REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

STALNA SLUŽBA U NAŠICAMA

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 NAŠICE

Broj: P-666/2023-15

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama po sutkinji Anici Wolf, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja VM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], zastupan po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, punomoćniku CM, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 22. travnja 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-2887357, od dana 13.06.2005. godine, kojeg su sklopili tužitelj ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 2.480,44 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 12,55 eura od 31.01.2009. godine pa do isplate,

- 53,32 eura od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- 49,82 eura od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- 50,56 eura od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- 50,51 eura od 31.05.2009. godine pa do isplate,

- 51,42 eura od 30.06.2009. godine pa do isplate,

- 51,74 eura od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- 52,29 eura od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- 52,87 eura od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- 37,89 eura od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- 53,67 eura od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- 47,11 eura od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- 41,01 eura od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- 55,04 eura od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- 30,53 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- 26,97 eura od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- 26,76 eura od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- 26,95 eura od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- 27,01 eura od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- 26,84 eura od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 26,88 eura od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- 26,73 eura od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 24,12 eura od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- 3,74 eura od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- 25,87 eura od 31.01.2011. godine pa do isplate,

- 25,82 eura od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- 48,88 eura od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- 48,76 eura od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- 48,67 eura od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- 48,90 eura od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- 67,32 eura od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- 128,85 eura od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- 129,09 eura od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- 80,22 eura od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- 69,03 eura od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- 68,88 eura od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- 68,97 eura od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- 68,88 eura od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- 645,97 eura od 14.03.2012. godine pa do isplate,

do 30.6.2011. godine po stopi od 14% godišnje; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 1.872,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 22. travnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŽM iz [adresa] zastupan po punomoćnici Martini Alagić odvjetnici iz [adresa] podnio je tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi utvrđenja i isplate.

2. Iz tužbe proizlazi da su tužitelj i tuženik zaključili dana 13.06.2005. godine ugovor o kreditu, broj: 528-50-2887357, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.340,63 CHF prema srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 324,76 CHF. Kredit je prijevremeno otplaćen dana 14.03.2012. godine. Tužitelj ovom tužbom traži od tuženika povrat preplaćenih novčanih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, za razdoblje od 01.01.2009. godine pa do konačne otplate kredita.

3. Predmetnim ugovorom, ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva „po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“, a koja se sa početnih 5,85 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Nadalje, tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

4. Tuženik je u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

5. Naprijed navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

6. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude:

- Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna,

- Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

7. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. - 31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina.

8. Prema shvaćanju revizijskog suda (Rev-2245/17 od 20.03.2018. godine) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05., te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

9. Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115. ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“.

10. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

11. Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“.

12. Tužitelj je uz tužbu priložio Ugovor o kreditu broj: 528-50-2887357, od 13. lipnja 2005. godine, otplatni plan od 1. srpnja 2005. godine do 18. srpnja 2022. godine, izvod iz knjigovodstvene kartice od 12. kolovoza 2005. godine do 18. srpnja 2022. godine.

13. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ne osporava zaključenje Ugovora o kreditu kako je to naveo tužitelj, ali osporava da je ugovaranje valutne klauzule CHF bilo nepošteno, te da je obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule koju je tužitelj prihvatio. Tuženik navodi kako promjena tečaja strane valute nije bila predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te navodi kako se o pojedinim odredbama pojedinačno pregovaralo, te se ne može govoriti o neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik tvrdi kako je tužitelj pristao na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

Tuženik je istakao prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa pozivajući se na odredbe čl. 226. ZOO da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužitelj je tužbu podnio 25. srpnja 2022. godine, a kredit otplatio 2012. godine.

Tuženik se protivio pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u "slučaju Franak" jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava moraju svaki zasebno dokazivati.

14. Tužitelj se očitovao na navode tuženika u odgovoru na tužbu te je istakao da pravno utvrđenje iz kolektivne presude je obvezujuće u svim individualnim postupcima koje korisnici kredita pokrenu radi naknade štete, odnosno isplate stečenog bez osnove, bez obveze sudova da ponovno provode dokazni postupak sa ciljem utvrđivanja jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF u ugovoru o kreditu ništetne ili ne. Predmetna pravna utvrđenja u kolektivnoj presudi "Franak" imaju direktan učinak u ovom postupku i na njih se tužitelj u ovoj tužbi pozvao.

15. Tužitelj se očitovao na navode tuženika u pogledu zastare te je istakao da je Građanski odjel VSRH na sjednici 30. siječnja 2020. godine donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva. Pravnim shvaćanjem pomaknut je trenutak početka tijeka zastare za zastarijevanja povrata ispunjenog i to u korist stranke koja je ispunila ništetni ugovor. Prema pravnom shvaćanju VSRH zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora.

