Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-5/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivnčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Marina Lacković, odvjetnica u Daruvaru, Stjepana Radića 14, protiv tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo Obrane, [osobni identifikacijski broj], koja je zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: Pr-66/2023-8 od 23. listopada 2024., u sjednici održanoj 23. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana, a djelomično se uvažava, pa se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: Pr-66/2023-8 od 23. listopada 2024.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, a koji glasi:

"Tuženik REPUBLIKA HRVATSKA za MINISTARSTVO OBRANE, [osobni identifikacijski broj] dužna je isplatiti tužitelju EE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 119,35 eura bruto zajedno sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prerezu poreza na dohodak sadržanim u iznosima bruto plaće, tekućim:

- na iznos od 48,97 eura počam od 15. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 26,34 eura počam od 15. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 7,93 eura počam od 15. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 7,65 eura počam od 15. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 28,45 eura počam od 15. lipnja 2014. do isplate, u roku 15 dana.

b) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, a koji glasi:

"Tuženik REPUBLIKA HRVATSKA za MINISTARSTVO OBRANE, [osobni identifikacijski broj] dužna je isplatiti tužitelju EE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], neto iznos od 26,35 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počam od 15. listopada 2013. godine koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku 15 dana.

c) preinačuje u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke, kojim su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja za iznose od 489,03 eura i 2.721,66 eura skupa s dosuđenim zateznim kamatama na te iznose, tako da se zahtjevi tužitelja za ove iznose odbijaju kao neosnovani.

d) preinačuje u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, tako da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

"Tuženik REPUBLIKA HRVATSKA za MINISTARSTVO OBRANE, [osobni identifikacijski broj] dužna je isplatiti tužitelju EE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 376,58 € bruto zajedno sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prerezu poreza na dohodak sadržanim u iznosima bruto plaće, tekućim:

- na iznos od 85,95 € počam od 15. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 94,57 € počam od 15. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 95,42 € počam od 15. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 100,64 € počam od 15.srpnja 2016. godine do isplate, sve to u roku 15 dana."

e) preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom V. izreke, tako da se sudi:

"Svaka stranka snosi svoje troškove ovoga postupka."

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi trošak sastavljanja žalbe u iznos ud 167,50 eura skupa sa zakonskom zateznom kamatom od 23. travnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova za sastavljanje odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 608,38 € bruto zajedno sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prerezu poreza na dohodak sadržanim u iznosima bruto plaće, tekućim na iznose koji su navedeni u izreci presude, u roku 15 dana (točka I. izreke). Istom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 376,58 € bruto zajedno sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prerezu poreza na dohodak sadržanim u iznosima bruto plaće, tekućim na iznose koji su navedeni u izreci presude, sve to u roku 15 dana (točka II. izreke). Nadalje je tom presudom obvezana tuženica isplatiti tužitelju neto iznos od 2.748,01 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počam od 15. listopada 2013. do isplate, prema stopi koja je naveden u izreci presude (točka III. izreke). Tom presudom odbijen je ostali dio tužbenog zahtjeva za isplatom zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima razlike bruto plaće odnosno bruto naknade plaće iz točke I. i II. izreke presude (točka IV. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.652,02 eura sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počev od dana donošenja prvostupanjske presude 23. listopada 2024. do isplate, u roku 15 dana (točka V. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženica, pobijajući je u dijelovima pod točkama I., II. i III. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja, kao što je pobija i u dijelu pod točkom V. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima.

2.1. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio sve žalbene navode kao neosnovane te je predložio da se žalba kao takva odbije.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlike plaće na ime dodataka na plaću za prekovremeni rad na terenu, te rad noću, subotom, nedjeljom i praznikom za razdoblje od 27. siječnja 2013. do 1. lipnja 2014. u iznosu od 608,38 eura, kao i zahtjev za isplatu razlike plaće za nepravilno utvrđenu osnovicu broja dana godišnjeg odmora za 2013., 2014., 2015. i 2016. u ukupnom iznosu od 376,58 eura i zahtjev za isplatu razlike jednokratne nagrade za uspješno ispunjenje obveze iz Ugovora o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ugovor) u iznosu od 2.748,01 eura, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba na ustrojbenom mjestu puškostrojničar s mjestom rada u Petrinji.

7. Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je, i to na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijsko knjigovodstvene struke da je vještak u svom nalazu i mišljenju dao dvije varijante o neisplaćenim naknadama tužitelju za prekovremeni rad na terenu i rad noću, subotom i nedjeljom od 27. siječnja 2013. do 1. lipnja 2014., i to tako da u prvoj varijanti ne umanjuje taj rad za iskorištene slobodne dane, pri čemu je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario razliku bruto plaće za prekovremeni rad na terenu i rad noću, subotom i nedjeljom u visini od 608,38 eura, prema prvoj varijanti u kojoj prekovremeni rad nije umanjen za korištene slobodne dane (koji je iznos sud dosudio tužitelju), dok da prema drugoj varijanti razlika iznosi 119,35 eura, a u kojoj su umanjeni prekovremeni sati rada za korištene slobodne dane.

7.1. Pri tome je prvostupanjski sud smatrao da tuženica u sudski spis nije dostavila nijedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj koristio slobodne dane s osnove preraspodjele radnog vremena zbog ostvarenih prekovremenih sati rada na terenu, pa je zaključio kako na temelju raspoložive dokumentacije koju je u spis dostavila tuženica nije moguće utvrditi točan broj po kojoj osnovi su korišteni slobodni dani.

7.2. Nadalje je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj ima pravo na navedenu naknadu na temelju odredbi Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 73/13. i 75/15.), Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj 118/09.) te Zakona o radu („Narodne novine“ broj 49/09., 61/11., 82/12. i73/13.- u daljnjem tekstu: ZR/13.) i Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22. – u daljnjem tekstu: ZR/14.), kao i Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj 118/09. i 118/12.).

8. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje razliku naknade plaće s osnove nepravilno utvrđene osnovice broja dana godišnjeg odmora, i to zbog manje utvrđene osnovice od 18 dana umjesto 20 dana, prvostupanjski je sud prihvatio i ovaj zahtjev tužitelja smatrajući da mu pripada pravo na traženu razliku za 2013., 2014., 2015. i za 2016 ukupno 376,58 eura, primjenom odredbi članka 13. i 19. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13. – u daljnjem tekstu: KU-a, koji je u primjeni od kolovoza 2013.).

9. Također je prvostupanjski sud prihvatio i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike jednokratne nagrade za uspješno ispunjenje obveze iz Ugovora u iznosu od 2.748,01 eura, pri čemu je naveo da prema tom Ugovoru o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, u statusu djelatnog vojnika na rok od pet godina od 14. studenog 2008. na temelju odredbe članka 4. toga ugovora, djelatni vojnik (tužitelj) da ostvaruje pravo na jednokratni novčani iznos u visini pet prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih u zadnjih pet mjeseca, kao nagradu za uspješno ispunjenje obveze iz ovog Ugovora.

9.1. Prvostupanjski je sud na temelju nalaza i mišljena vještaka utvrdio da je tužitelju u listopadu 2013. isplaćena nagrada za izvršenje Ugovora u ukupnom bruto iznosu od 34.894,69 kuna, pa kako je vještak dao obračun nagrade za izvršenje Ugovora u tri varijante, i to prema prvoj varijanti tužitelju je isplaćen cijeli iznos na ime nagrade, a prema drugoj i trećoj varijanti vještaka, koje se temelje na bruto plaći koja je tužitelju trebala biti isplaćena bez umanjenja slobodnih dana tužitelju da ostaje neisplaćeni iznos od 1.577,12 kuna (druga varijanta), odnosno iznos od 198,52 kune (treća varijanta) ako se prekovremeni rad umanji za slobodne danke, dok je taj sud smatrao da je tužitelj trebao ostvariti jednokratnu nagradu u iznosu od 36.471,76 kuna, pa kako mu je isplaćen iznos od 18.603,42 kuna, to da osnovano potražuje po ovoj osnovi iznos od 17.867,58 kuna / 2.748,01 eura neto koji mu je dosudio.

