REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Trg Johna Fitzgeralda Kennedya 11

Poslovni broj: P-82/2020-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

RJEŠENJE

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Filipa Baburaka, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, kojeg zastupa zastupnik po zakonu, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika LOVAC TRGOVINA d.o.o., OIB: 58432804239, Varšavska 4, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dodig, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. travnja 2025., u prisutnosti zastupnice po zakonu tužitelja, zamjenice Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, i u prisutnosti zamjenice punomoćnika tuženika, 22. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.994,02 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 27. srpnja 2017. pa do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.763,61 EUR sa zateznim kamatama, koje teku od 22. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, u iznosu od 2.568,19 EUR, kao neosnovan.

riješio je

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 13.450,82 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, kojom potražuje iznos od 221.852,12 kn / 29.444,84 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i naknadu troška postupka, također uz zatezne kamate koje teku od dana donošenja presude do isplate. U tužbi je naveo da je prethodno podnio zahtjev za mirno rješenje spora, do čega nije došlo.

1.1. Nadalje, istaknuo je da je vlasnik poslovnih prostorija koje koristi tuženik, a koje su mu dodijeljene temeljem rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba, Odjela za upravno-pravne poslove, Prvog područnog odsjeka, klasa: UP/I-942-02/2008-13/51, urbroj: 251-14-02/208-08-06 od 27. ožujka 2008., i to u 596/720 dijela.

1.2. Tužitelj je naveo da se predmetne poslovne prostorije sastoje od sedam prostorija u uličnom prizemlju, ukupne površine 140,08 m², poslovnog prostora koji se sastoji od dvije prostorije na prvom katu dvorišne zgrade, površine 49,58 m², te poslovnog prostora koji obuhvaća dvije prostorije u dvorišnom prizemlju i podrumu, površine 169 m². S tim poslovnim prostorima neodvojivo su povezani odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], označene kao zk.č.br. 3073 – ulična i dvorišna najamna stambena zgrada u [adresa], ukupne površine 205,8 čhv (740 m²).

1.3. Također, tužitelj je naveo da je, na temelju spomenutog rješenja, njegovo vlasništvo upisano u zemljišnim knjigama, dok tuženik predmetne poslovne prostore koristi bez valjane pravne osnove te ne plaća zakupninu, čime onemogućuje tužitelja da ostvaruje prihode od zakupa, zbog čega potražuje isplatu traženog iznosa ovom tužbom. Tužitelj je nadalje naveo da predmetnim poslovnim prostorom upravlja društvo Državne nekretnine d.o.o., te je kao dokaz priložio ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji od 21. veljače 2014.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu te je predložio prekid postupka. Dana 17. lipnja 2020., tuženik je podnio podnesak naziva „Prijedlog za povrat u prijašnje stanje“, kojim je zatražio ponovno otvaranje prethodnog postupka, nakon što je u njegovoj odsutnosti dana 9. lipnja 2020. zaključena glavna rasprava, s obzirom na to da nije mogao pristupiti ročištu zbog zubobolje.

2.1. Također, u istom se podnesku tuženik dodatno očitovao na navode iz tužbe. Osporavao je aktivnu legitimaciju tužitelja, navodeći da račune za korištenje poslovnih prostora ispostavlja društvo Državne nekretnine d.o.o. Nadalje, osporio je i obračun površine poslovnog prostora te visinu naknade po metru kvadratnom, istaknuvši pritom da tužitelj nije isključivi vlasnik, već samo suvlasnik predmetne nekretnine.

2.2. Tuženik je nadalje naveo da je 1. veljače 2002. sklopljen ugovor o zajedničkom pothvatu između njega i trgovačkog društva Lovac d.o.o., te da je dana 16. prosinca 2002. između istih strana sklopljen i ugovor o prijenosu i prodaji prava. Spomenute isprave, kako navodi, nalaze se u spisu posl. br. Ps-30/05, u koji je predložio da sud izvrši uvid. Tuženik je naveo da je od trgovačkog društva Lovac d.o.o. preuzeo posjed predmetnih nekretnina i izvršio ulaganja u poslovne prostore u iznosu od 2.546.987,41 kn, te predložio da se izvrši uvid u osiguranje dokaza ovoga suda u predmetu posl. br. P-2658/15 (R1-130/02), temeljem čega je zahtijevao prijeboj tražbine tužitelja sa svojom tražbinom po osnovi navedenih ulaganja.

