REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-299/2024-20

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ĆH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Lei Erak, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 18. ožujka 2025., u prisutnosti tužiteljice, njezine punomoćnice i punomoćnika tužene, 23. travnja 2025., donio je, objavio je, i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj: 75901/05 sklopljenog 25.03.2005.g. između tužitelja, kao korisnika kredita: ĆH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika, kao kreditora: HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, MBS : 060000488, danas: OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB : 52508873833, i to odredba čl. 2. i čl. 11.2. odnosno u svakom dijelu istog u kojem se spominje otplata kredita u valutnoj klauzuli u CHF.

II. Nalaže se tuženoj OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da tužitelju ĆH, [adresa], Hrvatska, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime razlike zbog valutne klauzule u CHF iznos od 2.711,77 EUR, sa zakonskim kamatama koje teku od 23.01.2016.godine do isplate, a koje se do 31. prosinca 2022., određuju, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju ĆH, [adresa], Hrvatska, naknadi parnični trošak u iznosu od 2.162,50 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s djelom tužbenog zahtjeva na ime razlike preostale glavnice po konverziji u iznosu od 48,63 EUR-a, te s iznosom od 491,86 € na ime razlike zbog valutne klauzule s kamatom od 10.6.2005., do 22.01.2016. kao neosnovanim.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 184,35 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku

na iznos od 0,53 EUR od dana 11.05.2005. do isplate

na iznos od 0,37 EUR od dana 09.07.2005. do isplate

na iznos od 0,40 EUR od dana 11.08.2005. do isplate

na iznos od 0,91 EUR od dana 11.03.2006. do isplate

na iznos od 2,22 EUR od dana 11.04.2006. do isplate

na iznos od 1,73 EUR od dana 11.05.2006. do isplate

na iznos od 1,93 EUR od dana 13.06.2006. do isplate

na iznos od 2,78 EUR od dana 11.07.2006. do isplate

na iznos od 3,11 EUR od dana 11.08.2006. do isplate

na iznos od 2,38 EUR od dana 12.09.2006. do isplate

na iznos od 1,73 EUR od dana 11.10.2006. do isplate

na iznos od 3,91 EUR od dana 11.11.2006. do isplate

na iznos od 3,19 EUR od dana 12.12.2006. do isplate

na iznos od 4,88 EUR od dana 11.01.2007. do isplate

na iznos od 5,32 EUR od dana 13.02.2007. do isplate

na iznos od 5,76 EUR od dana 13.03.2007. do isplate

na iznos od 6,32 EUR od dana 11.04.2007. do isplate

na iznos od 8,61 EUR od dana 11.05.2007. do isplate

na iznos od 8,40 EUR od dana 12.06.2007. do isplate

na iznos od 9,98 EUR od dana 11.07.2007. do isplate

na iznos od 8,29 EUR od dana 11.08.2007. do isplate

na iznos od 8,35 EUR od dana 11.09.2007. do isplate

na iznos od 10,29 EUR od dana 11.10.2007. do isplate

na iznos od 8,71 EUR od dana 13.11.2007. do isplate

na iznos od 9,35 EUR od dana 11.12.2007. do isplate

na iznos od 7,20 EUR od dana 11.01.2008. do isplate

na iznos od 2,66 EUR od dana 12.03.2008. do isplate

na iznos od 4,07 EUR od dana 08.04.2008. do isplate

na iznos od 8,33 EUR od dana 08.05.2008. do isplate

na iznos od 7,43 EUR od dana 07.06.2008. do isplate

na iznos od 6,99 EUR od dana 08.07.2008. do isplate

na iznos od 7,33 EUR od dana 11.07.2008. do isplate

na iznos od 8,11 EUR od dana 12.08.2008. do isplate

na iznos od 7,69 EUR od dana 11.09.2008. do isplate

na iznos od 3,52 EUR od dana 11.10.2008. do isplate

na iznos od 0,16 EUR od dana 11.11.2008. do isplate

na iznos od 1,41 EUR od dana 11.12.2008. do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je u svojstvu korisnika kredita sa pravnim prednikom tuženika kao kreditorom dana 25.03.2005. sklopila Ugovor o kreditu, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.104,90 CHF po srednjem tečaju za tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita. Namjena kredita da je bila potrošačka, kupnja stana kroz APN program poticane stanogradnje. Točkom 2. I 4. citiranog Ugovora je određeno da će otplaćivati kredit u 132 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Na dan puštanja kredita u otplatu srednji tečaj tuženika u odnosu na CHF da je bio 4,794897, međutim tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao, te da je bio konstantno povećan u odnosu na početno stanje sve do otplate kredita i to da mu je uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što mu je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog. Za cijelo vrijeme trajanja kredita, bez obzira na promjene/povećanja anuiteta u odnosu na početno stanje, isti je uredno plaćao, a i dalje ga je nastavio plaćati nakon konverzije kredita u eurski. Ugovorena je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koje je ugovorena suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je, jednako kao i odredba o valuti, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Citirani Ugovor o kreditu je sklopljen u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a na koji način ga je doveo kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora. U vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik je agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji sa nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka kod njega stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici. Tuženik ga je propustio obavijestiti o općem riziku koji Ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR-o. Udruga potrošača je u odnosu na ponašanje tuženika podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv tuženika i sedam ostalih banaka, a koja je rezultirala donošenjem Presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. 4. srpnja 2013. godine kojom je između ostalog utvrđeno i da je osam banaka među kojima i tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući Ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je mijenjana isključivo odlukom tuženika kao i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora, tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih Ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana Presuda je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojim da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. tako da je njome pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Dodatno Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena je i revizija svih banaka te su potvrđeni stavovi nižih sudova o navedenim pitanjima. Nadalje se tužitelj u ovoj tužbi stoga poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih Presuda sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba članka 502c. ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti Presuda te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju. Sukladno odredbi čl. 187. st. 2. ZPP tužba za utvrđenje može se podići kad je to posebnim propisom predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtijeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Kako je prema odredbama čl. 327. i čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) svaka zainteresirana osoba ovlaštena na isticanje ništetnosti, koje pravo na isticanje se ne gasi, to tužitelju unatoč činjenici da predmetnom tužbom ne potražuje razliku pretplaćenih iznosa zbog ugovorene promjenjive kamatne stope, pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako je odredbama predmetnog Ugovora o kreditu promjenjiva redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 2. I 11.2. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019. Tužitelj je u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu CHF preplatio kredit za iznos označen u t. II. Tužbe uvećano za zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate. Tužitelj nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, te da su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu na utvrđenje posebno imajući u vidu da je njegovo pravo da ističe ništetnost neograničeno. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF sudovi da su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je potrošačima nametnuta jednostranim Odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Sudovi da su rješavali pitanja da li su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive, te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih Ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenju i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik da je tijekom pregovaranja o sklapanju Ugovora o kreditu ga uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome tuženik ga je propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika kao davatelja kredita, a nikako ne za njega kao korisnika kredita. Kao prosječni potrošač nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati. Tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao ga informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog Ugovora prihvaća, a što je propustio učiniti. Tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te je ravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na njegovu štetu i bila je značajna. Iz svega prethodno navedenog i dokumentacije je jasno da se ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer se protivno prisilnim propisima konkretno odredbama Zakona o zaštititi potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Konačno, tužiteljica predlaže sudu po provedenom postupku da donese presudu sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 2. siječnja 2025., uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je primio tužbu tužitelja kojom tužitelj postavlja: deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. i čl. 12. Ugovora o kreditu broj 75901/05 od 25.03.2005.g. (dalje u tekstu: „Ugovor“ i/ili „Ugovor o kreditu“) u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu CHF, i kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 3.203,63 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedine iznose od datuma dospijeća tih iznosa do isplate, a na temelju navodnog stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule CHF. Tužitelj smatra da je tuženik gore citirani iznos od 3.203,63 EUR stekao bez osnove zbog nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu švicarski franak. Tuženik napominje kako je tužitelj bio neuredan u otplati kredita zbog čega je banka aktivirala sredstva osiguranja dana po predmetnom Ugovoru. Tužitelj je po prihvatu konverzije kredita sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u siječnju 2016.g. zatvorio predmetni kredit. Tuženik, ističe da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata, te predlaže da Sud odbije predmetni tužbeni zahtjev iz sljedećih razloga. Tužitelj je prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15).Tužitelj je prihvatom izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15 i sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu br. 75901/05 (dalje u tekstu: „Dodatak“) pristao da se sve njegove uplate koje je po CHF ugovoru o kreditu vršio od početka otplate pa do 30.09.2015. koriste za namirenje uplata po EUR kreditu. Tužitelj je prihvatio izračun konverzije, stanje glavnice i daljnju otplatu EUR kredita prilikom sklapanja Dodatka. Tuženik smatra kako je iz navedenog razloga tužbu i tužbeni zahtjev potrebno odbiti. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tužitelj je uz tužbu dostavio dokaz iz kojeg je vidljivo da su i treće osobe, a ne samo tužitelj, vršile uplate na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Potraživanje tužitelja je zastarjelo. Tuženik napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje Sud u ovom postupku u kojem je izvršena konverzija ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15. Tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15) propisao je temeljno načelo i obvezu banke da potrošačima s kreditima denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) ponudi konverziju takvog kredita na način da položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu: „EUR kredit“). Člankom 19.c ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije prema kojem je banka bila dužna: na iznos početno odobrene glavnice CHF kredita izračunati iznos glavnice EUR kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita; umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primijeniti kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u CHF; početno utvrđen otplatni plan CHF kredita uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati CHF anuiteti zamijeniti novim EUR otplatnim planom, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvoriti u EUR anuitete prema tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja Takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljaju osnovu za namirenje EUR anuiteta po novom EUR otplatnom planu; utvrditi preplatu/manju uplatu između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu. Tuženik je postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom dodatka ugovoru o kreditu. U dokaz činjenici da je banka postupila u skladu s citiranom zakonskom odredbom, tuženik dostavlja i Mišljenje ovlaštenog revizora društva Ernst & Young d.o.o. sa sjedištem u [adresa], čiji je zadatak na temelju odredbe čl. 19.d. ZID ZPK/15 bio provjeriti pravilnost i usklađenost kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF, odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15. Iz navedenog mišljenja ovlaštenog revizora proizlazi kako „na temelju provedenih procedura (…) nije identificirana neusklađenost s primjenjivim načinom izračuna konverzije propisanim člankom 357.c ZOKI-a, odnosno člankom19.c. ZPK-a.“ Drugim riječima, tuženik je kalkulator izradio u skladu s odredbom čl. 19. c ZID ZPK/15, te je konverziju proveo upravo na način kako je to zakonodavac propisao. Stoga, nisu točni navodi tužitelja da stanje glavnice koju je tuženik utvrdio u konverziji nije točno. Upravo suprotno, stanje glavnice utvrđeno je na temelju gore citiranog članka 19.c ZID ZPK/15. Prema ZID ZPK/15 tužitelj je imao 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije. Dakle, potrebno je naglasiti kako je tužitelj od trenutka primitka ponude konverzije do isteka zakonom određenog roka za prihvaćanje konverzije imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije, obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća te eventualno izjaviti prigovor na izračun konverzije u slučaju da bi takvih prigovora imao. Tužitelj na izračun konverzije nije imao prigovora nego je prihvatio ponudu za konverziju kredita, te su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak i izvršili konverziju kredita. Potrebno je naglasiti kako je tužitelj samostalno izrazio svoju volju i suglasnost za sklapanjem Dodatka, dok je ponuda izračuna konverzije i Dodataka za tuženika bila prisilna zakonska obveza. Navedenim Dodatkom stranke su dogovorno promijenile osnovni CHF Ugovor na način da je ugovorena kamatna stopa, koja se sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, 6M EURIBOR, također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR. Odmah po izvršenoj konverziji, tužitelj je dana 10.02.2016.g. zatvorio obveze po predmetnom kreditu. Prilikom sklapanja konverzije utvrđena je razlika (preplata) između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu u iznosu od 5.500 EUR te su tužitelj i banka sklopili Sporazum o korištenju preplate po konverziji (dalje u tekstu: „Sporazum o konverziji“). Ako bi Sud usprkos provedenoj konverziji i gore iznesenim navodima tuženika, tužbeni zahtjev našao osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 5.500 EUR koji iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom u Sporazumu o konverziji, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 11.02.2016. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Ujedno, obzirom da je tužitelj predložio izvođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik, isto kao i tužitelj, pridržava pravo specificirati visinu navedenog iznosa. Tužitelj je, dakle, prihvatom ponude konverzije pristao: na početno ugovorenu kamatnu stopu višu od kamatne stope koja je bila ugovorena osnovnim Ugovorom, na EUR kamatne stope koje su tijekom cijelog razdoblja otplate kredita više od kamatnih stopa koje je plaćao po CHF kreditu, na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza, da iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako su konverzijom promijenjeni bitni sastojci Ugovora o kreditu: kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i valutna klauzula vezana uz CHF, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora (tj. od dana 25.03.2005.g.). Također, prilikom konverzije svi iznosi koje je tužitelj plaćao po CHF kreditu (uključujući iznose za koje tužitelj smatra da ih je više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF) tužitelj je odlučio koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu sve do dana 30.09.2015.g. Stoga, tuženik ističe kako tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora niti tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe. Stoga, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. U dokaz točnosti navoda tuženika dostavlja se presuda Županijskog suda u Puli –Pola posl. br. Gž-136/2018-4 od 29. kolovoza 2019. godine u kojoj je sud drugog stupnja zaključio slijedeće: „Prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao neosnovan odbio ove zahtjeve tužiteljice zaključujući da su sklapanjem Sporazuma o konverziji predmetnog Ugovora o kreditu riješeni svi međusobni odnosi tužiteljice i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika, a sa koje osnove tužiteljica i potražuje ovdje predmetne iznose, sve temeljem odredbe čl. 19. c Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine broj: 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15 – dalje: ZPK) budući da iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupni uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako preplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća. U odnosu na navode tužiteljice da ukoliko su konverzijom i obuhvaćeni iznosi koje je tuženik stekao bez osnove, njome svakako nisu obuhvaćeni novčani iznosi na ime pripadajuće zakonske zatezne kamate na ono stečeno bez osnove, prvostupanjski sud izražava pravno shvaćanje da temeljem odredbe čl. 19. c. st.1. točke 5. tužiteljici ne pripada pravo na zakonsku zateznu kamata niti tečajnu razliku, već trošak iste snosi potrošač, pa je sklapanjem navedenog Sporazuma o konverziji pristala i na ovu zakonsku osnovu. (…) Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i nesporno činjenično utvrđenje da je između stranaka u postupku 26. travnja 2016., temeljem odredbe čl. 19. c ZPK sklopljen Sporazum o konverziji Ugovora o kreditu broj 51287/07, sklopljenog između stranaka u postupku 29. svibnja 2007. i da stranke u postupku tijekom ovog postupka nisu ni dovodile u dvojbu da je navedeni Sporazum o konverziji sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj zahtjev tužiteljice, a za što je ovom sudu dao dovoljno jasne i prihvatljive razloge, pa u uvjerljivost takvih zaključaka nema razloga sumnjati ni ovaj drugostupanjski sud (…)“ Tuženik, također, prilaže i presudu Županijskog suda u Sisku, posl. br. Gž-604/2017 od 8. svibnja 2020.g., presudu Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-2427/2018 od 10. lipnja 2020.g., presudu Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, posl. br. Gž-73/2019 od 28. travnja 2020.g., presudu Županijskog suda u Puli –Pola posl. broj Gž-925/2017 od 20. ožujka 2020.g.: „Izraženo pravno shvaćanje (op.a. odnosi se na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020.g.) primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Tako sklopljenim Dodatkom Ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s odredbom čl. 22. Zakona obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem Dodatka izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzete Ugovorom o kreditu od 13. listopada 2006. Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, (…) Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredaba ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev, a za što su dani dovoljni, jasni i prihvatljivi razlozi.“ Nadalje, sve navedeno je u skladu i sa stajalištem prof.dr.sc. FH i doc.dr.sc. ČH iznesenim u stručnom članku „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ „Takav sporazum, bez obzira na svoju formu (aneks postojećem ugovoru ili novi ugovor o kreditu u EUR kojim se novira prijašnji ugovor o kreditu u CHF), predstavlja novu pravu osnovu koja onemogućuje potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova pravila o stjecanju bez osnove. Osim što onemogućuje ostvarivanje restitucijskog zahtjeva, konverzijom se i trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog ugovora o kreditu u CHF.“ (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 17.) te „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kreditu u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu u CHF (uplate glavnice i kamata). Nakon konverzije takvim se uplatama koristi radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji zamjenjuje prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove.“ (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 16.) Zaključno, tuženik podsjeća da je zakonska obveza tuženika bila ponuditi tužitelju konverziju kredita te izračun konverzije prema strogim (i za tuženika kogentnim) zakonskim pravilima iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. Navedena pravila ne propisuju obvezu tuženika da prilikom izračuna konverzije koristi početni CHF anuitet u visini od 229,03 CHF kao fiksni, odnosno da kao fiksnu kamatnu stopu koristi početno ugovorenu CHF kamatnu stopu od 4,99% za cijelo vrijeme otplate kredita, niti da koristi tečaj CHF – HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita kao fiksni. Naime, čl. 19.c. st.1. toč.8. ZID ZPK/15 propisuje da učinak konverzije koji se utvrđuje kao razlika: (i) stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama banke na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, i (ii) iznosa preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog EUR otplatnog plana i svih tužiteljevih uplaćenih iznosa pretvorenih u EUR anuitete i utvrđenih sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. toč. 4. ZID ZPK/15. Banka je postupila sukladno citiranim kogentnim zakonskim odredbama. Stoga je tužbeni zahtjev naveden pod tč. II. tužbe potrebno odbiti u cijelosti jer ne postoji nikakva razlika zbog valutne klauzule u CHF. Također, VSRH u svojoj odluci Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. potvrdio je točnost i pravilnost gore iznesenog stajališta tuženika. Naime, VSRH navodi: „Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti: - da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15), da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR, da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete, da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu, da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF U navedenoj odluci posl. br. Gos-1/2019-36 VSRH potvrđuje: „U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. To sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK. Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Dakle, VSRH u rješenju Gos 1/2019-36 potvrdio je zakonitost konverzije i Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, te je isto tako potvrdio kako je ZID ZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava, te da nema mjesta primjeni tih općih pravila o ništetnosti u slučaju kada se radi o ZID ZPK/15 kao izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri zakonodavca. Također, na str. 5. i str. 7. rješenja Gos 1/2019-36 VSRH odlučuje: „U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF. Prema tome, radi se o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. (…) Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.“ Tuženik ističe kako tužitelj nema pravni interes za postavljanje niti deklaratornog niti kondemnatornog zahtjeva jer od trenutka sklapanja Dodatka više ne postoji CHF ugovor o kreditu niti CHF kamata obzirom je tužitelj pristao na konverziju ex tunc, tj. smatra se da je tužitelj od samog početka korisnik EUR kredita s EUR promjenjivom kamatnom stopom. Ujedno, prihvaćajući konverziju i sklapanjem Dodatka tužitelj je pristao da se sve uplate koje je vršio po CHF Ugovoru (izuzev uplata na ime zateznih kamata, naknada i troškova) koriste za namirenje EUR kredita. Dakle, upravo zbog provedene konverzije, koja je, uzgred budi rečeno, bila zakonska obveza tuženika za razliku od tužitelja koji je imao pravo birati želi li prihvatiti ponudu konverzije ili ne, tužiteljev zahtjev je neosnovan te je isti potrebno odbiti u cijelosti. Da je gore navedeno tuženikovo pravno stajalište točno i pravilno proizlazi i iz pravnog shvaćanja koje je zauzeto na sedmoj (7) sjednici Građanskog odjela VRSH koja je održana 13. prosinca 2022.g. i 20. prosinca 2022.g., a koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje iz tužbe. Obzirom da kolektivni spor koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. brojem P-1401/2012 na koji se poziva tužitelj u tužbi nije primjenjiv na ovaj slučaj iz razloga opisanih pod odlomkom I. i II. ovog odgovora na tužbu (posebno se naglašava da ne postoji objektivni identitet ove parnice i kolektivnog spora), kolektivna tužba ne prekida zastarni rok u ovom predmetu. Kada bi Sud i utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, zastarni rok od 5 godina teče od svake pojedine uplate, stoga je cjelokupni tužbeni zahtjev u zastari s obzirom da je tužitelj podnio tužbu 24.08.2023.g. Obzirom da se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate. Stoga, obzirom da bi se u tom slučaju radilo o institutu stjecaja bez osnove trebalo bi primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku. Nadalje, čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada se zastarni rok prekida: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine“ Valja napomenuti da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Stoga, da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru, isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, tuženik smatra da ne može sud odrediti pravilo koje zakon ne predviđa, odnosno ne primijeniti opće pravilo koje Zakon o obveznim odnosima predviđa. Navedeno je u skladu sa stavom mr.sc. Andrije Erakovića, dipl. iur., sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske u mirovini, iznesenim u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“: „…ako same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, nameće se logičan zaključak da to ne može ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Budući da je izvan dispozicija ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kogentnom propisu, podrazumijeva se da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.“ (Pravo i Porezi, br.9/18, str. 15), „…Posebnim se zakonima vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a…Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njenom smislu(ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona „nema smisla“…“ (Pravo i Porezi, br.9/18, str. 18.) Sličnog stajališta je i mr.sc GH u članku objavljenom pod nazivom „Udružna parnica i zastara restitucijskog zahtjeva – u kontekstu presuda suda EU i Vrhovnog suda RH ili spiritualna interpretacija nacionalnog propisa zemlje kandidata u skladu s Acquis Communautaire zajednice (EU)“: „…Iz toga bi proizlazilo da je jedini ili barem glavni cilj kolektivne (potrošačke) sudske zaštite prekid zastarijevanja pojedinačnih potrošačkih zahtjeva temeljem nepoštenih ugovornih odredaba ugovora. Ako bi to bilo tako, onda bi isto pravilo trebalo upotrijebiti i kod vođenja pojedinačnih postupaka za utvrđivanje ništetnosti nekog ugovora ili njegove odredbe, a ne samo kod potrošačke kolektivne zaštite. No, argument je teško prihvatiti prvenstveno iz načelnih razloga, tj. stoga što se ne uvažava značaj i važnost instituta kolektivne pravne zaštite, koja nikako nije uvedena zato da bi korigirala postojeće rokove zastarijevanja.“ (Hrvatsko pravo u gospodarstvu, str. 1209.) Prilog: Hrvatsko pravo u gospodarstvu (str. 1209.) Osim toga, do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u povodu kolektivne tužbe, pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda), Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, stoga je navedeni postupak vođen temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09). Iz navedenog proizlazi, da u postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti, kako se to obrazlaže u revizijskoj odluci Rev-2245/17. Slijedom navedenog, tuženik smatra da nema pravne osnove za eventualno utvrđenje da je kolektivnom tužbom u ovom predmetu prekinuta zastara. Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak, bile ništetne. Zaista nije jasno zbog čega i kojih razloga tužitelj navedene odredbe smatra ništetnim niti je jasno u kakvoj su vezi navedene odredbe s tužbeni zahtjevom iz predmetne tužbe. Tužitelj ističe da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN, 37/2005, dalje: ZOO) dopuštena valutna obveza. Presuda na koju se poziva tužitelj o ništetnosti ugovornih odredba isključivo je vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos. Valja napomenuti da se ovdje radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, a koje se sve svrstava pod pojam „prosječni potrošač“. Stoga, ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužitelj bio prosječni potrošač. Za potrebe sudskog postupka u povodu kolektivne tužbe, sud je razmatrao građane koji su bili korisnici ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak te u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača naziva – „potrošač“. Obzirom da se radilo o većem broju građana za potrebe postupka trebalo je razmatrati „prosječnog potrošača“, koji je zapravo zamišljeni tipični potrošač. U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. godine o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.). Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su: je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Svakako da prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Na navedene okolnosti, tuženik predlaže saslušanje tužitelja i na okolnosti iz tč. 4.b. ovog odgovora na tužbu. Čl. 2. Ugovora stranke su dogovorile: „Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.104,90 CHF“Čl. 18. Ugovora tužitelj je potvrdio „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu, te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora“. Drugim riječima, tužitelj je potvrdio da je upoznat s uvjetima odobravanja kredita i općih akata Kreditora, uključujući dakle i moguću promjenjivost tečaja izabrane valute Ugovora. Tužitelj je u čl. 2. Ugovora i čl. 18. Ugovora potvrdio da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK i da tuženik za taj rizik nije odgovoran. Predmetni članak 2. smješten je na prvoj stranici Ugovora i to na jasno vidljivom mjestu, dok je čl. 18. Ugovora smješten neposredno iznad potpisa ugovorni strana te isti nisu mogli ostati ne primijećen prilikom sklapanja Ugovora. Neutemeljeno je tvrditi da tužitelj nije bio svjestan rizika kada je predmetna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva, a u slučaju da je tužitelj imao kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom trenutku mogao se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja. Ako je i postojao neoprez tužitelja u pogledu njegovog tržišnog djelovanja ili eventualno nerazumijevanje za koje nije tražio dodatno pojašnjenje, tuženik s istim nije mogao biti upoznat prilikom sklapanja ugovora, stoga ne može snositi štetne posljedice. Nadalje, tuženik ističe kako je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora bio upoznat s promjenjivošću tečaja valute Ugovora koji se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih tražbina. Tužitelj je, dakle, dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg kako nepovoljnog, ali tako i povoljnog tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, u predmetnoj Presudi, na koju se poziva tužitelj, eventualna ništetnost pojedine ugovorne odredbe ili nepoštena poslovna praksa podvodi se isključivo uz pitanje informiranosti tužitelja/potrošača da je rizik postojao. Tuženik smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj morao biti svjestan da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužitelj u skladu s prvim uvjetom Direktive bio u razumnoj mjeri obaviješten o postojanju istog. Valja napomenuti da se tužitelj nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bio zadovoljan, mogao obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužitelj bio nezadovoljan. Tuženik smatra da u ovom predmetu treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženika u trenutku sklapanja Ugovora. U trenutku sklapanja Ugovora, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužitelja, stanje tržišta, a time i kamatne stope je bilo povoljno za tužitelja. Stoga je i jasno zašto je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora izabrao baš ovu vrstu ugovora. Naime, primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR bila je povoljnija u trenutku sklapanja ugovora. I to je rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njegova. Također, tuženik ističe da je nemoguće bilo predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 11 i/ili više godina te shodno tome tuženik nije mogao obavijestiti tužitelja o nečemu o čemu niti sam nije imao nikakvih saznanja. Tuženik je na rizik ugovaranja valutne klauzule savjesno upozorio tužitelja i to je jasno i razumljivo navedeno u Ugovoru. U konačnici i institucija poput MMF-a, koja se uzima kao referentna institucija u Presudi na čijoj primjeni tužitelj inzistira, navodi da je bio predviđen blag do umjeren rast tečaja. Drugim riječima, u vrijeme sklapanja Ugovora niti Međunarodni monetarni fond nije mogao predvidjeti globalnu ekonomsku krizu i njezin utjecaj na jačanje tečaja švicarskog franka u odnosu na ostale valute. Isto navodi i prof. dr. OH u svojoj analizi, za koju Trgovački sud u Zagrebu u Presudi navodi da prihvaća kao stručnu i objektivnu te dodatno navodi sljedeće: „…no, prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke…“ Pod pojmom opisane koincidencije u Presudi navodi se sljedeće: „…jedino što se nije moglo predvidjeti je da će rast tečaja švicarskog franka biti toliko jak, a to je rezultat izvanrednih okolnosti u kojim se na jedinstven i nezabilježen način dogodilo da su u jednom trenutku znatno oslabile tri od četiri valute koje danas tvore SDR, dakle sukcesivno je oslabio američki dolar, EUR-o i nakon toga japanski jen (ovo dijelom zbog prirodne katastrofe u obliku potresa, tsunamija i nuklearne nezgode), što ima obilježja izvanrednog događaja bez presedana… a takav slijed događaja je pojačao pritisak, uglavnom špekulativnog kapitala na franak u obliku povećane potražnje za švicarskim frankom, no ovaj događaj ima značaj potpuno izvanrednog događaja, a što rastu tečaja švicarskog franka daje dodatnu dimenziju izvanrednog događaja koji opravdava primjenu klauzule „rebus sic stantibus“…“Ovdje tuženik skreće pažnju na odredbu čl. 369. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji: „Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.“ Drugim riječima, tužitelj je imao i mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti. Tuženik ističe kako je i Sud EU u svojoj odluci broj C-186/16 odlučio da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu između stranka. Naime, Sud EU u presudi broj C-186/16 od 20. rujna 2017. godine, u paragrafu 54 presude, navodi: „… nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluge mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unositi neravnotežu između stranaka koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora.“ U vezi s gore navedenim, tuženik smatra potrebnim skrenuti pažnju na analizu i zaključke prof. dr. sc. NH u stručnom članku „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ objavljen u Informatoru br. 6669 od 8. ožujka 2021.g. (kao u prilogu) : „Očigledno je da je zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno da između tih (bivših) potrošača i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. U prilog tome stajalištu je i brojka na koju se predlagatelj ZID ZPK/15 u obrazloženju poziva – riječ je o 53.000 građana koji su neposredno bili pogođeni rastom anuiteta, dakle ne i o 70.000 o kojima se danas u medijima spekulira. To posebno naglašavamo iz razloga što je postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka u potrošačkim ugovorima jedna od pretpostavaka koja mora biti zadovoljena pri procjeni ništetnosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. U skladu s tim, ako nije postojala znatna neravnoteža između trgovca i potrošača, na strani potrošača, ugovorna odredba ne ispunjava jedan od uvjeta nepoštenosti i zbog toga nije nepoštena. Naime, prema cl.

3. st.1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorim ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, ne štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.“ Tuženik je tužitelja prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK. Događaji koji su na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili, a kako je to objašnjeno u navedenim stručnim analizama, predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik. Stoga, tuženik smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati, niti na njih utjecati niti ih je on skrivio. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava točnost i pravilnost privatnog vještačenja navodne preplate koju je tužitelj dostavio uz tužbu. Tuženik prije svega, a obzirom na konverziju izvršenu sukladno ZID ZPK/15, smatra kako se u ovom postupku radi o pravnom pitanju, te se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem. Tuženik opreza radi navodi kako se iz historijata tužbe može zaključiti da tužitelj zapravo zahtjeva fiksiranje anuiteta prema HRK za valutu CHF na dan isplate kredita za cijelo razdoblje od početka otplate kredita do konverzije i na temelju navedenog zahtjevom iz tužbe traži razliku između anuiteta koje bi plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i anuiteta koji je stvarno plaćano. Tuženik još jednom ističe kako u ovom postupku nije sporno da: ugovor kojim je bila ugovorena CHF valutna klauzula više ne postoji, tužitelj je prihvatio izračun konverzije sukladno ZID ZPK/15 u EUR valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu za EUR kredit s retroaktivnim učinkom, tj. s učinkom od sklapanja osnovnog Ugovora (25.03.2005.g.), je tuženik konverziju proveo upravo na način kako je to zakonodavac propisao ZID ZPK/15, ugovorena je valuta kredita je EUR te se na ugovorni odnos tužitelja i tuženika navedena valuta vezana uz EUR primjenjuje od 25.03.2005.g., tj. od sklapanja osnovnog Ugovora. Tuženik ističe da razlika između početno ugovorene CHF kamatne stope i naknadnih promjena iste više ne postoji, ne postoje razlike u tečaju HRK – CHF. Naime, i Ugovorom i Dodatkom jasno je definirano da se ugovara promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tužitelj je prilikom sklapanja Dodatka mogao pregovarati s tuženikom te je imao izbora izabrati drugu vrstu kredita. Tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva kunski kredit evidentno suprotan pravoj volji tužitelja koju je izrazio 2016. godine i prihvaćanjem konverzije osnovnog Ugovora o kreditu s EUR valutom i promjenjivom kamatom. Tužitelj je, dakle, 2016. godine opet izabrao kredit u kojem je glavnica vezana uz stranu valutu. Podredno, tuženik napominje da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VTS“) u odluci broj Pž-2921/2021-4 od 27.07.2022.g. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „12. Neosnovano tužitelj u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja trebao uzeti u obzir da tuženik nije postavio nikakav zahtjev prema tužitelju s osnove premalo plaćenih iznosa anuiteta. Radi se o tome da je prvostupanjski sud u točki 73. obrazloženja sasvim određeno naveo da nije moguće uzeti u obzir isključivo iznose koji su više plaćeni ne uzimajući u obzir i ono što je plaćeno manje od ugovorenog. Dakle, posljedice ništetnosti odnose se na obje ugovorne strane pa ne može samo tužitelj ostvarivati svoja prava na temelju ništetnosti već svaka ugovorna strana je dužna vratiti dugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora kako to navodi prvostupanjski sud, a to u konkretnom slučaju znači da je potrebno uzeti u obzir i ono što je tužitelj platio manje od ugovorenog i za to nije potrebno isticanje nekog zahtjeva, već sud uzima u obzir činjenice koje je utvrdio provedenim vještačenjem. Stoga su razlozi obrazloženja neproturječni sadržaju spisa i u tom dijelu sadrže valjane i jasne razloge.“ Također, brojni su županijski sudovi zauzeli istovjerno pravno shvaćanje kako i VTS, primjerice poput Županijskog suda u Bjelovaru u odluci posl. br. Gž-911/2021-2 od 13. rujna 2021.g., zatim u odluci posl.br. Gž-991/2021-2 od 6. svibnja 2022.g., odluci posl. br. Gž-607/2022-2 od 9. lipnja 2022.g. i odluci posl.br. Gž-1031/2022 od 26. siječnja 2023.g., u kojima je izrazio sljedeće stajalište prema kojem je prilikom vještačenja potrebno uzeti u obzir sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu, dakle potrebno je uzeti u obzir i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema HRK: „Osim toga, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tzv. negativnu razliku tečaje valute CHF prema valuti kune, odnosno da je od 10. kolovoza 2006. do 6. listopada 2008. anuitet otplate kredita vezan uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, bio niži nego u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a koja činjenica predstavlja bitnu činjenicu u ovom parničnom postupku jer prava i obveze ugovornih stranaka iz predmetnog Ugovora o kreditu, vezanih za valutnu klauzulu otplate kredita valja prosuđivati kao jednu cjelinu proizašli iz određenog pravnog odnosa (ugovorni odnos s osnova ugovora o kreditu s valutnom klauzulom), pa prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda kada se jedna ugovorna strana poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava zbog nedopuštene pravne osnove, valja imati u vidu i korist koju je stekla zbog takve nedopuštene pravne osnovne, konkretno valutne klauzule, što znači da je prvostupanjski sud morao umanjiti dosuđeni iznos razlike anuiteta zbog porasta (aprecijacija) tečaja CHF prema kuni za iznos manje plaćenih anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF prema kuni, (…).“ Tuženik napominje i kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Naime, ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku. Tuženik ovime, ujedno, upućuje zamolbu sudu da mu prije zaključenja prethodnog postupka, dozvoli podnijeti sudu i tužitelju pisani podnesak kojim će se dodatno očitovati na tužiteljeve navode i po potrebi dostaviti relevantne materijalne dokaze koje zbog iznimno velikog broja zahtjeva i tužbi koje je zaprimio u vrlo kratkom periodu nije mogao pribaviti iz arhive i u dodijeljenom mu roku za podnošenje odgovora na tužbu dostaviti sudu. Također, tuženik upućuje zamolbu sudu da mu u fazi glavne rasprave dozvoli podnošenje barem jednog pisanog podneska kojim će se očitovati na nalaz i mišljenje vještaka i eventualni podnesak tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u potvrdu o konačnoj otplati kredita (list 14 spisa), potvrdu o zatvorenim proizvodima (list 15 spisa), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 75901/05 (list 16-19 spisa), uplate po kreditu (list 20-40 spisa), preslika ugovora o kreditu (list 41-48 spisa), tablica plaćenih anuiteta (list 49-51 spisa), tablica razlike anuiteta zbog promjene tečaja u € ( list 52-53 spisa), Dodatak br. 1 ugovora o kreditu br. 75901/05 (list 196-197 spisa), Ponuda od 9.11.2015. (list 198-201 spisa), otplatni plan (list 202; 281-284 spisa), Pregled uplata ( list 203-204 spisa), konto kartica (list 281-290 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću, Stalnom sudskom vještaku za financije iz Darfin d.o.o. (list 253-74 spisa), kao i saslušanjem tužiteljice (list 311-312 spisa).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim do iznosa od 2.711,77 €.

5. Između stranaka nije bilo sporno:

- da su stranke 25.3.2005. zaključile predmetni ugovor o kreditu 75907/05,

- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.104,90 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,99% godišnje.

- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim tečaju CHF banke na dan plaćanja

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,

- da su stranke 14. siječnja 2016., sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 75907/05, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u €, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu, te su utvrdile da preplatu

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno zakonskim propisima

- da pretplata tužitelja obračunom konverzije iznosi 1.344,67

6. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, aktivna legitimacija tužitelja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.

7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopila konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

8. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja nije osnovan, jer je tuženik primljene uplate prihvatio i knjižio ih na partiju kredita tužitelja, pa su iste dakle bile prihvaćene kao uplate u ime i račun tužitelja, a i činjenica da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen upravo s tužiteljem kao primateljem kredita, tako da je isti jedini ovlašteni tužitelj i aktivno legitimiran u predmetnom ugovornom odnosu.

9. Saslušana tužiteljica iskazala je da je u proljeće 2005. preko APN-a kupila stan i kada je trebala uzeti kredit mogla ga je uzeti samo preko Splitske banke. U banku je došla s namjerom da uzme kredit u eurima, međutim ponudili su joj kredit u CHF, budući je taj kredit bio za nju povoljniji, te je rata bila manja. Pojašnjava da je htjela uzeti kredit u eurima, ali to joj banka nije odobrila već joj je odobren kredit u CHF-u. Znala je što znači valutna klauzula, međutim nitko ju nije upozorio da će joj rata toliko rasti. Od početnih 1.100,00 kn rata joj je narasla nakon dvije godine za nekih 400,00 ili 500,00 kn. Sjeća se da su ju zvali u banku da ima neku preplatu, s obzirom da je tijekom otplate kredita na poslu rekla da uplaćuju nešto više, mislila je da se to odnosi na tu preplatu, došla je u banku, potpisala neki ugovor, dobila novce, možda su joj u banci i rekli da je to konverzija ali nije znala što to znači, tek je poslije shvatila da je to bio ug. o konverziji. U biti s tom konverzijom zatvorila je kredit kod banke, a nastavila je plaćati kredit državi, jer kao što je rekla radilo se o APN kreditu. U banci joj nitko nije objasnio o rizicima zaduživanja u valuti Euro i CHF. Nitko joj u banci prilikom potpisa konverzije nije objasnio da bi se ona tim potpisom konverzije eventualno nečega odrekla, nekog potraživanja. U biti tom konverzijom dobila je pretplatu i zatvorila je kredit. I zna samo da su joj u banci govorili da od slijedećeg mjeseca otplaćuje dalje kredit državi. Nije se prije uzimanja kredita raspitivala o kretanju tečaja CHF, ali je rekla da je tada bio stabilan. Od trenutka dizanja kredita pa tijekom cijele otplate radila je kao zapisničar, kao i danas. Tijekom otplate kredita nije bila vlasnik obrta, firme ili OPG-a, a niti je stan davala u najam.

10. Iskaz tužiteljice sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

11. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu tužiteljica je navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

12. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužiteljici nisu dane nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njezine novčane obveze, o rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tako da tužiteljica, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imala mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe.

13. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

16. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

17. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I., izreke.

18. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

19. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

20. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF. a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od jedanaest godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

21. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

22. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., TH protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

23. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

24. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu Ć protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

25. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

26. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

28. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

29. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

30. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).

31. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom Darku Prpiću, Stalnom sudskom vještaku za financije iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.

32. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da sveukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 23.252,59 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 3.086,14 EUR. Ukupno obračunate zatezne kamate iznose 970,30 EUR. Prema sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (list 195 spisa) je utvrđeno da postoji preplata u iznosu od 10.131,40 kuna, odnosno po fiksnom tečaju eura 1.344,67 EUR.Za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje. Obračunate su zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije, te ukupno iznose 970,30 EUR, više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 3.086,14 EUR, preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.344,67 EUR. UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 2.711,77 EUR.

33. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, dok je tuženik navodio da je vještačenje u ovom predmetu bespredmetno, budući se radi o pravnom pitanju.

34. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke.

35. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene tečaja.

36. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

37. Tužitelj je, tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute, podneskom od 02. siječnja 2025., međutim tuženik se podneskom od 24.1.2025., protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, stoga je sud sukladno čl. 192.st.2 ZPP-a, pogledu razlike na ime valutne klauzule odlučivao uzevši u obzir prvotni tužbeni zahtjev.

38. Sud je utvrdio da pretplata tužitelja na ime valute iznosi 2.711,77 €, budući se od ukupne utvrđene pretplate na ime valute u iznosu od 3.086,14 € i kamate u iznosu od 970,30 €, oduzima iznos pretplate utvrđene konverzijom u iznosu od 1.344,67 €, radi čega je taj iznos i dosuđen ( toč. II izreke), dok je odbijen za iznos od 491,86 €, kao neosnovanim.

39. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom pod II bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u izreci pod II. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

40. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22).

41. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod IV izreke, pa je tužitelj odbijen s iznosom od 48,63 EUR-a, kao neosnovanim.

42. Sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja, za potraživanje prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta iznesen u prigovoru radi prijeboja i to u iznosu od 184,35 €, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

43. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tuženik nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike u iznosu od 184,35 €, radi čega je odlučeno kao pod V izreke.

44. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom IV, s obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)

45. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka, pa je tužitelju priznat zatraženi trošak za sastav tužbe, zastupanja na ročištima održanim 05.03.2024., 17.09.2024,18.3.2025., za sastav podnesaka od 11.01.2024., 19.7.2024., 02.01.2025, za svaku radnju naknada u iznosu od 200,00 € ili 100 bodova, za podnesak od 27.09.2024., naknada u iznosu 50,00 € ili 25 bodova, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 362,50 EUR-a. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a ili sveukupno 2.162,50 EUR-a, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.

46. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 3.01.2025., budući je navode iz toga podnesak mogao iznijeti i u podnesku od 02.01.2025., kao i zatraženi trošak objave presude, na koji ima pravo, ali taj trošak snosi tužitelj, jer se po ocjeni ovog suda ne radi o trošku koji je dužan snositi tuženik, s obzirom da je presuda dostupna na e-glasnoj ploči.

47. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.

48. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do V.

U Krapini 23. travnja 2025.

SUTKINJA

Jasmina Božić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Odvj. Lea Erak

2. Odvj. Sanja Vukina