REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-408/2015-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola po sucu Tamari Došen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BŽ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika ADDIKO sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 30. rujna 2024. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 23. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6.2. i 6.3. Ugovora o kreditu broj 326-125/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 13. prosinca 2006. a koje glase: « … ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu sa promijenjenom kamatnom stopom.»,

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 326-125/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 13. prosinca 2006. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. koja glasi: « … važećem na dan korištenja kredita. »,

u odredbi čl. 3. st.2. koja glasi:

« ... po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.» u odredbi čl. 4. st.3. koja glasi:

« ...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. »

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Utvrđuje se da je Anex uz Ugovor o kreditu broj: 326-125/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 23. siječnja 2016. nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka. ili

Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka Anex uz Ugovor o kreditu broj: 326- 125/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 23. siječnja 2016.“

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju IŽ u roku od 15 dana isplati iznos od 20.985,96 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 16,55 eura od 31.07.2007 do isplate,

- na iznos od 18,41 eura od 31.08.2007. do isplate,

- na iznos od 29,04 eura od 30.09.2007. do isplate,

- na iznos od 28,32 eura od 31.10.2007. do isplate,

- na iznos od 32,92 eura od 30.11.2007. do isplate,

- na iznos od 31,01 eura od 31.12.2007. do isplate,

- na iznos od 37,68 eura od 31.01.2008. do isplate,

- na iznos od 41,36 eura od 29.02.2008. do isplate,

- na iznos od 90,83 eura od 31.03.2008. do isplate,

- na iznos od 80,31 eura od 30.04.2008. do isplate,

- na iznos od 76,15 eura od 31.05.2008. do isplate,

- na iznos od 81,28 eura od 30.06.2008. do isplate,

- na iznos od 73,75 eura od 31.07.2008. do isplate,

- na iznos od 74,12 eura od 31.08.2008. do isplate,

- na iznos od 78,51 eura od 30.09.2008. do isplate,

- na iznos od 112,46 eura od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 89,74 eura od 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 128,38 eura od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 132,90 eura od 31.01.2009. do isplate,

- na iznos od 134,94 eura od 28.02.2009. do isplate,

- na iznos od 129,31 eura od 31.03.2009. do isplate,

- na iznos od 130,39 eura od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 121,78 eura od 31.05.2009. do isplate,

- na iznos od 115,45 eura od 30.06.2009. do isplate,

- na iznos od 117,13 eura od 31.07.2009. do isplate,

- na iznos od 120,47 eura od 31.08.2009. do isplate,

- na iznos od 119,94 eura od 30.09.2009. do isplate,

- na iznos od 117,04 eura od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 123,14 eura od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 127,48 eura od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 136,19 eura od 31.01.2010. do isplate,

- na iznos od 133,15 eura od 28.02.2010. do isplate,

- na iznos od 144,24 eura od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 141,73 eura od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 145,36 eura od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 176,74 eura od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 170,28 eura od 31.07.2010. do isplate,

- na iznos od 189,91 eura od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 183,24 eura od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 172,23 eura od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 195,44 eura od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 211,33 eura od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 190,98 eura od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 198,81 eura od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 189,72 eura od 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 191,38 eura od 30.04.2011. do isplate,

- na iznos od 229,83 eura od 31.05.2011. do isplate,

- na iznos od 233,58 eura od 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 265,70 eura od 31.07.2011. do isplate,

- na iznos od 249,20 eura od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 231,13 eura od 30.09.2011. do isplate,

- na iznos od 202,42 eura od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 201,09 eura od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 209,30 eura od 31.12.2011. do isplate,