2.3. Dodatno je istaknuo da je u poslovne prostore uložio i iznos od 2.284.875,90 kn, koji je utvrdio vještak za graditeljstvo, te predložio da sud izvrši uvid u predmetno ulaganje u spis ovoga suda, broj P-2658/15.

3. Tužitelj je u podnesku od 1. srpnja 2020. naveo da je aktivno legitimiran u ovom postupku na temelju ugovora sklopljenog između njega i društva Državne nekretnine d.o.o., te da je visina tužbenog zahtjeva određena sukladno njegovu suvlasničkom omjeru. U vezi s ugovorom o zajedničkom pothvatu koji spominje tuženik, tužitelj je naveo da je isti bespredmetan, jer Zakon o naknadi ne predviđa mogućnost prijenosa i prodaje izvršenih ulaganja drugom trgovačkom društvu koje nije bilo zakupnik.

3.1. Tužitelj je nadalje istaknuo da je prigovor prijeboja neosnovan, te da je ugovor o zakupu koji je imalo trgovačko društvo Lovac d.o.o., a koje je u međuvremenu ugašeno, raskinut po sili zakona.

4. Tužitelj je u podnesku od 13. listopada 2020. u bitnome naveo da je površina poslovnog prostora određena rješenjem Gradskog ureda od 27. ožujka 2008., i da ona iznosi 359,06 m², odnosno da upravo toliko koristi tuženik. Također je naveo da je visina tužbenog zahtjeva određena sukladno njegovu suvlasničkom omjeru, odnosno 596/720.

4.1. Tužitelj je nadalje istaknuo kako su ugovori između trgovačkog društva Lovac d.o.o. i tuženika pravno irelevantni za ovaj spor, budući da je tuženik, temeljem presuda Županijskog suda u Dubrovniku (Gž-697/2017 od 17. siječnja 2018.) i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (Pž-3225/2018 od 6. svibnja 2020.), odbijen u zahtjevu za priznavanje ulaganja u poslovne prostore sukladno članku 41. stavku 4. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. U presudama je utvrđeno da zakupnik predmetnog poslovnog prostora nije bio tuženik, već trgovačko društvo Lovac d.o.o., te da Lovac d.o.o. nije moglo prenijeti niti prodati tuženiku iznos izvršenih ulaganja, što proizlazi i iz navedene presude Visokog trgovačkog suda.

4.2. Također, tužitelj je ukazao da ni trgovačko društvo Lovac d.o.o. nije bilo pošten posjednik, jer su posljednji ugovori o zakupu za predmetne prostore sklopljeni još 1967. i 1969. godine. Stoga smatra neosnovanim argument tuženika da je bio pošteni posjednik sve do trenutka kada je utvrđeno da je tužitelj vlasnik poslovnih prostora.

4.3. Nadalje, tužitelj je naveo da, i u slučaju da bi tuženik imao pravo na naknadu nužnih troškova, iste nije specificirao, niti bi se oni mogli jasno razabrati iz nalaza vještaka Engelberta Tomljenovića, na kojeg se tuženik poziva. Ukazao je i na to da ti nužni troškovi nisu ni dospjeli, pa ne mogu biti predmet prijeboja, sukladno članku 165. stavku 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, budući da bi ti troškovi dospjeli tek u trenutku predaje posjeda tužitelju, što se nije dogodilo.

5. U podnesku od 20. listopada 2020. tuženik je naveo da ne postoji zakonska zabrana prema kojoj bi bilo onemogućeno da se ugovorima sklopljenima između njega i trgovačkog društva Lovac d.o.o. na njega prenesu izvršena ulaganja u poslovni prostor.

5.1. Također, tuženik je ponovno osporio aktivnu legitimaciju tužitelja, istaknuvši kako smatra da su za pokretanje ovoga postupka aktivno legitimirane Državne nekretnine d.o.o., s obzirom na to da one ispostavljaju račune za korištenje poslovnog prostora.

5.2. Nastavio je osporavati obračun površine poslovnog prostora i visinu naknade po metru kvadratnom te je ponovio ranije iznesene argumente i prigovore.

