REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-268/2023-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja NZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Natalija Đuran Tršinski, odvjetnica u Zaboku, Matije Gupca 30, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 25. veljače 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnice tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika IZ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 2 Ugovora o kreditu broj 9011118107 u dijelu kojim se normira otplata kredita u CHF u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, koja glasi: „jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora “, tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru broj 9011118107, koji je zaključen između tužitelja NZ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. dana 30. ožujka 2006. te koji je solemniziran i potvrđen kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz Zaboka, M. Gupca 70, pod br. Ou-339/2006 od 31. ožujka 2006.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju NZ isplati iznos od 4.804,87 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje: od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate, prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima na iznose, kako slijedi:

1,43 eura od 01. 06. 2006.

1,1 eura od 01. 07. 2006

0,38 eura od 01. 08. 2006.

1,08 eura od 01.10. 2006.

0,08 eura od 01. 11. 2006.

6,64 eura od 01.12. 2008.

14,73 eura od 01. 02. 2009.

15,67 eura od 01. 03. 2009.

10,65 eura od 01. 04. 2009.

10,23 eura od 01. 05. 2009.

10,86 eura od 01. 06. 2009.

7,60 eura od 01. 07. 2009.

8,63eura od 01. 08. 2009.

6,56 eura od 01. 09. 2009.

9,21 eura od 01. 10 .2009.

6,32 eura od 01.11. 2009.

8,66 eura od 01.12. 2009.

7,79 eura od 01. 01. 2010.

12,91 eura od 01. 02. 2010.

15,95 eura od 01. 03. 2010.

15,21 eura od 01. 04. 2010.

19,04 eura od 01. 05. 2010.

24,79 eura od 01. 06. 2010.

23,75 eura od 01. 07. 2010.

33,98 eura od 01. 08. 2010.

33,13 eura od 01. 09. 2010.

46,92 eura od 01. 10. 2010.

38,62 eura od 01. 11. 2010.

40,28 eura od 01. 12. 2010.

49,37 eura od 01. 01. 2011.

52,60 eura od 01. 02. 2011.

46,95 eura od 01. 03. 2011.

52,63 eura od 01. 04. 2011.

49,82 eura od 01. 05. 2011.

54,85 eura od 01. 06. 2011.

67,25 eura od 01. 07. 2011.

80,51 eura od 01. 08. 2011.

97,08 eura od 01. 09. 2011.

72,00 eura od 01. 10. 2011.

64,63 eura od 01. 11. 2011.

64,18 eura od 01. 12. 2011.

65,84 eura od 01. 11. 2012.

72,70 eura od 01. 02. 2012.

74,45 eura od 01. 03. 2012.

71,38 eura od 01. 04. 2012.

71,84 eura od 01. 05. 2012.

73,29 eura od 01. 06. 2012.

74,90 eura od 01. 07. 2012.

72,55 eura od 01. 08. 2012.

71,81 eura od 01. 09. 2012.

66,88 eura od 01. 10. 2012.

71,78 eura od 01. 11. 2012.

73,78 eura od 01. 12. 2012.

72,03 eura od 01. 01. 2013.

69,75 eura od 01. 02. 2013.

69,26 eura od 01. 03. 2013.

68,15 eura od 01. 04. 2013.

73,32 eura od 01. 05. 2013.

63,75 eura od 01. 06. 2013.

64,69 eura od 01. 07. 2013.

65,25 eura od 01. 08. 2013.

66,36 eura od 01. 09. 2013.

67,61 eura od 01. 10. 2013.

69,51 eura od 01. 11. 2013.

70,36 eura od 01. 12. 2013.

72,43 eura od 01. 01. 2014.

68,81 eura od 01. 02. 2014.

72,22 eura od 01. 03. 2014.

74,55 eura od 01. 04. 2014.