- na iznos od 216,46 eura od 31.01.2012. do isplate,

- na iznos od 217,42 eura od 29.02.2012. do isplate,

- na iznos od 212,47 eura od 31.03.2012. do isplate,

- na iznos od 215,81 eura od 30.04.2012. do isplate,

- na iznos od 218,06 eura od 31.05.2012. do isplate,

- na iznos od 214,28 eura od 30.06.2012. do isplate,

- na iznos od 215,26 eura od 31.07.2012. do isplate,

- na iznos od 212,38 eura od 31.08.2012. do isplate,

- na iznos od 206,23 eura od 30.09.2012. do isplate,

- na iznos od 212,88 eura od 31.10.2012. do isplate,

- na iznos od 216,07 eura od 30.11.2012. do isplate,

- na iznos od 213,74 eura od 31.12.2012. do isplate,

- na iznos od 201,21 eura od 31.01.2013. do isplate,

- na iznos od 211,86 eura od 28.02.2013. do isplate,

- na iznos od 212,79 eura od 31.03.2013. do isplate,

- na iznos od 208,61 eura od 30.04.2013. do isplate,

- na iznos od 195,63 eura od 31.05.2013. do isplate,

- na iznos od 195,30 eura od 30.06.2013. do isplate,

- na iznos od 198,49 eura od 31.07.2013. do isplate,

- na iznos od 203,60 eura od 31.08.2013. do isplate,

- na iznos od 210,40 eura od 30.09.2013. do isplate,

- na iznos od 207,31 eura od 31.10.2013. do isplate,

- na iznos od 208,22 eura od 30.11.2013. do isplate,

- na iznos od 213,84 eura od 31.12.2013. do isplate,

- na iznos od 108,35 eura od 31.01.2014. do isplate,

- na iznos od 111,46 eura od 28.02.2014. do isplate,

- na iznos od 110,44 eura od 31.03.2014. do isplate,

- na iznos od 106,99 eura od 30.04.2014. do isplate,

- na iznos od 105,89 eura od 31.05.2014. do isplate,

- na iznos od 106,29 eura od 30.06.2014. do isplate,

- na iznos od 110,40 eura od 31.07.2014. do isplate,

- na iznos od 113,59 eura od 31.08.2014. do isplate,

- na iznos od 112,91 eura od 30.09.2014. do isplate,

- na iznos od 115,75 eura od 31.10.2014. do isplate,

- na iznos od 117,58 eura od 30.11.2014. do isplate,

- na iznos od 116,65 eura od 31.12.2014. do isplate,

- na iznos od 116,87 eura od 31.01.2015. do isplate,

- na iznos od 116,87 eura od 28.02.2015. do isplate,

- na iznos od 116,87 eura od 31.03.2015. do isplate,

- na iznos od 116,86 eura od 30.04.2015. do isplate,

- na iznos od 116,87 eura od 31.05.2015. do isplate,

- na iznos od 116,87 eura od 30.06.2015. do isplate,

- na iznos od 116,87 eura od 31.07.2015. do isplate,

- na iznos od 116,87 eura od 31.08.2015. do isplate,

- na iznos od 116,87 eura od 30.09.2015. do isplate,

- na iznos od 115,54 eura od 31.10.2015. do isplate,

- na iznos od 117,03 eura od 30.11.2015. do isplate,

- na iznos od 117,39 eura od 31.12.2015. do isplate,

- na iznos od 339,02 eura od 29.02.2016. do isplate,

- na iznos od 107,43 eura od 31.03.2016. do isplate,

- na iznos od 104,75 eura od 30.04.2016. do isplate,

- na iznos od 105,29 eura od 31.05.2016. do isplate,

- na iznos od 5.349,30 eura od 30.06.2016. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, umanjeno za 1.884,30 eura priznatih konverzijom, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka od 6.707,37 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadom troška do 7.138,16 eura, te zahtjev tuženika za naknadom troška od 7.125,00 eura u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužbom od 19. ožujka 2015. tužitelj navodi da je s prednikom tuženika 13. prosinca 2006. zaključio ugovor o stambenom kreditu broj 326-125/2006 u iznosu kunske protuvrijednosti 116.900,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s otplatom u 360 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, da je ugovorena promjenjiva, godišnja, redovna kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88%, a utvrđuje se odlukama banke, da ugovorom nisu utvrđeni parametri i metode njihovog izračuna koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope, da je takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima ugovornih strana na štetu tužitelja, jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju ovaj ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema egzaktnih kriterija, da ga je u odnosu na valutnu klauzulu tuženik propustio u cijelosti informirati o svim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da je ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe već ga samo prihvatiti. Aneksom zaključenim temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dolazi do umanjenja preostale glavnice izjednačavanjem kredita u CHF s kreditima u EUR ali je ništetan kao i osnovni ugovor, a umanjenje je nedovoljno jer nije napravljeno prema kriterijima poznatim u trenutku zaključenja osnovnog ugovora. S obzirom na ništetnost ugovornih odredbi tužitelj zahtijeva povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao, a podneskom od 9. svibnja 2019. preinačava tužbeni zahtjev zahtijevajući utvrđenje ništetnosti valutne klauzule i aneksa, podneskom od 1. listopada 2019. određuje visinu tužbenog zahtjeva, podneskom od 19. veljače 2020. usklađuje visinu tužbenog zahtjeva s nalazom vještaka dok podneskom od 27. ožujka 2024. tužbeni zahtjev usklađuje s promjenom valute.

2. Odgovorom tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, jer su stranke zaključile aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora, ističe prigovor zastare protekom trogodišnjeg roka od izvršenih uplata, podneskom od 19. srpnja 2024. protivi se preinaci zahtjeva te ističe prijeboj manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike i kamatne stope.

3. U dokaznom postupku je pročitan ugovor i dodatak ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko vještačenje i saslušan tužitelj.

3.1. Člankom 2. ugovora o kreditu broj 326-125/2006 od 13. prosinca 2006. tužitelju je odobren kredit za kupovinu stana u protuvrijednosti 116.900,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, člankom 3. određena je promjenjiva redovna godišnja kamata u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88%, člankom 4. dogovorena je otplata u 360 mjesečna obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja, a dospijeće je zadnjeg dana u mjesecu.

3.1.1. Aneksom od 23. siječnja 2016. utvrđeno je postojanje preplate od 14.197,23 kune na dan 30. rujna 2015. te su u okviru toga iznosa umanjeni budući mjesečni anuiteti za 50%.

3.2. Vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Barbari Babić Gobbo, mr.oec. od 28. siječnja 2020. provedenom radi utvrđenja mjesečne preplate zbog promjene kamatne stope i tečaja, razlike između anuiteta po ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu i stvarno plaćenih anuiteta u cijelom razdoblju otplate kredita, utvrđeno je da je tuženik u sedam navrata mijenjao kamatnu stopu, koja je za 59,79% bila viša od prvobitno ugovorene (3,88%:6,20%) te je tužitelj od 31. siječnja 2007. do 30. rujna 2015. platio 75.613,36 kuna više u odnosu na početnu, ugovorenu kamatu od 3,88% i važeći tečaj za CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu. Nakon provedene konverzije kredita iz CHF u euro od 31. listopada 2005. do 30. lipnja 2016. kamata je preplaćena za 8.381,90 kn. Sveukupan iznos preplaćenih kamata od 31. siječnja 2007. do 30. lipnja 2016., prije i nakon provedene konverzije, iznosi 83.995,26 kn. Tečaj švicarskog franka je rastao s početnog od 4,60900 kn za 1 CHF do 6,529755 kn za 1 CHF, što je povećanje od 41,67%. Tužitelj je zbog porasta tečaja u pojedinačnim mjesečnim anuitetima od 31. siječnja 2007. do 30. rujna 2015. ukupno preplatio 46.917,31 kuna. Tužitelj je od 31. siječnja 2007. do 30. rujna 2015. zbog promjene kamatnih stopa i rasta tečaja švicarskog franka platio 110.230,51 kuna više u odnosu na početni otplatni plan. Preplata nakon provedene konverzije do 30. lipnja 2016. iznosi 47.887,35 kuna, dok ukupna preplata, prije i nakon provedene konverzije kredita, iznosi 158.117,86 kn.

3.3. Tužitelj iskazuje da je osnovi ugovor u CHF-u zaključio radi kupnje stana u kojem i danas živi, da mu je u banci rečeno da će kamata biti promjenjiva o čemu odlučuje banka i da bi promjena anuiteta mogla iznositi između 50,00 i 100,00 kuna, da ga nitko nije upozorio da je tečaj CHF drugačije osiguran od ostalih valuta ili da bi mogao drastično varirati, već mu je rečeno da je izuzetno stabilna valute, da s obzirom na vlastite prihode, nije mogao dobiti dovoljnu količinu novca ukoliko bi kredit bio u eurima ili kunama, ali bi podižući kredit u CHF dobio cjelokupni iznos za kupnju stana, anuiteti su mu odgovarali dok nisu s 2.500,00 kn narasli na 4.500,00 - 5.000,00 kuna, da se zbog neizvjesnosti koliko će iznositi svaka mjesečna rata odlučio na konverziju čim je bila moguća, da mu je u banci rečeno kao i kod osnovnog ugovora, koliko će iznositi kamata, koliki bi mu bio anuitet s obzirom na prihode i da je tečaj promjenjiv, da se anuitet nakon konverzije ne razlikuje bitno, iznosi 385 eura i kredit otplaćuje još godinu dana.

4. Utvrđeno je da:

– je tužitelj s tuženikom 13. prosinca 2006. zaključio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 326-125/2006 u iznosu kunske protuvrijednosti 116.900,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s otplatom u 360 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja,

- je ugovorena promjenjiva, godišnja, redovna kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88%, a utvrđuje se odlukama banke,

- se kamatna stopa promijenila 30. lipnja 2007. na 4,60%, 31. kolovoza 2007. na 5,00%, 29. veljače 2008. na 5,99%, 30. studenog 2008. na 6,20%, 30. studenog 2010. na 5,95%, 30. rujna 2011. na 5,45% te 31. prosinca 2013. na 3,23%;

- da je ugovor o kreditu sastavio tuženik na svome standardnom obrascu,

- da ugovor ne sadrži obavijest o povećanom riziku promjene tečaja CHF,

- da ugovor ne sadrži definirane parametre za promjenu kamatne stope

- su stranke zaključile aneks kojim je tužitelju priznata preplata od 14.197,23 kune (1.884,30 eura),

- ukupna preplata anuiteta s osnova preplaćene kamate i preplaćenog tečaja iznosi 158.117,86 kuna,

- preplata u anuitetima kao razliku stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kunske kamate iz početnog otplatnog plana za CHF kredit ukupno iznosi 83.995,26 kuna

- preplata u anuitetima kao razlika stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF ukupno iznosi 46.917,31 kuna.

5. Prema čl. 29. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine isti se ne primjenjuje na kredite sklopljene do tada osim u slučajevima iz čl. 2. kojim se između ostalih definiraju pojmovi:

„potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja“,

„ugovor o kreditu, u smislu ovoga Zakona, je ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka“ i

„potrošačko kreditiranje je pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu“.

6. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. istoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz istoga članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sud u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ne bi trebao prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine , a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio odlukom Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01.06.2004.godine do 31.12.2008.godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Ustavni sud RH je odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021. odbio ustavne tužbe podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke.

10. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) bio je na snazi do 6. kolovoza 2007. od kada je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.) koji je izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013.) vrijedio do 8. travnja 2014., stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/2014., 110/2015. i 14/2019.).

Članak 3. st.1 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003,79/2007) definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) važećem u vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Postupanje u skladu s čl. 62. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača obavještavanjem potrošača nakon sklapanja ugovora o zajmu o svakoj promjeni godišnje kamatne stope ili bilo kojeg drugog troška, u razumnom roku nakon izvršene promjene nema utjecaj na ništavost ugovorne odredbe.

11. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca u pogledu pregovaračke snage i razine obaviještenosti, u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.

Članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može je učiniti bitnom činidbom. Sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba. (Presuda Suda Europske unije od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19).

12. Člancima 1021-1025 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023.) uređen je ugovor o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Članak 1022. st.2. Zakona o obveznim odnosima određuje da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka i u slučaju insolventnosti korisnika čak i kad nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka pravne osobe ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davatelj kredita došao u bitno nepovoljniji položaj. Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit.

Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao na kojeg se primjenjuju temeljna načela obveznog prava načelo ravnopravnosti, dužnosti suradnje sudionika, načelo savjesnosti i poštenja.

Zakon o obveznim odnosima određuje sadržaj ugovora o kreditu na način da ugovor sadrži uvjete davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor bi trebao sadržavati kamatu, cijenu bančinih novčanih sredstava.

13. Nije sporno da je ugovorena zaštitna valutna klauzula odobrenjem kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita i njegovom otplatom u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Nije sporno da ugovor ne sadrži kriterije na temelju kojih bi korisnik mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule. Tuženik je znao za rizik koji nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije obavijestio korisnika da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro.

Tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja.

14. Odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja odlukom o kamatnim stopama kreditora ne ukazuje da su ugovorne strane pregovarale o okolnostima buduće promjene kamatne stope. Nesporno je ugovornim stranama bila poznata visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora određena po banci, ali nisu bili poznati kriteriji za kasniju izmjenu kamatne stope, zbog čega buduća promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva u vrijeme zaključenja ugovora, a pristanak korisnika na promjene potpisom unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kreditu ne može se smatrati valjanim.

Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti unijeta je u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj. Davatelj kredita je korisnika doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta. Nametnuta obveza uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer mu nisu poznati kriteriji što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, stoga ništetna u skladu s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima

15. Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. dodana je iza članka 19. glava IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ s ciljem da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pri čemu se kredit konvertira radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran, a izračunava na način određen člankom 19.c. Izračun konverzije sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj više uplatio određeni iznos.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim uvjetima, kada je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, koje propisuje čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

Zbog stavova Vrhovnog suda, ne nalazeći razloga za utvrđenje nepostojećim ili ništetnim aneksa zaključenog između stranaka sud je odbio dio, točku III, tužbenog zahtjeva.

17. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

18. Prema odluci suda Europske unije broj C-452/18 od 09. srpnja 2020 potrošač bi se mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

19. Tužitelj se sklapanjem Dodatka (Aneksa) nije odrekao tih prava, niti je dao niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak, nije se odrekao prava na obeštećenje. Kada bi pristanak postojao ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku jer u vrijeme sklapanja dodatka valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čega bi se pristankom ili odricanjem odrekao.

Dodatkom se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa, ne navodi se iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, a konverzijom su primijenjene kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke.

20. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR ostao oštećen, ali u manjoj mjeri.

21. Kamatna stopa određena Dodatkom ugovora određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, o kamatnoj stopi i njenoj promjeni nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika.

22. Konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je definiran budući ugovorni odnos stranaka.

23. Sporazum između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, niti Sporazumom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima s valutom u CHF, način rješavanja eventualne ništetnosti zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu, pitanje preplaćenih kamata kroz utuženi period.

24. Budući da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv tužitelju treba vratiti ono što je na temelju takvog dijela Ugovora o kreditu platio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je stjecatelj dužan vratiti dio imovine neke osobe ukoliko prijelaz imovine nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi.

25. Sud je sukladno čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH („Narodne novine“ br. 57/22. i 88/22.) izvršio preračunavanje novčanih iznosa primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro, navedenog u Odluci Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 85/22.).

26. Prema zapisniku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, Posl. br. Su IV – 162/2021 26. studenoga 2021. dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

Sud smatra da je u odnosu na zahtjev postavljen podneskom od 9. svibnja 2019. kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule i aneksa riječ o preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj prije zaključenja prethodnog postupka dok je u odnosu na podnesak od 19. veljače 2020. kojim je zahtjev usklađen s izračunom financijskog vještaka riječ o preinaci koju tužitelj nije mogao izvršiti do zaključenja prethodnog postupka za što nije on kriv te je u skladu s člankom 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014.) izmijenjenim člankom 39. u vezi s člankom 117. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19) te se odnosi na sve postupke u tijeku, raspravljanje dovršeno po preinačenom zahtjevu.

27. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje da je 4. travnja 2012. podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. za preplaćenu kamatu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od dana 14. lipnja 2018. za preplaćeni tečaj.

Prema točkama 4. i 5. zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Su-IV-33/2022-2 održane 31. siječnja 2022. pravna posljedica tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka jeste da rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Budući da do podnošenja tužbe 19. ožujka 2015. kao i njene preinake 9. svibnja 2019. nije protekao rok od pet godina za preplaćenu kamatu računajući 13. lipnja 2014. ni za razliku tečaja računajući 14. lipanj 2018. prigovor zastare nije osnovan.

28. Sud nije prihvatio prigovor tuženika radi umanjenja njegove obveze za iznos kada su kamate i tečaj bili manji od početnih jer je cijeli postupak ispravljanje posljedica povrede interesa potrošača, pa stoga vraćanje primljenog na temelju ništetnih odredbi kojima je povrijeđena ravnoteža na štetu potrošača ne podrazumijeva umanjenje tuženikove obveze isplate za onoliko koliko je tužitelj platio manje u vrijeme kada su kamatne stope ili tečaj CHF bili niži od početno ugovorenih. Negativna razlika nije novčani iznos kojeg tužitelji duguje tuženiku te kao potraživanje ne postoji, a kada bi i postojao bio bi u zastari.

Sud je prihvatio izračuna vještaka, s njime usklađen tužbeni zahtjev te njegov preračun u važeću valutu pri čemu je uzeo u obzir iznos preplate priznat aneksom za koliko bi obveza tuženika u konačnici trebala biti umanjenja.

29. Zatezna kamata teče od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa utvrđenog nalazom vještaka do isplate, a određena je u skladu s čl. 29. st. 1 i 2. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke od 9%, a počevši od 30. lipnja 2011. od 7%, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, te počevši od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi nastaloj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi nastaloj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a počevši s 30. prosincem 2023. uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

30. Tužitelju je priznat trošak vještačenja od 331,28 eura (2.496,00 kuna), pristojbe na tužbu od 126,09 eura (jer je plaćeno 950,00 kuna) a prema visini konačnog tužbenog zahtjeva nagrada punomoćniku za sastav tužbe, podneska od 12. lipnja 2015., 9. svibnja i 1. listopada 2019., 19. veljače i 1. srpnja 2020., 27. ožujka 2024.,zastupanje na ročištu 30. rujna 2024. po 250 bodova, zastupanja na ročištu 2. srpnja 2015., 16. listopada 2019., 25. studenog 2020., 11. lipnja 2024. prema Tbr.9.2OT po 125 bodova, ukupno 2500 bodova, što primjenom Tbr. 46., 52.st.3., 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023.) iznosi 6.250,00 eura.

Tužitelju nije priznata nagrada za pristup na ročište 9. svibnja 2019. prema Tbr.9.2OT po 125 bodova jer je priznata nagrada za predani podnesak, sastav podneska od 1. srpnja 2024. kojim se ponavljaju prethodno iznijeti stavovi. Prema članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) oslobođeni su plaćanja pristojbe potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa zbog čega tužitelj nije pozvan na uplatu pristojbe na presudu.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023)

32. Sud je na zahtjev tužitelja u skladu s člankom 151. stavak 3. Zakona o parničnom postupku odredio plaćanje zatezne kamate na troškove postupka po stopi utvrđenoj člankom 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

U Puli 23. travnja 2025.

S u d a c

Tamara Došen

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka otpravka. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavna naredba:

1. punomoćnici tužitelja Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule

2. punomoćniku tuženika Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku iz Zagreba