10. Prvenstveno se ističe da prema odredbi članka 131. stavak 4. ZR/09., odnosno odredbi članka 135. stavka 4. ZR/14., a što je sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Revr-3773/2018, da je u parničnom postupku dozvoljeno i na drugi način dokazivati radno vrijeme, odnosno, da tužitelj ima pravo u parnici dokazivati koliko je sati radio prekovremeno, a poslodavac mu nije platio, i da se isto može dokazivati i putem iskaza svjedoka, ako tužitelj smatra da dnevne evidencije radnog vremena nisu potpune, pravilno i točno vođene, te da ne odražavaju stvarno stanje i vrijeme tužiteljeva rada.

11. Iz tuženikovog odgovora na tužbu i dostavljene dokumentacije, kao i iz evidencije o radnom vremenu za tužitelja i naloga za korištenje slobodnih dana, što se sve nalazi u spisu, jasno i decidirano proizlazi da su tužitelju upisani slobodni dani kad ih je koristio u spornom razdoblju od travnja 2013. do lipnja 2014., a svaka navedena mjesečna evidencija o radnom vremenu je priložena, i to mjesečno o ostvarenim satima rada za to razdoblje, o ostvarenim satima posebnih dodataka za isto razdoblje, sve uz tabelarni prikaz.

11.1. Korištenje slobodnih dana kako je razvidno iz spisa, proizlazi iz evidencije radnog vremena za tužitelja koju je tuženica dostavila u spis, odnosno vidljiv je broj sati iskorištenih na ime slobodnih dana ostvareni preraspodjelom radnog vremena zbog ostvarenih sati prekovremenog rada i na temelju te dokumentacije koja predstavlja valjanu ispravu, sačinjena je i druga varijanta nalaza i mišljenja vještaka gdje se oduzimaju iskorišteni slobodni dani na ime prekovremenog rada, dok se u prvoj varijanti ti iskorišteni slobodni dani ne uzimaju u obzir.

11.2. Kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja jer je tuženica dostavila cjelokupnu vođenu evidenciju radnog vremena u kojoj je evidentiran prekovremeni rad tužitelja kao i slobodni dani koje je koristio, to je teret dokazivanja na tužitelju da su slobodni dani odobreni s neke druge osnove, a ne s osnove prekovremenog rada. U evidencijama radnog vremena jasno su razdvojeni sati redovnog rada, sati godišnjeg odmora i bolovanja, blagdana i dr.

11.3. Dakle, iz evidencije radnog vremena razvidno je da su donesene od nadležne osobe i da su u njima označeni slobodni dani, a osim toga, proizlazi i da u spisu postoje i nalaze se posebni nalozi o korištenju slobodnih dana, pa tužitelj ne može ostvariti pravo na slobodne dane i pravo na isplatu plaće, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.

11.4. Prema odredbi članka 131. stavka 4. ZR/09., odnosno članka 135. stavka 4. ZR/14., propisano je da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe članka 4. stavka 1. i 2. ZR/09., odnosno članka 5. stavka 1. i 2. ZR/14., teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Međutim, kako je u ovom slučaju tuženica tijekom postupka na pravno valjan način dokazala da su slobodni dani pravilno evidentirani, a koje je tužitelj koristio u svezi s odrađenim prekovremenim radom jer to proizlazi iz dnevnih evidencija radnog vremena i naloga o korištenju slobodnih dana iz koje je točno razvidno da tužitelj nije radio za vrijeme priznatog slobodnog dana na temelju prekovremenog rada, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo prihvatiti drugu varijantu nalaza i mišljenja financijskog vještaka u kojoj je naknada za prekovremeni rad umanjena s osnove korištenja slobodnih dana jer tužitelj nije pružio suprotne dokaze, odnosno da je takve slobodne dane koristio po drugoj osnovi, s time što se navodi da je u tom razdoblju ostvario i dodatke na plaću (rad noću, vikendom, i dr.).

