REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8

52 100 Pula

Poslovni broj Pr-239/2019-113

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser u pravnoj stvari tužitelja VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica VVB, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika IN LUX d.o.o., Zagreb, Ulica Charlesa Darwina 6A, OIB:21295124407 kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mrklić & Partneri, odvjetnici u Splitu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, raskida i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 25. studenog 2024. u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice VVB, odvjetnice u [adresa] i punomoćnice tuženika Marine Mrklić, odvjetnice u Splitu, 22. travnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 05.04.2019. (u odluci navedeno od dana 02.05.2019.) koja je donesena 27.06.2019. od strane tuženika kao poslodavca, IN LUX d.o.o., Zagreb, OIB: 21295124407 (ranije KAMENIČKI d.o.o., Zagreb, Marijana Čavića 1a) nedopuštena i nezakonita te da radni odnos tužitelja VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kod tuženika IN LUX d.o.o., Zagreb, OIB: 21295124407, temeljem Ugovora o radu od 05.04.2019. nije prestao temeljem te odluke.

II. Raskida se Ugovor o radu sklopljen 05.04.2019. na neodređeno vrijeme, po kojem je radnik počeo s radom 02.05.2019. sklopljen između tužitelja VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao radnika, i tuženika IN LUX d.o.o., Zagreb, OIB: 2129512440 (ranije KAMENIČKI d.o.o., Zagreb, Marijana Čavića 1a) kao poslodavca, temeljem kojeg je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu voditelja (šefa) kuhinje, s danom 1.06.2020. kao danom prije nego je tužitelj zasnovao novi radni odnos.

III. Nalaže se tuženiku IN LUX d.o.o., Zagreb, OIB: 21295124407, da tužitelju VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi štetu isplatom iznosa od 15.743,37 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13.08.2019. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku IN LUX d.o.o., Zagreb, OIB: 21295124407, da isplati tužitelju VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neisplaćene bruto plaće za lipanj 2019. iznos od 3.711,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 21.07.2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku IN LUX d.o.o., Zagreb, OIB: 21295124407, da isplati tužitelju VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neisplaćenih bruto mjesečnih plaća u razdoblju od 1.07.2019. do 1.06.2020. iznos od 57.963,50 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 5.258,27 eura od 21.08.2019.,

- na iznos od 5.258,27 eura od 21.09.2019.,

- na iznos od 5.258,27 eura od 21.10.2019.,

- na iznos od 5.258,27 eura od 21.11.2019.,

- na iznos od 5.258,27 eura od 21.12.2019.,

- na iznos od 5.258,27 eura od 21.01.2020.,

- na iznos od 5.247,79 eura od 21.02.2020.,

- na iznos od 5.247,79 eura od 21.03.2020.,

- na iznos od 5.247,79 eura od 21.04.2020.,

- na iznos od 5.247,79 eura od 21.05.2020.,

- na iznos od 5.247,79 eura od 21.06.2020.,

- na iznos od 174,93 eura od 21.07.2020.,

do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete u iznosu od 5.289,71 eura zajedno sa zateznim kamatama.

VII. Nalaže se tuženiku IN LUX d.o.o., Zagreb, Zavrtnica 17, OIB: 21295124407, da tužitelju VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka isplatom iznosa od 17.604,94 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog

parničnog postupka.

IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog parničnog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom kao poslodavcem 5. travnja 2019. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja (šefa kuhinje) u hotelu "In Excelsis" u Novalji te je ugovoren početak rada od 2. svibnja 2019. Tužitelj je 28. lipnja 2019. putem e-maila zaprimio tuženikovu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. lipnja 2019. protiv koje je 12. srpnja 2019. podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik zaprimio 18. srpnja 2019. i povodom istog nije donio odluku u zakonskom roku, stoga je tužitelj u daljnjem zakonskom roku od 15 dana podnio ovu tužbu. Tuženik u odluci o otkazu navodi da je ista donesena zbog teških povreda obveza iz radnog odnosa, međutim u obrazloženju odluke neistinito i samo paušalno navodi da se tužitelj nije pridržavao precizno opisanih radnih zadataka, pritom ne navodeći kojih se to radnih zadataka tuženik nije pridržavao. Neistinit je navod tuženika da tužitelj nije pristupio sastanku 17. i 18. lipnja 2019. oko organizacije događaja koji se trebao odviti u hotelu. Također nije istina navod tuženika da je tužitelj neopravdano napustio radno mjesto usred večere 23. lipnja 2019. te da se neopravdano nije pojavio na radnom mjestu 26. lipnja 2019. Tuženik u odluci o otkazu neistinito i paušalno navodi da je tuženik izvršavao radne obveze ispod prosjeka, da je odbijao postupati po uputama nadređenih, neistinito navodi da je s ostalim djelatnicima u kuhinji pojeo hranu predviđenu za goste, da je vrijeđao tuženika pjevanje "rastajem se cigani s vama". Da istaknuti navodi nisu točni, potvrđuje činjenica da je sam tuženik tužitelju u svibnju 2019. isplatio plaću veću od ugovorene kao nagradu za njegov rad. Upravo suprotno navodima tuženika tužitelj je bio primoran napustiti radno mjesto odnosno nasilno je izbačen iz stana u kojem je u Novalji boravio na troška tuženika te je nakon toga zaprimio odluku o otkazu. Svi navodi iz odluke o otkazu su potpuno paušalni, nekonkretizirani, uopće se ne navodi datum spomenutih događaja zbog čega je nemoguće utvrditi i je li ugovor o radu izvanredno otkazan u zakonskom roku. Tuženik nije tužitelju omogućio iznošenje obrane, a bio je dužan to učiniti jer nisu postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika da to ne učini niti je tuženik naveo u odluci da bi takve okolnosti postojale. Ističe da se ni u kojem slučaju ne može raditi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa, sve i kad bi navodi iz odluke o otkazu bili istiniti, već bi se eventualno moglo govoriti o osnovi za redovni otkaz ugovora o radu. Tužitelj je izgubio povjerenje u tuženika, njihovi odnosi su poremećeni i nastavak rada tužitelja kod tuženika više nije moguć, stoga zahtijeva sudski raskid radnog odnosa, nakon utvrđenja nedopuštenosti predmetnog otkaza. Tuženik je tužitelju samo djelomično isplatio plaću za lipanj 2019. i to umjesto dogovorenih 25.000,00 neto isplatio mu je neto iznos od 6.910,79 kuna. Člankom 4. sklopljenog Ugovora o radu utvrđeno je da neto plaća tužitelja iznosi 8.000,00 kuna. Međutim međusobni odnosi stranaka su, osim odredbama ugovora o radu, regulirani i sporazumom o reguliranju međusobnih odnosa kojem je za cilj bio posebno regulirati plaću tuženika. Tako je člankom 2. nacrta tog sporazuma kojeg je punomoćnica tužitelja dostavila zakonskoj zastupnici tuženika OV bilo predviđeno da će tuženik tuženiku pored plaće iz ugovora o radu od 8.000,00 kuna, svakomjesečno isplaćivati 17.000,00 kuna na ruke tužitelju čime su ugovorene stranke suglasno utvrdile da ukupna neto plaća tuženika iznosi 25.000,00 kuna. Naposljetku je predmetni sporazum zamijenjen izjavom tuženika od 6. lipnja 2019. koju je u ime tuženika potpisala OV. Stoga tužitelj potražuje razliku neisplaćene plaće za lipanj 2019. Tužitelj akcesorno sudskom raskidu ugovora o radu potražuje naknadu štete u visini od četiri neisplaćene plaće uzimajući u obzir trajanje radnog odnosa, starost tužitelja te obvezama uzdržavanja koje terete tužitelja. Tužitelj potražuje i isplate neto plaće u iznosu od po 25.000,00 kuna sve do sudskog raskida ugovora o radu.

