Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kž-rz-21/2022-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća te Željka Horvatovića, Maje Štampar Stipić, Slavena Vidmara i mr. sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Srpak, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ZD zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/96., 16/96 i 28/96. – dalje u tekstu: OKZ RH) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog ZD podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj: K-Rz-4/2018. od 25. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog ZD kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim optuženog ZD zbog počinjenja dva kaznena dijela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH, činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude pod točkama a, b, c i d, i ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, činjenično i pravno opisan pod točkama e i f u izreci pobijane presude, te mu je za kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH, na temelju istog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, a za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, na temelju istog propisa, kazna zatvora u trajanju od pet godina, a na temelju članka 43. stavka 1. točke 2. OKZ RH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina.
1.1. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. i 126/2019., - dalje: ZKP/08.), optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08., te nagrade i nužnih izdataka za branitelja po službenoj dužnosti.
2. Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli državni odvjetnik i optuženi ZD.
3. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.
4. Optuženi ZD, u žalbi koju je podnio po branitelju Ljubiši Drageljeviću, odvjetniku u Rijeci, žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
5. Odgovor na žalbu državnog odvjetnik podnio je optuženik po branitelju odvjetniku Ljubiši Drageljeviću, predloživši da se ta žalba odbije kao neosnovana.
6. U skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis predmeta bio je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
7. Žalbe nisu osnovane.
8. Prije svega, treba navesti da je na temelju rješenja od 22. prosinca 2021. broj Kv- Rz-7/2021. i K-Rz-4/2019. optuženiku suđeno u odsutnosti jer je bio nedostupan tijelima kaznenog progona, međutim, s obzirom na to da je optuženik, povodom zamolnice ŽDO u Rijeci, 13. ožujka 2018. pred Odjelom za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, iznio svoju obranu, prvostupanjski je sud pročitao zapisnika o ispitivanju optuženika (list 223. do 229. spisa), koji je porekao počinjenje inkriminiranih kaznenih djela.
9. U svezi naprijed navedenog, za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženog ZD koji, u okviru žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ustrajava u svojoj obrani da o fizičkom i psihičkom maltretiranju ratnih zarobljenika i civila u zatvoru u Milicijskoj stanici u Korenici nema nikakvih saznanja, jer, kako tvrdi, iako je bio pripadnik milicije u Korenici jedno kraće vrijeme koje obuhvaća inkriminirano razdoblje, vojnu opremu je razdužio krajem studenog 1991., o čemu je priložio i potvrdu, a u navedenu stanicu uopće nije dolazio jer je bio raspoređen na radu na drugim mjestima.
10. Međutim, suprotno naprijed iznesenim navodima optuženika, u svojim svjedočkim iskazima VD, ĐD, ŠD, TD i DD koji su kao ratni zarobljenici u inkriminiranom razdoblju od 15. listopada 1991. do 15. travnja 1992. bili zatočeni u Stanici milicije u Korenici, kao i svjedočkih iskaza DD i HD, koji su kao civilne osobe također u navedenoj stanici protuzakonito zatvarani te psihički i fizički mučeni, nedvojbeno proizlazi da je među pripadnicima paravojnih postrojbi Stanice javne bezbednost u Korenici, koji su ih zlostavljali, bio i optuženik, koji se u tome posebno isticao.
11. Naime, opisujući kako su u Stanici milicije u Korenici postupali pripadnici paravojne postrojbe milicije MUP-a tzv. „SAO Kraijine“, oštećeni VD je iskazao da su ga u stanicu priveli s više drugih pripadnika Specijalne policije PP Slunj (TD, TD i RD, pok. ĐD itd.), i za vrijeme dok se tamo nalazio redovito su ih izvodili van i u zimskom periodu polijevali hladnom vodom, te im gurali crijevo u usta i puštali vodu, a u tim iživljavanjima je prednjačio optuženi ZD zvani "Z", čije je ime saznao od drugih zatočenika. Isti ga je tukao gotovo svakodnevno rukama, nogama i kolcima, a mučio ga je i strujom. Jedne prilike kolcem ga je udario u potiljak tako da je momentalno ostao bez vida na oba oka.
12. Također, iz svjedočkih iskaza oštećnih ŠD, pok. UD i TD, pripadnika Pričuvnog sastava hrvatske policije, proizlazi da ih je, između drugih pripadnika paravojnih postrojbi milicije u Stanici milicije u Korenici, tukao i optuženi ZD zvani "Z" u čemu je, kako su to ovi svjedoci naglasili, isti posebno prednjačio. Opisujući način na koji ih je optuženik tukao i zlostavljao, svjedoci su iskazali da im je stavljao elektrošoker na vrat i glavu, gurao im crijevo u usta i puštao vodu, a zimi ih hladnom vodom polijevao po tijelu, a udarao ih je rukama, nogama, kolcem, kabelom itd. Što se tiče identiteta optuženika, svjedok ĐD je iskazao da je istog znao od ranije jer je radio u Komunalcu u Općini Korenica, a optuženik je radio u nekoj firmi u Korenici, dok su svjedoci VD, ŠD i TD iskazali da su od drugih zatvorenika čuli kako se optuženik zove.
