Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-489/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužiteljice GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Vujičiću, odvjetniku u Puli, protiv tužene Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. ožujka 2025. godine u prisutnosti pun. stranaka, dana 22. travnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podnesaka tužiteljice od 22. travnja 2024. godine i 30. rujna 2024. godine, u odnosu na točke I. i III. tužbe.

i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320da tužiteljici GE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 13.806,82 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 0,31 eura počevši od dana koji slijedi danu 01.12.2004. godine do isplate;

- 619,72 eura počevši od dana koji slijedi danu 20.03.2012. godine do isplate;

- 109,90 eura počevši od dana koji slijedi danu 22.08.2012. godine do isplate;

- 118,27 eura počevši od dana koji slijedi danu 13.09.2012. godine do isplate;

- 322,20 eura počevši od dana koji slijedi danu 29.10.2012. godine do isplate;

- 179,23 eura počevši od dana koji slijedi danu 04.02.2012. godine do isplate;

- 1.058,48 eura počevši od dana koji slijedi danu 28.03.2013. godine do isplate;

- 326,87 eura počevši od dana koji slijedi danu 06.06.2013. godine do isplate;

- 553,54 eura počevši od dana koji slijedi danu 20.12.2013. godine do isplate;

- 58,82 eura počevši od dana koji slijedi danu 07.04.2015. godine do isplate;

- 104,85 eura počevši od dana koji slijedi danu 07.05.2015. godine do isplate;

- 104,79 eura počevši od dana koji slijedi danu 08.06.2015. godine do isplate;

- 104,79 eura počevši od dana koji slijedi danu 08.04.2015. godine do isplate;

- 104,80 eura počevši od dana koji slijedi danu 07.08.2015. godine do isplate;

- 104,98 eura počevši od dana koji slijedi danu 07.09.2015. godine do isplate;

- 4.259,59 eura počevši od dana koji slijedi danu 30.09.2015. godine do isplate;

- 5.675,68 eura počevši od dana koji slijedi danu 30.09.2015. godine do isplate po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je: Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102116541, s nadnevkom: 16. studenog 2004. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženoj Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici GE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 813,84 EUR, na ime stečenog bez osnove uslijed terećenja Tužitelja za ništetnu naknadu obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana koji slijedi danu: 30. studenoga 2004. godine do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženoj da tužiteljici nadoknadi prouzročeni parnički trošak u iznosu 4.917,81 eura u roku od 15 dana od presuđenja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO, obračunatoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 14. lipnja 2023. godine pod gore označenim poslovnim brojem zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tužene, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu sklopljenog 16. studenoga 2004. godine između stranaka u postupku u kojoj se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1% od iznosa kredita uz restitucijski zahtjev isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi iz istog ugovora o kreditu o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF i isplate naknade za obradu zahtjeva i odobrenja kredita.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da su tužiteljica i tužena sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102116541 dana 16. studenoga 2004. godine uz Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 22. studenoga 2004. godine, solemnizirano kod javnog bilježnika Rina Zuića 25. studenoga 2004. godine pod brojem: OU-750/04 (dalje u tekstu: Ugovor);

- da predmetni Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga da je valutna klauzula ništetna, a usprkos tome tužena da je teretila tužiteljicu s pozivom na valutnu klauzulu;

- da je tužena tužiteljici po ugovoru zaračunala i naplatila naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita;

- da tužena nije imala pravo tužiteljici zaračunati i naplatiti ovu naknadu iz razloga što je ugovor ništetan u dijelu u kojem je uglavljeno pravo tužene da tužiteljici zaračuna i naplati naknadu;

- da je ugovor u tom dijelu ništetan jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te kao ugovorna strana nije predlagala ni sastavljala ugovor;

- da je ugovor u cijelosti pripremila i predložila tužena, a prilikom sklapanja ugovora se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj ugovora, pa je tužiteljici terećenjem za naknadu stavljena u znatnom neravnopravniji položaj u odnosu na tuženu pa i sud eventualno sporne odredbe i dužan tumačiti u korist tužiteljice;

- da se upućuje na odredbu čl. 81., čl. 87,. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), čl. 6., čl. 96., čl. 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), čl. 41., čl. 49., čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), te čl. 295., čl. 296., čl. 320., čl. 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske unije;

- da je po naprijed opisanom postupanju tužena tužiteljici pričinila štetu, a sebi stekla korist bez osnove stoga je tužena, koja je sastavila ugovor, dužna vratiti tužiteljici stečeno bez osnove zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od dana stjecanja.