1.1. Tužitelj tijekom postupka ističe da tuženik ne može u ovoj parnici iznositi nove razloge za otkaz niti dodatno obrazlagati one paušalno istaknute u pobijanoj odluci jer je u tome prekludiran. Tužitelj je konačno podneskom od 25. listopada 2024. specificirao tužbeni zahtjev i to u odnosu na datum sudskog raskida ugovora o radu na način da zahtjeva da se ugovor raskine 1. lipnja 2020., uzimajući u obzir da je tužitelj prvi radni odnos nakon izvanrednog otkaza zasnovao 2. lipnja 2020. Tuženik se nije usprotivio preinaci te je sud istu dopustio na temelju odredaba članka 190. stavka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), ocijenivši da je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da je s tužiteljem sklopio ugovor o radu te da je 27. lipnja 2019. tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju kao i da je tužitelj protiv iste podnio zahtjev za zaštitu prava. Ističe da tuženik nije dužan donijeti odluku povodom podnesenog zahtjeva za zaštitu prava. Nisu točni tužbeni navodi o tome da odluka o otkazu nije obrazložena, istinita i konkretna. Ističe da tužitelj nije izvršavao radne zadatke, nije prisustvovao zakazanim sastancima što sve predstavlja osobito teške povrede radnog odnosa zbog čega nastavak radnog odnosa između ugovornih strana nije moguć. Suprotno navodima iz tužbe, u odluci o otkazu navedeno je da je tužitelj pozvan na razgovor kako bi mu tuženik kao poslodavac omogućio iznošenje obrane, ali se tužitelj tome nije odazvao. Tužitelju je prije sklapanja ugovora o radu predočen Pravilnik o radu tuženika u kojem su člankom 46. taksativno navedene povrede koje se smatraju osobito teškim povredama ugovora o radu, a obveze tužitelja kao voditelja kuhinje izričito su ugovorene člankom 2. Ugovora o radu, stoga je razvidno da je tužitelj grubo prekršio odredbe Pravilnika o radu tuženika i Ugovora o radu na način da gotovo nije obavljao ni jedan od navedenih radnih zadataka, nekontrolirano je naručivao namirnice, bacao ih u komore, svaki pokušaj dogovora oko kuhinje završava njegovim naprasitim odlascima, pomoćni kuhari ne znaju gdje je, često odlazio s radnog mjesta piti i pušiti, nije obučavao svoje podređene, vrijeđao na nacionalnom osnovu: "očistite kuhinje kao za oluje", jede hranu iz kuhinje, a ostalim djelatnicima sprema samo tijesto, pjeva po hotelu "rastajem se cigani s vama", dana 26. lipnja 2019. organizira sastanak s djelatnicima, vodi ih u svoj apartman, od čistačica, kuhara te pomoćno osoblje čak i koje ne živi u stanu s njima te ih nagovara da odu i da nas ugroze, popodnevna smjena dolazi na posao i u roku pola sata svi napuštaju radno mjesto bez objašnjenja uz prijetnju pomoćnom kuharu ta da će noževi zveckati jer su oni kuhari pobrali noževe i prijetili. Tada je tuženik dobio poziv da su u stanu ugroženi drugi djelatnici koji ne misle isto i odlučili ih zamoliti ako ne žele raditi da idu van iz stana, da njihovo vrijeđanje tuženi nisu dužni slušati niti trpjeti. Uz prisustvo zaštitara direktor hotela je došao na lokaciju te su kulturno zamoljeni da odu i ispraćeni. Tužitelj je sa sobom odveo konobare, kuhare čak da našteti tuženiku i da tuženik ne može raditi normalno, svaki dan 14 dana iza toga nazivao je sve i molio da odu. Tužitelj tužbom ukazuje na činjenicu da je prilikom pregovora oko teksta Ugovora o radu punomoćnica tužitelja 16. travnja 2019. dostavila OV (djevojačko RV) nacrt ugovora i sporazum o reguliranju međusobnih odnos. Predmetni prijedlog od strane tuženika nije prihvaćen te Ugovor i Sporazum dostavljen tuženicima od strane tužitelja nikada nisu sklopljeni. Ono što je bilo predviđeno prijedlogom ne može biti predmetom ovog spora. Iz izjave koja je dostavljena uz tužbu ne bi proizlazilo ni tko ju je potpisao, ni što se tko istom obvezao. Bitno je istaknuti da OV ne postoji, postoji LV i RV. Tužitelj paušalno navodi kako akcesorno sudskom raskidu Ugovora o radu potražuje i naknadu štete ne navodeći pritom ni jedan razlog u obvezno pravnom smislu koji bi potvrdio niti da mu je šteta. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku snosi troškove ovog postupka.