72,69 eura od 01. 05. 2014.

pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Privredne banke Zagreb d.d. prema tužitelju NZ u visini od 173,19 € s osnove preplata za isplate kada je tečaj bio niži, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose i to:

0,55 € sa pripadajućim kamatama od 01. 05. 2006. do namirenja,

2,27 € sa pripadajućim kamatama od 01. 09. 2006. do namirenja,

2,27 € sa pripadajućim kamatama od 01.12. 2006. do namirenja,

2,20 sa pripadajućim kamatama od 01. 01. 2007. do namirenja,

3,61 € sa pripadajućim kamatama od 01. 02. 2007. do namirenja

5,83€ sa pripadajućim kamatama od 01. 03. 2007. do namirenja

2,77 € sa pripadajućim kamatama od 01. 04. 2007. do namirenja

6,31 € sa pripadajućim kamatama od 01. 05. 2007. do namirenja

9,38 € sa pripadajućim kamatama od 01. 06. 2007. do namirenja

9,34 € sa pripadajućim kamatama od 01. 07. 2007. do namirenja

10,84 € sa pripadajućim kamatama od 01. 08. 2007. do namirenja

8,36 € sa pripadajućim kamatama od 01. 09. 2007. do namirenja

8,92 € sa pripadajućim kamatama od 01. 10. 2007. do namirenja

13,03 € sa pripadajućim kamatama od 01. 11. 2007. do namirenja

8,08 € sa pripadajućim kamatama od 01. 12. 2007. do namirenja

11,76 € sa pripadajućim kamatama od 01. 01. 2008. do namirenja

5,60 € sa pripadajućim kamatama od 01. 02. 2008. do namirenja

7,12 € sa pripadajućim kamatama od 01. 03. 2008. do namirenja

1,67 € sa pripadajućim kamatama od 01. 04. 2008. do namirenja

2,33 € sa pripadajućim kamatama od 01. 05. 2008. do namirenja

9,42 € sa pripadajućim kamatama od 01. 06. 2008. do namirenja

6,96 € sa pripadajućim kamatama od 01. 07. 2008. do namirenja

8,95 € sa pripadajućim kamatama od 01. 08. 2008. do namirenja

9,63 € sa pripadajućim kamatama od 01. 09. 2008. do namirenja

9,44 € sa pripadajućim kamatama od 01. 10. 2008. do namirenja

2,17 € sa pripadajućim kamatama od 01. 11. 2008. do namirenja

4,06 € sa pripadajućim kamatama od 01. 01. 2009. do namirenja,

sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31. prosinca 2007. bila uređena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d. d. naknaditi tužitelju NZ troškove parničnog postupka u iznosu od 1.668,23 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 23. travnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja NZ za naknadu troškova postupka preko iznosa dosuđenog pod točkom III. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 30. ožujka 2006. sklopio ugovor o kreditu, broj 9011118107, kojim se tuženik obvezao staviti mu na raspolaganje iznos od 32.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen ugovorom, odnosno na rok otplate od 120 mjeseci. Tužitelj je naveo da je odredbom čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku otplaćivati kredit u 120 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je bila sastavni dio ugovora. Tužitelj je naveo da je tuženiku u cijelosti vratio kredit.

1. 2. Tužitelj smatra da su ništetne ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF jer su iste nejasne, nisu lako razumljive te da nisu bile dovoljno uočljive niti njemu, a niti bilo kojem prosječnom potrošaču. Tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli suprotne načelu savjesnosti i poštenja te da su dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega kao potrošača te da s tuženikom nije mogao pregovarati o istima. Značaj neravnoteže je tim veći što prosječni potrošač, odnosno tužitelj nije znao za rizik tečaja CHF-a, već je smatrao da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila opći valutni rizik, a pored toga se i ugovorna kamata naplaćivala prema tečaju navedene valute i još je pored toga bila promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika. Tužitelj se pri tome pozvao na odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03. - u daljnjem tekstu: ZZP/03).

1. 3. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača te je naveo da se ista trebaju primijeniti u ovom predmetu temeljem odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. ", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP).

