REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1546/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2a, kojeg zastupa punomoćnik Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika Erste&Steiermärkische d.d., OIB: 23057039320, Zagreb, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 10. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 22. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103961977 sklopljenog između korisnika kredita ĐF, [adresa] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 od 20. svibnja 2008., sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,500% (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana".

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 218,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2008. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate; od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 218,65 EUR od 21. svibnja 2008. do isplate preko stope zatezne kamate dosuđene pod točkom II. izreke presude.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 332,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 19,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. travnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 16. srpnja 2024. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je ĐF iz [adresa] kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 20. svibnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103961977 u čijem čl. 10. je propisano da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita. Tužitelj navodi da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna i da je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove, vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Naime, korisnik kredita i tužitelj su 30. svibnja 2023. sklopili Ugovor o cesiji kojim je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnove ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom.

1.1. Tužitelj pojašnjava da je Ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, što jasno proizlazi iz same namjene kredita- stambeni kredit građana. U trenutku sklapanja navedenog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03) na čiji čl. 81. st. 1. se poziva, kao i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 79/09. – dalje: ZZP) na čiji čl. 96. se poziva.

1.2. Pojašnjava da je spornom odredbom Ugovora o kreditu propisano: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,500% (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana." te navodi da je ova odredba ugovora tipska, izrađena od strane tuženika, o kojoj se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Osim toga, tuženik je obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita.

1.3. Dalje navodi da je tuženik s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 1.647,43 kn odnosno iznos 218,65 EUR preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 pa stoga tužbenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu tužitelj potražuje isplatu navedenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama od 21. svibnja 2008. do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose proizašle iz trgovačkog ugovora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 22. kolovoza 2024. u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva po više osnova, dok sama visina nije sporna.

2.1. Naime, tuženik prije svega ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da je u konkretnom slučaju riječ o tražbini kojoj se po njenoj prirodi protivi prenošenje na drugoga. Osim toga, navodi da korisnik kredita svoju tražbinu nije mogao ustupiti tužitelju jer je to u suprotnosti s odredbom čl. 14. st. 6. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da "Klijent neće bez prethodne izričite suglasnosti Banke založiti, ustupiti, ili na bilo koji drugi način opteretiti bilo koje svoje pravo iz ovog Ugovora.", u svezi čl. 80. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO). Osporava da bi korisniku kredita dao suglasnost za sklapanje Ugovora o cesiji pa stoga navedeni ugovor nema pravni učinak.

2.2. Nadalje tuženik navodi da je tužitelj dužan dokazati status potrošača kod korisnika kredita, dok u odnosu na naknadu za obradu kredita ističe da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, njome je propisan jasan i nedvosmislen iznos naknade koja se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ona je izražena u točno određenom postotku od 0,5% na iznos kredita. Dodaje da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita (na tu je odredbu ukazao u samom ugovoru te je ista informacija bila dostupna i na letcima tužitelja koji su se uručivali korisniku kredita prije sklapanja ugovora o kreditu pa je tako na letku Stambeni kredit bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a ukoliko korisnik kredita kod tuženika ima status klijenta onda se odobrava sniženje od 50% te naknada za obradu kredita iznosi 0,50%). Osim toga, korisniku kredita je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.

2.3. Tuženik ističe da su se ulaznom naknadnom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškovi trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezani regulatorni troškovi (savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). S obzirom na nastale troškove prilikom obrade kredita, tuženik je sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu naplatio naknadu u visinu od 0,5% od visine iznosa kredita (1.647,43 kn). Smatra da je korisnik kredita imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o toj je obvezi bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a predmetna je odredba u ugovoru navedena jasno te je lako uočljiva i razumljiva.

2.4. Nadalje, tuženik ne smatra da sporna ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te dodaje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek naknadnom izmjenom potrošačkih propisa 2013. definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, ali se te odredbe ne primjenjuju na ranije sklopljene potrošačke ugovore.

2.5. Naposlijetku, tuženik ističe prigovor zastare i prigovara utuženom tijeku kamata navodeći kako bi jedino bilo pravno osnovano kamate dosuditi od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, podredno od podnošenja tužbe.

Osporava i visinu stope zatezne kamate.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno su saslušani svjedoci ĐF (list 273.-274. spisa) i Tanja Borščak Rođak (list 274.-275. spisa).

4. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.

- odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan u pogledu glavnog potraživanja i djelomično osnovan u pogledu sporednih traženja (visina stope zatezne kamate).

5. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 22402006-1031262160 / 51400607- 5103961977 od 20. svibnja 2008. koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 218,65 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

6. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita ĐF i tuženik kao kreditor 20. svibnja 2008. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103961977 (list 58.-68. spisa) za iznos kredita od 73.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj sa namjenom stambeni krediti (čl. 2. i 3. Ugovora). Nadalje nije sporna činjenica da je 21. svibnja 2008. korisniku kredita naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1.647,43 kn (list 90. spisa), koji iznos prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 kn odgovara iznosu od 218,65 EUR. Dakle, nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Između stranaka su sporni aktivna legitimacija tužitelja, status potrošača kod korisnika kredita, ništetnost sporne ugovorne odredbe, odnosno je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine te pitanje tijeka zateznih kamata i visine stope zatezne kamate.

Dakle, sporna je osnova tužbenog zahtjeva.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 22402006-1031262160 / 51400607- 5103961977 od 20. svibnja 2008. utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita ĐF i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 73.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj sa namjenom stambeni kredit (čl. 2. i 3. Ugovora). U članku 10. ugovorena je, među ostalim, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita u iznosu od 0,500% (nula cijelih pedeset posto) naknade od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom plasmana, s time da je korisnik kredita suglasan da se navedena naknada naplati prilikom isplate plasmana.

8.1. Odredbom čl. 14. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da klijent neće bez prethodne izričite suglasnosti banke založiti, ustupiti ili na bilo koji način opteretiti bilo koje svoje pravo iz tog Ugovora.

9. Uvidom u Obračun naknade za bankarske usluge od 20. svibnja 2008. (list 90. spisa), utvrđeno je da je korisniku kredita po osnovi predmetne naknade zaračunata naknada na odobreni kredit u iznosu od 1.647,43 EUR koji je korisnik kredita dužan uplatiti sukladno Ugovoru o kreditu.

9.1. Kako je već ranije navedeno, nije sporno da je navedeni iznos naplaćen korisniku kredita.

10. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 52.-57. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita ĐF kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 5103961977 od 20. svibnja 2008. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

10.1. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja primitkom Obavijesti od 30. svibnja 2023. (list 50.-51. spisa).

11. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće.

11.1. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

11.2. Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (čl. 80. st. 2. ZOO).

11.3. Okolnost da su korisnik kredita i tuženik kao kreditor (banka) Ugovorom o kreditu ugovorili da klijent (korisnik kredita) neće bez prethodne izričite suglasnosti banke založiti, ustupiti ili na bilo koji način opteretiti bilo koje svoje pravo iz Ugovora o kreditu nije odlučna za pitanje valjanosti Ugovora o cesiji i time aktivne legitimacije tužitelja u ovom sporu budući da je predmet ustupa tražbina nastala po osnovi ništetne ugovorne odredbe odnosno tražbina proizašla iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne potraživanje koje bi proizlazilo iz ugovorne obveze tuženika. Osim toga, u pravu je tužitelj kada navodi da je takva ugovorna odredba tipska odredba ugovora čiji je sadržaj unaprijed pripremio tuženik i kojom odredbom se nameće samo obveza jednoj, slabijoj, ugovornoj strani pa se time očito uzrokuje znatna neravnoteža među ugovornim stranama, što navedenu odredbu čini nepoštenom i time ništetnom po osnovi istih odredbi ZZP koje su osnova tužbenog zahtjeva.

11.4. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za isplatu iznosa s osnove stečenog bez osnove koju je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

11.5. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

12. Neosnovani su tuženikovi navodi da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač.

12.1. Naime, već iz samog sadržaja Ugovora o kreditu od 20. svibnja 2008. proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena stambeni kredit – kredit za izgradnju (čl. 3. Ugovora o kreditu), dok je i iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, nedvojbeno da se radilo o stambenom kreditu koji je svjedoku bio potreban radi dovršenja izgradnje kuće.

12.3. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za osobne potrebe koje se tiču stanovanja (dovršenja izgradnje kuće), odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja.