3. U dokaznom postupku pročitan je Ugovor o radu, Odluka o izvanrednom otkazu, Zahtjev za zaštitu prava, povratnice, obračunska lista, izjava LV, e- mail korespondencija dostavljena uz tužbu, Pravilnik o radu, kartice dobavljača, zbirni obračun, obračun terenskog dodatka, iskaz tužitelja, iskaz svjedoka DV, AV, PV, ŠV, VVB, HV, iskazi zakonskih zastupnika tuženika LV, BV i OVB, dopunski iskaz tužitelja te druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom je dijelu osnovan.

5. Između stranaka nisu sporne sljedeće relevantne činjenice:

- da su tužitelj u svojstvu radnika i tuženik u svojstvu poslodavca 5. travnja 2019. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim se tužitelj obvezao obavljati poslove radnog mjesta voditelja (šefa) kuhinje u Novalji u Hotelu In Excelsis, a tuženik se obvezao tužitelju za to isplaćivati plaću u iznosu od neto 8.000,00 kuna mjesečno,

- da je tužitelj s radom kod tuženika započeo 2. svibnja 2019.,

- da je tuženik tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu poslavši mu Odluku o izvanrednom otkazu putem maila dana 28. lipnja 2019. protiv koje je tužitelj 12. srpnja 2019. tuženiku uputio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik zaprimio 18. srpnja 219. i na istog nije odgovorio,

- da je tužitelj nakon toga u roku od 15 dana podnio tužbu ovome sudu radi utvrđenja nedopuštenosti predmetne odluke o otkazu.

5.1. Osim što su predmetne činjenice između stranaka nesporne, proizlaze i iz dostavljene dokumentacije.

6. Sporne su sve relevantne okolnosti koje se tiču (ne)dopuštenosti otkaza i to prvenstveno je li tuženik zakonito proveo proceduru otkazivanja i to konkretno je li poštivao rok od 15 dana za donošenje odluke o izvanrednom otkazu te je li tužitelju kao radniku omogućio iznošenje obrane. U materijalno pravnom smislu sporno je je li tužitelj počinio povrede radnih obveza koje mu se u otkazu stavljaju na teret.

6.1. Sporna je i visina ugovorene plaće tužitelja, s obzirom na navode tužitelja da je zapravo ugovorena veća plaća od one iz Ugovora o radu. Također, sporno je ima li tužitelj, u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, pravo na naknadu štete i u kojem iznosu.

7. Iz Ugovora o radu (list 5 do 6 spisa) proizlazi da su VV kao radnik i društvo Kamenički d.o.o. Zagreb kao poslodavac 5. travnja 2019. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s početkom rada 2. svibnja 2019. za radno mjesto voditelja (šefa) kuhinje hotela In Excelsis u Novalji. U članku 3. Ugovoren je probni rad u trajanju od mjesec dana, a u članku 4. da je osnovna neto plaća radnika mjesečno 8.000,00 kuna. U ime poslodavca ugovor o radu potpisala je RV.

8. Uvidom u Odluku tuženika od 27. lipnja 2019. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja (list 7 spisa) utvrđeno je da je ovdje tužitelju Ugovor o radu otkazan izvanrednim otkazom zbog teških povreda obveza iz radnog odnosa. Iz obrazloženja predmetne odluke proizlazi da se tužitelj nije pridržavao precizno opisanih radnih zadataka u članku 2. Ugovora o radu te da:

a) nije pristupio sastanku 17. lipnja 2019. po pozivu svog nadređenog vezano za organizaciju događaja koji se trebao odviti u hotelu,

b) nije pristupio sastanku 18. lipnja 2019.,

c) je neopravdano napustio radno mjesto usred večere 23. lipnja 2019., d) se neopravdano nije pojavio na radnom mjestu 26. lipnja 2019. ne obavijestivši pritom nadređene o korištenju slobodnog dana,

e) je radne obveze izvršavao ispod prosjeka, nepravovremeno i nemarno, f) je neopravdano odbijao izvršenja po pozivu nadređenih,

g) je zajedno s ostalim djelatnicima u kuhinji pojeo hranu predviđenu za goste hotela, h) je vrijeđao poslodavca pjevanjem stiha "rastajem se cigani s vama".

8.1. Navodi se i to da je tužitelj od strane poslodavca pozvan na razgovor kako bi mu poslodavac omogućio iznošenje obrane, međutim konstatira se da se tužitelj pozivu nije odazvao. U ime poslodavca odluku o otkazu potpisala je RV, a na dnu odluke rukom je ispisano da je 27. lipnja 2019. pokušano osobno uručenje odluke tužitelju od strane LV, ali da je tužitelj odbio primitak.

9. Prije svega valja se osvrnuti i odučiti o prigovorima tužitelja o nepravilnoj proceduri otkazivanja i to o nedostatku zakonom propisanih pretpostavki za izvanredno otkazivanje ugovora o radu koje se odnose na paricijski rok za otkazivanje izvanrednim otkazom od 15 dana te na omogućavanje radniku iznošenje obrane.

10. Odredbom članka 116. stavka 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje ZR) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, dok stavak 2. toga članka određuje da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

10.1. Odredbom članka 119. stavka 2. ZR-a propisano je da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

10.2. Odredbom članka 135. stavka 3. ZR-a propisano je da je, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac. S obzirom da je u konkretnom slučaju upravo tuženik kao poslodavac otkazao ugovor o radu, na tuženiku je teret dokaza postojanja opravdanog razloga za otkaz.

