Poslovni broj 22 Gž-237/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-237/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja grada Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku V. K., odvjetniku iz Z., protiv tužene J. C. iz P., …, OIB …, zastupane po punomoćnicima N. Ć. i A. D., odvjetnicima iz Z., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-258/19-38 od 2. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 14. studenog 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-258/19-38 od 2. prosinca 2021. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se naloži tuženoj isprazniti poslovni prostor u prizemlju zgrade u Z., na adresi …, površine 18,00 m2, koji se sastoji od jedne prostorije u uličnom prizemlju te da preda opisani poslovni prostor slobodan od svih osoba i stvari u posjed tužitelju, kao i da mu naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama od donošenja presude pa do isplate 8toč. I), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 9.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 02. prosinca 2021. pa do isplate (toč. II).

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, ili istu ukine.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Nije sporno da tužena drži u posjedu poslovni prostor u … u Z. pobliže opisan u izreci pobijane presude, od kojeg drži ključeve. Sporno je da li tužitelj ima aktivnu legitimaciju tražiti iseljenje tuženice iz predmetnog prostora, da li tužena kao posjednik ima pravni osnov koji ju ovlašćuje na posjedovanje i u čemu se taj pravni osnov ogleda.

 

5. Prvostupanjski je sud utvrdio:

-uvidom u ugovore o zakupu od 17.05.1999., 17.06.1997., 01.08.1996., 10.08.1995., 15.02.1995., 07.04.1994. i 18.02.1994. da su sklopljeni između tužitelja kao zakupodavca i tvrtke C. d.o.o. kao zakupnika, koju tvrtku je pri sklapanju svih navedenih ugovora zastupao direktor V. C., a predmetom tih ugovora je isti prostor koji je predmetom ovog postupka, dakle, tužena nije bila stranka tih ugovora, pa ju odredbe istih ne mogu obvezivati-da tužitelj u svojoj tužbi navodi da C. d.o.o. više nije u posjedu predmetnog prostora već je posjednik istog tužena, slijedom čega tužitelj svoju aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari spram tužene kao fizičke osobe ne može temeljiti na ugovornom odnosu u kojem je bio s pravnom osobom C. d.o.o., već u ovoj vlasničkoj tužbi treba dokazati pretpostavke iz čl. 161 i 162 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14-dalje u tekstu Zakona o vlasništvu), odnosno mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo te da se nalazi u posjedu tužene, pri čemu ova druga činjenica među strankama nije bila sporna,

-da je uvidom u presliku rješenja grada Z. – općine, komiteta, odsjeka broj: … od 16. lipnja 1987. razvidno da je po prijedlogu M. J., J. C. i Đ. M., radi utvrđivanja namjenskog korištenja zajedničke prostorije u stambenom objektu u Z., …, utvrđeno da se zajedničke prostorije, šupe, u pitanju su dvije šupe, u suterenu stambenog objekta u Z., …, ne koriste u skladu s njihovom namjenom

-da je uvidom u presliku uvjerenja grada Z., općine C., komiteta, odsjeka broj:… od 25. svibnja 1987. i presliku Uvjeta uređenja prostora broj:… grada Z., općine C., komiteta, odsjeka broj:… od 21. svibnja 1987., utvrđeno da je između ostalih na zahtjev tužene izdano uvjerenje za građevinsku sanaciju, djelomičnu restituciju i adaptaciju dijela prizemlja postojećeg objekta izgrađenog na kč. br. 1806 k.o. C. koje se nalazi u Z., … 10-da je radi identifikacije predmetnog prostora provedeno građevinsko vještačenje po V. d.o.o., dipl. ing. M. O. koji je utvrdio da se na adresi … nalazi kuća sagrađena na k. č. br. 1806 k.o. C. u prizemlju koje se nalaze dva poslovna prostora, od kojih je desni predmet spora; radi se o poslovnom prostoru koji nije bio u funkciji, površine 18,00 m2, a sastoji se od dvije prostorije bez vrata između njih,