1. 4. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbi iz čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu, koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF-u te da se tuženiku naloži da mu temeljem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi isplati iznos od 5.555,78 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od plaćanja istih tuženiku, pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača ne mogu primijeniti na ovaj predmet jer nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj suđeno u kolektivnom sporu i ovdje predmetne ugovorne odredbe. Tuženik je tužitelju osporio svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora. Naveo je da bi, prema tvrdnjama tužitelja, predmetni ugovor o kreditu i dalje bio na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Također je naveo da je valutna klauzula u bankarstvu bila prisutna na ovim prostorima više desetaka godina, kako zbog načela monetarnog nominalizma vjerovnici ne bi trpjeli štetu, naročito kada se radilo o dugoročnim kreditima te da je ista zakonom bila dopuštena, a da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora mogao birati u kakav će ugovorni odnos ući i koju će vrstu kredita odabrati za financiranje vlastitih potreba prema svojim mogućnostima i da je od strane banke bio informiran o svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF-a, kako je to navedeno u čl. 11. i 12. ugovora o kreditu, što dodatno potvrđuje činjenica da je ugovor o kreditu bio javno bilježnički solemniziran. Istaknuo je da tužitelj nije ugovorio kredit u kunama te je prigovorio tužiteljevom izračunu tražbine. Tuženik se protivio dokaznom prijedlogu tužitelja za provođenje financijskog vještačenja te je naveo da bi jedini ispravan zadatak financijskom vještaku bio da napravi usporedbu s kreditom u EUR-ima, odnosno s kreditom u drugoj valutnoj klauzuli, jer kredit nije ugovoren u kunama. Istaknuo je prigovor zastare tužiteljeve tražbine te je također istaknuo prigovor radi prebijanja s osnova negativnih tečajnih razlika za anuitete koji su plaćeni kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Tužitelj je osporio postojanje i visinu tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te je ujedno istaknuo prigovor zastare na eventualnu tuženikovu tražbinu.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 4.804,87 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

5. Tuženik je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao prigovor radi prebijanja na iznos od 173,19 EUR sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana dospijeća istih, pa do namirenja.

6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama 9-46 spisa, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama 139-151, u očitovanje vještaka na stranicama br. 188-189 spisa, saslušao je predstavnicu financijskog vještaka na glavnoj raspravi te je izvršio uvid u izjavu djelatnice tuženika MZ na stranicama br. 170-183 spisa.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan, a tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan, odnosno sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju.

8. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu.

8. 2. Sporno je bilo jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravno valjane ili ništetne i informiranost tužitelja o uvjetima ugovora, sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, osnov i visina njegove tražbine, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, sporno je bilo mogu li se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača primijeniti na ovaj predmet, sporno je bilo postojanje i visina tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te je li nastupila zastara takve njegove eventualne tražbine.

9. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit podigao radi uređenja obiteljske kuće te je sredstvima kredita dao izraditi fasadu, centralno grijanje te je kupio kućanske aparate. U toj kući stanuje sa suprugom i djecom i istu nikada nisu iznajmljivali trećim osobama. Izjavio je da je završio osnovnu školu i da je od 1992. zaposlen u Hrvatskim željeznicama kao prometni transportni radnik, nikada nije imao otvoren obrt, niti bio vlasnik trgovačkog društva i nije obavljao nikakvu profesionalnu djelatnost. U banku je došao tražiti kredit te mu je osobna bankarica MZ predložila da sklopi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u, uz obrazloženje da je to za njega najpovoljniji kredit zbog niže kamatne stope koja je tada iznosila nešto više od 4% godišnje, dok je kredit s valutnom klauzulom u EUR imao tada kamatnu stopu od 7 ili više posto godišnje. Kako mu je ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u prezentiran kao najpovoljniji, što je i bilo tako u vrijeme sklapanja kredita, on se odlučiti sklopiti takav ugovor. Prvi anuitet kredita iznosio je oko 1.460,00 kn, kredit je otplatio godinu i nešto ranije prije isteka ugovorenog razdoblja i u to vrijeme je mjesečni anuitet iznosio oko 2.200,00 kn mjesečno, što je bilo znatno više nego ranije, a njegova plaća nije rasla u dovoljnoj mjeri da bi kredit mogao otplaćivati bez većih poteškoća. Kako nije više mogao plaćati tako visoke rate kredita, od tuženika je uzeo drugi kredit u EUR-ima i sredstvima tog kredita zatvorio je predmetni kredit. Tužitelj je izjavio da s bankom nije mogao pregovarati o uvjetima kreditiranja jer je banka imala uvjete na koje on nije mogao utjecati, a ugovor je dobio neposredno prije ovjere istoga kod javnog bilježnika, nakon čega je ovjeren ugovor vratio banci.