11. Odlukom o otkazu od 27. lipnja 2019. tužitelju se kao radniku, između ostalih, na teret stavljaju povrede radnih obveza koje su se dogodile 17., 18., 23. i 26. lipnja 2019., što znači da je u odnosu na predmetne povrede (iz stavaka a), b), c) i d) točke 8. obrazloženja) tuženik odluku o otkazu donio u roku od 15 dana od saznanja za iste sukladno odredbi članka 116. stavka 2. ZR-a te je u tom dijelu odluka i valjano obrazložena.

11.1. Međutim, taj uvjet nije zadovoljen u odnosu na preostale povrede (sumirane u točki 8. obrazloženja od e) do h) stavaka) jer se te povrede u pobijanoj odluci o otkazu samo paušalno navode bez konkretizacije datuma povrede ili šireg vremenskog okvira ako su iste duže trajale, ali i bez obrazloženja i konteksta istih. Dakle, ti su razlozi za otkaz u odluci samo šturo nanizani, a što je protivno odredbi članka 120. stavka 2. ZR-a kojom je propisano da poslodavac mora otkaz obrazložiti u pisanom obliku. Naime, obrazloženje podrazumijeva obvezu poslodavca da iznese činjenice na kojima odluku temelji, a koje služe kao osnova za ocjenu dopuštenosti otkaza. Drugim riječima rečeno, nije dovoljno samo paušalno navesti povredu radne obveze primjerice "odbija izvršenja po pozivu nadređenih", već istaknutu povredu treba elaborirati i objasniti odnosno primjerice navesti koja je to konkretno izvršenja radnik odbio, čija, kada i u kojim okolnostima. U suprotnom, unatoč tome što otkaz zadovoljava puku formu, u suštini ne ispunjava formalni uvjet iz članka 120. stavka 2. ZR-a. Tuženik ne može tek u ovom postupku zapravo obrazlagati odluku o otkazu, nego je dužan u odluci o otkazu iznijeti, opisati i obrazložiti sve povrede koje radniku stavlja na teret i zbog kojih mu otkazuje ugovor o radu jer upravo time određuje i opseg moguće zaštite na strani radnika i samo se na taj način u pravom smislu može osigurati ostvarivanje prava koja su u korist radnika propisana odredbama Zakona o radu. Uzimajući navedeno u obzir, stav je ovoga suda da u odnose na povrede iz stavaka e), f), g) i h) pobijana odluka nije valjano obrazložena i ne zadovoljava kriterij iz članka 120. stavka 2. i s tim u vezi rok iz članka 116. stavka 2. ZR-a, što posljedično dovodi do uskraćivanja obrane tužitelja kao radnika.

12. Vezano za pitanje iznošenja obrane, valja reći da je sam tuženik u pobijanoj odluci o otkazu iznio da je tužitelj pozvan na razgovor kako bi iznio svoju obranu, ali da se pozivu nije odazvao. Tužitelj osporava predmetni navod tuženika ističući da ga tuženik nikada nije zvao na razgovor, ali i to da nisu postojale okolnosti zbog kojih tuženik tužitelju ne bi omogućio iznošenje obrane. S obzirom da je tuženik u odluci o otkazu samo paušalno naveo da je tužitelja pozvao na iznošenje obrane, pri tom ne konkretizirajući tko je tužitelja pozvao, kada i kako, a takav je paušalni navod tuženika osporen, tuženik je isti u ovom postupku trebao dokazati. Pri tom valja istaknuti da već sama činjenica da je tuženik u odluci o otkazu naveo da je tužitelja pozvao na iznošenje obrane, ukazuje na to da je tuženik očito smatrao da je tužitelja bilo opravdano pozvati na iznošenje iste.

12.1. Intencija zakonske odredbe o iznošenju obrane jest da se, u situaciji u kojoj je to za očekivati (kakva je ova), omogući radniku iznijeti neke eventualno drugačije činjenice koje bi mogle (ako postoje) odvratiti poslodavca od donošenja odluke o otkazu. Dakle, u situaciji kada poslodavac odluči pozvati radnika na iznošenje obrane, zaključuje se da u tom slučaju onda postoji mogućnost da obrana radnika odvrati poslodavca od donošenja odluke o otkazu, jer u suprotnom poslodavac radnika na obranu ne bi niti pozivao odnosno, u ovom slučaju, ne bi niti naveo da ga je pozvao.

12.2. Tuženik vezano za predmetno sporno pitanje navodi tek paušalnu konstataciju u otkazu, ali niti u ovom postupku svoju tvrdnju o tome da je tužitelja pozvao na iznošenje obrane ne elaborira. U prilog svojoj tvrdnji ne nudi materijalne dokaze, a iskazi svjedoka ŠV, tuženika te LV i OVB su vezano za navedeno proturječni. Naime, u svom iskazu tužitelj navodi da ga nitko nije pozvao da iznese obranu, već da su mu samo pokušali uručiti odluku o otkazu koju je on odbio primiti, što potvrđuje i svjedok ŠV koji navodi da s tužiteljem nije uopće razgovarao vezano za otkaz i njihovi su iskazi u tom dijelu vjerodostojni jer su sukladni i uvjerljivi. S druge strane iskazi LV i OVB su vezano za navedeno međusobno kontradiktorni, a k tome nisu sukladni iskazima već cijenjenim tužitelja i ŠV. LV navodi da je tužitelj dobio otkaz jer je sam najavio da će dati otkaz, a da potom nije uopće dva, tri dana došao na posao te da ga je ona osobno pozvala da dođe u hotel da rasprave u čemu je problem, ali da on nije došao. OVB je pak navela da je rekla ŠV da pozove tužitelja na razgovor te da je to ŠV i učinio, međutim da se razgovoru tužitelj nije odazvao. One iskazuju šturo vezano za pitanje poziva na iznošenje obrane, ne iznoseći nikakve detalje, ne opisujući okolnosti vezane za to, niti ne iznose neke opaske ili zapažanja iz kojih bi se dalo zaključiti da su njihovi navodi istiniti i uvjerljivi. Upravo suprotno, tek iznose navod koji im ide u prilog, stoga su njihovi iskazi ocijenjeni konstruiranima za potrebe uspjeha tuženika. Uzimajući sve navedeno u obzir, ovaj je sud utvrdio da tuženik tužitelja nije pozvao na iznošenje obrane čime je neopravdano tužitelju uskratio mogućnost iznošenja obrane što predstavlja zapreku dopuštenom otkazivanju ugovora o radu u smislu članka 119. stavka 2. ZR-a.