1.2. Slijedom prednjih navoda predlaže se sudu naložiti tuženoj isplatu stečenog bez osnove s obzirom na ništetnu odredbu iz ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF nadalje, utvrditi ništetnim odredbu iz ugovora kojom se ugovara naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1% od iznosa kredita uz isplatu stečenog i bez osnove i za ovaj ništetan dio ugovora uz naknadu parničnog troška.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 27. studenoga 2023. godine (list 67-90) osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti ističući: prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor zastare, osporavajući tužitelju status potrošača uz prigovor radi prijeboja, a sve uz sljedeće navode:

- da je čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102116541 od dana 16. studenoga 2004. godine za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke čime da su ugovorne strane potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. ZPP-a;

- da sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci;

- da je tužiteljica dostavila nepotpunu tužbu to imajući u vidu da bi bilo riječi o stupnjevitoj tužbi ukazuje se da u konkretnoj situaciji to nije primjer pa se predlaže sudu sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a naložiti tužiteljici da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koju tužbom zahtjeva, podredno da tužbu odbaci;

- da odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti;

- da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju;

- da su sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu dana 04. ožujka 2016. godine parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da je Sud EU odlukom od 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20 iznio stav da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na osnovni ugovor pa eventualan povrat koristi koju je tuženik neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredbi iz osnovnog ugovora ne može biti uređen odredbama Direktive (nemogućnost primjene Direktive ratione temporis obzirom na stupanje Republike Hrvatske u EU tek 2013. godine, a Direktiva 93/13 je donesena u travnju 1993. godine);

- da je dana 04. ožujka 2020. godine u oglednom postupku posl.br Gos-1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno rješenje kojim je VSRH odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli”;

- da VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka/aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH;

- da prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15;

- da VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera;

- da slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15;

- da u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama;

- da su odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu;

- da je zaključak Suda EU da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora;

- da se navedeni stav ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima;

- da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer je tuženik informacije objavljivao u reklamnim materijalima i oglasima;

- da je tužena potrošačima pa tako i tužiteljici prilikom savjetovanja u bankama predočavao i uručivao obrasce u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama, a u svim poslovnicama Banke svakodnevno je bilo moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke;

- da je tužena tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina: jasno i nedvojbeno istaknutom posebnom odredbom "valutna klauzula" u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste Banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnica kredita upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja, odnosno da informacije pojma valutne klauzule su objavljene u tekstu naslovljenom: "informacije, pojam, valutna klauzula i rizici", a isto objašnjeno i u brošuri Hipotekarni krediti uz prilog grafičkog prikaza kretanja tečaja CHF, EUR i USD;

- da iz svega navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tužene tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak;

- da tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF, a tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama;

- da odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju je strogo reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti);

- da je i banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita pa i slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama;

- da tužena smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu;

- da je neživotno i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik, a osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke tako i općenito, a takve obavijesti je banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužiteljici kako je ranije opisano;

- da su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tužena dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja;

- da je svakoj osobi, a ne samo tužiteljici, trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita, a isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužiteljicu je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta;

- da je tužena prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bila u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tužena je bila dužna obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan;

- da se tužena međutim radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodila i Direktivom Vijeća Europske zajednice 93/137EEZ od 05. travnja 1993. godine koja u prilogu sadrži tzv. "sivu listu" od 19 ugovornih odredaba koje bi se mogla smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbi čl. 97. ZZP-a;

- da je jedan od osnovnih ciljeva Direktivne 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijanje odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora;

- da kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, tužena ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu, pa neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, da to ne znači da ih sud treba zanemariti, te da prema njima postupanje tužene nije nepošteno;

- da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku 1,00 % a iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe;

- da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive;

- da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo;

- da je tako odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo;

- da je o naplati naknade za obradu kredita tužiteljica bila upoznata tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da su službenici banke koji su ugovarali ovaj kredit s tužiteljicom, tužiteljici jasno iskomunicirali da postoji obveza na plaćanje takve naknade za obradu kredita;

- da je u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužiteljici bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Uvjeta stambenih kredita u poslovanju s građanstvom primjenjivih od 01. travnja 2004. godine, a u kojem se jasno navodi da naknada za obradu kredita iznosi 1,00%;

- da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl.

- da je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran;

- da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama;

- da je zaključak Suda EU da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora;

- da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa);

- da je i ovo potraživanje tužiteljice u zastari jer je naknada naplaćena 30. studenoga 2004. godine pa ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja;

- da kako je potraživanje tužiteljice zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužiteljica u potpunosti neosnovano traži isplatu te pri tom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata jer ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem tužbe postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim;

2.2. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

3. Podneskom od 12. veljače 2024. godine (list 324-332) tužiteljica se očitovala na navode iz odgovora na tužbu tuženice osporavajući prigovor mjesne nenadležnosti, a sve kako je odredba čl. 14. st. 1. Ugovora nepoštena ugovorna odredba u okviru Zakona o zaštiti potrošača iz razloga što je ugovor pripremila i predložila tužena, a o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s obzirom ju je unaprijed formulirala tužena kao trgovac, a time tužiteljici nametnuti znatno veći financijski troškovi s obzirom da bi ista morala putovati iz mjesta prebivališta u [adresa] na Općinski sud u Rijeku i natrag, a time osim financijskog napora izazvan i vremenski napor. Navedeno stajalište da je zauzeto na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 12. studenoga 2020. godine, kada se potvrđuje da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tužene (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Pored navedenog, s obzirom se radi o potrošačkom sporu tužitelj kao potrošač ima u okviru čl. 19.l i dr. ZPK pravo iniciranja sudskog postupka pred sudom njegova prebivališta kakvo stajalište je potvrdio Vrhovni sud RH u odluci posl.br. Gr1-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. godine.