6. Podneskom od 16. listopada 2020. tužitelj je u bitnome ostao pri ranije iznesenim argumentima i priloženim dokazima, istaknuvši kako je tuženik dužan priložiti dokaze na koje se poziva. Također je naglasio da se ovaj postupak vodi u vezi s poslovnim prostorom koji je različit od poslovnog prostora u Zagrebu, Varšavska ulica 4.

6.1. Podneskom od 7. lipnja 2021. tuženik je naveo da je, na temelju rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd-2017/2020-2 od 8. rujna 2021., podnio reviziju, te da se predmetni postupak vodi pod poslovnim brojem Rev-1443/2021. Slijedom toga, predložio je prekid ovog postupka.

7. U podnesku od 24. travnja 2023. tužitelj je naveo da je tuženik za predmetni poslovni prostor uplaćivao naknadu za korištenje, pri čemu je iznos odgovarao tzv. zatečenoj zakupnini. Uz podnesak je priložen izvod s računa iz kojeg proizlazi da je tuženik dana 18. listopada 2012. izvršio uplatu u iznosu od 1.689,58 EUR, odnosno 12.730,12 kn.

8. Tuženik je u podnesku od 27. listopada 2023. naveo da je tužitelj prekludiran u fazi glavne rasprave dostavljati izvod s računa te istaknuo kako je među strankama nedvojbeno da ne postoji ugovorni odnos, odnosno da nije sklopljen ugovor o zakupu.

8.1. Nadalje, tuženik je naveo da je zbog potresa koji je pogodio Zagreb 2020. bio prisiljen sanirati nastalu štetu. Slijedom toga, tvrdi da mu pripada pravo na naknadu troškova sanacije, neovisno o tome je li pošten ili nepošten posjednik. Pritom je naveo da, čak i u slučaju da bi se utvrdilo da je nepošten posjednik, sud treba utvrditi visinu naknade za izvršena ulaganja, odnosno za troškove koji bi bili nužni i za samog vlasnika.

9. U podnesku od 8. studenog 2023. tužitelj je naveo da potražuje naknadu temeljem odredbi članka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Također, tužitelj je istaknuo da tuženik nije priložio nikakav dokaz o pravnom temelju svog posjedovanja te je naveo da je tuženik u podnesku od 27. listopada 2023. priznao da je nepošteni posjednik.

10. U podnesku od 28. ožujka 2025. tužitelj je naveo da se rješenje VSRH, Rev-840/24 od 12. lipnja 2024. i rješenje VSRH, Rev-1443/2021 od 9. ožujka 2022. u svom obrazloženju odnose na položaj zakupnika. Također, naveo je da se rješenje VTSRH, Pž-3537/2024 od 24. rujna 2024. poziva na rješenje VSRH, Rev-840/2024, što znači da se odnosi na zakupnika. Tužitelj je istaknuo da s tuženikom nikada nije sklopio ugovor o zakupu za predmetni poslovni prostor, niti za poslovni prostor u Vlaškoj 4. Također, naglasio je da Lovac d.o.o. nikada nije imao ugovor o zakupu za predmetni poslovni prostor, već da je imao ugovor o zakupu s Gradom Zagrebom za poslovni prostor u Vlaškoj 4, koji je istekao po sili zakona prije zaključenja bilo kakvog ugovora s tuženikom.

10.1. Tužitelj je dalje naveo da su ugovori između Lovac d.o.o. i tuženika utvrđeni ništetnima presudom VSRH, Rev-575/2024 od 22. svibnja 2024. (povodom revizije tuženika potvrđena presuda VTSRH, Pž-4634/2022 od 13. prosinca 2022.), te da je zbog toga otpao temelj protupotraživanja tuženika. Također je naveo da su odluke VTSRH, Pž-3537/2024 od 24. rujna 2024. i Pž-376/2024 od 25. rujna 2024. donesene u bitnome s potpuno pogrešnim i promašenim utvrđenjem bitno relevantne činjenice jer tuženik nije zakupnik. Tužitelj je zaključio da je ovaj sud u presudama P- 1308/2022 i P-920/2020 donio presude kojima je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u vezi s poslovnim prostorom.

11. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao sljedeće dokaze: zk izvadak Općinskog građanskog suda u Zagrebu, k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška] od 26. kolovoza 2015. (list 8 do 9 spisa), rješenje Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada, Grad Zagreb, od 27. ožujka 2008. (list 10 do 13 spisa), zapisnik od 12. veljače 2015. od Državne nekretnine d.o.o. (list 14 spisa), izračun zakupnine za poslovni prostor Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom od 26. siječnja 2009. (list 15 spisa), račun br.. 401-01/2008-01/1 Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, komunalne poslove i promet Grada Zagreba od 19. svibnja 2008. (list 16 spisa), ugovor o poslovno tehničkog suradnji između Republike Hrvatske, zastupane po Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom i Državne nekretnine d.o.o. od 21. veljače 2014. (list 17 do 19 spisa), presudu Županijskog suda u Dubrovniku Gž-697/2017-2 od 17. siječnja 2018. (list 75 do 80 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3225/2018-2 od 6. svibnja 2020. (list 81 do 89 spisa), procjenu vrijednosti ulaganja vještaka Maje Petrović od veljače 2020. (list 99 do 126 spisa), presudu i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu Ps-30/05-75 od 30. svibnja 2017. (list 133 do 144 spisa), odluku VSRH Rev 333/2007-2 od 5. studenog 2008. (list 153 do 154 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-2017/2020-2 od 8. rujna 2021. (list 159 do 162 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-4634/2022-3 od 13. prosinca 2022. (list 187 do 198 spisa), izvještaj za stavke izvoda FINA od 18. listopada 2012. (list spisa 200), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-5119/2020-3 od 17. siječnja 2023. (list 226 do 235 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1443/2021-2 od 9. ožujka 2022. (list 251 do 255 spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 691/2022-2 od 22. ožujka 2023. (list 275 do 281 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 76/2015-2 od 23. listopada 2018. (list 283 do 286 spisa), ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. (list 309 do 311 spisa), ugovor o zajedničkom pothvatu od 1. veljače 2002. (list 312 do 315 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-840/2024-3 od 12. lipnja 2024. (list 316 do 322 spisa), rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3537/2024-2 od 24. rujna 2024. (list 323 spisa do 327 spisa), sentenca: Županijski sud u Slavonskom Brodu Ius Info ispisano 21. rujna 2023. Gž-91/2022 od 24. veljače 2022. (list 334 spisa), presuda Županijskog suda u Splitu Gž-1147/2022-3 od 8. rujna 2022. (list 335 do 342 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-575/2024-2 od 22. svibnja 2024. (list 343 do 348 spisa). Također je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću.

11.1. Sud nije uzeo u obzir dokaz tužitelja, izvještaj za stavke izvoda od 18. listopada 2012. te dokaz tuženika, ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. i ugovor o zajedničkom pothvatu od 1. veljače 2002., s obzirom da su ti dokazi predloženi nakon zaključenja prethodnog postupka, sukladno odredbi čl. 299. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP)

12. Ocjenom izvedenih dokaza, kako svakog posebno, tako i svih dokaza zajedno, sukladno odredbi čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Predmet spora jest naknada za korištenje tuđih nekretnina, upisanih kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], E-11, E-12 i E-13, u vlasništvu tužitelja.

14. Između stranaka nije sporno da je tuženik u posjedu predmetnih nekretnina.

15. Između stranka je sporno je li posjed pošten ili nepošten, odnosno pripada li tužitelju naknada za korištenje tuđih nekretnina i, ako pripada, koja je visina te naknade.

16. Tuženik je prigovorio da tužitelj nije aktivno legitimiran jer račune ispostavljaju Državne nekretnine d.o.o., a ne tužitelj. Taj prigovor nije osnovan. Naime, sud je uvidom u ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji između Republike Hrvatske, zastupane po Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, i Državne nekretnine d.o.o. od 21. veljače 2014. utvrdio da je tužitelj nekretnine u svom vlasništvu dao na upravljanje trgovačkom društvu Državne nekretnine d.o.o., odnosno da je tužitelj i dalje vlasnik svih svojih nekretnina te time aktivno legitimiran štititi svoja prava, pa tako i u ovom postupku.