-da je vještak utvrdio da je nesporno upravo predmetni poslovni prostor dobio Uvjete za uređenje prostora od 25.05.1987. kojim je dano uvjerenje za njegovu građevinsku sanaciju, djelomičnu restituciju i adaptaciju, te iz nalaza proizlazi da su tom adaptacijom do tada zajedničke prostorije stanara (opisuju se kao "šupe" prenamijenjene u dva poslovna prostora, kakvo stanje postoji i sada na terenu

-da je tužitelj aktivno legitimiran tražiti iseljenje tužene iz prostora, ali samo kao predmnijevani vlasnik, jer on s njom u ugovornom odnosu zakupa nije niti je ikada bio;osim toga, prema odredbi čl. 13 Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02) tužitelj je obveznik naknade za imovinu koja se daje u postupku povrata, pa stoga isti ima kako legitimaciju tako i pravni interes tražiti iseljenje bespravnih korisnika-da, s druge pak strane, tužena svoj osnov posjedovanja vidi u činjenici da je stekla pravo vlasništva prenamjenom zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu, za što je imala valjano odobrenje nadležnog tijela vlasti, dakle i ona tvrdi da je predmnijevani vlasnik te da ima valjani osnov i istinit način stjecanja stvari,

-da je uvidom u presliku rješenja grada Z. – općine C., komiteta, odsjeka broj: … od 16. lipnja 1987. (list 63 spisa) razvidno da je po prijedlogu M. J., J. C. i Đ. M. radi utvrđivanja namjenskog korištenja zajedničke prostorije u stambenom objektu u Z., …, utvrđeno da se zajedničke prostorije, dvije šupe, u suterenu stambenog objekta u Z., …, ne koriste u skladu s njihovom namjenom.

-da je uvidom u presliku uvjerenja grada Z., općine C., komiteta, odsjeka broj:… od 25. svibnja 1987. (list 64 spisa) i presliku Uvjeta uređenja prostora broj:… grada Z., općine C., komiteta, odsjeka broj: … od 21. svibnja 1987. (list 65 spisa) razvidno da je između ostalih na zahtjev tužene izdano uvjerenje za građevinsku sanaciju, djelomičnu restituciju i adaptaciju dijela prizemlja postojećeg objekta izrađenog na kč. br. 1806 k.o. C. koje se nalazi u Z., ...

 

6. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja suda prvog stupnja, pozivom na odredbu čl. 161 i 162 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14-dalje u tekstu Zakona o vlasništvu), obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o pravoj vlasničkoj tužbi već o tužbi predmnijevanog vlasnika, s obzirom na nespornu činjenicu da tužitelj nije upisan u zemljišnim knjigama, te čl. 372 st. 1 Zakona o vlasništvu smatra neosnovanim tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženoj isprazniti sporni poslovni prostor i predati mu ga u posjed, u bitnom, iz razloga: jer se radi o suprotstavljenim zahtjevima posjednika i neposjednika, od kojih niti jedan nesporno nije upisan u zemljišne knjige; jer tužena ima barem jednaki pravni osnov držati predmetnu nekretninu u posjedu; da je dokazala osnov i istinit način stjecanja stvari, odnosno da ima pravo odbiti predati posjed tužitelju kao predmnijevanom vlasniku; da tužena ispunjava uvjete koji se kumulativno traže za stjecanje prava vlasništva prenamjenom zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu (ranije šupe) u poslovni prostor, jer iz činjeničnog stanja utvrđenog tijekom parnice proizlazi da se zajedničke prostorije nisu koristile s njihovom namjenom, da je davatelj stana na korištenje dao suglasnost za prenamjenu, da je tužena posjedovala odobrenje koje je izdala nadležna vlast u granicama svoje ovlasti, provela je prenamjenu zajedničkih prostorija o svom trošku, čime je stekla pravo vlasništva kao posebnog dijela nekretnine; te da pravni osnov na koji se poziva tužitelj kao predmnijevani vlasnik i ovlaštenik naknade u postupku povrata, nije jači od pravnog osnova tuženice, zbog čega tužena ima pravo odbiti predaju posjeda tužitelju. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da tužena tom presudom nema osnov za uknjižbu svoga prava vlasništva, već će takav osnov dobiti tek ukoliko sud prihvati njezin zahtjev za utvrđenje i uknjižbu koji se vodi kod ovoga suda u spojenim predmetima P-4556/18 i P-169/19, upravo zbog kojih predmeta je i zaključkom od 29.07.2019. (list 136) prekinut i postupak povrata. Međutim, u konkretnom slučaju sud smatra da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za zaključak da pravni osnov na koji se poziva tužitelj kao predmnijevani vlasnik i ovlaštenik naknade u postupku povrata, nije jači od pravnog osnova tuženice. Zbog toga tužena ima pravo odbiti predaju posjeda tužitelju, te je sud tužbeni zahtjev odbio.