3.1. Glede osporavanja tužiteljičinog svojstva potrošača ističe se da je iz ugovora jasno vidljivo da se radi o potrošačkom ugovoru s obzirom je tužiteljica kredit podigla u svojstvu fizičke osobe izvan svoje poslovne djelatnosti, a ne kao kakav obrtnik ili ispred kakve pravne osobe. Pri tome da je za tumačenje svojstva potrošača irelevantno na koji način bi tužiteljica eventualno kasnije koristila ili raspolagala svojim pravom vlasništva. Tužiteljičino svojstvo potrošača da je dodatno potvrđeno i okolnošću da je tužena, postupajući po obvezi iz odredbi ZID ZPK ponudila konverziju, koja zakonska obveza je tuženoj nametnuta isključivo u odnosu na potrošačke ugovore kakav je i ovaj.

3.2. U odnosu na osporeni pravni interes tužiteljice za ovu tužbu s obzirom je provedena konverzija tužiteljica tvrdi da ista nije od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari jer se konverzija prema ZID ZPK odnosi isključivo na ugovorne obveze, a tužbom se traži nešto posve drugo - ispunjenje samostalne izvanugovorne obveze tužene prema tužiteljici, proizašle iz tuženikova stjecanja bez osnove. Drugačije tumačenje bi bilo protivno zakonu s obzirom da ZPK u čl. 19.e st. 9 izričito zabranjuje konverzijom "postavljati dodatne uvjete kojima bi se potrošaču derogirala njegova druga prava", uključivo pravo potraživanja prema tuženoj po izvanugovornoj osnovi. Stoga, s obzirom je među strankama nesporno da tužena nije udovoljila tužbenom zahtjevu i ispunila dužnu činidbu, niti je spomenuta izvanugovorna obveza prestala na neki drugi način predviđen odredbama glave VII. ZOO-a, i dalje vrijedi aksiom: ako je obveza tužene nestala, a nije prestala, i dalje postoji. Pri tome da treba uzeti u obzir da konverzija prema ZPK nije isto što i konverzija po ZOO, jer konverzijom prema ZPK mijenja se postojeći ugovor, dok konverzija u smislu ZOO isključuje bilo kakvu izmjenu prvobitnog ugovora. Da predmetnom tužbom tužiteljica niti zahtjeva utvrđenje sporazuma o konverziji ništetnim ili nepostojećim već je predmet tužbe nešto sasvim drugo, pa stoga niti odluka VS RH u oglednom postupku Gos-1/2019 nije primjenjiva na ovu stvar. Ništetnost valutne klauzule da je pravomoćno utvrđena odlukom VTS RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, u kolektivnoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a to potvrđeno i od strane VS RH u revizijskoj odluci Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine. Pravni učinci pravomoćnog utvrđenja u tom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača da obvezuju stranke i u ovoj, individualnoj stvari. Ništetnost valutne klauzule ima za posljedicu da je tužena dužna vratiti tužiteljici sve što je primila po osnovi višeg tečaja od početno primijenjenog tečaja po ugovoru.

3.3. U odnosu na naknadu ističe se da je tužena u svojim izlaganjima učinila nespornim da bi se naknada odnosila na trošak obavljanja poslovne djelatnosti tužene, kao financijsko-kreditne institucije, ne i na kakve drugačije tuženici nastale opravdane troškove. Tužena kao financijska i kreditna institucija da je naplatila tužiteljici s jedne strane kamatu kao cijenu odobrenog kredita, a pored toga, naplatila je i naknadu, koja se nesporno u cijelosti odnosi na djelatnost tužene da tužiteljici odradi i odobri kredit. Slijedom navedenog, da ispada kako sav trošak ugovaranja kredita snosi tužiteljica, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala ugovor. Konačno, tužiteljica osporava stav tužene da ne bi bila dužna platiti zatezne kamate od dana svakog pojedinog neosnovanog stjecanja s obzirom da je nepoštenost postupanja tužene pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu pa je takva obveza nesporna primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a kao i što osporava prigovor zastare kao neosnovan.

4. Podneskom od 12. veljače 2024. godine (list 387-392) tužena se dopunski očitovala na navode iz tužbe ističući prigovor radi prijeboja - manje plaćenih iznosa s osnove tečaja u ukupnom iznosu od 1.812,48 eura, potražujući i zakonske zatezne kamate na svakomjesečni iznos negativnih tečajnih razlika, to predlaže sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tužene sa tražbinom tužiteljice, a ukoliko bi visina bila sporan da se na tu okolnost provede financijsko vještačenje.

