REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 4028/23-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Jošku Dujmovu, odvj. u Kaštel Lukšiću protiv tuženika AXFINA CROATIA d.o.o. ZAGREB, OIB: 36629391168, Ulica Damira Tomljanovića Gavrana 13, zastupanog po pun. iz odvj. društva Jujnović Lučić Marković u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave dana 5. ožujka 2025. g. u prisutnosti zamjenika pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 22. travnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Proglašava se nedopuštenom ovrha odnosno pljenidba i prijenos novčanih sredstava na računu tužitelja PU OIB: [osobni identifikacijski broj], po zahtjevu tuženika AxFina Croatia d.o.o. Zagreb, OIB: 36629391168, podnesenog FINA-i 28. srpnja 2023. g. za izravnu naplatu novčane tražbine temeljem zadužnice ovjerene od javnog bilježnika Joška Stanojevića broj OV-5570/05 od 20. rujna 2005. g.''.

II.Dužan je tužitelj u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos od 1.875,00 EUR.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 22. rujna 2023. g. podnio ovom sudu tužbu navodeći da je zaključkom ovog suda broj Ovrv-1443/23 od 15. rujna 2023. g. upućen pokrenuti parnicu protiv tuženika radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa u postupku koji se vodi kod Financijske agencije (FINA-e) po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika kao ovrhovoditelja na temelju ovršne isprave-zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Joška Stanojevića, broj ovjere OV-5570/05 od 20. rujna 2005. g. Tuženik da je dana 28. srpnja 2023. g. podnio FINA-i zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine tuženika prema tužitelju temeljem navedene zadužnice iz koje da je vidljivo da tražbina iz zadužnice u iznosu od 18.574,50 EUR dospijeva odmah poslije njenog izdavanja, dakle 20. rujna 2005. g., dok je ovrhovoditelj zahtjev za izravnu naplatu temeljem zadužnice podnio FINA-i 28. srpnja 2023. g., odnosno nakon što je protekao opći zastarni rok od pet godina, a također i zastarni rok od deset godina iz odredbe čl. 233. st. 1. ZOO-a. U konkretnom slučaju zadužnica u kojoj je potpis izdavatelja samo ovjeren da predstavlja privatnu ispravu pa da je nakon proteka roka od pet godina (čl. 225. ZOO-a) zadužnica izgubila svoju djelotvornost, dok se na zadužnice koje su potvrđene od javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od deset godina (čl. 233. ZOO-a) Stoga je istaknut prigovor zastare naplate predmetne tražbine, jer je protekao petogodišnji zakonski rok u kojem tuženik može tražiti prisilnu naplatu temeljem citirane zadužnice. Predloženo je donošenje presude kojom će se proglasiti nedopuštenom ovrha odnosno pljenidba i prijenos novčanih sredstava na računu tužitelja po zahtjevu tuženika podnesenom FINA-i 28. srpnja 2023. g. za izravnu naplatu novčane tražbine temeljem zadužnice ovjerene od javnog bilježnika Joška Stanojević broj OV-5570/05 od 20. rujna 2005. g.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu obavještavajući sud, uvodno, da je Ugovorom o ustupu i prijenosu prava i tražbina od 10. ožujka 2013. g., sklopljenog između t.d. Offcut d.o.o., OIB: 55525619967 (ranije:

Volksbank leasing d.o.o., VB leasing d.o.o., Vantage leasing d.o.o., Vantage leasing d.o.o. u likvidaciji), kao ustupitelja, i tuženika, kao primatelja, na tuženika preneseno novčano potraživanje koje je t.d. Offcut d.o.o. imalo prema tužitelju temeljem navedene zadužnice, a sukladno uvjetima navedenim u predmetnom Ugovoru. Nadalje, da nije sporno da je tuženik dana 28. srpnja 2023. g. podnio zahtjev za izravnu naplatu, odnosno reaktivaciju zadužnice na FINA-i, čime da je prekinuta zastara. Obzirom da je novčano potraživanje s osnove zadužnice pripadalo društvu Offcut d.o.o., da je to t.d. dana 30. travnja 2007. g. FINA-i podnijelo zahtjev za izravnu naplatu temeljem iste zadužnice, a koja osnova za plaćanje je bila neprekidno aktivna od dana podnošenja, dakle od 30. travnja 2007. g., sve do 13. travnja 2023. g., kada je prvi put bila isknjižena s FINA-e zbog nemogućnosti izvršenja temeljem odredbe čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Dakle, da je zastara prvi put prekinuta dana 30. travnja 2007. g. kada je t.d. Offcut d.o.o. podnijelo FINA-i zahtjev za izravnu naplatu, odnosno vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi ostvarenja tražbine, a koji prekid da je trajao do 13. travnja 2023. g. kada je okončana izvansudska ovrha pred FINA-om iz naprijed navedenog razloga te drugi put dana 28. srpnja 2023. g. kada je i sam ovrhovoditelj podnio drugi zahtjev za izravnu naplatu. Stoga da zastara nije mogla ni nastupiti obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u zakonom određeni rok za zastaru (dakle vrijeme proteklo od dospijeća tražbine 20. rujna 2005. g. do 30. travnja 2007. g. te vrijeme proteklo od datuma zadnjeg isknjiženja zadužnice kao osnove za plaćanje s FINA-e 13. travnja 2023. g. do ponovne reaktivacije te iste zadužnice dana 28. srpnja 2023. g. da se ne uračunava u zastarni rok), pa da nije protekao niti opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, a niti zastarni rok iz odredbe čl. 233. st. 1. ZOO-a. Opreza radi, napomenuto je da se, prema odredbi čl. 32. st. 1. Ovršnog zakona ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije naznačena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Stoga da prvi prekid zastare izvršen podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu temeljem zadužnice 30. travnja 2007. g. ima učinak i prema novom ovrhovoditelju, odnosno tuženiku.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o ustupu i prijenosu prava i tražbina od 10. ožujka 2023. g. s prilogom 1., izvatka iz sudskog registra i predmeta ovog suda broj Ovr-1443/23.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet postupka predstavlja zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe odnosno pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava na računu tužitelja koju je tuženik pokrenuo podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu kod FINA-e dana 28. srpnja 2023. g., a na temelju zadužnice ovjerene od strane javnog bilježnika Joška Stanojevića OV-5570/05 od 20. rujna 2005. g.

Zaključak ovršnog suda o upućivanju tužitelja u parnicu broj Ovr-1443/23 od 15. rujna 2023. g. donesen je temeljem odredbe čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje OZ), koji Zakon je bio u primjeni u vrijeme podnošenja prijedloga tužitelja za odgodu ovrhe i proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim po zahtjevu za izravnu naplatu, prema kojoj ako ovršenik izjavi žalbu iz razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. do 11. OZ-a, a ovrhovoditelj ospori osnovanost tih razloga ili se ne očituje u roku od 8 dana, sud prvog stupnja donijet će posebno rješenje kojim će ovršenika uputiti pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Stoga je predmetni zaključak trebalo smatrati rješenjem koje je bio dužan donijeti ovršni sud. Tužitelj je upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja izravne naplate nedopuštenom zbog razloga: da je nastupila zastara potraživanja ovrhovoditelja prema ovršeniku. Radi se o razlogu iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a.

Iz pribavljenog predmeta ovog suda broj Ovr-1443/23 proizlazi:

-da je tuženik podnio zahtjev za izravnu naplatu FINA-i 28. srpnja 2023. g. radi naplate tražbine tuženika temeljem zadužnice broj OV-5570/05 od 20. rujna 2005. g.,

-da je Ugovorom o ustupu i prijenosu prava i tražbina od 10. ožujka 2023. g., sklopljenog između t.d. Offcut d.o.o., OIB: 55525619967 (ranije: Volksbank leasing d.o.o., VB leasing d.o.o., Vantage leasing d.o.o., Vantage leasing d.o.o. u likvidaciji), kao ustupitelja, i tuženika, kao primatelja, na tuženika preneseno novčano potraživanje koje je t.d. Offcut d.o.o. imalo prema tužitelju temeljem navedene zadužnice,

