Prijepis knjigovodstvene kartice vođene po tuženiku vezano za otplatu predmetnog kredita,

Potvrda banke (tuženika) o naplaćenoj ulaznoj naknadi, preslika presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine; (list 5-28).

6. Temeljem provedenih dokaza utvrđeno je slijedeće činjenično stanje;

- među strankama nije bilo sporno, da su zaključile Ugovor o kreditu broj 538-50- 4184914 od 14. lipnja 2007. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.483,18 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. NAKNADA predmetnog Ugovora ugovorena je naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi. Nije bilo sporno, da je tuženik tužitelju na ime tzv. ulazne naknade kao naknadu za obradu kredita (prilikom isplate kredita) na dan 18.06.2007. naplatio iznos od 2.993,15 kn/397,26 EUR (3,30% od iznosa kredita), što je tuženik potvrdio potvrdom od 14.02.2024. izdanoj tužitelju na njegov zahtjev (list 22 spisa).

7. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranka vezano za predmetni ugovor o kreditu, primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača, jer je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu te iskazom tužitelja, da je tužitelj zaključio predmetni ugovor radi kupnje vozila za koje nije utvrđeno, da bi služilo zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ( istovjetno čl. 81. st. 1. ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. iste odredbe propisano je, da se smatra, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je st. 3. istog čl. propisano, da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu ugovorom trgovca, time da st. 4. istog čl. propisuje, da je trgovac dužan dokazati, ako tvrdi da se o takvoj odredbi unaprijed sastavljenoj pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano je, da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Iz iskaza tužitelja (list 46), proizlazi, da je dobio na potpis tipski ugovor unaprijed pripremljen i da se o sadržaju istoga nije moglo pregovarati. Tuženik nije dokazao, da bi tužitelju itko od djelatnika banke niti ispred auto kuće Moslavac, gdje mu je bio uručen ugovor na potpisivanje, objasnio spornu ugovorenu odredbu niti na što je utrošen iznos koji je na ime obrade kredita tužitelj platio, niti mu je rečeno na što se taj trošak kredita odnosi. Tužitelj je iskazao da mu je na njegov upit samo rečeno da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi. Dakle, o utuženoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, jer je ista bila unaprijed formulirane od strane kreditora te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na istu, već je tuženik sebi osigurao položaj jednostrano utvrđivati visinu tih naknada, bez da tužitelj ima stvarne mogućnosti utvrditi je li njihov iznos realan, odnosno kojem realnom trošku tuženika, koji bi nastao u vezi obrade kredita. Na taj način, tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je predmetna odredba Ugovora o kreditu iz čl.3. u dijelu kako je pobliže navedeno u toč. I. 1. Izreke ove odluke nepoštena i slijedom toga ništetna sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07, te čl. 322. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO). Nadalje, u tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže, da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

9. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, pa kako je sud tek u ovome postupku utvrdio ništetnost ugovornih odredbi kako je pobliže naznačeno u toč. I. 1. Izreke odluke, a za koju ne postoji presuda iz postupaka kolektivne pravne zaštite, tužitelju zastarni rok za potraživanje povrata onoga što je plaćeno po toj ništetnoj ugovornoj odredbi teče od dana utvrđene ništetnosti. Stoga je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

10. Visina plaćene naknade po ništetnoj ugovornoj odredbi utvrđena je uvidom u potvrdu tuženika od 14.02.2024. /list 22 spisa, a isto nije niti bilo sporno. Dakle, kako je utvrđena ništetnom ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kredita to je temeljem članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, tuženik dužan tužitelju vratiti iznos koji je primio/naplatio tužitelju po ništetnoj ugovornoj odredbi 2.993,15 kn što odgovara iznosu od 397,26 EUR, pa je sud odlučio kao u toč. I. 2. Izreke presude.

11. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, a pri tome uzimajući u obzir odredbu članka 1115. ZOO, koji glasi, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je navedena ugovorna odredba Ugovora nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznos koji je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja iste od dana stjecanja. Naknada je naplaćena na dan 18.06.2007., a tužitelj potražuje zatezne kamate od 19.06.2007., pa kako sud sudi u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, tužitelju su dosuđene zatezne kamate kako je zatražio tužbenim zahtjevom, pri čemu je visina kamatne stope određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29. stavak 2. i 9. Zakona o obveznim odnosima, sve kako je pobliže označeno u toč. I. 2. Izreke odluke.

12. Budući je tužitelj uspio u cijelosti u predmetnoj parnici ima pravo na naknadu opravdanih parničnih troškova sukladno članku 154. st. 1. u svezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku, dok tuženik nema pravo na naknadu parničnih troškova. Imajući u vidu Tarifu o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (u nastavku OT) i vrijednost predmeta spora koju je naznačio tužitelj u tužbi u iznosu 1.579,40 EUR, tužitelj je u ovome premetu imao opravdan parnični trošak kojega čine nagrade njegovu punomoćniku za: sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav 1 obrazloženog podneska od 20.11.2024., u iznosu od 200,00 EUR za podnesak, za zastupanje tužitelja na 2 raspravna ročišta sa 200,00 EUR po ročištu. Na ime PDV-a na priznate nagrade punomoćniku tužitelja pripada iznos od 200,00 EUR. Nagrada za pristup ročištu radi objave i uručenja presude zajedno sa PDV-om iznosi ukupno 125,00 EUR. Sudska pristojba na tužbu iznosi 53,09 EUR, te isto toliko na presudu. Dakle, ukupan opravdan parnični trošak tužitelja iznosi 1.231,18 EUR te je taj iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška, a kako je i riješeno u izreci.

U Garešnici 23. travnja 2025. godine

Sudac

Dajana Gabud Jandoš

P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnik Frano Bazina, Zagreb

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o., iz Zagreba, Zelinska 4