5. Prije zaključenja prethodnog postupka, na pripremnom ročištu održanom dana 24. travnja 2024. godine (nakon dostavljene dokumentacije od strane tužene), podneskom od 22. travnja 2024. godine (list 437-438) tužiteljica je uskladila kondemnatorne zahtjeve iz tužbe u točki I. u odnosu na restitucijski zahtjev isplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 13.000,00 EUR i u točki IV. tužbe po osnovi ništetnosti odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu zahtjeva i odobrenja kredita u iznosu od 813,84 EUR, a koje visine su ponovno korigirane po provedenom vještačenju podneskom od 30. rujna 2024. godine.

6. Sud je dopustio preinaku tužbe iz podneska tužiteljice od 22. travnja 2024. godine, s obzirom je riječ o preinaci koja je uslijedila do zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu od 24. travnja 2024. godine, a sve primjenom odredbe čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP).

6.1. Sud je dopustio i preinaku tužbe iz podneska tužiteljice od 30. rujna 2024. godine kojoj se tužena usprotivila i istakla prigovor zastare na preinačeni (povišeni) dio od 806,82 eura. Ovdje valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 2. ZPP-a kojom je propisano, da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužiteljica zbog opravdanih razloga nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to je bez svoje krivnje nije mogla postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku dopustio.

6.2. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tužene neosnovan.

7. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Ugovora o kreditu i Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (list 5-13);

- uvidom u pregled prometa po partiji kredita (list 16-31, 139-154);

- uvidom u otplatni plan (list 32-36, 39-42, 44-47, 49-52, 56-60, 220-224);

- čitanjem obavijesti o usklađivanju kamatne stope (list 37-38, 43, 48, 53-54, 61-63);

- uvidom u promidžbeni materijal kredita CHF (list 91-120);

- čitanjem Aneksa broj 1 Sporazuma o osiguranju od 04. ožujka 2016. godine (list 206- 209);

- čitanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu-konverzija od 04. ožujka 2016. godine (list 212-215);

- uvidom u izračun konverzije (list 216-219);

- uvidom u obrazac za prihvat izračuna konverzije (list 225-227);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 12. rujna 2024. godine (list 447-465);

- čitanjem podataka Turističke zajednice Grada Rovinja: rješenja o kategorizaciji i prijava gostiju (list 580-586);

- čitanjem podataka porezne uprave (list 592);

- saslušanjem svjedokinje RE na ročištu od 23. siječnja 2025. godine (list 565-566);

- saslušanjem vještaka Dinka Brajnovića, dipl. oec. na ročištu od 23. siječnja 2025. godine (list 566-567);

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 23. siječnja 2025. godine (list 567-569).

8. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj se s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplate pojedinačno mjesečni utvrđeni iznosi preplate uvećano za zakonske zatezne kamate od dospijeća do isplate, razliku nedospjele glavnice koju je tužena utvrdila pogrešno prilikom izračuna konverzije, i utvrđeni manjak u postupku konverzije, te da se utvrdi ništetnom odredba o ugovorenoj naknadi za obradu kredita, tzv. ulazna naknada uz isplatu plaćenog iznosa na ime te naknade.

10. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor, dana 16. studenoga 2004. godine sklopili ugovor o kreditu za iznos od 122.809,16 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom otplate od 360 mjeseci i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja bila 4,99% godišnje;

- da su stranke sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu dana 04. ožujka 2016. godine, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a na temelju pismenog prihvata izračuna konverzije po tužiteljici kao korisnici kredita kojim Aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te da je čl. 5.2. utvrđeno da nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. godine (kada je konverzija provedena) iznosi 67.760,65 EUR;

- da je u provedenoj konverziji na dan 30. rujna 2015. godine utvrđen manjak u iznosu od 6.120,53 eura (čl. 5.5.3. Ugovora).

11. Sporno je među parničnim strankama:

- mjesna nadležnost ovoga suda;

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu uz naknadno zaključen Aneks broj 1 tom ugovoru od 04. ožujka 2016. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne;

- da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji joj iznos obeštećenja pripada;

- da li tužiteljica ima svojstvo potrošača i da li se, posljedično tomu, radi o potrošačkom ugovoru;

- da li tužena kao banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da li takva odredba ugovora o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa temeljem instituta za stjecanje bez osnove tužiteljica ima pravo i na restitucijski zahtjev;

- da li je osnovan prigovor zastare.

12. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

12.1. U odnosu na mjesnu nadležnost nije sporno da su ugovorne strane odredbom čl. 14. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile za eventualne sporove iz tog ugovora nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. S obzirom na ugovorenu mjesnu nadležnost, uvažavajući činjenicu da se prema tvrdnjama tužitelice radi o potrošačkom sporu, ovaj sud je obvezan ispitati je li prorogacijska klauzula valjano ugovorena. Navedeno, iako tužiteljica nije u tužbi istaknula prigovor nevaljanosti prorogacijske klauzule, jer već činjenica da je tužbu podnio ovom prvostupanjskom sudu, a ne onome čija je nadležnost ugovorena, a iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se radi o potrošačkom sporu, upućuje na potrebu ispitivanja valjanosti ove ugovorne odredbe.