10. 1. Svjedokinja MZ nije se odazvala pozivu na glavnu raspravu te je na prijedlog tuženika pročitana njezina izjava na stranici br. 183 spisa. Svjedokinja je u izjavi navela da kao tužiteljev osobni bankar može potvrditi da su klijentu prije realizacije kredita objašnjeni uvjeti kredita te ponuđene sve opcije kredita vezano za kamatu i valutu uz koju je bila vezana otplata kredita. Također je izjavila da u slučaju da je klijent imao bilo kakva dodatna pitanja, dobio bi tražene informacije, a da je potpisom zahtjeva za kredit potvrdio koju je vrstu kredita prihvatio. Navela je da je ugovorna dokumentacija solemnizirana kod javnog bilježnika, gdje su stranci također bili objašnjeni uvjeti i posljedice potpisivanja ugovora te da je velik broj klijenata u to vrijeme podizao kredite s valutnom klauzulom u CHF-u jer je kamata bila manja od kredita u EUR-ima, dok kunskih kredita tada nije bilo u ponudi. Navela je da se predmeta detaljno ne sjeća zbog proteka vremena od sklapanja ugovora.

10. 2. Iz opisane izjave djelatnice tuženika proizlazi da su njezine tvrdnje općenite, a da se konkretnih okolnosti vezanih uz sklapanje predmetnog ugovora ne sjeća. Što se tiče njezine izjave o postupku solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika, ističe se da javni bilježnici nisu dužni strankama objašnjavati rizike ugovaranja valutne klauzule, već su isti prilikom potvrđivanja ugovora dužni stranci pročitati ugovor i objasniti pravne posljedice sklapanja istoga.

11. 1. Sud je prije svega utvrđivao činjenicu je li tužitelj sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

11. 2. Prema odredbi čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., N, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi uređenja kuće u kojoj stanuje s ostalim članovima obitelji. Nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imao otvoren obrt, niti trgovačko društvo. Iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, a i svrha ugovora je bila potrošačka jer se kuća koristi za stanovanje tuženika i njegove obitelji.

11. 4. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da mu je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ponuđen kao najpovoljniji kredit s valutnom klauzulom u CHF-u, a nitko u banci nije ga upoznao s rizicima ugovaranja takve valutne klauzule. Zbog rasta tečaja CHF-a i povećanja mjesečnih anuiteta tužitelj je imao problema s otplatom kredita jer njegova plaća nije rasla u dovoljnoj mjeri da bi mogao nesmetano otplaćivati kredit, zbog čega je uzeo drugi kredit, sredstvima kojeg je otplatio predmetni kredit. Tuženik je svakako znao da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF- a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu na euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati, što je predstavljalo očit rizik za tužitelja kao potrošača, a to mu nije objašnjeno. Povećanjem mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača.

12. 2. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužitelja kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF, čime su povrijeđena njegova prava i interesi kao potrošača, koji zaključak ne dovode u pitanje niti odredbe čl. 12. 10. i 12. 11. ugovora, u kojima se navodi da je tužitelj informiran o mogućim promjenama anuiteta uslijed promjene tečaja CHF-a jer je navedene odredbe formulirao tuženik u unaprijed pripremljenom tekstu ugovora, a iz kolektivnog spora te iz iskaza tužitelja proizlazi suprotno.

