Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-509/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Miroslavu Kosanović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužiteljice GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelja PŽ iz [adresa], 3. tužtieljice BŽ iz [adresa], North Vancouver BC V7M 2X8, OIB. 58805809740, kao nasljednicima tužitelja ŠŽ iz [adresa] (prije: [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko odvjetniku u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave održane dana 8. travnja 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja VŽ odvjetničke vježbenice u OU Davora Bartolac u Karlovcu i zamjenika punomoćnika tuženika GŽL odvjetničkog vježbenika u OD Metelko i partneri d.o.o. u Zagrebu, a objavljene dana 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 51400607-5101986187 od 19.07.2004. g. sklopljenog između stranaka, u dijelu koji glasi: „korisnik je dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita obračunate s datumom Ugovora.“

II.

Tužena Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je 1. tužiteljici GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelju PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužiteljici BŽ iz [adresa], 638 Forbes Ave, North Vancouver BC V7M 2X8, OIB. 58805809740, kao nasljednicima ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 243,61 EUR/1.835,52 kn (dvjesto četrdeset tri eura i četrdeset jedan cent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19.07.2004.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III.

Nalaže se tuženoj Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, naknaditi 1. tužiteljici GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelju PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužiteljici BŽ iz [adresa], 638 Forbes Ave, North Vancouver BC V7M 2X8, OIB. 58805809740, kao nasljednicima ŠŽ troškove postupka u iznosu od 387,50 eura (tri sto osamdeset sedam eura i pedeset centi), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude (22. travnja 2025.) do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 19. srpnja 2004. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužitelj podigao kredit u iznosu od 38.002,50 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan isplate te sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu Odlukom tužene. Tužena je predmetnu odredbu unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, iz prometa po kreditu u prilogu, vidljivo je da je tužena dana 19.07.2004.g., naplatila iznos od 1.835,52 kn na ime „naknade po kreditu“, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 10. st. 1. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi Tuženik ističe da je sredstva iz predmetnog kredita tužitelj koristio radi kupnje apartmana na adresi [adresa], slijedom čega tuženik smatra da je svrha kredita bila nepotrošačka. Radi se o kupnji apartmana br. 5, na prvom katu, koji se sastoji od kuhinje sa blagavaonom, sobe, kupaone, dnevnog boravka i lođe, ukupne korisne površine 36,02 m2 (E-9), upisan u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], sve upisano kod Zemljišnoknjižnog odjela Tisno Općinskog suda u Šibeniku. Tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 19. srpnja 2004. godine.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz saslušanjem 1. tužiteljice GŽ kao stranke u postupku, dokaz čitanjem i pregledavanjem Ugovora o kreditu od 19. srpnja 2004. sa lista br. 5-8, pregleda partija prometa kredita sa lista br. 9-17. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-u).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi i zahtjev za povrat utuženog iznosa s osnova neosnovano naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi.

6. Dakle, između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 19. srpnja 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj 51400607-5101986187 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 38.002,50, a da je ugovorena redovna kamata 4,99 % godišnja, promjenjiva, da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno: „Čl. 10. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora“.

7. Odredba članka 322. stavak 1., članak 324. stavak 1., 327. stavak 1. i članka 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/01, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 – dalje: ZOO) propisuju da je ugovor ili dio ugovora ništetan ako je u protivnosti sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost ili na poziv stranke.

8. Međutim, temeljem iskaza 1. tužiteljice GŽ i uvidom u predmetni ugovor sud je utvrdio da se radi o nezakonitoj odredbi koja je protivna prisilnim propisima i stoga je sud odredbu utvrdio ništetnom primjenjujući navedene odredbe ZOO-a i članka 86.. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, odnosno odlučeno je kao u točci I. izreke presude.

9. Naime, Zakon o zaštiti potrošača odredbu smatra nezakonitom ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Dakle, dokazano je da se radi o ugovoru kojeg je sastavio tuženik trgovac i na kojeg tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Zatim, Sud europske unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 je potvrdio, da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. U članku 1021 ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Da je dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od ŠŽ kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od ŠŽ naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Zatim, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su- IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ovakav stav se primjenjuje i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita, koju tužitelj potražuje u ovom postupku. O toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i korisnik kredita FŽ nije imao nikakvog utjecaja na njezin sadržaj pa je zbog toga i ništetna. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Banka je kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija ugovora i trošak procjene nekretnine snosio je tužitelj, pa nije niti jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljeva ugovora. Radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je ona uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je zbog toga i ništetna.

10. U odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva, a prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

11. Obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora temeljem koje je tužitelj uplatio tuženiku iznos od tadašnjih 1.835,52 kuna, a sadašnjih 243,61 eura, stoga je sud primjenjujući odredbu članka 1111. stavak 1. ZOO-a odlučio kao u izreci.

12. Sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim. Pravo na isticanje ništetnost se ne gasi, dok pravo na povrat novčanog iznosa sa osnova stjecanja bez pravne osnove zastarijeva za pet godina. Dakle, u konkretnom slučaju zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući tužitelj ovom tužbom traži i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Stoga nije istekao zakonski rok od pet godina za zastaru novčanog potraživanja, jer zastara nije niti počela teći.

13. Obzirom da su GŽ, BŽ i EŽ nasljednici pok. ŠŽ, stoga su ovlašteni nastaviti parnični postupak i potraživati novčanu tražbinu pok. ŠŽ od tuženika, radi čega je odlučeno kao u izreci presude.

14. Odluka o kamatama donijeta je temeljem članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22. 155/23).

16. Slijedom toga omjer uspjeha stranaka u postupku se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj uspio u cijelosti.

17. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćnici odvjetnici, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

18. Tužitelju prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 243,61 eura pripada trošak sastava tužbe od 12. srpnja 2023. (tbr. 7. toč. 1.) sa PDV- om u iznosu od 62,50 eura, sastava podneska od 16. listopada 2023. (očitovanje na odgovor na tužbu) sa PDV-om u iznosu od 62,50 eura (Tbr.8.t.1.), sastava podneska od 22. studenog 2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) sa PDV-om u iznosu od 75,00 eura (Tbr.8.t.1. + 20%), zastupanja na pripremnom ročištu 4. veljače 2025. sa PDV- om u iznosu od 75,00 eura (Tbr. 9. t.5. + tbr. 40. toč. 1.), zastupanja na ročištu 8. travnja 2025. sa PDV-om u iznosu od 75,00 eura (Tbr. 9. t.5. + tbr. 40. toč. 1.), te pristupa na ročište za objavu presude dana 22. travnja 2025. (tbr. 9. toč. 3.+ tbr. 40. toč. 1.) sa PDV-om u iznosu od 37,50 eura.

19. Tužitelji oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi temeljem članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (potrošač-kolektivna presuda), radi čega nije prihvaćen dio zahtjeva tužitelja za naknadnom troškova sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

20. Dakle, tužiteljima su ukupno priznati troškovi u iznosu od 387,50 eura.

21. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Karlovcu, 22. travnja 2025.

Sudac

Miroslav Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn odvjetnica u Karlovcu

2. Damir Metelko odvjetnik u Zagrebu