Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1474/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, kao sudac izvjestitelj i član vijeća Sanje Joka Umićević i Ines Kovačević kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivica Palić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Palić i partneri Zagreb, Crvenog križa 33, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Branimir Ivekoviću, odvjetnik u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P- 572/2023-26 od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-572/2023-26 od 28. veljače 2025. u toč. I., II., III. i IV. izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
p r e s u d i o j e
"I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj:029-50-3820260 o dana 30. 11. 2006. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Renate Kutija Kušpilić iz Zagreba, dana 1. 12. 2006. pod brojem OU- 1501/2006, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF.
II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.937,86 €, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na
iznos od 8,95 € od 31. listopada 2008.,
iznos od 11,54 € od 31. prosinca 2008.,
iznos od 13,41 € od dana 31. siječnja 2009.,
iznos od 14,25 € od dana 28. veljače 2009.,
iznos od 12.21 € od dana 31. ožujka 2009.
iznos od 12,66 € od dana 30. travnja 2009.
iznos od 9,02 € od dana 31. svibnja 2009.,
iznos od 6,34 € od dana 30. lipnja 2009.,
iznos od 7,06 € od dana 31. srpnja 2009.,
iznos od 8,47 € od ana 31. kolovoza 2009.,
iznos od 8,34 € od dana 30. rujna 2009.,
iznos od 6,92 € od dana 31. listopada 2009.,
iznos od 9,60 € od dana 30. studenog 2009.,
iznos od 11,74 € od dana 31. prosinca 2009.,
iznos od 14,80 € od dana 31. siječnja 2010.,
iznos od 14,10 € od dana 28. veljače 2010.,
iznos od 18,24 € od dana 31. ožujka 2010.,
iznos od 17,45 € od dana 30. travnja 2010.,
iznos od 18,99 € od dana 31. svibnja 2010.,
iznos od 32,25 € od dana 30. lipnja 2010.,
iznos od 29,52 € od dana 31. srpnja 2010.,
iznos od 37,86 € od dana 31. kolovoza 2010.,
iznos od 34,98 € od dana 30. rujna 2010.,
iznos od 30,34 € od dana 31. listopada 2010.,
iznos od 40,13 € od dana 30. studenog 2010.,
iznos od 52,57 € od dana 31. prosinca 2010.,
iznos od 43,76 € od dana 31. siječnja 2011.,
iznos od 46,85 € od dana 28. veljače 2011.,
iznos od 42,92 € od dana 31. ožujka 2011.,
iznos od 1.322,59 € od dana 21. travnja 2011.,
sve do isplate, i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici 115,71 €, te se odbija tuženikov prigovor radi prebijanja te tražbine sa tražbinom tužiteljice u iznosu od 1.937,86 €.
IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.023,17 €, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. veljače 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
V Odbija se tužiteljica sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 437,50 €."
2. Protiv dijela te presude pod toč. I., II., III. i IV. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 30. studenog 2006. godine zaključenog između stranaka a kojim je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za švicarski franak te nalaganje tuženiku tužiteljici isplatiti iznos od 1.937,86 eura.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je osnovom izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
6. Iz provedenog postupka proizlazi da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu 30. studenog 2006. godine na iznos kunske protuvrijednosti CHF 19.809,92 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate 84 mjeseca a namjena je kupnja automobila, te kao način otplate ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita;
- da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit 20. travnja 2011. godine;
- da tužiteljica ima status potrošača,
- da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.
7. Kako je predmetni ugovor sklopljen 2006., mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj: 96/2003.- dalje: ZZP).
8. Prema odredbi čl. 81. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, odredbom čl. 83. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i poslije sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor, koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
9. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.
10. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br.: 41/14., 110/15. i 14/19.), kao procesnom odredbom, određene su posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama. Taj učinak je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (i tuženica u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žaliteljicu.