13. Međutim, s obzirom da je u ovom predmetu proveden opsežan dokazni postupak, sud će iznijeti svoja utvrđenja i vezano za (ne)opravdanost razloga za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju. S tim u vezi valja reći da će raspravljanje biti ograničeno na ispitivanje razloga za otkaz koji su kao takvi navedeni u pobijanoj odluci o otkazu što znači da naknadni navodi tuženika o eventualnom drugim povredama radnih obveza izneseni tek u ovom postupku neće biti razmatrani jer isti nisu bili razlog za otkaz naveden u osporavanoj odluci. Ocjena o materijalno pravnim pretpostavkama za dopuštenost otkaza ugovora o radu donosi se prije svega u kontekstu sadržaja odluke o otkazu te potom i u vezi s rezultatima cjelokupnog postupka.

14. Radi utvrđenja spornih činjenica koje se odnose na razloge otkazivanja saslušani su svjedoci koji su bili zaposleni kod tuženika i to CV (kuhar), JV (barmen), KV (kuhar) i ŠV (voditelj hotela), potom suradnik tuženika HV, ali i parnične stranke.

14.1. Iz iskaza saslušanih svjedoka i stranaka suglasno proizlazi da se tuženik u svom poslovanju inače nije bavio ugostiteljstvom, ali da je odlučio otvoriti hotel koji je otvoren u svibnju 2019., u čije su poslovanje na neki način bili uključeni članovi obitelji LV i to kao zakonski zastupnici odnosno prokurist LV (majka), BV (otac) i OVB (kćer) te IV (sin). ŠV bio je zaposlen kao voditelj hotela, a HV bio je angažiran kao kunzultant vezano za opremanje i rad kuhinje. Utvrđeno je i to da je upravo HV tuženiku preporučio tužitelja VV za mjesto glavnog kuhara te da su se sastali radi dogovora oko eventualne suradnje, a na kojem su sastanku prisustvovali HV, ŠV, OVB i tužitelj. Iz iskaza svih saslušanih svjedoka i stranaka utvrđeno je da je u hotelu kod tuženika bilo zaposleno više stranih djelatnika na radnim mjestima konobara, barmena, kuhara, ali i drugim radnim mjestima. Iz njihovih iskaza suglasno proizlazi da je 23. lipnja 2019. održana svečana večera povodom otvaranja hotela na kojoj je nastupio ČV. Vezano za predmetne činjenice, iskazi svjedoka i stranaka su sukladni i kao takvi u tom dijelu vjerodostojni.

14.2. Međutim, njihovi iskazi nisu sukladni vezano za način obavljanja poslova u hotelu, organizaciju rada i radnu atmosferu. Pa tako s jedne strane svjedoci CV, JV, KV, HV i tužitelj opisuju da je bilo teško raditi u hotelu jer su se članovi obitelji IV ponašali neprofesionalno, nije se znalo tko je šef, ulazili su im u šank i u kuhinju, naručivali jela koja nisu na meniju, od njih zahtijevali i očekivali da udovoljavaju njihovim željama, što sve u svom iskazu na posebne upite suda u više navrata potvrđuje i svjedok ŠV. Predmetni su svjedoci o navedenom iskazivali okolnosno i živopisno te sukladno jedni drugima, nižući iste situacije i primjere. S druge strane zakonski zastupnici tuženika se na predmetne navode saslušanih svjedoka i tužitelja u svojim iskazima uopće ne osvrću nego upiru na neprofesionalno ponašanje tužitelja ističući njegovu tešku narav. Za napomenuti je i to da se iskazi LV i OVB uvelike međusobno razlikuju i to u mjeri da potpuno različito iskazuju o razlozima otkaza tužitelja, odnosno iznose potpuno različite tvrdnje koje se odnose na tužitelja. Pa tako se LV gotovo ni ne osvrće na razloge otkazivanja navedene u odluci jer uopće ne spominje nedolaske na sastanke, već opisuje ponašanje tužitelja navodeći da je puno pio, da nije radio, da je vrijeđao druge radnike i njih. S druge strane OVB prepričava više događaja (a neki se u odluci o otkazu niti ne spominju) ističući da je tužitelj loše obavljao svoj posao i da nije podnosio kritike. Njihovi iskazi, unatoč tome što su okolnosni, u značajnom dijelu nisu relevantni za utvrđenje spornih činjenica u ovom predmetu, s obzirom da izlaze iz okvira razloga za otkaz, a pri tom su i subjektivni. Iskaz LV u dijelu u kojem navodi da je tužitelj puno pio i da nije radio te da ih je htio uništiti nije uvjerljiv jer nije potkrijepljen, k tome životno nije logičan, a prilikom iznošenja iskaza ista je djelovala vrlo subjektivno jer je inzistirala na iznošenju niza činjenica koje nisu niti u kakvoj vezi s predmetom spora već s poslovanjem tuženika i njihovim problemima (pa i kaznene naravi) s više suradnika. Nije logično da bi tuženik koji otprije ima iskustva u ulozi poslodavca dopuštao radniku da pije i ništa ne radi. Osim toga, njen je iskaz vezano za ispunjavanje radnih zadataka od strane tužitelja suprotan iskazima svjedoka ŠV, HV i drugih djelatnika, čiji su iskazi nedvosmisleni i sukladni, koji svi redom izričito navode da je tužitelj prethodno radio u popularnim hotelima i restoranima, da ima iskustva u takvom radu kao i da je profesionalno i na nivou odrađivao svoj posao kod tuženika radeći svakodnevno dosta sati prekovremeno. Iskaz svjedoka ŠV posebno je objektivan i uvjerljiv, jer je svjedok bio na funkciji voditelja hotela i kao takav imao neposredan uvid u izvršavanje radnih zadataka, a pri tom svjedok bez zadrške i dvojbe iznosi navode neovisno o tome kome idu na štetu ili u korist.