13. 1. Tužitelj je u ovom predmetu deklaratornim zahtjevom tražio da se utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je bio dužan kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, a koje su sadržane u dijelu čl. 7. 2. predmetnog ugovora, koji glasi: „… jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“ Na temelju ništetnosti takve ugovorne odredbe tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita.

13. 2. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

13. 3. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

13. 4. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

13. 5. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

13. 6. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

13. 7. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

13. 8. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio takve ugovorne odredbe.

14. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

14. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

14. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 30. ožujka 2006., a solemniziran je kod javnog bilježnika 31. ožujka 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

14. 6. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14. 7. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

14. 8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. 9. Slijedom navedenog, sud je prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je tužitelj bio dužan otplaćivati kredit prema srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, a koje su sadržane u odredbi čl. 7. st. 2. ugovora.

15. 1. Tužiteljev kondemnatorni zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

15. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

15. 3. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

15. 4. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

16. 1. Što se tiče informiranosti tužitelja o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli prema kojoj su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužitelj nije bio informiran od strane tuženika, pa tako nije mogao znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bio informiran o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužitelj je bio valjano informiran jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopio predmetni ugovor jer mu je isti tada prezentiran kao najpovoljniji.

16. 2. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita. Točno je da je predmetni ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu te da se nije radilo o kunskom kreditu, međutim, tužitelj je jedino bio valjano informiran o tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku isplate kredita, a kako nije imao razloga sumnjati da će doći do iznenadne i velike promjene tog tečaja na njegovu štetu, odredba o valutnoj klauzuli temeljem kojeg su zbog rasta tečaja CHF iznosi anuiteta bitno povećani, da su doveli u pitanje mogućnost tužitelja da izvršava ugovornu obvezu, predstavlja ništetnu odredbu.

16. 3. Sukladno navedenome, tužitelj je činjenično obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dan zadatak sudskom vještaku za financije da izračuna preplate obveze u eurima i kunama, koje su nastale zbog promjene tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po mjesecima, sve do konačne otplate. Ujedno je vještaku naloženo da izračuna i tzv. negativne razlike za razdoblje kada je tečaj CHF-a nesporno bio niži od tečaja na dan isplate kredita, kako je to predložio tuženik.

16. 4. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se financijskim vještačenjem usporedi izračun predmetnog kredita s kreditom u nekoj drugoj valutnoj klauzuli, jer je upravo djelatnica tuženika tužitelju prezentirala kredit s valutnom klauzulom u CHF-u kao najpovoljniji, a životno je logično da je tužitelj s povjerenjem u osobnu bankaricu prihvatio ono što je za njega povoljnije, pri čemu su izostale informacije od strane tuženika o riziku znatnog i nekontroliranog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, jer banka nije imala mehanizme od toga zaštititi domaću valutu, kao što je to imala u odnosu na EUR. Osim toga, tuženik nije dokazao kakvi bi bili kreditni uvjeti za tužitelja s nekom drugom valutnom klauzulom s obzirom na njegovu kreditnu sposobnost te kakve je kredite tuženik u to vrijeme imao u ponudi.

17. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. utvrđeno je da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana otplate kredita iznose 4.804,87 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 173,19 EUR. Sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 4.631,68 EUR.

18. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 4. listopada 2024. i to u odnosu na tzv. pozitivne tečajne razlike, dok je tuženik podneskom od 13. rujna 2024. precizirao prigovor radi prebijanja s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika.

19. 1. Tuženik je iznio prigovor na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da iz istoga nije vidljivo je li prilikom izračuna visine s osnove promjene valute vještak isključio utjecaj promjene kamatne stope. Tuženik je i nadalje osporavao osnov tužbenog zahtjeva kao i u dotadašnjem tijeku postupka te je naveo da se nalaz i mišljenje ne temelje na materijalnim dokazima i na dogovoru stranaka, već se navode nove i neugovorene varijable i uvjeti koji između stranaka nisu ugovoreni.