13. I oštećeni DD i HD, koji su kao civilne osobe bili zatočeni u Stanici milicije u Korenici, na identičan način kao i naprijed navedeni svjedoci su opisali postupanje optuženog ZD, s tim da je svjedok HD također iskazao da je optuženik bio najnečovječniji, jer je koristio i elektrošoker.
14. Na temelju naprijed navedenih svjedočkih iskaza oštećenika, koje je prvostupanjski sud ispravno cijenio kao vjerodostojne, jer su vrlo uvjerljivo, dosljedno i suglasno iskazali da ih je, između ostalih, najokrutnije zlostavljao upravo optuženik, koji se pri tome koristio i elektrošokerom, suprotno naprijed iznesenim žalbenim navodima, sud je ispravno utvrdio da je optuženik osoba koja je počinila terećena kaznena djela. Iako je optuženik tu činjenicu u žalbi pokušao osporiti, navodeći da se u inkriminiranom razdoblju kao pripadnik paravojne postrojbe policije MUP-a tzv. „SAO Krajine“ nije nalazio u Stanici milicije u Korenici te je u spis priložio jedan fotokopirani, rukom napisani tekst na papiru formata A4, iz kojeg proizlazi da je 26. studenog 1991. razdužio komplet uniformu i oružje, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da se ne radi o vjerodostojnom službenom dokumentu i da navedeni sadržaj nema dokaznu snagu koja bi dovela u pitanje identitet optuženika, pa je u tom pogledu s pravom poklonio vjeru naprijed navedenim svjedocima od kojih je jedan (ĐD) optuženika od ranije poznavao, dok su drugi njegovo ime i nadimak saznali za vrijeme kad su se kao zarobljenici nalazili u stanici milicije.
15. Zbog svega naprijed iznesenog, optuženi ZD svojom žalbom nije doveo u pitanje činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjskog suda koji je na temelju sveobuhvatne i savjesne ocjene izvedenih personalnih i materijalnih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice te je ispravno zaključio da se u njegovom ponašanju stječu sva bitna zakonska obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH i kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnih zarobljenika iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, za koje ga je proglasio krivim te mu je za svako od navedenih kaznenih djela utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po sedam i pet godina, a na temelju članka 43. stavka 1. OKZ RH, osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina.
16. Žalbu zbog odluke o kazni podnijeli su državni odvjetnik, koji smatra da je prvostupanjski sud optuženiku trebao izreći strože pojedinačne i jedinstvenu kaznu zatvora, i optuženik, koji smatra da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu.
17. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski je sud, kao olakotno, optuženiku cijenio dosadašnju neosuđivanost i činjenicu očinstva, dok mu je kao otegotno cijenio stupanj okrutnosti odnosno to što se isti dugotrajno iživljavao nad osobama koje su bile lišene slobode.
18. I po stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, pravilno je prvostupanjski sud optuženiku vrednovao sve naprijed utvrđene olakotne i otegotne okolnosti te mu je, kako je to i naprijed navedeno, za inkriminirana kaznena djela ispravno utvrdio pojedinačne kazne te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora. Što se tiče izrazite okrutnosti koju je optuženik iskazao u odnosu na žrtve, na što državni odvjetnik upire u žalbi pledirajući da se optuženiku zbog toga izrekne stroža kazna, treba navesti da je okrutnost imanentna kaznenim djelima ratnog zločina prema civilnom stanovništvu i prema ratnim zarobljenicima za vrijeme oružanog sukoba te predstavlja bitno obilježje tih djela, za koja je optuženik i proglašen krivim, pa je tu činjenicu, imajući pri tome u vidu da je od počinjenja inkriminiranih kaznenih djela prošlo više od 30 godina, sud dovoljno vrednovao pri odmjeravanju pojedinačnih kazni zatvora, a jedinstvena kazna zatvora je pravilno odmjerena s obzirom na broj počinjenih kaznenih djela i ličnost optuženika. S druge pak strane, za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženika koji težinu kazni koje su mu izrečene paušalno uspoređuje s kaznama koje su izrečene u nekim drugim „sličnim“ kaznenim predmetima, jer to nije argument koji bi u konkretnom slučaju mogao utjecati na visinu kazne. Naime, svaki kazneni predmet, ako je riječ o kaznenim djelima ratnog zločina, po načinu počinjenja, broju žrtava, itd., je različit, pa je i proces odmjeravanja kazni u tim predmetima različit i individualan za svakog pojedinog počinitelja.
19. Prema tome, u kontekstu naprijed navedenih, suprotstavljenih žalbenih navoda državnog odvjetnika i optuženika, utvrđene pojedinačne kazne zatvora kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora na koju je prvostupanjski sud osudio optuženog ZD, nisu preblage, a niti prestroge, već su to kazne koje su primjerene težini počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženika te okolnostima i broju kaznenih djela. Stoga će se tim kaznama odnosno jedinstvenom kaznom zatvora, i po stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, ostvariti svi oni u članku 31. OKZ RH predviđeni ciljevi i svrhe specijalne i generalne prevencije u kažnjavanju, a ujedno ta kazna sadrži dostatnu društvenu osudu za počinjena kaznena djela.
20. Zbog svega naprijed iznesenog, a budući da nije utvrđeno postojanje povreda kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu 22. travnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Marija Balenović