14.3. U odnosu na nedolazak tužitelja na sastanke, iskazi tužitelja, ŠV i OVB su različiti. Pa tako sam tužitelj potvrđuje da je zaspao na jedan od sastanaka, a za drugi ne zna, dok svjedok ŠV navodi da je na jedan zaboravio doći, dok je na drugi zaspao. OVB u svom iskazu navodi pak da tužitelj nije došao na tri sastanka (iako se to u odluci o otkazu ne navodi). Ovaj je sud, cijeneći njihove iskaze, utvrdio da tužitelj nije pristupio na dva sastanka. Naime, iskaz ŠV je u svojoj ukupnosti objektivan i uvjerljiv. S druge strane iskaz OVB vezano za nedolazak i na treći sastanak nije uvjerljiv i to iz razloga jer je logično za zaključiti da bi navedeno bilo istaknuto u odluci o otkazu, a nije, s time da je svjedok ŠV izričito naveo da je na trećem sastanku radi pripreme večere tužitelj bio prisutan. Upravo se u takvim i sličnim navodima ogleda subjektivnost iskaza OVB.

14.4. Cijeneći svaki od spomenutih dokaza zasebno i dovodeći ih u svezu, ovaj je sud stava da je dio iskaza OVB u kojem iznosi navode o tome da je tužitelj nemarno, ispod prosjeka i nepravovremeno obavljao svoj posao te da je odbijao izvršenja, nevjerodostojan jer je suprotan iskazima drugih svjedoka i kao takav konstruiran za potrebe probitaka tuženika u ovom postupku. Osim toga, njen iskaz nije uvjerljiv u tom dijelu jer je paušalan i opet bez detalja i konteksta s time da suštinske razlike u iskazima LV i OVB svakako doprinose ocjeni subjektivnosti i konstruiranosti njihovih iskaza. Da je tužitelj svoj posao obavljao tako loše kako to OVB u svom iskazu navodi zasigurno bi navedeno bilo moguće dokazati iskazima svjedoka.

14.5. Nadalje, iz iskaza ŠV, ĆV, PV, ŠV i tužitelja utvrđeno je da tužitelj nije ranije napustio svečanu večeru otvaranja hotela, kako to navode LV i OVB, nego je utvrđeno da je kuhinju te večeri ranije napustio zamjenik tužitelja kuhar ŽV nakon što je došlo do svađe njega i HV vezano za prekuhani rižoto. Svi saslušanu svjedoci spominju svađu ŽV i HV zbog prekuhanog rižota i odlazak ŽV, a u svojim iskazima KV i ŠV izričito navode da je tužitelj bio cijelu večer u kuhinji. Stoga vezano za navedeno nije vjerodostojan iskaz svjedoka HV jer je suprotan iskazima svih drugih svjedoka i stranaka. Valja reći da se doimalo da se svjedok HV navedenog sa sigurnošću ne sjeća jer je u prvom planu bila njegova svađa s kuharom ŽV.

14.6. Iako je u odluci o otkazu navedeno da tužitelj nije došao na posao 26. lipnja 2019., iz iskaza svjedoka i stranaka proizlazi da je tužitelj zajedno s drugim radnicima iz smještaja izbačen dan nakon svečane večere otvaranja hotela. Tužitelj izričito navodi da je toga dana trebao koristiti slobodan dan i da se javio ŠV na telefon kada se probudio. Navedeno zapravo potvrđuje u svom iskazu i ŠV. Naime, utvrđeno je da su i tužitelj kao šef kuhinje i ŠV kao voditelj hotela radili svakodnevno puno prekovremeno, u svojim iskazima doslovno navode da su radili od jutra do večeri. Tuženik nije dokazao da je toga dana tužitelj trebao doći u jutarnju smjernu, a u tom je dijelu iskaz tužitelja vjerodostojan, životno logičan i uvjerljiv. Logično je da šef kuhinje dan nakon najvažnije večere ne dolazi u jutarnju smjenu.

15. Uzimajući u obzir ovako utvrđene činjenice, ovaj sud zaključuje da se jedina povreda radnih obveza tužitelja ogleda u propuštanju dva sastanka s upravom. Stav je ovoga suda da predmetna povreda ne predstavlja toliko tešku povredu obveza iz radnog odnosa koja bi opravdavala otkaz ugovora o radu, a posebice ne izvanredni otkaz, kraj činjenice da je tužitelj radio veliki broj prekovremenih sati i na jedan sastanak zaspao. Takva potreba bi svakako zahtijevala prethodno upozorenje radniku od strane poslodavca. Tuženik nije dokazao da je tužitelj napustio kuhinju na svečanoj večeri otvaranja hotela niti je dokazao da tužitelj nije neopravdano došao na radno mjesto. Upravo suprotno, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da tužitelj kuhinju nije napustio, a da na posao u jutarnju smjenu nije došao jer je imao slobodno.

15.1. Valja reći i to da je iz iskaza svih svjedoka i tužitelja utvrđeno da tužitelj nije pojeo hranu velike vrijednosti kako mu to tuženik stavlja na teret. Svjedok ŠV i HV su slikovito dočarali ovome sudu da nije moguće da jedna osoba pojede toliko hrane, stoga svoje navode tuženik o tome, ne samo što nije valjalo obrazložio, nego nije niti dokazao, a materijalni dokazi koje je u prilog tim navodima dostavio nisu adekvatni za utvrđenje predmetne činjenice. Posebice kraj činjenice da su svjedoci ŠV i HV dali uvid i obrazloženje razloga manjkova u kuhinji i to što se hrana utrošila na izradu jela za fotografiranje za meni (koja nisu naplaćena), ali i zbog postupanja članova obitelji LV pri naručivanju i načinu plaćanja jela.

