REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] E 5

Poslovni broj: Us I-1714/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužiteljice EČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik ĆČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetniku Odvjetničkom uredu Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski, Ć i TČ, u [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB: 84397956623), Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi razmjernog dijela invalidske mirovine, 23. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/23-03/03364427936, URBROJ: 341-99-06/2-23-5115 od 2. rujna 2024., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 141-02/23- 03/03364427936, URBROJ: 341-14-06/2-23-20589 od 18. rujna 2023., te radi nadoknade troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 141-02/23-03/03364427936, URBROJ: 341- 14-06/2-23-20589 od 18. rujna 2023., tužiteljici nije priznato pravo na razmjerni dio invalidske mirovine. Zahtjev tužiteljice podnesen je 11. kolovoza 2022. nadležnoj ustanovi u Republici Italiji.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II 141-02/23-03/03364427936, URBROJ: 341-99-06/2-23-5115 od 2. rujna 2024., odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Svoju odluku tuženik je, u osnovi, utemeljio na utvrđenju da su, u smislu hrvatskih propisa, oba stupnja institucionalnoga medicinskog vještačenja suglasna da kod tužiteljice zasad ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti.

3. Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Javnopravna tijela propustila su u upravnom postupku saslušati tužiteljicu o osobi vještaka, a nisu joj dostavila ni nalaze i mišljenja institucionalnih tijela vještačenja, sastavljena bez neposrednog pregleda tužiteljice. Pita se utječe li indiciranje daljnjeg liječenja na ostvarivanje prava tužiteljice iz članka 39. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužiteljica predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 7.217,50 eura (PDV uključen).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Prema Uredbi o metodologijama vještačenja, za osigurane osobe s boravkom u inozemstvu nalaz i mišljenje institucionalnih tijela vještačenja u pravilu se daje bez neposrednog pregleda. Svaka država primjenjuje vlastiti sustav ostvarivanja prava na davanja na temelju invalidnosti, uz primjenu vlastite definicije invalidnosti. Ta definicija sadržava zakonske i medicinske kriterije koji su svojstveni njezinom sustavu socijalne sigurnosti, tržištu rada i drugim elementima. Pri rješavanju zahtjeva za invalidsku mirovinu primjenom uredbi Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, pred nadležnim tijelima vještačenja u Republici Hrvatskoj utvrđuje se postoji li kod osiguranika invalidnost prema propisima i kriterijima primjenjivima u hrvatskom mirovinskom osiguranju. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovog upravnog spora. Na prijedlog tužitelja, u ovome je sporu, na okolnost spornih stručno- medicinskih činjenica, izveden dokaz medicinskim vještačenjem. Vještačenje je povjereno stalnome sudskom vještaku prof. dr. sc. Hrvoju Laliću, dr. med., specijalistu medicine rada i sporta u Rijeci, koji je svoj nalaz i mišljenje dostavio u pisanom obliku, te ga dodatno iznio na raspravi. Raspravnim rješenjem od 26. veljače 2025. odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužiteljice, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Odredbom članka 39. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, u nastavku teksta: ZOMO), propisano je da smanjenje radne sposobnosti prema tome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. U stavku 2. navedenoga članka propisano je da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. toga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima. Stavkom 3. navedenoga članka propisano je da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. toga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima. Prema stavku 4. navedenoga članka, potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti. Odredbom članka 5. navedenoga članka propisano je da su uzroci smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti bolest, ozljeda izvan rada, ozljeda na radu ili profesionalna bolest.

8. Postojanje smanjenja radne sposobnosti, djelomičnoga ili potpunog gubitka radne sposobnosti (kao normiranih stupnjeva invalidnosti, odnosno rizika koji određenu osobu pogađa u odnosu na njenu radnu sposobnost), utvrđuje se, dakle, prema modelu zdrave osobe istih ili sličnih karakteristika u odnosu na stabilizaciju (definitivnost) zdravstvenog stanja (tj. /ne/mogućnost njegova poboljšanja daljnjim liječenjem), obavljane poslove, naobrazbu, životnu dob, mogućnost provedbe profesionalne rehabilitacije radi osposobljavanja za rad s punim radnim vremenom, te mogućnost rada s najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima.