12. Relevantno je, je li ugovor sklopljen u razdoblju za koji je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je, pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno posebnim odredbama potrošačkog prava. Zaštita u postupcima kolektivnih interesa ne iscrpljuje se u utvrđenju povrede koju je potrebno otkloniti. To stoga jer nakon odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošač ima pravo zahtijevati od suda da se urede posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. U tome se sastoji, između ostalog, otklanjanje posljedica utvrđene povrede. Tako je i u ovom predmetu tužitelj zahtijevao, a sud pružio pravnu zaštitu. Naime, jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Isplatom neosnovano plaćenih iznosa uspostavlja se ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora. U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošaču od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 78/15., 29/18. – dalje u tekstu: ZOO/05). U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, sukladno odredbama članaka 1111. do 1120. ZOO/05. Vraća se sve ono što je neosnovano stečeno ako je predmet obveze u novcu, vraća se isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.
13. Sud pravilno dosuđuje restitucijski zahtjev na ime preplaćenog iznosa zbog odredbe koja tužitelja ne obvezuje, u visini utvrđenoj na temelju provedenog vještačenja. Pravilno je izračunata visina prema izračunu iznad onoga što je tužitelj trebao platiti da u tom razdoblju nije ugovorena valutna klauzula. To je u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi.
14. Pravilno je određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo i načelo zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.
15. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare, a to stoga jer je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2023. godine, a u situaciji kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok (opći zastarni rok – 5 godina) počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), a iz čega proizlazi da u ovom predmetu nije protekao zastarni rok te nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.
16. Na žalbene prigovore kojima se prigovara dosuđenoj zateznoj kamati tekućoj od dana izvršene svake mjesečne preplate, valja reći da je ista dosuđena u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine2 brOJ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje ZOO), a s obzirom na to da se ovdje radi o povratu onoga što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik zbog toga nesavjestan stjecatelj (radi se o odredbama koje je u ugovor unio sam tuženik) te je stoga dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa.
17. U svezi žalbenog prigovora koji se odnosi na zastaru u odnosu na zatezne kamate valja reći da sukladno naprijed iznesenom nije zastarjelo glavno potraživanje u ovom predmetu pa obzirom su zatezne kamate sporedno potraživanje posljedično nije zastarjelo niti potraživanja zateznih kamata.
18. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da tužiteljica ima status potrošača u konkretnom slučaju pri čemu valja reći da je kao stranka predmetnog ugovora o kreditu navedena kao fizička osoba, da je u ugovoru navedeno da je namjena ugovora kupnja automobila, da tužiteljica saslušana u postupku (ročište od 25. travnja 2024. godine) je iskazala da je auto koji je kupila koristila samo za privatne svrhe a iz čega svega proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača.
19. Prvostupanjski sud također je pravilno postupio kada je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 105,71 euro i odbio tuženikov prigovor radi prebijanja s tražbinom tužiteljice u iznosu od 1.937,86 eura i odlučio kao u toč. III. pobijane prvostupanjske presude a obzirom na to da tužiteljica kao potrošač i u onom razdoblju kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početno ugovorenog tečaja nije ništa stekla od tuženika pa da bi tužiteljica bila dužna temeljem pravila o stjecanju bez osnova vratiti neki iznos tužitelju odnosno da bi temeljem toga tuženik mogao osnovano potraživati iznose navedene u toč. III. izreke prvostupanjske presude.
20. Neosnovani su i tuženikovi općeniti prigovori provedenom financijskom vještačenju u ovom postupku a to stoga jer je vještačenje provedeno u skladu s pravilima struke savjesno i stručno te sukladno odredbama ZPP.
21. U odnosu na žalbene prigovore kojima tuženik ističe da sud nije proveo sve njegove dokazne prijedloge valja reći da je u postupku saslušana tužiteljica, da tuženik nije predložio saslušanje zakonskog zastupnika tuženika, da je tuženik odustao od saslušanja svjedoka – zaposlenika banke, a saslušanje javnog bilježnika u postupku nije potrebno. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizika fluktuacije tečaja švicarskog franka niti je imao bilo kakve zakonske ovlasti za to prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.
22. Žalitelj također neosnovano prigovara da je prvostupanjski dopustio preinaku tužbe (nakon zaključenja prethodnog postupka) obzirom je tužiteljica tek nakon provedenog financijskog vještačenja mogla imati relevantna saznanja o visini svog tužbenog zahtjeva.
23. Slijedom iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u toč. I., II. i III. pobijane prvostupanjske presude.
24. O parničnom trošku odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP.
25. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (čl. 368. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 23. travnja 2025.
Predsjednica vijeća:
mr.sc. Iris Gović Penić