 

7. Žalitelj u žalbi navodi, u bitnom, da:

-kako je svoju aktivnu legitimaciju za predaju u posjed predmetne nekretnine od tuženice dokazao time što je za navedeni poslovni prostor pokrenut povrat imovine sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, pred uredom, sektor, odjel pod Klasom: …, koji postupak još uvijek nije pravomoćno okončan. Pravna osnova tužitelja proizlazi također iz činjenice da predmetni postupak povrata još uvijek nije pravomoćno okončan, dok je temeljem odredbe čl. 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, tužitelj grad Z. sve do pravomoćnosti rješenja ovlašten davati u zakup predmetni poslovni prostor, s obzirom da u svezi odredbe čl. 77. Zakona o naknadi… Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba ovoga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen. Samim time, a sukladno odredbi čl. 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, do pravomoćnog okončanja postupka povrata imovine isključivo je tužitelj ovlašten predmetni poslovni prostor davati u zakup i poduzimate ostale radnje u svrhu zaštite iste imovine (tako i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama Poslovni broj Rev-2452/00 od 28.01.2004. g. i Poslovni broj Rev-349/14 od 21.07.2015. g.). Dakle, tužitelj kao zakupodavac ima pravo nakon isteka Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 06.04.1999. g. (koji je bio sklopljen s društvom C. d.o.o. u vlasništvu tuženice), tražiti od tuženice da mu preda u posjed predmetnu nekretninu, s obzirom da je tuženica nakon isteka navedenog ugovora o zakupu nastavila bespravno koristiti predmetni poslovni prostor, odnosno, s obzirom da se tuženica bez ikakve valjane pravne osnove nalazi u posjedu predmetne nekretnine. Također, ukazuje na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2452/00 od 28.01.2004., zakupodavac iz ugovora o zakupu aktivno legitimiran zahtijevati ispražnjenje i predaju u posjed prostora po prestanku ugovora o zakupu neovisno o tome da li ima pravo vlasništva (ili korištenja) poslovnog prostora.