16. Tijekom postupka provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dajani Vuković iz Osijeka, a na prijedlog tužitelja.

17. Iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka proizlazi da prema podacima iz prvog otplatnog plana, visina anuiteta je iznosila 324,76 CHF mjesečno, a tečaj prilikom korištenja kredita je iznosio 4,679202 kn za jedan CHF, pa je visina mjesečne obveze iznosila 324,76 CHF. Prilikom prijevremene otplate kredita je nedospjela glavnica prema prvom otplatnom planu iznosila 1.600,32 CHF ili 7.488,22 kn. Kroz razdoblje otplate kredita se visina kamatne stope mijenjala od 6,45% godišnje do 7,75% godišnje. Izračunata tečajna razlika za razdoblje od 1. siječnja 2009. godine do 14. ožujka 2012. godine iznosila je 2.480,44 EUR. Vještakinja je svoje izračune prikazala i tabelarno kako je to vidljivo na strani 77-82 spisa. Vještakinja je navela da su zakonske zatezne kamate na svakomjesečnu obračunatu razliku nastale primjenom valutne klauzule, pa sve do konačne otplate kredita iznosile 405,67 EUR.

18. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 20. siječnja 2025. godine uredio tužbeni zahtjev pod točkom II tužbe na način kako je to opisano u izreci presude.

19. Tijekom postupka sud je saslušao tužitelja VM koji je između ostalog izjavio da je odlučio kupiti novi osobni automobil za vlastite potrebe, te se obratio Auto kući Lozić gdje je dogovorio kupnju automobila na kredit. U auto kući su mu rekli da može podići kredit u CHF valuti koja je najpovoljnija i sigurna. U istoj auto kući su mu dali unaprijed sačinjen ugovor na koji on nije mogao utjecati, niti u pogledu valute, niti u pogledu kamate pa ga je prihvatio ne znajući što će se dalje događati, jer su mu početne visine anuiteta bile prihvatljive. Tijekom otplate kredita kamatna stopa i valuta CHF su rasli gotovo dvostruko. Kredit je otplatio u redovnom roku. Banka mu nije slala nikakve obavijesti o promjeni tečaja i kamate. Svu dokumentaciju potrebnu za obradu kredita riješio je putem Auto kuće Lozić. Ugovor o kreditu je išao ovjeriti kod javnog bilježnika i nitko ga nije upozoravao niti napominjao da će doći do porasta anuiteta zbog porasta valute i kamate. Prilikom zaključenja ugovora nije bilo pregovaranja i nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora koji je bio unaprijed pripremljen, već se radilo o tome "uzmi ili ostavi". Tužitelj je izjavio da mu kredit u drugoj valuti nije bio niti ponuđen, te da je znao da će doći do značajnog porasta kamate i valute sigurno ne bi pristao na takav kredit, ili da mu je netko na to ukazao, ali nije bilo nikakvog pregovaranja.

20. Analizirajući sve provedene dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

21. Među strankama je sporno da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, odnosno da li je tuženik na temelju takvih ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada i to na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatom preplaćenih iznosa kredita s osnova tečajne razlike za razdoblje od 1. siječnja 2009. godine do 14. ožujka 2012. godine u iznosu od 2.480,44 EUR.

23. Tuženik neosnovano osporava navode tužitelja gdje se poziva na presude iz odluka u slučaju Franak tvrdeći da se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

24. Tužitelj je osnovano naveo da se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi pravomoćno odlučivalo i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj se pozvao na presudu VTS RH broj Pž-7129/2013 i VTS RH broj Pž-6632/2017 iz kojih proizlazi da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

25. Prije i u vrijeme zaključena predmetnih ugovora, Banke nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

26. Vrhovni sud RH (VSRH) je odlukama Revt-249/2014 i Rev-2245/2017 od 20. 03. 2018.g. u svezi sa promjenjivom kamatnom stopom i ugovorenom valutnom klauzulom u predmetnim ugovornim odnosima utvrdio da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu ništetne.

27. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP) i čl. 96. i 97. ZZP (NN-79/07 i dr.) je propisano da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju se nepoštenima, suprotnim načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, naročito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoj standardnim ugovorom trgovca. Tužitelj je zaključenjem ugovora o kreditu s tuženikom imao status potrošača, pozivom na odredbu čl. 2. ZPP-a.