15.2. Iako pjevanje stiha "Rastajem se Cigani s vama" kao razlog za otkazivanje nije u odluci o otkazu vremenski određen niti je obrazložen, ipak valja reći da je utvrđeno da nije niti dokazano da bi tužitelj navedeno pjevao. U svom iskazu svjedok ŠV navodi da je čuo da je netko to pjevao, ali ne potvrđuje da je to bio tužitelj te navodi da nitko od strane uprave nije bio u tom trenutku prisutan. Tužitelj u svom iskazu osim što, saslušan u oba navrata, izričito opovrgava da je navedeno pjevao, izjavljuje da nije on pa se, uzimajući u obzir iskaz tužitelja i ŠV, zaključuje da je netko drugi.

16. Dakle, slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da, prije svega, tuženik nije pravilno i zakonito proveo proceduru otkazivanja ugovora o radu tužitelja izvanrednim otkazom sukladno odredbama članka 116. stavka 2. i 119. ZR-a, ali i to da odluka o otkazu nije osnovana s obzirom da je utvrđeno da tužitelj nije počinio teške povrede obveza iz radnog odnosa koje bi opravdavale otkaz, a osobito ne izvanredni. Dakle, Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelja od 27. lipnja 2019. protivna je odredbama članka 116. i 119. stavka 2. ZR-a i kao takva nedopuštena, stoga je sud odlučio kao u točki I izreke ove presude.

17. Tužitelj je, sukladno odredbi članka 125. stavka 3. ZR-a, do zaključenja glavne rasprave podnio i zahtjev kojim predlaže sudski raskid ugovora o radu navodeći da za tužitelja nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika jer se zaposlio 2. lipnja 2020.

17.1. Odredbom članka 125. stavka 1. ZR-a određeno je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

17.2. S obzirom da je ovom odlukom utvrđena nedopuštenost odluke o otkazu, a tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, tužitelj osnovano zahtijeva sudski raskid ugovora o radu i isplatu naknade štete. Kako je uvidom u potvrdu HZMO-a utvrđeno da se tužitelj, nakon otkaza, zaposlio 2. lipnja 2020., osnovan je zahtjev tužitelja za raskid ugovora o radu s danom 1. lipnja 2020., stoga je odlučeno kao u točki II izreke presude.

18. Kako bi sud odlučio visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bilo je bitno utvrditi kolika je bila ugovorena plaća tužitelja kod tuženika uzimajući u obzir da tužitelj ističe da je stvarno ugovorena plaća bila mjesečno neto 25.000,00 kuna navodeći da je u ugovoru o radu određen iznos od 8.000,00 kuna koji se isplaćivao preko računa, dok je preostali dio tužitelju isplaćivan "na crno, na ruke". O visini ugovorene plaće tužitelja iskazivali su svjedoci ŠV, HV, tužitelj i OVB, a o okolnosti isplate dijela plaće "na crno" iskazivali su još i bivši zaposlenici tuženika CV, JV i KV. Iz sukladnih iskaza svjedoka ŠV i HV te tužitelja proizlazi da je plaća tužitelja u iznosu od 25.000,00 kuna neto mjesečno dogovorena na sastanku kojem su nazočili saslušani ŠV i HV, tužitelj i OVB. Predmetni svjedoci o navedenom iskazuju sukladno, uvjerljivo, decidirano, ne upadajući u kontradikcije i povrh toga dodatno sudu ukazuju na to da na tržištu rada za radno mjesto šefa kuhinje ranga kakvog je tužitelj nije moguće da bi tužitelj pristao na mjesečnu plaću od 8.000,00 kuna. O navedenom je svjedok HV slikovito iskazao rekavši da se za taj mjesečni iznos tužitelj ne bi ustao iz kreveta. S druge strane iskazi OVB, ali i LV i BV, vezano za navedeno je konstruiran, prilagođen uspjehu tuženika u ovom sporu, protivan je drugim dokazima u ovom predmetu, neživotan i nelogičan. OVB je vezano za pitanje plaće iskazivala vrlo neuvjerljivo u nastojanju da objasni da se oko iznosa nisu odmah složili te da su neko vrijeme o tome pregovarali, međutim na upite suda o tome da objasni kako su tekli pregovori, odnosno koje je iznose tko nudio, ista nije odgovorila, stoga je sud prethodni odgovor ocijenio konstruiranim. U prilog zaključku o nevjerodostojnosti iskaza zakonskih zastupnika tuženika vezano za ugovorenu visinu plaće, govori i činjenica da je LV u svom iskazu navela da je potpisala izjavu kojom se tužitelju nešto obvezala isplatiti jer je na tome tužitelj inzistirao. Dodatno je iz e- mail korespondencije te iskaza punomoćnice tužitelja utvrđeno da se između ugovornih strana pregovaralo o potpisivanju dodatnog sporazuma uz ugovor o radu i unatoč tome što sporazum nije potpisan, utvrđeno je da se o tome pregovaralo što sve govori u prilog utvrđenju da je zaista ugovorena veća plaća. Osim toga, iz iskaza drugih svjedoka i to ĆV, AV i PV utvrđeno je da je tuženik i s drugim radnicima ugovarao plaću po istom principu, dakle minimalac u ugovoru koji se isplaćivao na račun, a ostatak do ugovorenog iznosa plaće "na ruke". Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je između stranaka ugovorena mjesečna plaća tužitelja od 25.000,00 kuna neto.

19. S obzirom je utvrđeno da odluka o otkazu nije dopuštena te da je osnovan adhezijski zahtjev tužitelja za raskid ugovora o radu s danom 2. lipnja 2020., osnovan je i zahtjev tužitelja za naknadu štete na temelju odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a (tako i Županijski sud u Puli u odluci poslovni broj Gž R-176/2024-2 od 5. studenog 2024.). Radi se o posebnom obliku naknade neimovinske štete za koju je citiranom zakonskom odredbom propisan raspon u kojem se ta naknada može dosuditi. Imajući u vidu da je radni odnos tužitelja kod tuženika trajao svega 50 dana, da je u to vrijeme tužitelj imao 43 godine te da je tada imao obvezu uzdržavati maloljetnog sina starosti oko godinu dana, stav je ovog suda da tužitelj ima pravo na tri ugovorene mjesečne bruto plaće. Tužitelj je dostavio obračun bruto iznosa za ugovorenu neto plaću od 25.000,00 kuna, koja iznosi 46.155,46 kuna (list 162 i 163 spisa), a predmetni obračun i visinu bruto plaće u daljnjem tijeku postupka tuženik nije osporio, stoga nije bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje. Primjenom fiksnog tečaja konverzije zbog uvođenja nove službene valute, obračunate su tri bruto plaće tužitelja u 2020. koje iznose 15.743,37 eura (3 x 39.539,47 kuna bruto=118.618,41 kuna).