17. Tuženik je zahtijevao prijeboj tražbine tužitelja s njegovom tražbinom, na osnovi ulaganja u predmetni poslovni prostor, pozivajući se na ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. i ugovor o zajedničkom pothvatu od 1. veljače 2002. između trgovačkog društva Lovac d.o.o. i trgovačkog društva Lovac trgovina d.o.o., a koje ugovore je tuženik dostavio tek nakon zaključenja prethodnog postupka, te koje dokaze sud nije uzeo u obzir. Čak i da je sud dopustio tuženiku navedene ugovore kao dokaz u postupku, ti ugovori ne bi imali nikakav učinak jer su ništetni prema presudi Vrhovnog suda Rev-575/24 od 22. svibnja 2024.

18. Sud je saslušao stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića, koji je naveo kako mjesečna zakupnina za suvlasnički dio tužitelja u omjeru 596/720 iznosi 1.142,43 EUR, odnosno za četrnaest mjeseci 15.994,02 EUR, te da je izračun dobio na temelju Odluka Grada Zagreba za cijene mjesečne zakupnine u razdoblju od svibnja 2016. do lipnja 2017. Tužitelj je prigovorio da se taj iznos ne odnosi na iznos zatečene zakupnine te da bi taj iznos trebalo izračunati zajedno s PDV-om. Na navedeno se vještak očitovao da je nalaz i mišljenje dao sukladno uputi, ali je izračunao da bi iznos zatečene zakupnine s uključenim PDV-om iznosio za jedan mjesec 2.111,97 EUR, odnosno za četrnaest mjeseci 29.567,58 EUR. Na navedeni izračun prigovorio je tuženik, navodeći da je tužitelj tužio s osnove stjecanja bez osnove, te da nema pravo na PDV, kao i da je tužitelj prekludiran tražiti izračun po zatečenoj zakupnini. Tužitelj je odgovorio da ima pravo na PDV, neovisno o pravnoj osnovi.

19. Odredbom čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje u tekstu: ZV), propisano je da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

20. Odredbom čl. 165. st. 1. ZV propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

21. Odredbom čl. 165. st. 3. ZV propisano je da nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku; to pravo zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari.

22. Sud je utvrdio da je tuženik posjednik predmetnih nekretnina na temelju zapisnika od 12. veljače 2015., koji je sastavilo trgovačko društvo Državne nekretnine d.o.o., a u kojem je navedeno da je tuženik u posjedu predmetnih nekretnina. Tuženik je i tijekom postupka izjavio da je posjednik tih nekretnina. Štoviše, sud je tuženika kao posjednika utvrdio i na temelju rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Grad Zagreb, od 27. ožujka 2008., u kojem se navodi da tuženik koristi predmetne nekretnine bez ugovora o zakupu. Sud je utvrdio da je to rješenje tuženiku dostavljeno putem odvjetničkog društva Škarica i Partneri d.o.o., koje je kao punomoćnik zastupalo tuženika u tom postupku, što je vidljivo na trinaestom listu spisa. Tuženik tijekom postupka nije osporavao primitak predmetnog rješenja, niti je iznio činjenice ili predložio dokaze kojima bi dokazao suprotno, kako je propisano odredbom članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ZPP. Stoga, iako je tuženik do tada mogao biti pošteni posjednik, odnosno nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu pravo na posjed ne pripada, poštenje mu je prestalo primitkom predmetnog rješenja te je time postao nepošteni posjednik predmetnih nekretnina. Na temelju navedenog sud je utvrdio da je tuženik nepošteni posjednik predmetnih nekretnina, sukladno odredbi članka 18. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ZV, odnosno da tužitelj ima pravo na naknadu za korištenje tuđih nekretnina, sukladno odredbi članka 165. stavka 1. ZV-a.