-da činjenično stanje nije dovoljno utvrđeno za zaključak da pravni osnov na koji se poziva tužitelj kao predmnijevani vlasnik i ovlaštenik naknade u postupku povrata, nije jači od pravnog osnova tuženice, jer tužitelj u ovoj pravnoj stvari prije svega kao zakupodavac zatražio predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora od tuženice kao bespravnog korisnika; pitanje osnovanosti navoda tuženice da je ista građenjem navodno stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine potpuno je irelevantno u ovoj pravnoj stvari, a iz razloga jer je tužitelj ponajprije kao zakupodavac ovlašten tražiti od tuženice koja je bespravni korisnik, da iseli iz predmetnog poslovnog prostora i preda mu ga u posjed slobodan od osoba i stvari; da je nejasan i neodređen zaključak suda prvog stupnja da tuženica ima barem jednaki pravni osnov kao i tužitelj držati predmetnu nekretninu u posjedu, odnosno, da tuženica zbog toga ima pravo odbiti predati posjed tužitelju, pri čemu sud uopće nije obrazložio na što se konkretno odnosi barem jednaki pravni osnov tuženice na posjedovanje predmetne nekretnine; nadalje, tuženica nije dokazala osnovu i istinit način stjecanja predmetnog poslovnog prostora time što je prenamijenila zajedničke prostorije u zgradi u društvenom vlasništvu (ranije šupe) u poslovni prostor, jer sud neosnovano smatra da je tuženica ishodila odobrenje koje je izdala nadležna vlast u granicama svoje ovlasti za prenamjenu zajedničkih prostorija o svom trošku, te i iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka M. O. proizlazi da tuženica za predmetnu nekretninu nije posjedovala odobrenje za prenamjenu zajedničkih prostorija čime bi navodno stekla vlasništvo građenjem, već je riječ isključivo o adaptaciji, građevinskoj sanaciji i djelomičnoj restituciji predmetne nekretnine iz šupe u poslovni prostor; imajući u vidu da je opisana prenamjena odobrena na zahtjev M. J., J. C. i I. M., odnosno, imajući u vidu da su iste zajedničkim djelovanjem samo promijenile namjenu prostorija predmetne zgrade iz šupe u dva poslovna prostora od 15 m2 i 18m2, može se stoga nedvojbeno zaključiti da tuženica J. C. na taj način nikako nije mogla steći bilo kakvu osnovu za stjecanje prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora (desni) površine 18 m2, a kako to pogrešno smatra sud u pobijanoj presudi

-da iz Uvjeta za uređenje prostora od 25.05.1987., a koje je također pored tuženice izdano i M. J. te I. M., jasno proizlazi da se uvjerenje izdaje isključivo za građevinsku sanaciju, djelomičnu restituciju i adaptaciju dijela prizemlja postojećeg objekta na adresi …, Z., te sama činjenica što su tuženici, M. J. i I. M. izdani Uvjeti za uređenje prostora, nije dokaz niti može biti dokaz na okolnost da je tuženica sukladno tim Uvjetima za uređenje prostora od 25.05.1987. godine ishodila građevinsku dozvolu, odnosno, sami Uvjeti za uređenje prostora nisu niti mogu biti dokaz da je tuženica u konačnici prenamjenu izvršila o svom trošku, te je u potpunosti neutemeljeno utvrđenje naslovnog suda da je tuženica u smislu odredbe čl. 372. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stekla valjani osnov držati predmetnu nekretninu u posjedu.

 

8. Po mišljenju ovoga suda, za sada, nisu ispitane i raspravljene sve odlučne okolnosti koje se odnose na to da tuženica ima barem jednak pravni osnov držati predmetni poslovni prostor u posjedu, jer nije na pouzdan način utvrđeno jesu li u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonske prepostavke iz čl. 372 Zakona o vlasništvu, kojom je propisano da tko do stupanja na snagu tog zakona (1. siječnja 1997.), na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, o svom trošku provede prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, stekao je time na temelju i u okviru toga odobrenja pravo vlasništva prenamijenjenih prostorija kao posebnog dijela nekretnine zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine u smislu odredaba članka 370. tog Zakona.

 

9. Naime, za stjecanje prava vlasništva prenamjenom zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu sukladno odredbi čl. 372. st. 1. Zakona o vlasništvu moraju se kumulativno ispuniti tri pretpostavke i to da je prenamjena izvršena prije stupanja na snagu ZVDSP (a isti je sukladno odredbi članka 396. ZVDSP stupio na snagu 01. siječnja 1997.), zatim da je ta prenamjena izvršena o vlastitom trošku i da je prenamjena izvršena na temelju valjanog odobrenja nadležnog tijela vlasti.