-da je novčano potraživanje s osnove zadužnice ranije pripadalo t.d. Offcut d.o.o. Zagreb te da je ta pravna osoba dana 30. travnja 2007. g. podnijela FINA-i zahtjev za izravnu naplatu temeljem te zadužnice,

-da je osnova za plaćanje, prema navodima ovrhovoditelja koje je ponovio i u ovom postupku kao tuženik, bila neprekidno aktivna od dana podnošenja, dakle 30. travnja 2007. g. do 13. travnja 2023. g., kada da je prvi put isknjižena s FINA-e zbog nemogućnosti izvršenja temeljem odredbe čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 68/18, 2/20, 46/20 i 47/20, dalje ZPONS).

Prema odredbi čl. 33. st. 1. ZPONS-a Agencija je dužna u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona prestati izvršavati osnove za plaćanje koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona ispunjavaju uvjet iz odredbe čl. 12. st. 1. tog Zakona, odnosno one koje se ne naplate od ovršenika fizičke osobe u cijelosti.

Ovršnu ispravu predstavlja zadužnica od 20. rujna 2005. g. Radi se o zadužnici koja je sastavljena temeljem odredbi danas nevažećeg Ovršnog zakona (Narodne novine broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05) koji je bio na snazi u trenutku sastavljanja zadužnice. Prema odredbi čl. 183. st. 1. tog Zakona dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banke te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate. Dakle, u trenutku sastavljanja zadužnice nije bila potrebna potvrda javnog bilježnika odnosno solemnizacija privatne isprave da bi se radilo o valjanoj ovršnoj ispravi.

U odnosu na takvu ispravu u primjeni je pravni stav sedme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (7/18) održane 19. studenoga 2018. g. koji glasi: Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. g. prema Ovršnom zakonu iz Narodnih novina broj 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz odredbe čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).

Prema mišljenju tuženika zastara u konkretnom slučaju počinje teći od dana izdavanja zadužnice te je došlo do prekida zastare podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu pravnog prednika tuženika dana 30. travnja 2007. g., odnosno vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi ostvarenja svoje tražbine, a koji prekid da je trajao do 13. travnja 2023. g. kada je okončana izvansudska ovrha pred FINA-om te je došlo do prekida zastare i drugi put dana 28. srpnja 2023. g. kada je i sam tuženik kao ovrhovoditelj podnio drugi zahtjev za izravnu naplatu. Tuženik je zaključio da zastara nije mogla nastupiti obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u zakonom određeni rok za zastaru.

Tuženik se time zalagao za primjenu odredbe čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno odmah od slijedećeg dana nakon izdavanja zadužnice, što je za računanje zastarnog roka najnepovoljnije za tuženika i što je sud, stoga, prihvatio.

Što se tiče prekida zastare, po ocjeni ovog suda radnja podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu FINA-i predstavlja radnju vjerovnika poduzetu s ciljem utvrđivanja i naplate te ima učinak prekida zastare.

Radi se o postupku izravne naplate koji je reguliran odredbama čl. 209. do 213. OZ-a te postupku zapljene računa na temelju zadužnice i bjanko zadužnice reguliranom odredbama čl. 214. i 215. OZ-a.

Prema odredbi čl. 209. OZ-a ako ovrhovoditelj izravno zatraži od Agencije da na temelju ovršne odluke domaćeg suda ili upravnog tijela koje imaju potvrdu ovršnosti, ovršne nagodbe sklopljene pred domaćim sudom ili upravnim tijelom, ovršne nagodbe postignute u postupku mirnog rješenja spora na temelju članka 186.a Zakona o parničnom postupku, zadužnice, bjanko zadužnice, naloga za plaćanje Hrvatske radiotelevizije s potvrdom o ovršnosti, europskog ovršnog naslova, europskog platnog naloga, a koje glase na ispunjenje određene novčane tražbine ili obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine provede naplatu te tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za izravnu naplatu, Agencija će postupiti kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud.

Iako je potraživanje iz zadužnice apstraktno i služi osiguranju drugog potraživanja, u ovom slučaju Ugovora o leasingu broj 14895 od 20. rujna 2005. g. te iako se rokovi zastare ne računaju od dana izdavanja zadužnice već od dana kad su dospjele neplaćene rate iz Ugovora o leasingu, sam tuženik predložio je da se početak tijeka zastare računa od dana izdavanja zadužnice, pa je sud zastaru računao počevši od tog dana.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 241. ZOO, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je stoga radnjom podnošenja zadužnice na naplatu od strane ranijeg vjerovnika, koja predstavlja radnju kojom vjerovnik pokušava ostvariti svoju tražbinu, došlo do prekida zastara. Taj postupak nije završio na način da je raniji vjerovnik odustao od radnje koju je poduzeo (odredba čl. 242. st. 1. ZOO-a), niti je vjerovnikov zahtjev bio odbačen ili odbijen (odredba čl. 242. st. 2. ZOO-a) nego je došlo do prestanka izvršavanja izravne naplate po samom Zakonu, a kako je to sud već naveo citirajući odredbe ZPONS-a. Stoga se ne može smatrati da prekid zastare nije ni nastupio.

Ne radi se ni o slučaju iz odredbe čl. 243. ZOO-a koja govori o situaciji kada je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojeg drugog uzroka koji se ne tiču biti stvari, jer, prije svega, zahtjev ranijeg vjerovnika nije odbačen, a i da je odbačen ne bi se radilo o uzroku koji se ne tiče biti stvari nego upravo suprotno: uzroku koji je izravno vezan za bit stvari: o insolventnosti dužnika.

U slučaju prekida zastare, a prema odredbi čl. 245. st. 1. ZOO-a, nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Prema st. 3. u vezi sa st. 4. ovog čl. kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe, a upravo je to uzrok prekida u konkretnom slučaju, zastara počinje teći iznova od dana okončanja tog postupka te se navršava kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta (st. 5.).

To znači da je novi petogodišnji zastarni rok za potraživanje osigurano zadužnicom koje je predmet ovog postupka počeo teći okončanjem postupka pokrenutog od strane ranijeg vjerovnika zahtjevom od 30. travnja 2007. g., a koji je okončan najranije stupanjem na snagu ZPONS-a odnosno 4. kolovoza 2018. g., pa je, podnoseći novi zahtjev za izravnu naplatu 28. srpnja 2023. g. tuženik poduzeo radnju naplate potraživanja preuzetog ugovorom o cesiji (odnosno Ugovorom o o ustupu i prijenosu prava i tražbina od 10. ožujka 2023. g.) unutar novog petogodišnjeg zastarnog roka, pa je razlog radi kojeg je tužitelj zatražio proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa sredstava u postupku izravne naplate koji je tuženik pokrenuo pred FINA-om na temelju zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Joška Stanojevića pod brojem OV-5570/05 od 20. rujna 2005. g. neosnovan jer nije nastupila zastara potraživanja.

Sud je raspravio prigovor zastare i za slučaj da se ne prihvati navod tuženika da je prekid zastare trajao do 13. travnja 2023. g. kada je okončana izvansudska ovrha pred FINA-om pokrenuta zahtjevom za izravnu naplatu ranijeg vjerovnika od 30. travnja 2007. g. već da se, kao najnepovoljnije za tuženika, okončanje tog postupka veže uz stupanje na snagu ZPONS-a, pa je ocijenjeno da ni u tom slučaju nije došlo do nastupa zastare.

Stoga je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), a budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor pa je tužitelja trebalo obvezati na plaćanje troškova postupka kojima je bio izložen tuženik.

Tuženiku je trebalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu i zastupanja na ročištima od 24. listopada 2024. g. i 5. ožujka 2025. g. po 250 bodova (ukupno 750 bodova), što uz vrijednost boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) daje iznos od 1.500,00 EUR koji je trebalo uvećati za zatraženi PDV i tako dobiti iznos od 1.875,00 EUR koji predstavlja trošak kojem je bio izložen tuženik i kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude.

U Splitu, 22. travnja 2025. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).