11.5. Za istaći je da je službena evidencija radnog vremena isprava koju poslodavac vodi po zakonu ali ona nije javna isprava jer ne udovoljava definiciji javne isprave iz članka 230. stavak 1. ZPP-a. (Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske istovjetno Rev-2007/2017 od 31. ožujka 2021.), ali radno vrijeme se evidentira približno istodobno kada se rad vrši, a ovjeru takve evidencije vrši ovlaštena osoba, pa ovakva evidencija bez obzira što ne udovoljava definiciji javne isprave, ima snažnu dokaznu snagu i uvjerljivost. Tužitelj može predlagati izvođenje dokaza da ona nije istinita i pokušati dokazati svoje suprotne tvrdnje, ali bi ti dokazi trebali imati snažniju dokaznu snagu i uvjerljivost, a što prema mišljenju ovog suda za razliku od prvostupanjskog suda u ovom postupku tužitelj nije dokazao.

11.6. Budući da tužitelj nije dokazao da je ostvarene slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi, a ne na ime ostvarenih prekovremenih sati rada trebalo je prihvatiti nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka u kojem su ostvareni prekovremeni sati umanjeni za korištenje slobodnih dana (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-4029/2019-2 od 26. siječnja 2021.) i tužitelju s osnove prekovremenog rada za utuženo razdoblje dosuditi iznos od 119,35 eura, s pripadajućim kamatama od nespornog dospijeća mjesečnih iznosa do isplate, sve pram nalazu i mišljenju vještaka od 12. svibnja 2021., jer mu ovaj iznos pripada na temelju odredbe članka 44. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 104/13. – u daljnjem tekstu: KU/13.) i odredbe članka 38. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 112/17. i 12/18. - u daljnjem tekstu: KU/17.), kojima je propisano da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat prekovremenog rada za 50%, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.

12. Isto tako, osnovano u žalbi tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši zahtjev tužitelja za isplatu naknade na ime neiskorištenog godišnjeg odmora.

12.1. Naime, sudskom spisu na listovima 24-28 spisa prileže rješenja o korištenju godišnjeg odmora za 2011., 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016. godinu donijeta na temelju Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj: 140/02 - u daljnjem tekstu: Pravilnik/02.); Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj: 68/11, u daljnjem tekstu: Pravilnika/11.) i Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj: 54/14, u daljnjem tekstu: Pravilnika/14.) donesenima na temelju Zakona o službi u oružanim snagama RH („Narodne novine“, broj: 33/02, 58/02, 175,03, 136/04, 76/07, 88/09, u daljnjem tekstu: ZSOS/02.) i Zakona o službi u oružanim snagama RH („Narodne novine“, broj: 73/13, 75/15, 50/16, u daljnjem tekstu: ZSOS-a/13-), koji se kao specijalni propisi primjenjuju u odnosu na tužitelja, kao djelatnu vojnu osobu.

12.2. Pravilnikom/02., Pravilnikom/11. i Pravilnikom/14. na isti je način propisana osnovica za izračun godišnjeg odmora, koja iznosi 18 dana te se potom ista uvećava po 1 do 4 dana prema taksativno određenim uvjetima otežani uvjeti rada, radni staž, složenost poslova, ostvareni rezultati, godine starosti, otežani socijalni uvjeti.

12.3. Nije sporno da su rješenja o korištenu godišnjeg odmora za utuženo razdoblje donijeta upravo korištenjem osnovice od 18 dana (temeljno pravo) te da je tužitelj godišnji odmor koristio u skladu s istima.

12.4. Uvidom u rješenja razvidno je da je protiv istih dozvoljena žalba koja se u roku od 15 dana podnosi zapovjedniku HkoV preko zapovjednika gmbr, s time da tužitelj niti tvrdi, niti dokazuje da bi protiv istih podnio pravni lijek, tako da su navedena rješenja, kao upravni akti, postala pravomoćna i konačna.