9. U članku 14. stavku 1. Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine“, broj 96/23, u nastavku teksta: Uredba), propisano je da će vještak dati nalaz i mišljenje da ne postoji smanjenje radne sposobnosti osobe koja se vještači ako: a) kod osobe još nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenu radnu sposobnost; b) na temelju anatomsko-funkcionalnog oštećenja organa i organskih sustava, kao i medicinskih kontraindikacija koje ta oštećenja uzrokuju, uspoređujući psihofizičke mogućnosti osobe zbog nastalih medicinskih kontraindikacija s psihofizičkim zahtjevima poslova koje osoba obavlja, unatoč tome, može raditi na tim poslovima ili c) radna sposobnost osobe nije trajno smanjena za više od polovice u odnosu na tjelesno i psihički zdravu osobu iste ili slične razine obrazovanja.

10. Opseg medicinske dokumentacije propisan je odredbama članka 9. i članka 10. Uredbe, vezano uz članak 7. Uredbe.

11. Radna sposobnost stranke (osiguranika) ocjenjuje se prema objektivnim kriterijima propisanima ZOMO-om i Uredbom, a ne prema subjektivnom doživljaju vlastite radne sposobnosti. Od utjecaja nisu ni možebitne odluke nadležnih tijela drugih zemalja vezane uz (ne)postojanje i stupanj invalidnosti dotične osobe, što je tuženik osnovano elaborirao u odgovoru na tužbu. U tom pogledu nije provedeno harmoniziranje regulacije od strane Europske unije, već je riječ o materiji u ingerenciji država članica, pa nije odlučna okolnost da je tužiteljici s danom 1. rujna 2022. u Italiji priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti.

12. Tuženik je odgovorom na tužbu utemeljeno otklonio i prigovor tužiteljice vezan uz izostanak njezina neposrednog pregleda.

13. Radna sposobnost tužiteljice u upravnom je postupku vještačenja za poslove kvalificirane radnice. U vrijeme nastupa osiguranog slučaja bila je u dobi od 59 godina.

14. Osporavano rješenje tuženika temelji se na nalazu i mišljenju vijeća viših vještaka od 27. kolovoza 2024., kojim je potvrđen nalaz i mišljenje vijeća vještaka. Ova tijela vještačenja su ustrojena pri Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, u skladu s odredbama Zakona o jedinstvenom tijelu vještačenja („Narodne novine“, broj 85/14, 95/15 i 102/15). Prema nalazu i mišljenju vijeća viših vještaka, tužiteljica ima degenerativne promjene LS kralježnice i artrotske promjene desnog koljena, te je predviđen TEP (totalna endoproteza). Tužiteljica je adipozna, u komorbiditetu ima hipertenziju, šećernu bolest tip 2, hipotireozu, alergiju, astmu. Indicirano je daljnje liječenje tužiteljice, pa zasad ne postoji trajno smanjenje radne sposobnosti u smislu članka 39. ZOMO-a.

15. Sud je utvrdio da su nalazi i mišljenja sastavljeni u predmetnom upravnom postupku utemeljeni na relevantnoj medicinskoj dokumentaciji, te da su sastavljeni sukladno odredbama Uredbe. Stoga je utvrđeno da su spomenuti nalazi i mišljenja činili valjanu osnovu za odlučivanje prvostupanjskoga i drugostupanjskog tijela u upravnom postupku. Okolnost smatra li se neko stanje definitivnim (trajnim) ili ne jedan je od propisanih (uobičajenih) kriterija za odlučivanje o pravima iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti.

16. U ovome upravnom sporu stručno-medicinska opravdanost nalaza i mišljenja institucionalnih tijela vještačenja, prema stanju stvari u vrijeme nastupa osiguranog slučaja, u cijelosti je potvrđena nalazom i mišljenjem vještaka prof. dr. sc. Hrvoja Lalića, dr. med. Ključni dijelovi tog nalaza i mišljenja glase:

„Smatram da su institucionalna tijela vještačenja vještačila ispravno. Naime, prema čl. 39. Zakona o mirovinskom osiguranju prema točki 1, promjene u zdravstvenom stanju nisu trajne.

Točno je da pacijentica kako je i sama izjavila nije tada bila sposobna za rad, ali je postojala mogućnost daljnjeg liječenja, a to znači fizikalne terapije za koljeno, po potrebi davanje kortikosteroida u koljeno, te na kraju ako se stanje ne popravi slijedila bi totalna endoproteza koljena — kako su napisali kolege liječnici iz Italije. Poslije ugradnje endoproteze koljena, ako operacija dobro uspije, pacijentica bi mogla nastaviti rad na poslovima čistačice.