23. Tuženik je tijekom postupka iznosio navode kako je ulaganja u predmetne nekretnine izvršilo trgovačko društvo Lovac d.o.o., čime tuženik nije aktivno legitimiran za podnošenje procesnopravnog prigovora prijeboja. Nadalje, tuženik se pozivao na ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. i ugovor o zajedničkom pothvatu od 1. veljače 2002., koji su ništetni prema presudi Vrhovnog suda Rev-575/24 od 22. svibnja 2024., pa slijedom navedenog nije došlo do prijenosa ulaganja s trgovačkog društva Lovac d.o.o. na tuženika. U odnosu na navode tuženika da je izvršio ulaganja nakon potresa u predmetne nekretnine, valja navesti da takve navode tuženik ističe tek nakon zaključenja prethodnog postupka, a na što je prekludiran sukladno odredbi čl. 299. st. 3. ZPP-a. No, čak i za te navode tuženik ne iznosi niti jedan dokaz, što je obvezan sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a. Upravo zbog navedenih razloga sud nije uzeo u obzir zahtjev tuženika za provođenjem građevinskog vještačenja, odnosno sud je utvrdio da tuženik nema pravo na naknadu troškova koji bi bili nužni i vlasniku, sukladno odredbi čl. 165. st. 3. ZV.

24. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, na ročištu 10. travnja 2025., tužitelj je tražio isplatu iznosa od 15.994,02 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 27. srpnja 2017. do isplate, kao i trošak postupka, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate, čime je smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 13.450,82 EUR. Tuženik je na ročištu izjavio da se protivi preinaci. No, odredbom čl. 191. st. 3. ZPP propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev. S obzirom na to da je tužitelj s iznosa od 29.444,84 EUR smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 15.994,02 EUR, time nije preinačio tužbu, već ju je djelomično povukao za iznos od 13.450,82 EUR. Stoga je sud utvrdio da se tuženik ne protivi djelomičnom povlačenju. Stoga je riješeno kao u rješenju.

25. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, sud je utvrdio da ona iznosi 15.994,02 EUR, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a koji iznos je i tužitelj postavio kao konačno postavljeni tužbeni zahtjev.

26. Odluka o zateznim kamatama na glavnicu temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obvezni odnosima (Narodne novine br: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje u tekstu: ZOO), a dosuđene su od, 27. srpnja 2017. pa do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (15.994,02 EUR) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, dalje u tekstu: OT), kojom je u odredbi Tbr. 54. određena vrijednost boda od 2,00 EUR. Sud je uzeo tu visinu vrijednosti predmeta spora jer ju je tužitelj postavio kao konačno postavljeni tužbeni zahtjev.

29. Tužitelju, zastupanom po zastupniku po zakonu, priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT – 250 bodova), sastav obrazloženih podnesaka od 13. 10. 2020., 16. 10. 2020., 24. 4. 2023. i 6. 10. 2023. (Tbr 8. toč. 1. OT – 1.000 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 6. 2. 2019., 3. 9. 2019., 9. 6. 2020., 8. 7. 2020., 15. 10. 2020., 10. 6. 2021. i 9. 3. 2022. (Tbr 9. toč. 2. OT – 875 bodova), te zastupanje na ročištima održanim dana 9. 11. 2023., 27. 2. 2025. i 10. 4. 2025. (Tbr 9. toč. 1. OT – 750 bodova). Zbroj bodova – 250, 1.000, 875 i 750 – iznosi 2.875, a sud je taj broj pomnožio s vrijednošću boda od 2,00 EUR, čime je dobiven iznos troškova parničnog postupka u visini od 5.750,00 EUR. Navedeni iznos uvećan je za trošak sudske pristojbe na tužbu od 340,90 EUR i presudu od 340,90 EUR te trošak za nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 331,81 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 6.763,61 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

30. Tužitelj je na ročištu 10. travnja 2025. zatražio da mu se prizna trošak parničnog postupka u iznosu od 9.331,80 EUR. S obzirom na to da je sud utvrdio trošak u iznosu od 6.763,61 EUR, sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.568,19 EUR kao neosnovan.

31. Budući da je tužitelj tražio zatezne kamate na trošak parničnog postupka, koje teku od dana donošenja odluke do isplate, sud mu je, na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zatezne kamate koje teku od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 22. travnja 2025. pa do isplate.

32. Stopa zateznih kamata na trošak parničnog postupka dosuđena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

33. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke presude.

U Zagrebu 22. travnja 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a rok se računa:

od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira na to je li mu pristupila, odnosno

od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Visokom trgovačkom sudu u Zagrebu.

Nacrt odluke izradio je sudski savjetnik

Filip Baburak

Dostaviti:

- tužitelju po zz uz nalog za sud. pristojbu na presudu

- tuženiku po punomoćniku

- kal. 30 dana