12.2. Obveza nacionalnih sudova da ex offo ispita nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama koja obveza proizlazi iz presude suda Europske unije od 27. lipnja 2000. godine, Oceano Grupo Editorial SA. i Salvat Ediotres SA. protiv Rocio Murciano Quinetoro i drugi, spojeni predmeti C-240/98 i C-244/98, ECLI: EU: C: 2000: 346.

12.3. U podnesku tužiteljice od 12. veljače 2024. godine ista se očituje na prigovor mjesne nenadležnosti tuženice kao neosnovanim ističući kao razlog tome, da se sukladno pravnom shvaćanju VSRH u odluci posl.br. Gr-I-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. godine za spor u vezi s Ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju mjesno je nadležan sud prebivališta potrošača bez obzira na činjenicu da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke.

12.4. U kontekstu ugovorene nadležnosti suda, valja istači sadržaj odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03), kojim je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojim je propisano da ukoliko stranke o ugovornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, već je unaprijed formulirano od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj te je prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, samim tim nepoštena odredba je prema tome i ništetna. Člankom 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom (…). Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12.5. U konkretnom slučaju tužiteljica je potpisala ugovor s tuženom kojeg je tužena unaprijed formulirala i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u Ugovoru o kreditu, a ona kao korisnica kredita nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja Ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane banke, ovdje tužene sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena (cca. 100 km) i vrijednost spora, takva bi ugovorna odredba za tužiteljicu izazvala veće troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna.

12.6. Konačno, na što ukazuje i tužiteljica u svome podnesku u slučaju da među strankama nije ugovorena valjana prorogacijska klauzula, mjesnu nadležnost ovoga suda moguće je zasnovati na temelju odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navedenom odredbom nije propisana isključivo međunarodna nadležnost, već (istovremeno) i mjesna nadležnost sudova, kako jasno proizlazi iz njenog sadržaja, a koja je stupila na snagu 30. rujna 2015. godine.

12.7. Osim toga i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci posl.br. Gr-1-1433/2019-2 od 11. prosinca 2019. godine iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu čl. 19.l ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

13. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa ili kao ovdje, kada sud o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju, a stranke ugovora zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks/Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

13.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

13.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.

13.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks broj 1 ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla potpunog obeštećenja po osnovi ništetnih odredbi o vezanju glavnice uz valutu CHF iz predmetnog ugovora o kreditu, o čemu ovdje sud odlučuje kao o prethodnom pitanju i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

14. Prigovor zastare nije osnovan.

14.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

14.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (zaprimljena na sudu elektronskim putem) u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za CHF, pravomoćna je dana 14. lipnja 2018. godine. Stoga, kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti te presude, a tužiteljica je tužbu podnijela 14. lipnja 2023. godine zaključak je ovoga suda da u odnosu na tužiteljičin restitucijski zahtjev isplate u odnosu na ništetnost valutne klauzule uz koji je glavnica vezana uz CHF, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, još uvijek nije protekao u odnosu na zahtjev isplate preplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

14.4. U odnosu na prigovor zastare koji se odnosi na restitucijski zahtjev glede ništetne odredbe iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu kojim je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita (točka III. tužbe) osnovano tužiteljica osporava i ovaj prigovor navodeći da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom se utvrđuje ništetnost spornih odredbi.

14.5. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kao je to propisano odredbom čl. 361. ZOO/91 (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. ZOO-a (NN 35/05) mada isto propisuje i odredba čl. 215. ZOO/05, time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

14.6. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donosi, povodom spornih pitanja restitucijskog zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećih utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

15. U odnosu na osporeni status potrošača tužiteljici, zaključak je ovoga suda da tužiteljica ima status potrošača jer to proizlazi iz samog ugovora kao hipotekarnog gotovinskog kredita građana koji je tužiteljica kao korisnica kredita i fizička osoba sklopila s tuženom pod uvjetima koje je banka predvidjela za građane kao fizičke osobe.

15.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

15.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

15.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

15.4. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva namjenskog kredita zatražila radi kupnje nekretnine za stanovanje, ona je u trenutku sklapanja ugovora o namjenskom kreditu imala svojstvo potrošača i to svojstvo potrošača zadržala i za vrijeme sklapanja Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 04. ožujka 2016. godine i isto se zadržalo kroz cijelo vrijeme otplate kredita izuzev za turističku godinu 2014. i 2015. kada je radi otplaćivanja mjesečnog anuiteta tužiteljica odlučila iznajmljivati predmetni stan, a ta namjera nije postojala kod uzimanja kredita već je ona postala nužna da bi se kredit redovito otplaćivao. Osim toga, teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio bi na tuženoj, koja nije dokazala da tužiteljica ne bi predmetni ugovor o namjenskom kreditu iskoristila u ugovorenu svrhu.

16. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 16. studenoga 2004. godine pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja: da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

17. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

18. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

19. Odredbom čl. 85. st. 1. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

20. Odredbom 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

21. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) propisano je, da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

22. Tužiteljica se pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine donesenu u postupku protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kojom je odbijena revizija i ovdje tužene kao neosnovane, te u presudi i istog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

23. Ovom parničnom postupku je prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07 (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača - NN 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (koji sadržajno odgovara članku 120. ZZP/14) i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima tužitelj je ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici.