Zaključno, u doba ocjenjivanja radne sposobnosti/nesposobnosti pacijentice od strane naših institucionalnih tijela vještačenja nisu sve mogućnosti liječenja bile završene, te se nije niti mogla dati konačna ocjena radne sposobnosti, kao i invalidnosti.

Također danas postoji vrlo uspješno liječenje štitne žlijezde. Iz spisa nisu vidljivi svi medicinski nalazi (vrlo šturi podaci), nije vidljivo koju dozu lijeka pacijentica uzima za hipotireozu, da li se lijeći kod endokrinologa zbog bolesti štitnjače, dijabetesa i pretilosti, nije uopće spomenuto, tako da se ne može znati da li se radi o lakoj, srednjoj ili teškoj hipotireozi. Hipotireoza može utjecati na kardiovaskularni sustav, cirkulaciju, usporavanje metabolizma i pretilost zbog nakupljanja vode u organizmu, ali naravno i prekomjerno uzimanje hrane također može znatno povećati tjelesnu težinu. Prema Uredbi o metodologijama vještačenja, (…) vijeće vještaka će dati nalaz i mišljenje da ne postoji smanjenje radne sposobnosti ako: oznaka c): Radna sposobnost nije trajno smanjena za više od polovice u odnosu na tjelesno i psihičku zdravu osobu iste ili slične razine obrazovanja.

Zaključno, liječenje je trebalo sprovesti do kraja, da bi se moglo zaključiti da li je došlo do smanjenja radne sposobnosti za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku.

Dok traje liječenje tužiteljica/pacijentica nije bila sposobna za rad, ali se isto tako nije mogla proglasiti ni invalidnost, jer stanje nije bilo konačno, a mogućnosti liječenja nisu bile iscrpljene, stoga smatram da su institucionalna tijela vještačenja u RH bila u pravu.“

17. Sudski vještak na raspravi dodaje, u bitnome, sljedeće. Kod tužiteljice je glavna dijagnoza artroza koljena, ali njezino liječenje o smislu propisa o mirovinskom osiguranju zasad nije dovršeno da bi se u tom pogledu zdravstveno stanje tužiteljice moglo smatrati definitivnim. Što se tiče ostalih dijagnoza, one su šturo opisane, ali bez obzira na to nije riječ o dijagnozama koje bi mogle utjecati na radnu sposobnost tužiteljice. Nakon zahvata koje još treba provesti moguće je poboljšanje zdravstvenog stanja tužiteljice. Na upit tužiteljice bi li se moglo doći do drukčijeg zaključka da je tužiteljica bila pozvana na dostavu cjelokupne dokumentacije, odgovara da je glavna dijagnoza dobro argumentirana, a da se njegovo opažanje o šturosti dokumentacije odnosi na ostale dijagnoze, te smatra da i uz eventualnu pribavu dodatne dokumentacije u pogledu ostalih dijagnoza ne bi došlo do drukčijeg zaključka o radnoj sposobnosti tužiteljice, jer je riječ o dijagnozama uz koje ona kao spremačica može raditi. Dodaje da u razdoblju iza operacije koljena tužiteljica sigurno nije mogla obavljati poslove svojeg radnog mjesta, ali to još nije stanje po kojem se priznaje invalidska mirovina, budući da je liječenje tužiteljice još bilo u tijeku budući da je preostalo u koljeno instalirati kortikosteroidne injekcije uz provedbu fizikalne terapije i rehabilitacije uz praćenje stanja još neko vrijeme da bi se tek po ishodu svih tih zahvata moglo utvrditi je li potrebno provesti dodatno liječenje te je li došlo do smanjenja ili gubitka radne sposobnosti tužiteljice.

18. Tuženik se nije izjasnio o nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Tužiteljica taj nalaz i mišljenje smatra nerazumljivim i proturječnim, istaknuvši da, ako su podaci o dijelu dijagnoza šturi, proizlazi da je upravni postupak proveden nezakonito. Mišljenja je da je sudski vještak propustio uzeti u obzir godine života tužiteljice i njezinu razinu obrazovanja, odnosno od kakvog je to utjecaja na njezinu radnu sposobnost. Upire i na upravnosudsku praksu za koju smatra da ide u prilog tužiteljičinoj argumentaciji.

19. Nalaz i mišljenje sudskog vještaka prof. dr. sc. Hrvoja Lalića, sagledan u cjelini pisanih materijala i raspravnih izlaganja, Sud ocjenjuje razložnim, cjelovitim i preciznim, te sukladnim zadaći vještačenja, utemeljenoj na odredbama mjerodavnoga posebnog zakonodavstva na ovome upravnom području. Vještak je pritom jasno razgraničio dijagnozu koja je odlučna za ocjenu radne sposobnosti tužiteljice (artroze koljena) od ostalih dijagnoza, pri čemu invalidnost tužiteljice ne može biti utvrđena prije negoli se, u smislu propisa na području mirovinskog osiguranja, stanje u odnosu na odlučnu dijagnozu može smatrati definitivnim, bez obzira na razinu dokumentiranosti zdravstvenog stanja povezanog s ostalim dijagnozama.

20. Definitivnost zdravstvenog stanja, kao kumulativni kriterij propisan člankom 39. stavkom 1. ZOMO-a i člankom 14. stavkom 1. točkom a) Uredbe može biti utvrđena samo na temelju odgovarajuće medicinske i druge dokumentacije. U konkretnom slučaju, institucionalna tijela vještačenja zaključila su da definitivnost zdravstvenog stanja tužiteljice ne može biti utvrđena prije provedbe daljnjih medicinskih zahvata. Riječ je o čestom razlogu za negativne odluke o zahtjevima stranaka u ovoj vrsti predmeta, u razdoblju dok taj razlog postoji. U tom pogledu tužiteljica nije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge stranke (osiguranike) u usporedivoj situaciji.

21. Usto, pri neispunjenju jedne od kumulativnih pretpostavki za utvrđivanje invalidnosti (ovdje: definitivnosti zdravstvenog stanja), nije od utjecaja jesu li na odgovarajući način evaluirane ostale propisane pretpostavke za utvrđivanje invalidnosti, uključujući dob i razinu obrazovanja stranke (na što se odnosi i upravnosudska praksa na koju se pozvala tužiteljica). Ako je u pogledu neke od dijagnoza ključnih za utvrđivanje invalidnosti indicirana dodatna dijagnostika i/ili liječenje, u tom razdoblju još nisu ispunjene sve pretpostavke da invalidnost bude utvrđena.

22. Tužiteljica, dakle, u ovome sporu nije osnovano osporila ključne stručno- medicinske činjenice na koje se, pri donošenju osporavanog rješenja, pozvao tuženik.

23. Što se tiče procesnih prigovora tužiteljice u odnosu na upravni postupak, Sud ukazuje na sljedeće. Način provedbe vještačenja, uključujući osobe / ustanove vještačenja, u ovoj je vrsti predmeta uređen posebnim propisima na području mirovinskog osiguranja. Dalje, o prvostupanjskom nalazu i mišljenju institucionalnih tijela vještačenja tužiteljica se imala priliku izjasniti u žalbi i u ovom upravnom sporu, a o drugostupanjskom nalazu je to imala mogućnost napraviti u ovome sporu, što je i učinila. Podredno, čak i da je u upravnom postupku bilo manjkavosti, to ne bi osporavano rješenje nužno činilo nezakonitim, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS) propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali oni nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (članak 98. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi otklanjanja odnosnih nedostataka u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije. Podredno (i povezano s netom iznesenim), kada rezultati dodatnog dokazivanja provedenog u upravnom sporu (ovdje: sudsko-medicinskog vještačenja) ne idu u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ti rezultati sudu omogućuje da se uvjeri u zakonitost izreke osporavanog rješenja, više ne postoji valjani razlog za poništavanje osporavanog rješenja pozivom na procesne nedostatke u upravnom postupku.

24. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. ZUS-a, vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

25. Bez obzira na ishod ovoga spora, tužiteljica - ako i kada bude smatrala da ispunjava pretpostavke propisane za priznavanje prava na temelju smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti - može pred prvostupanjskim tijelom mirovinskog osiguranja pokrenuti novi postupak radi priznavanja navedenog prava.

26. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 23. travnja 2025.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetniku Saši Poldanu, [adresa]

- Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A.

Mihanovića 3