28. Tuženik osporava i navodi da su pod "pregovaranjem" ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelju kao potrošaču bile razumljive i jasne, a na iste je pristao svojom voljom, te su iste zakonite i nisu zaključene suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

29. Sud smatra da je ovakvo shvaćanje tuženika neosnovano, jer je tuženik imao pripremljen Ugovor na koji tužitelj nije mogao utjecati, niti na visinu kamatne stope, niti promjenjivost kamatne stope, niti na Odluku o valutnoj klauzuli jer se radilo o stereotipnom Ugovoru unaprijed pripremljenom.

30. Tužitelj osnovano ističe i poziva se na primjenu čl. 502.c ZPP i utvrđenja Trgovačkog suda u Zagrebu i VTS u Zagrebu, te VSRH u ranije navedenim odlukama u postupku kolektivne tužbe, te tužitelj nije morao posebno dokazivati u ovom postupku ništetnost, jer je ona utvrđena u ranije navedenim postupcima i odlukama.

31. Tuženik paušalno osporava ništetnost odredbi Ugovora pozivajući na razumljivost, lako uočljivost, jasnost istih odredbi Ugovora kao i volju tužitelja da takve odredbe budu sastavni dio Ugovora, što nije dokazao da se o predmetnim i spornim odredbama Ugovora pregovaralo.

32. Zbog utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi, tužiteljev tužbeni zahtjev je osnovan.

33. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje, te je vještak izvršio izračun preplaćenih anuiteta kredita kako je to navedeno u nalazu vještaka.

34. Vještak je izvršio vještačenje prema prikupljenoj materijalnoj dokumentaciji, te sud smatra da je nalaz vještaka dan objektivno i nepristrano u skladu sa strukom i Zakonom.

35. Tužitelj je svoj konačni tužbeni zahtjev postavio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

36. Tuženik se paušalno protivio – izmjeni tužbenog zahtjeva, ali sud smatra da je ovakva preinaka osnovana i u skladu s odredbom čl. 186. i 193. st. 1. i 2. ZPP-a (NN 53/91, 91/92…148/11 i 70/19) odnosno da tužitelj može preinačiti do zaključenja glavne rasprave, jer bez svoje krivnje nije ju mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka pa unatoč protivljenju tuženika sud je dopustio ovakvu preinaku jer smatra da je ista bitna za konačno rješenje ovoga spora.

37. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženika, smatrajući da je zastara počela teći iz početka, a sve prema pravnom shvaćanju VSRH u odluci posl. br. Rev-2245/2017 od 20. veljače 2018. godine, jer je tužba podnesena 27. srpnja 2022. godine, te od podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima odnosno opći zastarni rok od pet godina i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF teče od 14. lipnja 2018. godine kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetnima C-776/19 do C-782/19 kao i objedinjenom pravnom shvaćanu VSRH broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. godine.

38. U konkretnom slučaju radi se o stjecanju bez osnove i to zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i nepošteni stjecatelj je dužan platiti i zakonske zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Vještak je izračunao razliku na dan dospijeća svakog anuiteta koji je ugovoren kao drugi dan u mjesecu, te tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u izreci presude.

39. Prema čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog čl. propisano da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

40. Prema st. 3. istog čl. obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

41. Tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedene ništetne odredbe u smislu čl. 1111. ZOO kao stjecatelju bez osnove, zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svake pojedine pretplate sukladno čl. 1115. ZOO, jer je tužena u pogledu primljenih iznosa pretplate nesavjesni stjecatelj, budući je riječ o stjecanju temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koju je u ugovor unijela sama tužena svjesna o kakvim se odredbama radi, a na koje odredbe tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati.

42. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu to se odluka o parničnim troškovima temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a, te je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi stvarno nastale parnične troškove koji se sastoji od troškova tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sastava dva obrazložena podneska svaki po 200,00 EUR, sastava dva podneska po 50,00 EUR, dva ročišta svako po 200,00 EUR što čini iznos od 1.100,00 EUR uz pripadajući PDV od 275,00 EUR, te trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja od 400,00 EUR, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, pristojba na presudu od 71,27 EUR što ukupno čini troškove od 1.872,81 EUR.

43. Sud je odobrio troškove u skladu s odvjetničkom tarifom i stvarno nastalim troškovima.

44. Slijedom naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Našice, 22. travnja 2025. godine

S U T K I NJ A

Anica Wolf

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude. Ista se podnosi putem ovoga suda, a odlučuje nadležni Županijski sud.

Presuda je javno objavljena 22. travnja 2025. godine.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužitelja

2. Punomoćniku tuženika