19.1. Stoga je u točki III izreke presude naloženo tuženiku da tužitelju naknadi štetu isplatom tri bruto plaće u 2020. ukupnog iznosa od 15.743,37 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe, na temelju odredbe članka 29. i 1103. Zakona o obveznim odnosima, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu štete odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u točki VI izreke.

19.2. Tuženik u prilog svom navodu o tome da je tužitelj u razdoblju od prestanka rada kod tuženika 27. lipnja 2019. do novog zaposlenja nakon 2. lipnja 2020. negdje radio "na crno" nije dostavio niti jedan dokaz, dok tužitelj u svom iskazu vjerodostojno opisuje situaciju u kojoj se našao. Stoga se predmetni navod tuženika ocjenjuje paušalnim i nedokazanim, a time i neosnovanim.

20. Tužitelj osnovano potražuje isplatu neisplaćenih bruto plaća od otkazivanja 26. lipnja 2019. do sudskog raskida Ugovora o radu 1. lipnja 2020., na temelju odredaba članka 95. stavaka 2. i 5. ZR-a i to u ugovorenom iznosu mjesečne plaće (tako i Županijski sud u Osijeku u odluci poslovni broj Gž R-235/2021-3 od 30. kolovoza 2021.).

20.1. S obzirom da je uvidom u obračunsku listu 269 (list 11 spisa) utvrđeno da je tuženik tužitelju za lipanj 2019. isplatio samo razmjeran dio plaće do 26. lipnja 2019. u bruto iznosu od 11.657,89 kuna, a utvrđeno je da je ugovorena bruto plaća iznosila 39.618,42 kuna (za 2019., list 163 spisa), valjalo je naložiti tuženiku da tužitelju isplati razliku plaće za lipanj 2019. u iznosu do 3.711,00 eura (27,960,53 kuna) te je odlučeno kao u točki IV izreke. U točki V izreke presude naloženo je tuženiku da tužitelji isplati neisplaćene bruto plaće za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 1. lipnja 2020. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (u okviru zahtjeva tužitelja) sukladno odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima. Visina bruto plaće za 2019. utvrđena je u iznosu od 5.258,27 eura (39.618,42 kuna, list 163 spisa), a za 2020. u iznosu od 5.247,79 eura (39.539,47 kuna, list 162 spisa).

21. Sud nije posebno cijenio druge dokaze u ovom predmetu jer je relevantne, a sporne činjenice utvrdio na temelju ocijenjenih dokaza. Već su izneseni razlozi zbog kojih nije bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje s obzirom da je tužitelj dokazao visinu svog zahtjeva, koju tuženik nije osporio. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka GV, ŽV, FV i ĐV, dok je tužitelj odustao od saslušanja svjedoka UV (u zapisniku V), stoga isti nisu saslušani u ovom postupku.

22. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 5. i članka 155. ZPP-a s obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u odnosu na koji nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Troškovi zastupanja procijenjeni su prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje Tarifa).

22.1. Tužitelj je zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu se priznaje nagrada od po 541 bod (kako je zatraženo) za sastav tužbe (Tbr.7.1. Tarife), za sastav podnesaka od 18. siječnja 2022. i 24. listopada 2024. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 9. siječnja 2020., 25. svibnja 2021., 25. listopada 2021., 23. svibnja 2022., 9. svibnja 2023., 6. listopada 2023., 12. lipnja 20241., 23. kolovoza 2024. i 24. listopada 2024. (Tbr.9.1. Tarife). Za zastupanje na ročištu 2. prosinca 2019. tužitelju se priznaje 270,5 bodova (Tbr.9.2. Tarife), a za zastupanje na ročištu 9. listopada 2023. (zamolbeno saslušanje) 123,25 bodova (Tbr.9.5. Tarife). Za sastav podnesaka od 26. svibnja 2021., 28. rujna 2022. i 8. svibnja 2023. tužitelju se priznaje po 25 bodova za svaki podnesak (Tbr.8.4. Tarife), jer predmetni podnesci nisu obrazloženi podnesci o predmetu spora. U dva spomenuta podneska tužitelj samo usklađuje zahtjev s obzirom na novu tvrtku tuženika i novu službenu valutu, a u trećem je iznio protivljenje prijedlogu tuženika za zamolbeno saslušanje.

22.2. Tužitelju je stoga priznato ukupno 6960,75 bodova što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i PDV (Tbr.46. Tarife) iznosi 17.401,87 eura. Predmetnom iznosu valja pridodati plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 203,07 eura (1.530,00 kuna). Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 17.604,94 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude do isplate, na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a.

23. U preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 24. siječnja 2020. jer je tužitelj mogao adrese svjedoka koje je predložio saslušati dostaviti pravovremeno. Podnesak od 16. ožujka 2022. po ocjeni ovoga suda nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP-a. Nije priznat niti trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer punomoćnica nije pristupila. Odbijen je i dio zahtjeva koji se odnosi na plaćanja pristojbe na presudu s obzirom da sukladno odredbi članka 11. stavka 1. točke 3. Zakona o sudskim pristojbama tužitelj kao radnik nije obveznik plaćanja iste. Vezano za preostale radnje koje nisu priznate u cijelosti po punoj vrijednosti boda kako je zatraženo, svoj stav sud je iznio u točki 22.1. obrazloženja.

24. Posljedično navedenoj odluci o trošku, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška u cijelosti.

25. Ističe se da je sud, sukladno odredbama članka 328. ZPP-a, odredio rok od 15 (petnaest) dana za isplatu novčanih tražbina.

U Puli 22. travnja 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.

3. Porezna uprava Pazin – po pravomoćnosti, po odredbi čl.433.a st.2. ZPP-a