 

10. Sud prvog stupnja ne daje jasne i određene razloge, niti na pouzdan način utvrđuje je li ostvarena jedna od temeljnih pretpostavki iz čl. 372 st. 1 Zakona o vlasništvu, a to je postojanje odobrenja nadležne vlasti za prenamjenu zajedničkih prostorija, jer bi iz Uvjerenja o uvjetima uređenja prostora (list 64 spisa), iz toč. III istog, proizlazilo da se na temelju tog uvjerenja uopće niti ne može započeti sa građenjem objekta, već je za to potrebno ishoditi građevinsku dozvolu prema postupku koji je propisan Zakonom o izgradnji objekata ("Narodne novine" broj 47/86), a sama tužiteljica preslušana kao stranka (list 198 spisa) je ustvrdila da je građenjem dobila mali poslovni prostor, niti ne tvrdeći da bi postupila sukladno toč. III Uvjerenja i ishodila građevinsku dozvolu za isto.

 

11. Po mišljenju ovoga suda, a na što upućuje i žalitelj, radovi građevinske sanacije, djelomične restitucije i adaptacije dijela prizemlja postojećeg objekta u svrhu promjene namjene zajedničkih prostorija predmetne zgrade iz šupe u poslovni prostor, sami po sebi nikako ne predstavljaju radove temeljem kojih bi tuženica na već postojećem prostoru mogla steći bilo kakvu osnovu za posjedovanje tog poslovnog prostora.

 

12. Stoga ovaj sud, za sada, ne može ispitati žalbene navode tužitelja da u konkretnom slučaju ispunjena naprijed navedena temeljna pretpostavku koja je propisana odredbom čl. 372. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, čime tuženica, protivno zaključku suda prvog stupnja, ničim nije dokazala da bi se moglo smatrati ima barem jednak pravni osnov držati predmetni poslovni prostor u posjedu.

 

13. Nadalje, u pobijanoj presudi izostali su jasni razlozi o tome na temelju čega sud zaključuje da tuženica ima pravnu osnovu držati predmetni poslovni prostor u posjedu, kada bi iz stanja spisa i navoda žalbe proizlazilo da je ista kao vlasnik društva C. d.o.o., godinama zaključivala ugovore o zakupu predmetnog prostora s tužiteljem, odnosno, tuženica je bila upoznata s time i isto prihvatila, da je upravo tužitelj taj koji kao zakupodavac raspolaže predmetnim poslovnim prostorom, a što zasigurno ne bi nakon izvršene adaptacije i prenamjene iz šupe u poslovni prostor (na koju okolnost se u bitnom poziva), upravo u odnosu na taj isti prostor u ime svog trgovačkog društva godinama zaključivala ugovore o zakupu s tužiteljem za predmetni poslovni prostor, koji se prema stanju spisa i navodima žalbe nalazi u izuzetno zapuštenom i derutnom stanju, tuženica ne ulaže ništa u isti, niti ga koristi, već samo ima ključeve od istog.

 

14. Zbog izloženog, na temelju odredbe čl. 369 st. 1. i čl. 370 ZPP-a, obzirom da je sud prvog stupnja temeljem svega iznesenog, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju upućuje i žalitelj, jer pobijana presuda ne sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, te je i činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, trebalo je riješiti kao u izreci, a u svezi s tim ukinuta je i odluka o parničnom trošku koja ovisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku, time da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

 

15. U nastavljenom postupku prvostupanjski sud će radi utvrđivanja odlučnih činjenica dati potrebne razloge, upotpuniti će činjenično stanje u smislu prethodno navedenog, posebice, je li postojalo odobrenja nadležne vlasti za prenamjenu zajedničkih prostorija odnosno je li građevinskom dozvolom nadležnog tijela vlasti odobreno građenje spornog poslovnog prostora, raspraviti će i ostale žalbene navode, ukoliko su od utjecaja na ishod ovog postupka, te će potom donijeti novu zakonitu odluku.

 

U Zagrebu 14. studenog 2023.

 

 

                                                                                                                                 Predsjednik vijeća:

Lidija Bošnjaković, v.r.