12.5. Zbog navedenoga nije osnovano potraživanje tužitelja koje se odnosi na isplatu naknade na ime neiskorištenog godišnjeg odmora, jer je te godišnje odmore iskoristio u cijelosti u skladu s pravomoćnim i konačnim rješenjima o korištenju godišnjeg odmora, s time da tužitelj to svoje pravo temelji na tvrdnji da mu je tuženica dane godišnjeg odmora na koje ostvaruje pravo trebala obračunavati korištenjem osnovice od 20 dana, za što nema uporišta u naprijed citiranim propisima pa je pravilnom primjenom materijalnog prava taj dio zahtjeva tužitelja valjao odbiti kao neosnovan.

13. Također, osnovano tuženica tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada je tužitelju dosudio traženi iznos na ime jednokratna nagrada na temelju odredbe članka 4. Ugovora, kojom je propisno da djelatni vojnik ostvaruje pravo na jednokratni dodatak novčani iznos od u visini od pet prosječnih plaća isplaćene mu u zadnjih pet mjeseci, kao nagradu za uspješno ispunjenje obveze iz Ugovora, a uspješno obavljanje obveze iz ovoga Ugovora podrazumijeva kontinuirano obavljanje djelatne vojne službe u trajanju od pet godina, u iznosu od 2.748,01 eura, kada iz nalaza i mišljenja vještak proizlazi da bi prema obračunu druge varijante ostao neisplaćeni iznos bio 209,32 eura, kada bi se u prosječno isplaćene plaće računao prekovremeni rad koji nije umanjen za slobodne dane, dok bi prema obračunu treće varijante ostao neisplaćeni iznos od 26,35 eura, kada bi se u prosječno isplaćene plaće računao prekovremeni radi koji je umanjen za slobodne dane.

13.1. Imajući na umu da je ovom odlukom u prosječno isplaćene plaće tužitelju računat prekovremeni rad koji je umanjen za slobodne dane, to je pobijanu odluku po ovoj osnovi trebalo potvrditi za iznos od 26,35 eura skupa s pripadajućim kamatama na taj iznos, a u preostalom dijelu preinačiti i zahtjev odbiti kao neosnovan jer mu isti ne pripada.

14. Prvostupanjski sud odluku o trošku postupka donio je pozivajući se na odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, ističući kako je tužitelj uspio u cijelosti u postupku, a slijedom čega da mu je u obvezi tuženica naknaditi troškove postupka.

14.1. Međutim, imajući u vidi uspjeh stranaka u ovoj parnici kako u osnovi tako i u visini, ovaj sud navodi da je tužitelj podnio tužbu i djelomično uspio u sporu (manje od uspjeha tuženice), a polazeći od pravnog stajališta izraženog u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021. da u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine«, – Međunarodni ugovori – broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10. – u daljnjem tekstu: Konvencija), sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret, ovaj je sud mišljenja da je tužitelj tužbu podnio s osnove potraživanja koja bi proizlazila iz činjenice da je zaposlenik tuženice, i da predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na veću isplatu bilo potpuno neopravdano. Ali, imajući na umu okolnosti ovoga slučaja da se ne radi o klasičnom građanskopravnom odnosu između privatnih osoba, jer su tužitelj i tuženica u odnosu radnika i poslodavca, ovaj je sud zaključio kako je odlukom o troškovima postupka da svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka postignuta pravična ravnoteža između stranaka s obzirom na njihovo postupanje prije i tijekom postupka i uspjeh u postupku.

14.2. Odlučujući o troškovima na ime žalbenog postupka, ovaj je sud priznao tuženici trošak za sastavljanje žalbe prema Tbr. 10. točki 1. Tarife, u iznosu od 167,50 eura skupa sa zatraženim kamatama od 23. travnja 2025. do isplate, a imajući na umu njezin uspjeh sa žalbom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 163. ZPP-a, dok tužitelju nije priznat trošak za sastavljanje odgovora na žalbu jer ta radnja prema mišljenju ovoga suda nije bila potrebna za parnicu u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

15. S obzirom na izneseno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a, članka 373. točke 3. ZPP-a i članka 380. točke 3. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 381. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove odluka.

U Splitu 23. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča