REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1431/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ČR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Danijeli Božić, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, [adresa], zastupane po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 18. ožujka 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i njezina punomoćnika te pun. tuženika, 23. travnja 2025., donio je, objavio je, i

p r e s u d i o  j e

I. Ništetne su odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom novčane tražbine broj 016-2451/2006 od 18. listopada 2006. koji je potvrdio javni bilježnik Ilinka Lisonek iz Zagreba, OU-2427/2006, a kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao banka, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka i to

članak 2. stavak 1., koji glasi:

„2. Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 179.500,00 CHF (stosedamdesetdevettisućapetsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.“,

članak 4, stavak 3.:

„Kredit se otplaćuje u 264 (dvjestošezdesetčetiri) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.011,94 CHF (tisućujedanaest švicarskih franaka i 94/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“.

II. Dužan je tuženik ADDIKO BANK d.d., [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 tužiteljici, ČR, [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti na ime preplaćenog s osnova valutne klauzule po Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom novčane tražbine broj 016-2451/2006 od 18. listopada 2006. iznos od ukupno 14.922,31 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 1.10.2015., do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5., stavka 2. Ugovora o kreditu broj 016- 2451/2016 od 18. listopada 2006. koja glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

IV. Dužan je tuženik ADDIKO BANK d.d., [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 tužiteljici, ČR, [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti neosnovano naplaćenu naknadu za obradu kredita iznos od 1.382,07 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 26. listopada 2006. godine, a određena je do 31. prosinca 2007., Uredbom o visini kamatne stope u iznosu od 15%, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Dužan je tuženik ADDIKO BANK d.d., [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 tužiteljici, ČR, [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti na ime više plaćene glavnice iznos od 6.384,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom teče od 11. siječnja 2016. godine, a koja je određena od 11. siječnja 2016. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

VI. Dužan je tuženik ADDIKO BANK d.d., [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 tužiteljici, ČR, [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 5.602,55 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2025., pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s pravnim prednikom tuženika, Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj 016- 2451/2006, 18. Listopada 2006.godine koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, broj OU-2427/2006 (dalje u tužbi „Ugovor o kreditu“). Tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio s društvom Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d. koje je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2016. godine promijenilo tvrtku i odredbe statuta, u dioničkom društvu pod tvrtkom/nazivom Addiko Bank dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], u registarski uložak s MBS [matični broj subjekta], OIB 14036333877. Ugovorom o kreditu, člankom 2. određeno je da se tužitelju odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 179.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, dok je člankom 4. određeno da se otplata kredita vrši u 264 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.011,94 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF), utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz navedenih presuda jasno proizlazi da je u Ugovoru o kreditu parničnih stranaka ništetna ugovorna odredba kojom je glavnica kredita i njeno vraćanje vezano za valutu švicarskog franka. Kako je to navedeno u prethodnoj točki tužbe presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 se primjenjuju u ovom postupku na temelju odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 – 56/13), odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14-14/19). Isto stajalište je zauzeo i Europski sud koji je u više svojih odluka utvrdio da članak 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojedina odredba potrošaču mora biti ne samo gramatički razumljiva nego i da ugovor odnosno odredba mora „razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“ Prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije informirao i upozorio tužitelja kao potrošača o karakteristikama i specifičnostima valute švicarskog franka i mogućim rizicima iako je bio upoznat sa svim rizicima. Zbog toga što tuženik nije upoznao tužitelja sa svim rizicima ugovaranja kredita u valuti švicarskog franka ugovorna odredba kojom se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu uz CHF nije bila jasna i razumljiva tužitelju. Pri tome osobito treba voditi računa da je tužitelj prosječni potrošač i da ne raspolaže stručnim znanjem. Nadalje, odredba Ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz švicarski franak je ništetna i temeljem odredbi članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača/03. Naime, o tim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj kao potrošač mogao utjecati na njihov sadržaj, a svojim sadržajem istovremeno uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog činjenica da je glavnica kredita i njegova otplata vezana uz valutnu klauzulu tužitelj ni u jednom trenutku nije u mogućnosti utvrditi stvarni iznos svoje obveze, odnosno iznos glavnice koji je dužan vratiti tuženiku, kao niti iznos budućih anuiteta. Tako je npr. početni tečaj u trenutku kada je tuženik isplatio kredit bio 4,641 da bi tijekom vremena rastao tako da je u jednom trenutku bio i 7. 193200, zbog čega je tužitelj tuženiku pretplatio iznos od 110.861,89 kunu. Tužitelj je s tuženikom 8. siječnja 2016. sklopio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 016-2451/2006 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem novčane tražbine kojim je izvršena konverzija, odnosno promjena valute iz švicarskog franka u eure temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sklopili dodatak ugovora o krediti samim sklapanjem tog dodatka nisu izgubili pravni interes za podnošenje tužbe radi vraćanja preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sklapanjem Dodatka br.1. Ugovora o kreditu tužitelj nije u cijelosti obeštećen za preplaćene iznose osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i to u iznosu od 110.861,89 kuna, a prema okvirnom obračunu koji je tužitelj sastavio za potrebe podnošenja ove tužbe. Tužiteljica ističe i da smisao valutne klauzule nije bogaćenje jedne i osiromašenje druge ugovorne strane, a pogotovo ne može biti poštena odredba temeljem koje posljedice aleatornosti u vidu promjene tečaja, snose samo potrošači, a ne i banke koje su ipak financijske institucije i kao takve raspolažu posebnim i potrebnim znanjem. Ovakvim načinom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule obveza potrošača je rizična jer potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu platiti kroz kamatnu stopu. Time je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Tuženik je od početka ugovornog odnosa s tužiteljicom postupao nepošteno i svjesno ugovorio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te svjesno propustio obrazložiti i objasniti tužiteljici što to u stvari znači zbog čega se smatra nepoštenim stjecateljem. Budući da su prema mišljenju tužiteljice ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita i njegova otplata veže uz valutnu klauzulu prilikom izračuna iznosa preplaćenog s osnova valutne klauzule potrebno je primijeniti tečaj koji je bio prilikom isplate iznosa kredita 4,641. Predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik je tužiteljici prenio na raspolaganje iznos od 179.500,00 CHF, odnosno protuvrijednost u HRK po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, koji je na dan isplate kredita dana 26. listopada 2006. iznosio 1 CHF = 4,641 HRK ili 1 EUR =7,388, dakle 833.059,50 HRK što je protuvrijednost od 112.758,46 EUR. Navedeni iznos umanjen je za naknadu za obradu kamata u iznosu od 10.413,24 HRK/1.409,48 EUR. VIII Člankom 5., stavkom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita od 1,25 % iznosa kredita, a koja odredba je ništetna. O navedenoj odredbi nije se pregovaralo i pojačalo je neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, budući da navedena naknada za obradu nema nikakvu ekonomsku opravdanost. Konačno, tužiteljica predlaže sudu po provedenom postupku da donese presudu sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 20. prosinca 2024., uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom posl. br.: USRH U-III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača. U odnosu na pitanje zastare zahtjeva za isplatu na temelju navodne ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, iz tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju navodno naplatio naknadu za obradu kredita 2006. godine, dok je tužbu u navedenom predmetu podnio dana 2023. godine dakle čak sedamnaest godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku. Iako tužitelj nije priložio nijedan dokaz da je naknadu za obradu kredita uistinu platio, očigledno je nastupila zastara potraživanja sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) čak u slučaju da je utuženi iznos plaćen. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 18. listopada 2006. godine, prije nego što je na snagu stupio čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz listopada 2006. godine, smatramo, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. Opće je poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. „Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegova stupanja na snagu.“ Presuda Vrhovnog suda RH, br. Uzz- 25/2013 od 8. srpnja 2014. Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao poštivati u donošenju sudskih odluka. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). 19.c. ZID ZPK/15 propisuje izračun konverzije te određuje kako isti podrazumijeva: a. preračunavanje početno odobrene glavnice CHF kredita u glavnicu EUR kredit na datum isplate kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, b. primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor odnosno ovdje tuženik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja, c. zamjenu početnog otplatnog plana CHF kredita sa kreditnim planom kredita primjenjivog EUR kredita „uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta“, d. pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po CHF kreditu (izuzev naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate, te iz navedenih iznosa, namirenje obroka odnosno anuiteta EUR kredita po novom otplatnom planu iz točke c gore. Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/ U prilog navedenom, tuženik citira zaključke profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, HR i LR, u nedavno objavljenom članku u časopisu „Pravo i porezi“ iz ožujka 2019. godine, pod naslovom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ iz kojih je vidljivo da stajališta tuženika podupiru i pravni teoretičari. Tako spomenuti autori na stranici 16. navode sljedeće: „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata).“ U ovom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. U prilog svojim navodima, tuženik će još jednom citirati članak profesora HR i LR koji podupire ovakav stav: „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva

– izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu.“ Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15. Naime, ZID ZPK NN 102/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). U tom smislu, tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Samim time otpala je i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva, kako je to prepoznala i sudska praksa: „…iz naprijed navedenih odredaba ZPK i sadržaja predmetnog dodatka ugovora o kreditu proizlazi da su stranke sklapanjem navedenog dodatka ugovoru u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV. a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR kako to ističe tužitelj na ročištu 20. svibnja 2016. godine, već i do promjene kamatne stope, do utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, utvrđenja preplate i sporazuma o načinu korištenja preplate, kako to osnovano ističe tuženik.“. Spomenuto proizlazi iz presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-809/15 od 4. srpnja 2016. i Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji poslovni broj P-945/15 od 8. kolovoza 2016, obje presude dostavljene u spis predmeta; Drugim riječima, tužitelj više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. Navedeno je prepoznato u sudskoj praksi prema kojoj sudovi donose odbijajuće presude u odnosu zahtjeve vezane uz CHF kredit: „zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30.09.2015. (čl. 1.i 5. Dodatka ugovoru) te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (njihov zbroj), koje je tužitelj isplatio tuženici u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Ugovora o kreditu u EUR… Kako su – a suprotno tvrdnjama tužitelja tijekom ovog postupka - iznosi koje je tužitelj isplatio tuženici kao korisnik kredita iz Ugovora o kreditu od 25.07.2007. uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR prema Dodatku ugovoru o kreditu od 04.02.2016., nema osnove po kojoj bi tuženica bila dužna tužitelju isplatiti ranije eventualno preplaćene iznose.“. Citat iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3183/15 od 10. listopada 2016. Drugim riječima, samim potpisom Aneksa od strane tužitelja kreditni ugovorni odnos između parničnih stranaka u cijelosti je izmijenjen, jer su dakle kao što je već rečeno izmijenjeni i valuta obveze, kamatna stopa kao i iznos preostale neotplaćene glavnice odnosno sklapanjem Aneksa u cijelosti su prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora o kreditu. Obzirom na sve navedeno, sklapanjem Aneksa sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15, tužitelju „su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni Ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa…“, iz kojeg razloga je također otpao navodni razlog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu na što se tužitelj poziva tužbom u ovom predmetu. Spomenuto proizlazi iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1792/15 od 29. rujna 2016. Navedeno je potvrđeno i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1657/2016 od 2. veljače 2017. godine te poslovni broj Gž-730/2018 od 21. lipnja 2018. godine, Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-477/2017 od 29. lipnja 2017. godine, Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-683/2017 od 14. rujna 2017. godine i Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-517/2018 od 3. rujna 2018. godine i Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni Gž- 816/2018 od 8. veljače 2019. S obzirom da je odnos po pitanju preplate očito uređen sporazumom stranaka, tužitelj nema pravo potraživati isplatu od tuženika jer traži ono što je već s tuženikom ugovorio, a u konačnici i dobio Aneksom o konverziji. Tuženik pri tome napominje da je posljedično provedenoj konverziji kredita došlo i do umanjenja glavnice, odnosno nakon provedene konverzije manja je glavnica za otplatu kredita s valutnom klauzulom u EUR. U prilog činjenici da bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev umjesto prihvatiti, a sve zbog činjenice da tužitelj nema pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, ujedno govori i jasno izražena intencija zakonodavca pri donošenju Zakona o potrošačkom kreditiranju. Namjera zakonodavca pri donošenju izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koje se odnose na konverziju, jasna već iz samog Prijedloga zakona od 10.09.2015. (dalje kao: „Prijedlog 899“) u kojem na str. 5. stoji: „Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova. Naime, značajan broj potrošača podnio je (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe pred općinskim sudovima u kojima od vjerovnika tražiti povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koje su im vjerovnici jednostrano odredili tijekom otplate. Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima“ Dakle, jedna od intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama, a da se pri tome ujedno izbjegne i stvaranje troškova. U Prijedlogu 899 niti jednom riječju ne stoji da bi potrošači imali pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, a to dapače ne proizlazi ni iz samog zakona. Zbog svega toga očigledno je tužitelj pogrešno protumačio i primijenio materijalno pravo i to na način da nije uopće primijenio odredbe ZID ZPK NN 102/15. Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavki za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Te su pretpostavke: a. obogaćenje na strani stjecatelja, b. na teret imovine druge osobe, c. koje nije opravdano niti ima bilo kakvu pravnu osnovu, a u tom kontekstu treba dodati da činjenica sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu ima odlučan utjecaj na isključenje od primjene pravnog instituta stjecanja bez osnove. Naime, čak i u slučaju zaključka da su sporne odredbe prije konverzije bile ništetne (na čijem utvrđenju ništetnosti tužitelj u osnovi i temelji svoj tužbeni zahtjev na isplatu), pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca. U prilog navedenom, tuženik citira zaključke profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, HR i LR, u nedavno objavljenom članku u časopisu „Pravo i porezi“ iz ožujka 2019. godine, pod naslovom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ iz kojih je vidljivo da stajališta tuženika podupiru i pravni teoretičari. Tako spomenuti autori na stranici 16. navode sljedeće: „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata).“ U predmetnom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nije ispunjena treća pretpostavka za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. U prilog svojim navodima, tuženik će još jednom citirati članak profesora HR i LR koji podupire ovakav stav: „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva

– izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu.“ Nadalje, tuženik skreće pažnju sudu kako i bivši sudac Vrhovnog suda mr.sc. KR, dipl. iur. u svom radu „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ Pravo i porezi, br. 5/19. potvrđuje pravno shvaćanje tuženika: „Stoga ugovorne strane ne bi nakon toga na temelju prijašnjeg ugovora u CHF mogle jedna od druge bilo što potraživati. To ne bi bilo moguće ni na temelju stjecanja bez osnove pod pretpostavkom da je ugovor o kreditu u CHF bio ništetan u cijelosti ili samo neke njegove odredbe, jer bi u tom slučaju u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima svaka strana bila obvezna vratiti ono što je primila. U ovom slučaju kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.“ „Sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju takvog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke (a ni banka od korisnika kredita), uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.“ Uostalom, članak 19.e, stavak 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da potrošač koji ne prihvati izračun konverzije i ne sklopi s bankom aneks ugovora nastavlja otplaćivati kredit prema važećim ugovorenim uvjetima. Iz citirane odredbe ne proizlazi zaključak da bi tzv. osnovni ugovor o kreditu bio ništetan. Naprotiv spomenuti Zakon propisuje da taj ugovor nastavlja proizvoditi pravne učinke između ugovornih strana. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani na presudu Županijskog suda u Osijeku od 9. siječnja 2020. godine, posl. br. GŽ-3486/2019-2. U tom parničnom postupku Županijski sud je, prihvativši žalbu tužene banke, preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja uz bitno obrazloženje i vrlo jasan pravni stav o učincima provedene konverzije. Drugostupanjski je sud, na str. 3., pasus 5., nadalje, obrazložio: „Tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio isplatu više plaćene kamate za vrijeme otplate kredita u iznosu od 37.158,73 kn, koliko je utvrđeno vještačenjem u postupku pred sudom prvog stupnja. Međutim, sklopljenim Aneksom ugovora kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu, stranke su riješile spor oko isplate preplaćene kamate, jer su sporazumno utvrdile iznos više plaćene kamate i način povrata tog a iznosa, tako da je tim Aneksom ustvari sklopljena izvansudska nagodba o iznosu preplate. Odredba o promjenjivoj kamati je Aneksom ugovora dopunjena i izmijenjena, tako da tužitelj više nema osnovu za zahtjev za isplatu na ima više plaćenih kamata. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu položaj tužitelja kao korisnika kredita je izjednačen s položajem korisnika kredita koji je denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eurima.“ „U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, sud prvog stupanja je pravilnom primjenom materijalnog prava trebao odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, pozivom na odredbu članka 167. Zakona o obveznim odnosima (…) jer je tužitelj u sporazumu s tuženicom kao kreditorom pristao da se novčani iznos upotrijebi za plaćanje budućih anuiteta, umjesto isplate.“ Prethodno obrazložena pravna shvaćanja tuženika o učincima provedene konverzije temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15 se podudaraju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine. U ovom rješenju iz oglednog postupka VSRH na postavljeno pitanje odgovara da sporazum o konverziji koji je bio sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ipak, VSRH je dao vrlo važne odgovore i na pitanje o tome je li uopće ništetan i zbog čega bi mogao biti ništetan osnovni ugovor o kreditu. Nije i ne može biti sporno da je valjan dodatak ugovora o konverziji kad je taj dodatak bio sklopljen upravo uz obvezu na sklapanje (banci) i prema sadržaju propisanom ZID ZPK NN 102/15. Međutim, za predmet sporova u kojima korisnici kredita – potrošači traže utvrđenje ništetnosti i/ili isplatu iz osnovnog ugovora o kreditu važniji su odgovori i shvaćanja koje je VSRH dao u obrazloženju ovog rješenja. U tom smislu i cilju VSRH na str. 7. u pasusu 4 rješenja navodi: „Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta“ (misli se na pravni institut oglednog postupka) „u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemantornih zahtjeva“. U odnosu na ključno pitanje, je li osnovan kondemnatorni zahtjev korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH na stranici 4. do 7. daje sljedeća obrazloženja i pravna shvaćanja: - “ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (…); - (…) ako potrošač ne prihvati konverziju odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; - Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih u CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji (…) treba reći da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjeva bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti (…). U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. Citirani dijelovi obrazloženja rješenja iz oglednog spora ne ostavljaju nikakvu dvojbu o tome da korisnik kredita – potrošač nakon provedene konverzije prema odredbama ZID ZPK NN 102/15, nema pravni interes i ne može postavljati nikakav daljnji kondemnatorni zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu, osim ako za to postoji razlog iz općih odredbi obveznog prava koje nisu posebno uređene ZID ZPK NN 102/15. Navedeno proizlazi iz dijela odluke kojom se utvrđuje da se „…ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.” U gornjem primjeru koji je dao VSRH to je slučaj da korisnik kredita nije bio poslovno sposoban ili da konverzija nije bila provedena onako kako to nalažu stroge odredbe ZID ZPK NN 102/ 15. U suprotnom (argumentum a contrario) ako nije bilo nedostataka pri sklapanju ugovora, ako je konverzija bila provedena na način koji je propisan ZID ZPK NN 102/ 15, tada prema shvaćanju i tumačenju VSRH ne postoje razlozi za isticanje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i tada korisnik kredita nema pravni interes, niti aktivnu legitimaciju za pokretanje parničnog postupka s kondemnatornim zahtjevom, što se u svemu odnosi i na ovaj parnični postupak. Navedeno shvaćanje je u skladu s odlukom VSRH u predmetu posl br. Rev 2221/2018, na koje se pravno shvaćanje poziva u dijelu u kojem navedena odluka utvrđuje da samo CHF korisnici kredita koji nisu konvertirali svoj UOK imaju pravni interes za podnošenje tužbe („…što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.”). Nadalje, iz spomenutog rješenja broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine također jasno proizlazi pravno shvaćanje VSRH da u slučaju provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/ 15, nema mjesta niti primjeni utvrđenja Europskog suda iz odluke u predmetu broj C-118/17 BR protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. g. VSRH naglašava da konverzija prema odredbama ZID ZPK NN 102/15 nije bila obvezujuća za korisnike kredita kao što je to bio slučaj u navedenom predmetu. VSRH obrazlaže da je u toj odluci zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Međutim, zauzeto je i pravno shvaćanje da zakonska intervencija kojom se ostvaruje navedeni cilj nije zabranjena, a također i da se člankom 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Tuženik ističe i kako je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljeva tražbina temeljem navodno preplaćenih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prestala institutom zamjene ispunjenja, odnosno nagodbom. U tome smislu, tuženik dostavlja presudu Županijskog suda u Zagreb, posl.br. Gž-3944/2017 od dana 22. rujna u kojoj u bitnome stoji: - da iz razloga pobijane presude sasvim jasno proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da se, nakon sklapanja predmetnoga Aneksa dana 28. siječnja 2016. godine, ne može raditi o stjecanju bez osnove na strani tuženika, u odnosu na preplaćenu kamatu od strane tužitelja, do toga dana; - da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je, nakon sklapanja Aneksa, tuženikova obveza povrata preplaćene kamate do dana sklapanja Aneksa ugovora, prestala pravnim institutom zamjene ispunjenja, u smislu čl. 167. ZOO-a, podredno, nagodbom ostvarenom među strankama navedenim Aneksom, sukladno čl. 150. ZOO-a. Najvažnije od svega navedenog, prema shvaćanju VSRH temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Navedena utvrđenja VSRH prihvaćena su od strane županijskih sudova u velikom broju postupaka. U tome smislu Županijski sud u Splitu, u presudi, posl. br. Gž -1354/2018, od dana 14. svibnja 2020. godine navodi: “Zaključenjem dodatka ugovora o namjenskom kreditu tužiteljica je pristala na prestanak ranijeg ugovora zaključenog između ovih stranaka jer je time iskazala svoju volju prilikom zaključenja ugovora kada je dobrovoljno pristala na zaključenje dodatka ugovora o kreditu čime su stranke postojeću obvezu zamijenile novom. Zaključenjem aneksa stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao "divljanjem" tečaja CHF, odnosno mogućnošću podizanja kamatne stope bez prethodnog upoznavanja s promjenama korisnika kredita, zbog čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu.“ Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, u presudi posl. br. Gž-73/2019 od dana 28. travnja 2020. godine ističe: „Po mišljenju ovog suda suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem Sporazuma o konverziji predmetnog Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tužene koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tužene, a sa koje osnove tužitelj potražuje ovdje predmetne iznose, a sve temeljem odredbe članka 19. točka c. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, i 102/15 - dalje: ZPK), budući iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća.“ Županijski sud u Splitu, u presudi, posl. br. Gž -1844/2017, od dana 5. rujna 2019. godine navodi: „Prema ocjeni ovog suda, sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim su stranke izvršile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit je denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR izmijenjen j osnovni ugovor , među ostalim i u pogledu kamatne stope u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe. To zapravo znači da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži i koju je sud presudom utvrdio.“ Županijski sud u Sisku, u presudi, posl. br. Gž -604/2017, od dana 8. svibnja 2020. godine navodi: „Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. stavka 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem te da u salom dijelu tužbeni zahtjev, kako glavni, tako i eventualni, uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjenu materijalnog prava ZID ZPK i ZOO, treba odbiti kao neosnovan.“ Presudom Županijskog suda u Varaždinu Gž-1658/2018 je u korist tuženika djelomično preinačena prvostupanjska presuda. U bitnome, sud je u ovoj presudi utvrdio kako dodatak ugovoru odnosno aneks kojim je provedena konverzija "predstavlja pravnu osnovu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima Dodatka u kojima nema nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega Dodatak sada predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anutitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Dodatkom, pa zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan." Također, tuženik ukazuje na stajalište izneseno u presudi Suda EU posl. br. C-81/19, a iz koje proizlazi kako se odredbe Direktive 93/13/EEZ ne primjenjuju u slučaju kada pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka predstavlja prisilne zakonske ili regulatorne odredbe. U tome smislu, okolnost da je tuženik sukladno odredbama ZID ZPK/15 bio obvezan ponuditi svim potrošačima konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, ukazuje kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Direktive 93/13/EEZ. „22 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ulazi u područje primjene te direktive. (…) S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive.“ Tuženik ukazuje i na stav prof. ER iznesen u članku „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ prema kojem odredbe ZID ZKP/15 direktno isključuju primjenu Direktive 93/13/ EEZ. Prof. ER ističe kako ratio odredbe članka 19. stavka 3. ZID ZKP/15, koja odredba je isključena od primjene za korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili, leži u tome što je "zakonodavac očigledno smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno da između tih (bivših) potrošača i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača." Predmetno je bitno s aspekta procjene postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka u potrošačkim ugovorima, što je jedna od pretpostavki koja mora biti zadovoljena pri procjeni ništetnosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. "S obzirom na navedeno, nacionalni sud bi primjenom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13/ EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi (o konverziji) na određenu vrstu ugovora (o CHF kreditu) te odbiti tužbeni zahtjev s obrazloženjem da osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole." Također, u navedenom članku citirano Mišljenje nezavisnog odvjetnika u Presudi Suda EU u predmetu Č. Kako je navedeno u članku, nezavisni odvjetnik je svojim mišljenjem precizno razlučio između slučaja u kojem je ugovorena nepoštena ugovorna odredba, od slučaja u kojem je, unatoč tome što ne postoji nepoštena ugovorna odredba, za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora. "Naime, on je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi 93/13/EEZ te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Ukratko, nezavisni odvjetnik smatrao je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, jer banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora." Štoviše, prof. ER ukazuje na problem izvjesnog utvrđenja nesavjesnosti banaka i nepoštenja sudova i dokaza koji bi se u tom smislu mogli prihvatiti, sve s obzirom na to da je od zaključenja većine ugovora o CHF kreditu do problema koji su nastali u isplati mjesečnih anuiteta u nekim slučajevima prošlo više od pet godina, što čini vrlo teškim za procijeniti jesu li banke u trenutku zaključenja tih ugovora mogle pouzdano znati što će se s tim kreditima uistinu zbivati nakon njihove višegodišnje otplate. Navedeno proizlazi i iz stava VSRH izraženog u Zahtjevu za prethodnu odluku Sudu Europske unije, broj Rev-1042/2017, od 27. svibnja 2020. godine, u kojemu se u bitnome ističe: Za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate iz prvotnog ugovora smatra se kao da je nikad nije niti bilo te je zamijenjena sklapanjem dodatka ugovoru, na način kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR čija poštenost (valjanost) među strankama iz glavnog postupka nije sporna. Pritom je napravljeno poravnanje računa s potrošačem na ime dotad izvršenih svih uplata i utvrđene preplaćene razlike na način i pod uvjetima kako je određeno ZID ZPK 2015 - Zakonom o konverziji. Odredba dodatka ugovoru kojom se određuje da se promjenjivom stopom ugovorne kamate za kredite s valutnom klauzulom u EUR retroaktivno mijenja odredba o promjenjivoj stopi ugovorne kamate iz glavnog ugovora (koja je prema sudskoj praksi u to vrijeme bila pravomoćno utvrđena nepoštenom), također nije odredba o kojoj se pojedinačno pregovaralo. Međutim, imajući na umu da je nije unaprijed sastavio kreditor nego je određena nacionalnim zakonom koji je ad hoc donesen upravo s namjerom da se utvrde određeni uvjeti u pogledu obveza iz ugovora o kreditu te vrste, prema shvaćanju ovog suda riječ je o odredbi koja je izuzeta iz područja primjene Direktive 93/13. 34. Naime, prema odredbi članka 1. stavka 2. Direktive iz njene su primjene izuzete ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba. To zato što se sukladno trinaestoj uvodnoj izjavi pretpostavlja da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. Drugim riječima, odredbe ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji kojima se određuje način konverzije kredita uz retroaktivnu zamjenu odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate su odredbe na koje se Direktiva 93/13 i ZZP ne primjenjuju, jer je riječ o odredbama koje su odraz prisilnih zakonskih odredbi. Konačno, tuženik smatra da konverzija provedena prema odredbama ZID ZPK / 15 ne proturječi spomenutoj Odluci Europskog suda i Direktivi. Upravo suprotno, ako bi sud usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da ga se stavi u pravni položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule, spomenuto načelo „ravnoteže stranaka“ bilo bi značajno i nezakonito narušeno u koristi tužitelja - potrošača. Iz Ugovora o kreditu nedvosmisleno proizlazi volja i namjera tužitelja da mu se odobri kunski kredit s valutnom klauzulom u CHF, a ne kunski kredit vez valutne klauzule. Jednako tako tuženik naglašava kako u ovome slučaju nema primjene presude Suda EU posl. br. C-451/18, prema kojoj odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Naime, činjenični supstrat o ovome predmetu u značajnoj mjeri razlikuje od onoga u predmetu C-451/18, budući da u ovome slučaju do konverzije nije došlo sporazumom stranaka, već riječ o prisilnim zakonskom propisu. Ako bi sud na prijedlog tužitelja, usprkos obrazloženju o neosnovanosti tužbe zbog provedene konverzije temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju odredio financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik se tome protivi i opreza radi dostavlja isprave o provedenoj konverziji. U tom slučaju vještak bi trebao utvrditi je li tuženik za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Naime, kao što je već obrazloženo, konverzijom je već bitno umanjena obveza tužitelja iz osnovnog ugovora o kreditu. Sve navedeno o učincima konverzije, također jasno proizlazi iz Aneksa uz Ugovor o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika kojim je ugovorena i izvršena konverzija sukladno ZID ZPK NN 102 / 15, pa je utvrđena visina preplate i način na koji ju je tužitelj iskoristio. Nadalje, iako tužitelj nema pravni interes voditi navedeni postupak, tuženik će opreza radi u nastavku iznijeti argumente iz kojih nedvojbeno proizlazi kako odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nisu ništetne te kako tužitelj nema pravo na isplatu potraživanih iznosa. Tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako je stoga predmetna odredba nepoštena ne navodeći niti jednu odredbu koja utvrđuje isto. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102.. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine (str.17.) na sljedeći način: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP a prema kojima proizlazi: - da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, - da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te - da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama“ Naprijed navedeno je potvrdio i Sud Europske unije u presudi posl. br. C-186/16 od 20. rujna 2017. godine na sljedeći način: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Stoga su paušalni navodi tužitelja kako je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te da isti nije morao uzeti kredit kod tuženika Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak. Također, i guverneri Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: „HNB“) su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta švicarskog franka, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj švicarskog franka u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u budućnosti pogotovo u dužem razdoblju u kojemu je sklopljen Ugovor o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i HNB u biltenu iz kolovoza 2006. godine na sljedeći način: „Potrebno je napomenuti da nije moguće procijeniti kretanja anuiteta za razdoblje dulje od godinu dana na temelju historijskih kretanja, što je bitno ograničenje ove analize.“ Također, tuženik dostavlja dokumentaciju sastavljenu 2011. godine i 2013. godine dakle nakon drastičnog rasta tečaja švicarskog franka 2010. godine iz koje je vidljivo kako niti tada tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja. Naprijed navedena dokumentacija odnosno interne projekcije tuženika o kretanju tečaja su sastavljene na temelju istraživanja trećih strana kao što su ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd. Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti švicarski franak, slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu švicarski franak. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja švicarskog franka za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u mišljenju od 27. travnja 2017. godine u predmetu C-186/16 pred Sudom Europske Unije: „ U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, … čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. „ Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništenje ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, tuženik ističe kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZPP treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja. S tim u vezi tuženik ističe kako drastičan porast tečaja švicarskog franka nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u već citiranom mišljenju od 27. travnja 2017. godine na sljedeći način: „znatnija neravnoteža između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora treba se ocjenjivati s obzirom na sve okolnosti koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga mogao razumno predvidjeti prilikom sklapanja ugovora. Nasuprot tome, ta se neravnoteža ne može ocjenjivati s obzirom na događaje koji su uslijedili nakon zaključenja ugovora, kao što su promjene deviznog tečaja, nad kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga nije imao kontrolu i koje nije mogao predvidjeti.“ Osim toga, tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „USRH“) u rješenju posl. br. U-I-392-2011 i dr. potvrdio naprijed navedene argumente tuženika kada nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti čl. 22. ZOO-a s Ustavom Republike Hrvatske. Naime, USRH je izričito naveo sljedeće: „ Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obvezno pravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća). ….mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Hoće li ona i biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana.“ Zaključno, tuženik ističe kako je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja švicarskog franka, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. U nastavku kronologija mjera koje je poduzeo tuženik: „2010. godine - lipanj 2010. godine - klijentima je omogućeno da reprogramiraju svoje kredite, a uz reprogram im je ponuđena i mogućnost moratorija te produženja roka otplate kredita za 10 godina (ovo je omogućeno i za klijente s kreditima uz valutnu klauzulu EUR); - listopad 2010. - smanjena je kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz valutnu klauzulu u CHF za 0,25 postotna boda.; - ukinuta je naknadu za promjenu valute kredita uz koju se veže valutna klauzula iz CHF u EUR u razdoblju od 15. kolovoza 2010. godine do 15. kolovoza 2011. godine; 2011. godine

- kolovoz 2011. godine - ponovo je smanjena kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz valutnu klauzulu u CHF: - za 0,20 postotna boda za klijente bez primanja na račun otvoren kod tuženika; - za 0,50 postotna boda za klijente s primanjima na računu otvorenom kod tuženika; - kolovoz/rujan 2011. godine – tuženik je (uz druge banke) kao supotpisnica Memoranduma o mjerama za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita koji su ugovoreni s valutnom klauzulom CHF s Vladom Republike Hrvatske donijela i sljedeće mjere: - produljenje roka otplate stambenog kredita bez naknade do 40 godina, odnosno do 75. godine života dužnika; - omogućila konverziju stambenog kredita iz CHF u EUR bez naknade - (za tuženika je to zapravo bio samo produžetak te mjere jer je navedena naknada ukinuta već u 2010. godine na razdoblje od godinu dana); - odgoda plaćanja obveze, odnosno moratorij (za tuženika je to također predstavljalo samo nastavak već započete mjere iz 2010. godine); - promjena načina otplate stambenog kredita koji je vezan uz CHF - tečaj CHF se fiksira na 5,80 kuna za 1 CHF na rok do 5 godina te se iz razlike anuiteta između navedenog tečaja i stvarnog tečaja formira potraživanje s odgođenom otplatom (tzv. odgođeno potraživanje). Odgođeno potraživanje će se za vrijeme trajanja "puniti" kad je tečaj iznad 5,80 kuna ili "prazniti" ako tečaj padne ispod 5,80. Ako po isteku razdoblja od 5 godina saldo bude veći od 0 (nule) predviđene su tri mogućnosti rješavanja odgođenog potraživanja: pripis odgođenog potraživanja ostatku glavnice kredita i otplata kroz mjesečne anuitete, jednokratna otplata i formiranje novog kredita. 2014. godine - siječanj 2014. - U sklopu usklađenja sa odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13), čl. 11a. st. 5, odobrava se usklađenje visine kamatne stope na stambenim kreditima u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, na Zakonom definiranu visinu 3,23% (prosječnu ponderiranu kamatnu stopu hrvatskih kreditnih institucija uz koje su navedeni krediti odobravani 4,62% umanjenu za 30%, objavljenu od strane HNB-a 12. prosinca 2013. godine). Ovo usklađenje primjenjivalo se kod ugovora o kreditu kod kojih je tečaj ugovorene strane valute na dan usklađenja u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja aprecirao za više od 20%. Inicijalna aprecijacija relevantna za primjenu 3,23% je izračunata prema tečaju važećem na 31. prosinca 2013. godine. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite. Naime, ukoliko tužitelj / sud smatra da je odredba o valutnoj klauzulu u CHF ništetna te da je zapravo riječ o kunskom kreditu, sud bi prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U tom smislu, sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15“) prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako bi usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, tuženik također predlaže da vještak, u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju, uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl.br. Gž- 1077/2020 od 2. veljače 2021. godine u kojoj je navedeni sud zauzeo stav da prilikom izračuna tečajne razlike treba uzeti u obzir i razdoblje negativnih tečajnih razlika te izračunati ukupan zbroj i pozitivnih i negativnih tečajni razlika. „Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor radi prebijanja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što čl. 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.“ Nadalje, Županijski sud u Bjelovaru je u presudi posl.br. Gž-476/2020 od 29. travnja 2021. zauzeo isti stav: „U pravu je žalitelj kada osporava pravilnost utvrđene visine preplaćenih anuiteta kredita. Naime, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je u određenom razdoblju trajanja kreditnog odnosa tužitelj zbog manjeg tečaja kune u odnosu na švicarski franak spram tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu platio manje anuitete kredita, pa je u situaciji kada on tužbom zahtjeva ono što je uslijed tečajnih razlika preplatio pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos anuiteta.“ Slijedom navedenog, očigledno je kako odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu i koja je predmetom tužbe u ovom postupku nije ništetna. Nesporno je da su parnične stranke sklopile Ugovore o kreditu, kao i da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita. Sporno je među parničnim strankama da li je naprijed navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u CHF ništetna, te je sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe naknadi za obradu kredita. Tužitelj u tužbi samo paušalno i kratko navodi kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna s obzirom da je riječ o odredbama ugovora koje sadrže obvezu na plaćanje naknade, a unaprijed su sastavljene te tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja, te je na taj način prouzročena značajna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik ističe kako su naprijed navedene tvrdnje tužitelja u potpunosti neosnovane. Naime, ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nikako nije narušena ravnoteža, kao niti načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe kako ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, nesporno je kako tuženik ima troškove obrade kredita te su navedeni troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Dakle, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Spomenuti čl. 5. Ugovora o kreditu glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita“ Dakle, tužitelj načelno osporava da bi tuženik imao bilo kakvih posebnih troškova obrade kredita koje bi mu tužitelj uopće trebao nadoknaditi. Tužitelj u tek par rečenica, vrlo površno i paušalno ističe iz kojeg razloga smatra da je tužbeni zahtjev osnovan, pritom ne obrazlažući i ne temeljeći svoje navode na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala. Tužitelj se pri tome poziva na načela Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ br. 35/2005, (u daljnjem tekstu: ZOO/2005) i odredbe Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ br. 96/03, (u daljnjem tekstu: ZZP/2003). Tuženik smatra da je uvodno potrebno podsjetiti da je u smislu čl. 59. st. 1. alineje 3. ZZP/2003 ugovor o zajmu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu čl. 61. st. 1. tada važećeg ZZP/2003 ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, (dalje u tekstu: ZPK), proizlazi da: „Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome „ukupni troškovi kredita za potrošača“ uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Stoga iz citiranih pojmova sadržanih u ZZP/2003 i ZPK proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj (i drugi korisnici kredita), pa je tužiteljev načelni stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu. Budući da tuženik ima pravo uz kamatu naplatiti i naknadu troškova, u daljnjem dijelu podneska ćemo obrazložit pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade svakog pojedinog kredita iz članka 5. predmetnih Ugovora o kreditu. Troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata, (no ono često može biti i duže zavisno o broju i vrstama instrumenata osiguranja plaćanja). Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, 2006. godine) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena. Članak 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje: „1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“ Sud Europske unije je u presudi od **.**.2013. GR v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: „68. Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“ Nadalje, Sud Europske unije je u gore navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način: „69. U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“ Također, Sud Europske unije je u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado SA protiv ČRKC, C-226/12, t. 30. je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće: „30. S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“ Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Trenutno važeći Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje u tekstu: Zakon o potrošačkom kreditiranju), u čl. 2. st. 1 t. 7., navodi kako, cit: „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu“, kao i čl. 2. st. 1. t. 8.: „ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Zakon o potrošačkom kreditiranju ocjenjuje naknadu za obradu kredita kao ukupan trošak kredita, a slijedom čega tuženik smatra kako iz navedenog proizlazi da upravo naknada za obradu kredita, uz kamate, predstavlja cijenu ugovora o kreditu. Unatoč činjenici što citirani zakon nije primjenjiv s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine, isti daje jasnu definiciju naknade za obradu kredita, a budući da je navedeni lex specialis za ugovore o kreditu, tuženik smatra kako je primjenjivo shvaćanje tog zakona u pogledu definiranja da li odredba o naknadi za obradu kredita potpada pod cijenu ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, ukoliko bi se zaključilo kako je u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju (a samim time i Zakona o zaštiti potrošača, budući da je prethodno navedeni lex specialis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača) naknada za obradu kredita cijena ugovora o kreditu, sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe ukoliko je ista ugovorena kao jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Postupak utvrđivanja smatra li se odredba o naknadi za obradu kredita cijenom predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti je izostalo u postupku pred nižestupanjskim sudovima unatoč činjenici da je tuženik više puta ukazivao prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu kako se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi te da u tom smislu ne može biti ništetna. Tuženik ukazuje na presudu Europskog suda od 3. listopada 2019. godine u predmetu C-621/17 (UR vs. CIB Bank Trt., MR, VR )u kojoj je Sud izričito utvrdio kako: - članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose; - članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Jednako tako, Sud EU u točki 75. presude C-84/19 od dana 3. rujna 2020. navodi: „Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ Također, tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Splitu, u presudi pod posl. br. Gž-1215/2020-2 od 24.veljače 2021., u kojoj je sud o postavljenom pitanju zauzeo drugačije shvaćanje od shvaćanja kojeg je zauzeo drugostupanjski sud u Pobijanoj presudi protiv koje tuženik podnosi reviziju: „Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto Iz gore citirane presude proizlazi kako je odredba o naknadi za obradu kredita isključena iz ocjene poštenosti u skladu s čl. 84. ZZP/03, a sve imajući u vidu da je sporna odredba ugovorena na jasan način tako da svaki poslovno sposobni potrošač koji primjeni minimalni stupanj dužne pažnje može razumjeti značenje, točno odrediti visinu kao i posljedice koje proizlaze ugovaranjem iste, a slijedom čega bi potvrdnim odgovorom na gore postavljeno pitanje rezultiralo drukčijim ishodom predmetnog spora. Naposljetku, tuženik ukazuje i na presudu Županijskog sud u Splitu, u presudi posl. br. P-Gž-279/2023, u kojoj se navodi: „11. Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.“ Tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Članak 1115. ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten. Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora. Dodatno, tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao, i smatramo nesporno je, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Sam regulator nikad nije problematizirao način promjene kamatne stope niti je postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje takvog načina promjene kamatne stope. Isto vrijedi i za ugovaranje valutne klauzule, što je standard u hrvatskoj pravnoj praksi već desetljećima. Tuženik je također već obrazložio da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka i da je prilikom sklapanja i ispunjavanja Ugovora o kreditu u svemu postupao u dobroj vjeri i pošteno. Iako se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, niti u takvom slučaju tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik nije nepošten, a tužitelj je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani da je upravo ovakvo pravno shvaćanje izraženo u nedavnoj presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3811/2017, od 22. siječnja 2020. godine. Prvostupanjski je sud u ovom parničnom predmetu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kamate izračunate od dana početka otplate kredita. Sud na str. 11. spomenute presude obrazlaže: „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj. Stopa zatezne kamate je precizirana u skladu sa važećim propisima.“ Također, tuženik dostavlja Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Iz historijata tužbe proizlazi stav tužitelja da je ugovaranjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule tužitelj doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj na nju imao utjecaja. Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud bi morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, članak 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje: „1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“ Sud Europske unije je u presudi od **.**.2013. GR v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: „68. Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“ Nadalje, Sud Europske unije je u gore navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način: „69. U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“ Također, Sud Europske unije je u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado SA protiv ČRKC, C-226/12, t. 30. je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće: „30. S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; Na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“ Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Sud ne bi smo učiniti grešku pri tumačenju ovog prava tako da poistovjeti i izjednači test postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (shvaćenom u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji je različit od načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima) i testa znatnije neravnoteže. Ispravno tumačenje odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03, primjenom gramatičke metode, a i usklađenim tumačenjem u duhu Europskog prava nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene da li određena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja da li takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. Europski sud je u predmetu GR ne samo potvrdio postojanje dva pod-testa u testu poštenja nego je i po prvi puta jasno izložio sadržaj testa poštenja. Ispravnim tumačenjem testa poštenja iz odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 prvostupanjski bi sud prvenstveno bio dužan utvrditi da li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokuju „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način kako je Europski sud izložio u predmetu GR. Nakon toga, kao drugi dio testa poštenja, sud bi bio dužan utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetima dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora). Tužitelj je očito tužbeni zahtjev iskonstruirao bez provođenja bilo kojeg od gore opisanih testova na konkretan odnos između stranka, već metodom automatskog pozivanja na „Parnicu Potrošač“ kao odgovor na baš sva činjenična i pravna pitanja. Iz toga je vidljivo je da se tužba temelji na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno pravo EU. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita. S obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora o kreditu br. 016- 2451/2006 (list 15-21; 120-123 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu (list 22 spisa), podaci o poslovnom subjektu Sudskog registra ( list 23-29 spisa), specifikacija uplata ( list 30-34 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (list 35-40 spisa), otplatni plan (list 41-43 spisa), prihvaćanje izračuna konverzije (list 96 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 112-113 spisa), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (list 114 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015. (list 117- 119 spisa), anex uz ugovor o kreditu broj 016-2451/2006 (list 120-123 spisa), pregled prometa za klijenta (list 300-310 spisa), proveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću dipl. oec., stalnom sudskom vještaku za financije iz tvrtke DARFIN d.o.o. iz Zagreba, (list 673-687 spisa),izvršen je uvid u Očitovanje sudskog vještaka na primjedbe stranaka (list 705-708 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 923-924 spisa).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim pod točkama I do IV, a neosnovanim pod toč. V izreke.

5. Između stranaka nije bilo sporno:

- da su stranke 18.10.2006., zaključile predmetni ugovor o kreditu 016-2451/2006

- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 179.500,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88 % godišnje.

- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF, banke na dan plaćanja

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,

- da su stranke 8. siječnja 2016., sklopile Aneks uz ugovor o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu,

- izračunom konverzije na dan 11. siječnja 2016. utvrđena je pretplata na strani tužitelja u iznosu od 40.708,94 kn

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno zakonskim propisima

6. Među strankama je bila sporna osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.

7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopila konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

8. Saslušana tužiteljica iskazala je da je banku tuženika odabrala iz razloga što su se oni tada oglašavali, imali su ponuđene najniže stope kamata, pa se išla raspitati u tu banku. Namjena kredita je bila stambena. Željela je riješiti stambeno pitanje. U vrijeme uzimanja kredita a i tijekom njegove otplate nije bila vlasnica obrta, firme niti OPG-a, nit je stan iznajmljivala. Kada je došla u banku ponudili su joj kredit u CHF i u Eur-ima, međutim za CHF su rekli da je za nju povoljniji, da je Švicarska stabilna država, da se tu ništa ne mijenja, da je taj kredit povoljniji, odnosno da mu je manja kamatna stopa. Početna rata iznosila joj je oko 3.000,00 kn, a nakon nekog vremena je narasla na 4.100,00 kn, u najvišem razdoblju rata je bila i do 8.200,00 kn. Nitko ju u banci nije upozorio da bi joj rata mogla toliko narasti. U banci ju nitko nije upozorio da rata kredita ovisi o valuti CHF, niti je ona bila u mogućnosti pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora. Ne sjeća se iz kojeg je razloga morala platiti jednokratnu naknadu, nije bila u mogućnosti pregovarati da bi ta naknada bila manja, u biti kao što je rekla o niti jednoj odredbi ugovora nije mogla pregovarati. Prilikom isplate kredita naplaćena je naknada, odnosno, umanjen je kredit za iznos naknade. Ug. o konverziji potpisala je kako bih si smanjila pritisak, odnosno stabilizirala ratu kredita. Zbog toga je kredit prebacila u Eure. Time se nije odrekla potraživanja koje ima prema banci. To je bilo čisto samo prebacivanje kredita u Euro, i nije bilo uopće govora da bih se odrekla potraživanja prema banci, čak su joj i nevoljko dali dokumente kada je trebala podnijeti tužbu. Vezano uz naknadu nije dobila od banke nikakav dokument ni specifikaciju troškova koje banka naplaćuje za taj kredit. Prvi put Ugovor o kreditu vidjela je kod potpisivanja, kod javnog bilježnika. Postupak kod bilježnika je bio kratak, objašnjavali su da mora potpisati i pokazali su joj stranice na koje se mora potpisati. Prilikom potpisivanja ugovora pojavila se gđa. Lisonek, ali prilikom potpisivanja ugovora bile su samo asistentice, financijski kod bilježnika nisu ništa objašnjavali, samo su joj objasnili da je uzela toliki kredit i gdje se mora potpisati. Nije bilo osigurano baš dovoljno vremena da bi pročitala taj ugovor o kreditu, dosta ljudi je bilo u uredu. Taj ugovor je prolistala, letimično pročitala, ali nije financijski toliko obrazovana da bi razumjela što u ugovoru piše. Na posebno pitanje pun. tužitelja odgovara da joj banka nikada nije predočila s obzirom na početni otplatni plan i njezine stvarne uplate, koliko je ona taj kredit u stvari pretplatila, s obzirom na početni otplatni plan.

9. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

10. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

11. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, o rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tako da tužitelj, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe.

12. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

15. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

16. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I., izreke.

17. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

18. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

19. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF. a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od jedanaest godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

20. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

21. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., BR protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

22. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

23. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu H protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

24. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

25. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

28. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

29. Također, jednokratna naknada prilikom ugovaranja kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca. Međutim, sporna ugovorna odredba iz čl. 5. st.2 Ugovora o kreditu, kojom je predviđeno da je Banka ovlaštena naplatiti troškove obrade kredita od 1,25 % od iznosa kredita, jednokratno, je također nepoštena, jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, a ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03, radi čega je odlučeno kao pod III izreke.

30. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Evropske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).

31. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću dipl. oec., stalnom sudskom vještaku za financije, iz tvrtke DARFIN d.o.o. iz Zagreba.

32. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule do dana konverzije iznose 4.975,33 €. Više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule iznose 15.349,98 €, preplata tužitelja utvrđena konverzijom iznosi 5.403,00 €. Ukupno primjenom reda uračunavanja iz čl. 171 ZOO-a iznosi 14.922,31€.

33. Tužiteljica je imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te je tražila njegovo očitovanje, dok je tuženik prigovorio metodi kojom je izvršen izračun spomenute razlike kao i samom provedenom izračunu, te navodi da je izračun sastavljen primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, te zaključuje da je izračun sastavljen s takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu s nepromjenjivom kamatnom stopom. Zbog toga su Nalaz i mišljenje u suprotnosti sa sadržajem i smislom predmetnog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su tužitelj i tuženik ugovorili potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 179.500,00 CHF s anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u CHF.

34. Na primjedbe tužiteljice i tužitelja vještak se podneskom očitovao navodeći da je došlo do omaške na stranici 15. točka 6. Zaključka. Navedeno se odnosi se na preplatu prema Izračunu konverzije koja je navedena u prethodnim točkama nalaza (u točci 2.2 Aneks Ugovora o kreditu, točka 4. Nalaza; Razlika u iznosu preostale glavnice i točci 6. Nalaza; Redoslijed namirenja iz čl.171. Zakona o obveznim odnosima), odnosno odnosi se na više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015.g. te iznosi 40.708,94 HRK, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 5.403,00 EUR, a ne kako je navedeno u Zaključku točke 6. U nastavku vještak dostavlja izračun naknade: Prema članku 5. Ugovora o kreditu (list 16 spisa) razvidno je se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokatni troškovi obrade u iznosi od 1,25% od iznosa kredita. Prilikom isplate kredita tužiteljici je zaračunata naknada u iznosu 2.243,75 CHF, kunske protuvrijednosti 10.413,24 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju (1EUR=7,53450 kn) iznosi 1.382,07 EUR. U odnosu na podnesak tuženika od dana 24. listopada 2024. godine, vještak navodi da konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Navedeno je razvidno prema: Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (list spisa 117-119). Prema Izračunu konverzije kredita (list 115-116 spisa) utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015.g. te iznosi 40.708,94 HRK, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 5.403,00 EUR. Navedeno je razvidno prema: Izračun konverzije kredita (115-116). Aneks ugovora o kreditu (list 120 spisa): Ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30.09.2015. godine iznosi 40.708,94 HRK. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da se iznos preplate od 40.708,94 HRK koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

35. Tuženik je podneskom od 15. siječnja 2025. i dalje osporavao utvrđenje vještaka u odnosu na visinu naknade za obradu kredita, budući isti nije naveo da li je naknada uistinu naplaćena i kada., pa tako i zatezne kamate na isto.

36. Prigovor tuženika nije osnovan budući je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da je je prilikom isplate kredita tužiteljici zaračunata naknada koja prema fiksnom tečaju (1 EUR-7,53450) iznosi 1.382,07 EUR-a, a isto je potvrdila i sama tužiteljica u svom iskazu, koji je sud prihvatio.

37. Radi navedenog odbijen je dokazni prijedlog tuženika da se vještak dodatno očituje na naknadu za obradu kredita. Također je odbijen i dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje NR, djelatnice banke, budući su činjenice u ovom predmetu dovoljno utvrđene, a daljnjim provođenjem dokaza nepotrebno bi se odugovlačio ovaj postupak.

38. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, sud je isti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke i u skladu s zadatkom kakao ga je odredio sud.

39. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije u potpunosti obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene tečaja u iznosu od 14.922,31 €, te na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 1.382,07 €.

40. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije, primjenjivala otplata bez valutne klauzule, kao i za iznos naplaćene naknade za obradu kredita.

41. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute, te je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim pod točkom II i IV, radi čega je odlučeno kao pod II I IV izreke.

42. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom pod II i IV bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos uz zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u toč. II i IV. izreke. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

43. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.

44. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

45. U odnosu na zahtjev tuženika da se tužbeni zahtjev tužitelja umanji za tzv. negativne razlike, valja reći da tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužebni zahtjev, stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama.(Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.)

46. Međutim, neovisno o navedenom ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja, za potraživanje prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tuženik nema pravo na umanjenje niti na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike.

47. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.384,80 €-a, s obzirom da je u cijelosti uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen, nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)

48. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka prema dosuđenom VPS-u od 16.304,38 €, pa je tužitelju priznat zatraženi trošak sastava tužbe, za podneske od 21.03.2024., 09.05.2024., 25.09.2024.,20.12.2024., za zastupanje na ročištima od 09.04.2024. i 09.07.2024.,18.03.2025., za svaku radnju naknada u iznosu od 500,00 €, za podnesak od 10.07.2024., naknada u iznosu od 50,00 €, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 1.012,50 €. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 €, te plaćena sudska pristojba na tužbu u iznosu od 140,05 €, ili sveukupno 5.602,55 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.

49. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.

50. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude od I. do VI.

U Krapini 23. travnja 2025.

SUTKINJA

Jasmina Božić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Odvj. Danijela Božić

2. Odvj. Branko Bulat