13. Svjedok ĐF u svom je iskazu također naveo da s bankom nije pregovarao u vezi sporne ugovorne odredbe, nije niti pokušao pregovarati, jer se radilo o principu "uzmi ili ostavi". Za spornu je naknadu naveo kako pretpostavlja da mu je djelatnik banke obrazložio na što se odnose troškovi obrade kredita, ugovor se čitao kod javnog bilježnika, ali samo bitne stavke, dok je iznos troškova obrade kredita zasigurno bio izražen u postotku. Zaključno je naveo da je u vezi predmetne naknade znao i nije znao da ona postoji, odnosno znao je da postoje troškovi javnog bilježnika i ovjera ugovora, dok se ne sjeća je li platio kakve daljnje troškove.

13.1. Svjedokinja Tanja Borščak Rođak, koja je bila djelatnica banke na poslovima realizacije ugovora u CHF, navela je da joj se čini, ali nije sigurna, da je na otplatnom planu koji je rađen za svaki kredit bio naveden postotak naknade za obradu kredita. Pojasnila je da je u banci bila uobičajena procedura da se klijentima prezentira opcija u više valuta sa otplatnim planom kredita gdje su bile navedene rate kredita i rok otplate, a Ugovori o kreditu, u kojima su bile navedene i naknade za obradu kredita, printali su se iz sustava banke koji su bili jednaki i nisu se mogli mijenjati.

13.2. Iz navedenog proizlazi da je korisnik kredita bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita i visini te naknade koja se izračunavala u postotku od iznosa kredita. Međutim, iz iskaza korisnika kredita, neovisno o tome što isti navodi kako pretpostavlja da mu je djelatnik banke objasnio na što se odnose ti troškovi, kada se uzme u obzir njegov cjelokupan iskaz, ne proizlazi zaključak da mu je djelatnik banke dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj ugovornoj odredbi, odnosno što konkretno ta naknada predstavlja, tj. što ona uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina.

13.3. Prema tome, sasvim je jasno da korisniku kredita odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

14. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima (čl. 96. st. 3.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96. st. 4.).

14.1. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavljaja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98. ZZP).

14.2. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2).

15. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedokinje Borščak Rođak proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

15.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

15.2. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazima svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Iz iskaza svjedokinje Borščak Rođak ne proizlazi opravdanost predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita niti da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Dakle, korisnik kredita nije nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

16. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16.1. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita). Pored navedenog, tuženik je korisniku kredita obračunavao kamatu prema čl. 8. Ugovora o kreditu na cjelokupan iznos kredita od 73.400,00 CHF, iako mu je stvarno isplatio taj iznos umanjen za 0,5%, odnosno za iznos naplaćene naknade za obradu kredita.

17. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu i odobrenje kredita ništetna je sukladno čl. 102. st. 1., u vezi čl. 96. i čl. 98. ZZP.

17.1. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

17.2. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.3. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 218,65 EUR, čija visina među strankama nije sporna.

18. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

18.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

19. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.1. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu i odobrenje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena 20. svibnja 2008. (koja činjenica nije sporna), osnovano tužitelj zatezne kamate potražuje od 21. svibnja 2008.

20. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina proizlazi iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne iz trgovačkog ugovora.

21. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkama I., II. i III. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP.

22.1. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta od 218,65 EUR i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.).

22.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, sastava podneska od 9. rujna 2024. u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife i zastupanja na ročištima 5. prosinca 2024., 30. siječnja 2025. i 10. travnja 2025. u iznosima od po 50,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% te za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 6,64 EUR i za presudu u iznosu od 13,27 EUR ukupno iznosi 332,41 EUR.

22.3. Tužitelju nisu priznati troškovi pristojbe za tužbu preko iznosa od 6,64 EUR koji je platio prilikom podnošenja tužbe do zatraženog iznosa od 13,27 EUR (za iznos od 6,63 EUR) budući da mu navedeni troškovi nisu nastali (čl. 151. st. 1. ZPP). Nadalje mu nisu priznati troškovi sudske pristojbe za presudu preko iznosa od 13,27 EUR do zatraženog iznosa od 26,54 EUR (za iznos od 13,27 EUR) budući daje u tom dijelu zahtjev previsoko postavljen kada se ima u vidu vrijednost predmeta spora i Tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi.

22.4. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO.

23. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama III. i IV. izreke. U Zagrebu 22. travnja 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.