19. 2. Predstavnica financijskog vještaka Petra Blašković pisano se očitovala na primjedbe tuženika podneskom od 7. listopada 2024. te je navela da je prilikom izračuna utvrdila isključivo utjecaj promjene tečaja u iznosu stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na iznose koje bi tužitelj platio za isti stvarni anuitet u CHF-u po početnom tečaju u kunama. Predstavnica financijskog vještaka saslušana je i na glavnoj raspravi te je u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i mišljenja te kod očitovanja na primjedbe tuženika.

19. 3. Sud je ocijenio da su nalaz i mišljenje izrađeni sukladno zadatku suda, temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu i u skladu s pravilima struke. Predstavnica financijskog vještaka je u očitovanju na primjedbe tuženika i na glavnoj raspravi jasno navela da je izračun tužiteljeve tražbine izvršen isključivo u smislu promjene tečaja, odnosno da je prilikom izračuna isključen utjecaj promjene kamatne stope. Primjedbe tuženika da je vještačenje provedeno prema varijablama i uvjetima koji među strankama nisu ugovoreni, sud je ocijenio neosnovanima iz razloga navedenih u dijelu obrazloženja koji se odnosi na odbijanje prijedloga tuženika da se vještačenje provede na drugačiji način.

20. 1. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.

20. 2. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF- a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužitelj uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platio manje anuitete za ukupno 173,19 EUR, međutim on time nije stekao nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebao vratiti sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužiteljice.

20. 3. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem, niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

20. 4. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 1111., 1115. i čl. 323. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF-a je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.

20. 5. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.

20. 6. Kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužitelja. Osim toga, kad bi i postojala tražbina tuženika, ista bi bila u zastari.

20. 7. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 173,19 EUR.

21. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev.

22. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena je na stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, ovdje od 14. lipnja 2018. Na zastarijevanje tražbina temeljem stečenog bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina za tražbinu po toj osnovi, propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao.

23. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev te je također utvrdio da ne postoji tražbina tuženika u odnosu na koju je istaknut prigovor radi prebijanja.

24. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku koji je u cijelosti izgubio parnicu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka.

24. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.).

24. 3. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini od 100 bodova, sastava podneska od 4. listopada 2024. po tbr. 8./1. Tarife u visini od po 100 bodova, za zastupanje na ročištima 18. lipnja 2024., 23. travnja 2024. i 25. veljače 2025. po tbr. 9./1. u visini od po 100 bodova za svako ročište, za zastupanje na ročištima 7. listopada 2024. i 17. prosinca 2024. po tbr. 9./2. u visini od po 50 bodova za svako ročište, što ukupno iznosi 600 bodova ili 1.200,00 eura. Navedenom iznosu dodan je PDV po stopi od 25% ili 300,00 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužitelja iznose 1.500,00 eura.

24. 4. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava podneska od 19. veljače 2025. jer je istim istaknut tužbeni zahtjev istovjetno kao i podneskom od 4. listopada 2024., pa podnesak od 19. veljače 2025. nije bio potreban za svrhovito vođenje postupka.

24. 5. Troškovima zastupanja tužitelja dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 EUR te trošak uplaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,23 EUR, pa njegovi ukupni troškovi postupka iznose 1.668,23 EUR.

24. 6. Tužitelju nije dosuđena sudska pristojba na presudu jer je temeljem odredbe čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/2018, 51/2023), koji je na snazi od 20. svibnja 2023., oslobođen od plaćanja istih.

24. 7. Preko dosuđenog iznosa troškova postupka, sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan.

24. 8. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 23. travnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Natalija Đuran Tršinski, Zabok, Matije Gupca 30

2. Odvjetnica Maja Čuljak, Zagreb, Ribnjak 40