24. Ocjenjujući dijelove ugovornim odredbi iz čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu u kojima se glavnica veže za valutu CHF sud zaključuje, da su dijelom te odredbe za tužiteljicu kao prosječnog klijenta nepoštene i nerazumljive, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, što isti potvrđuje, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

25. Tužiteljica u svome iskazu ukazuje upravo na sve ono što je relevantno za utvrditi primjenom naprijed citiranih odredbi, a s time u svezi da je prihvatila bančinu ponudu kredita u CHF prezentiranu kao najpovoljniju s time da joj nitko nije objasnio zašto je valuta CHF povoljnija, da li postoje i koji su rizici u vezi te valute imajući u vidu da nije zaštićena od HNB-a u odnosu na kunu, kao što to vrijedi za valutu eura. Ukazuje da valutu CHF tada uopće nije poznavala niti koristila i da se za kredit odlučila kako je bankarica o njoj pričala kao stabilnoj valuti i uvjeravala da je to dobar kredit. U odnosu na ugovorenu naknadu za obradu kredita tužiteljica ističe da je njoj rečeno samo da je to obvezatan trošak ne pojašnjavajući na što se on odnosi, koji su to troškovi i zašto se to plaća. U svakom slučaju ni o jednoj odredbi ugovora nije se moglo pregovarati i tražiti izuzetak, priznavši da ni kod javnog bilježnika ništa nije pitala jer je vladala atmosfera da banka diktira bez ikakve mogućnosti pregovaranja.

26. Saslušana svjedokinja RE, za koju tužiteljica potvrđuje da je ista obradila njezin kreditni zahtjev i davala osnovne informacije o kreditu, potvrdila je svoj potpis na predmetnom ugovoru čime pretpostavlja da je istoga i obradila ne prisjećajući se uopće razgovora s klijenticom pa svoje kazivanje temelji na uobičajenim uputama koje je davala općenito klijentima za ovu vrstu kredita za koji tvrdi da je tada bio novi povoljan proizvod pored kredita u valuti EUR. Svjedokinja navodi da nije bilo posebne edukacije za ovu vrstu kredita ali pamti da su postojali tiskani leci dostupni na šalteru na kojima je bilo evidentirano kako se valuta CHF kretala unazad. U odnosu na naknadu za obradu i odobrenje kredita, istaknula je da je svaki klijent za to znao, međutim da se ne sjeća da bi nešto posebno objašnjavala za tu naknadu, odnosno da ni ne zna što bi klijenta trebalo interesirati na što se ta naknada odnosi. Konačno, svjedokinja je i potvrdila da se naknada skidala od iznosa kredita što pretpostavlja da se reklo klijentici međutim da se o tome nije moglo pregovarati jer su to bili uvjeti kredita.

27. Dakle, više je nego očito da se o spornim pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je tu istu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njegov sadržaj poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pored navedenog valja istači da ne samo što bankarska službenica nije ukazivala na rizičnost kredita u CHF već i sam sadržaj ugovora u čl. 3. upućuje na predstavljanje ugovora o kreditu u valuti CHF kao "čvrstu valutnu klauzulu" što je dopunski potrošača uvjerilo da banka stoji iza toga proizvoda ne sumnjajući ni na kakav rizik tečaja CHF.

28. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljicom o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja, već je javni bilježnik prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok mu nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita.

29. Uvažavajući sve prethodno navedeno, te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 99. ZZP (NN 79/07) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

30. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom pozva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala pa niti predloženom svjedokinjom RE koja je i suprotno navela da o nikakvom riziku ovoga kredita ugovaranjem valute CHF nije obavijestila tužiteljicu čak štoviše da je proizvod nudila kao povoljan, a u ugovoru o kreditu i navedeno da je riječ o stambenom kreditu građana uz čvrstu valutnu klauzulu.

31. Dakle, iz navedenog ali i iz sadržaja sklopljenog Aneksa broj 1 ugovora o kreditu (konverzija) proizlazi da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužiteljica prije ugovaranja konverzije nije imala informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa broj 1 ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

32. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

33. Dakle osnovno je da se utvrdi, da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84-85. ZZP/03 (čl. 99.-100. ZZP/07).

34. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje naknade troškova za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovoru odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, čak štoviše niti smatra da je to u bitnome rezultiralo time, da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

34.1. Prethodno već citiranom odredbom čl. 81. ZZP/03 (točka 16. obrazloženja) ukazano je na posljedice ugovaranja odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kada suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Sve naprijed rečeno u odnosu na utvrđenu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF vrijedi i za ugovornu odredbu o naplati naknade za troškove obrade kreditnog zahtjeva koja obveza nesporno je bila poznata tužiteljici međutim, ista nije shvatila kakav je to trošak, da li je on opravdan, niti joj je pojašnjena opravdanost ugovorene visine te naknade. I u tom slučaju radi se o unaprijed formuliranoj odredbi od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj. Stoga, ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati, što u konkretnom slučaju je izostalo.

34.2. Također i sudska praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

34.3. Pored navedenog, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovome konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze.

34.4. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13 EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja prije sklapanja ugovor o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanja ugovora s takvim ugovornim odredbama.

34.5. Prema tužiteljičinom iskazu proizlazi da izuzev što je znala za tu obvezu, nije joj pojašnjeno što se naplaćuje, kako se utvrđuje visina, niti šta obrada znači, o čemu da se nije pregovaralo, a bio uvjet za realizaciju kredita, i navedeno potvrdila i saslušana svjedokinja.

34.6. Sukladno odredbi čl. 142. ZOO/91 (čl. 295. ZOO/05) kako je i naprijed već istaknuto, sud cijeni predmetni Ugovor o kreditu, ugovorom sa standardnim stipulacijama kako sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, ovdje konkretno tzv. ulazne naknade, vrijede odredbe općih akata banke, te se stoga korisnik kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama iz akata banke odnosno u skladu s izmijenjenim propisima, a potpisom ugovora potvrđuje da je upoznat s općim uvjetima poslovanja banke. Tek se odredbom čl. 295. ZOO-a koji je stupio na snagu 2005. godine uređuje pojam općih uvjeta ugovora definirajući ih kao ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovora strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalno (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a njima se dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

34.7. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata tužene koje reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nje moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je baš određena u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, da bi korisniku ni približno se predočio iznos. Dakle, ona je potpuno neodređena u ugovoru.

34.8. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremila tužena, te se o odredbama ugovora, pa tako i odredbama Općih akata banke, te izmjena i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati ovaj sud smatra, da pobijana odredba iz čl. 10. st. 1. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP- a ništene.

35. Radi utvrđenja koliko je tužiteljica "preplatila" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, utvrđenja je li konverzijom kredita izvršena restitucija tužiteljici u cijelosti i utvrđenja visinu plaćene naknade za obradu kredita, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dinku Brajnoviću, dipl. oec.

36. Postupajući po naloženom zadatku suda, dana 12. rujna 2024. godine vještak je dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 447-464) to utvrdio:

- novčanu razliku između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta iz ugovora o kreditu u razdoblju od sklapanja ugovora do datuma provedbe konverzije (30. rujna 2015. godine) i mjesečnog anuiteta kojeg bi tužiteljica platila tuženoj u tom razdoblju da se nije mijenjao početni tečaj CHF, odnosno da se cijelo vrijeme primjenjivao tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita tužiteljici (4.993000) u iznosu od 3.871,55 eura;

- da je postupak konverzije kredita proveden sukladno ZID ZPK/15 u kojemu je tužena na dan provedbe konverzije utvrdila manje plaćene iznose u ukupnom iznosu od 5.675,68 eura i umanjila glavnicu kredita za iznos od 21.251,88 eura;

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji, izračunat kao razlika između umanjenja glavnice kredita u postupku konverzije u odnosu na umanjenje glavnice utvrđeno u izračunu koji podrazumijeva da su odredbe ugovora o valuti ništetne, iznosi 4.259,59 eura;

- da naknada za obradu zahtjeva za kredit i odobrenje kredita iznosi 813,84 eura koji iznos je tužiteljica platila banci 30. studenoga 2004. godine.

37. Podneskom od 30. rujna 2024. godine (list 470-471) tužiteljica se očitovala na pisani nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti to sukladno istome uskladila tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu točke I. i III. tužbe, sadržajno kao u izreci ove presude.

38. Podneskom od 22. prosinca 2024. godine (list 475-487) tužena se očitovala na pisani nalaz vještaka na način da eksplicite navodi kako ne prigovara matematičkom izračunu vještaka iako smatra da je isti prekoračio zadatak naložen rješenjem suda, izračunavanjem više od onoga što mu je zadala rješenjem. Tužena prigovara preinaci tužbenog zahtjeva s obzirom da je prvotni zahtjev iz točke I. tužbe glasio s osnove tečajnih razlika iznosio 13.000,00 eura, dok podneskom od 30. rujna 2024. godine povisuje tužbeni zahtjev u točki I. na iznos od 13.806,82 eura, a koji iznos prema nalazu vještaka predstavlja zbroj tečajnih razlika, navodne razlike nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan 30. rujna 2015. godine, kao dana konverzije i manjka utvrđenog prilikom konverzije. Stoga se tužena izričito protivi preinaci tužbenog zahtjeva smatrajući da je ista nedopuštena. Nadalje, u odnosu na novopostavljeni tužbeni zahtjev iz toga podneska ističe i prigovor zastare na preinačeni dio te osporava tražbinu tužiteljice po osnovi razlike glavnice i utvrđenog manjka. Uzevši u obzir potvrdu vještaka da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK i da su konverzijom kredita iz valutne klauzule iz CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun konverzije uzete sve uplate tužiteljice učinjene na predmetnu partiju kredita, da tužiteljica nema pravo na nikakvu isplatu obzirom da su joj sve preplate uračunate prilikom konverzije. Konačno, tužena usklađuje prigovor radi prijeboja u iznosu od 2.255,12 eura prema nalazu vještaka iz tablice 2, stupac 7, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni negativan iznos iz predmetnog stupca osporavajući i dalje tužiteljici pravo na zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog utvrđenog iznosa preplate kada bi i tužbeni zahtjev bio osnovan navodeći da bi u tom smislu zatezna kamata počela teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

39. O pisanom nalazu i dopuni nalaza vještaka na koje zapravo ni jedna od stranaka nije imala primjedbi glede matematičkog izračuna raspravilo se na ročištu od 23. siječnja 2025. godine kada je isti izložio dobivene podatke iz izračuna prateći tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 30. rujna 2024. godine. Naime, vještak je potvrdio da je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev u točki I. tužbe prateći po njemu utvrđene iznose preplate iz tablice 2, stupca 10, u kojem je iskazao preplatu u valuti EUR, nakon izvršenog prijeboja negativnih tečajnih razlika iskazanih u stupcu 7 iste tablice, na koji način je zapravo tužiteljica prihvatila prigovor tužene u svezi uračunavanja (prijeboja) negativnih tečajnih razlika. Nadalje, u posljednjim stavkama točke I. tužbe vještak potvrđuje da tužiteljica potražuje nepriznat iznos umanjenja glavnice prikazan u rekapitulaciji novčanih tražbina iz točke 5 i 2 nalaza u iznosu 4.259,59 eura i konačno potražuje utvrđeni manjak u postupku konverzije kojim je tužena uvećala glavnicu kredita na dan 01. listopada 2015. godine, u iznosu 5.675,68 eura, a prikazano u rekapitulaciji u crvenoj boji rubrike sl. D (list 17 nalaza). U odnosu na tuženičin podnesak vještak je potvrdio da je tužena istakla prigovor radi prijeboja negativnih tečajnih razlika rukovodeći se iznosima iz njegova nalaza tablice broj 2, stupca 7, koje je tužiteljica uzela u obzir jer je utužila samo neku preplatu budući da su u nalazu sve negativne razlike podmirene pozitivnim, odnosno prebijene, a tek preostale pozitivne u stupcu 10 čine preplatu. U odnosu na iznos naknade za obradu zahtjeva za kredit ugovoreno u postotku 1% (čl. 10. Ugovora) vještak je potvrdio da to odgovara iznosu od 813,84 eura pa je naknada i naplaćena sigurno u protuvrijednosti CHF na dan kada je podmirena odnosno 30. studenoga 2004. godine.

40. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno, budući je dano na jasan i određeni način, izrađen u skladu sa dokumentacijom priležećoj spisu i po mišljenju suda valjano i logično obrazloženo, tim više što ni jedna od stranaka nije imala primjedbi na matematički izračun.

41. Slijedom navedenog sud je odlučio usvojiti kondemnatorni zahtjev tužiteljice iz točaka I. i III. tužbenog zahtjeva kakvi iznosi proizlaze iz nalaza vještaka što je u konačnosti pokazalo da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i naplaćenoj naknadi za obradu kredita, slijedom čega da tužiteljica ima pravo ostvariti punu zaštitu.

42. Po pitanju prigovora radi prijeboja - manje plaćenih iznosa s osnove tečaja (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), istoga je tužena istakla prije zaključenja prethodnog postupka, a tužiteljica prihvaćajući taj prigovor tužene uskladila tužbeni zahtjev smanjenjem visine za utvrđenu negativnu razliku prema nalazu vještaka. Slijedom navedenog, kako i sama tužiteljica tražbinu usklađuje uvažavajući negativnu tečajnu razliku, sud nije ocijenio potrebnim upuštati se u pravni stav glede osnovanosti prebijanja i pitanja zastare.

43. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

44. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

45. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

46. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

47. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

48. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužiteljica bila u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu uz prikaz razlike glavnice i neosnovanog umanjenja u postupku konverzije. Nadalje, utvrđen je i plaćeni iznos po osnovi naknade za obradu kredita tzv. ulazna naknada od 813,84 eura, kako tužiteljica i potražuje, a sud dosudio u točki III. izreke primjenom odredbe čl. 323.

ZOO/05 i čl. 1111. ZOO/05.

49. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

50. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

51. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 4.917,81 eura, sastojeći od nagrade odvjetnika za sastav tužbe (250 bodova), pristupa na održana ročišta od 24. travnja 2024. godine, 23. siječnja 2025. godine i 11. ožujka 2025. godine (svako po 250 bodova) te za sastav obrazloženih podnesaka od 12. veljače 2024. godine, 02. travnja 2024. godine i 30. rujna 2024. godine uz pripadajući iznos PDV-a i uplaćeni predujam za provođenje vještačenja 542,00 eura.

51.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ovog postupka sve nastale troškove te iste dosudio u cijelosti u traženom iznosu kao u točki IV. izreke ove presude primjenom odredbe čl. 154. i 155. st. 5. ZPP-a primjenjivih tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54.).

U Rovinju, 22. travnja 2025. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.