REPUBLIKA HRVATSKA

P-1348/2019-38

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužitelja ON (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mate Glibota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu „KNEZOVIĆ I PARTNERI“ j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 6. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Hrvoja Ćutuka, odvjetnika u Splitu i zamjenice punomoćnika tuženika Maje Antić Tucak, odvjetnice u Šibeniku, na ročištu za objavu presude održanom 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-626/2006 od 13.10.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.100,00 CHF prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 647,67 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 216-626/2006 od 13.10.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., i da korisnik kredita svojim potpisom na tom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 20.748,60 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa (kamatna stopa je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos

od

9,65 EUR

30.09.2007.

9,62 EUR

31.10.2007.

9,75 EUR

30.11.2007.

9,72 EUR

31.12.2007.

9,91 EUR

31.01.2008.

9,98 EUR

29.02.2008.

35,08 EUR

31.03.2008.

34,22 EUR

30.04.2008.

33,88 EUR

31.05.2008.

34,30 EUR

30.06.2008.

33,68 EUR

31.07.2008.

33,71 EUR

31.08.2008.

34,17 EUR

30.09.2008.

56,04 EUR

31.10.2008.

38,80 EUR

30.11.2008.

67,72 EUR

31.12.2008.

72,25 EUR

31.01.2009.

74,29 EUR

28.02.2009.

68,65 EUR

31.03.2009.

69,73 EUR

30.04.2009.

61,11 EUR

31.05.2009.

54,76 EUR

30.06.2009.

56,45 EUR

31.07.2009.

59,79 EUR

31.08.2009.

59,51 EUR

30.09.2009.

56,13 EUR

31.10.2009.

62,47 EUR

30.11.2009.

67,56 EUR

31.12.2009.

74,79 EUR

31.01.2010.

73,14 EUR

28.02.2010.

82,96 EUR

31.03.2010.

81,10 EUR

30.04.2010.

86,22 EUR

31.05.2010.

116,17 EUR

30.06.2010.

109,70 EUR

31.07.2010.

129,47 EUR

31.08.2010.

122,64 EUR

30.09.2010.

111,65 EUR

31.10.2010.

134,84 EUR

30.11.2010.

157,52 EUR

31.12.2010.

136,88 EUR

31.01.2011.

144,82 EUR

28.02.2011.

135,61 EUR

31.03.2011.

137,28 EUR

30.04.2011.

176,29 EUR

31.05.2011.

180,08 EUR

30.06.2011.

212,66 EUR

31.07.2011.

195,92 EUR

31.08.2011.

177,60 EUR

30.09.2011.

162,65 EUR

31.10.2011.

161,27 EUR

30.11.2011.

169,81 EUR

31.12.2011.

177,25 EUR

31.01.2012.

178,25 EUR

29.02.2012.

173,10 EUR

31.03.2012.

176,58 EUR

30.04.2012.

178,96 EUR

31.05.2012.

174,95 EUR

30.06.2012.

176,01 EUR

31.07.2012.

173,01 EUR

31.08.2012.

166,61 EUR

30.09.2012.

173,53 EUR

31.10.2012.

176,85 EUR

30.11.2012.

174,42 EUR

31.12.2012.

161,39 EUR

31.01.2013.

172,46 EUR

28.02.2013.

173,43 EUR

31.03.2013.

169,08 EUR

30.04.2013.

155,58 EUR

31.05.2013.

155,24 EUR

30.06.2013.

158,56 EUR

31.07.2013.

163,87 EUR

31.08.2013.

171,24 EUR

30.09.2013.

167,44 EUR

31.10.2013.

170,14 EUR

30.11.2013.

173,19 EUR

31.12.2013.

140,97 EUR

31.01.2014.

144,74 EUR

28.02.2014.

143,51 EUR

31.03.2014.

139,33 EUR

30.04.2014.

11.594,91 EUR 30.05.2014.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.955,00 EUR, dok se odbija zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u visini od 1.650,00 EUR).

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 13. listopada 2006. s tuženikom (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu br. 216-626/2006 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg da mu je stavljen na raspolaganje kredit iskazan kao 84.100,00 CHF, a isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate. Nadalje je naveo da je tuženik u unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u članku 2., ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, dok je otplatu kredita u članku 3. vezao uz navedenu valutu te je ujedno u članku 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,60% godišnje pritom ugovorivši kako je ista promjenjiva u skladu s odlukom banke, čime ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja i ugovaranja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ista mijenjati. Postupanje na opisani način tj. ugrađivanje nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jednako kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, slijedom čega da je tuženik suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Nadalje je naveo da je zbog opisanog protupravnog postupanja tuženika protiv istog vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, u kojem postupku da je Visoki trgovački sud RH 13. lipnja 2014., odlučujući po žalbi i tuženika, presudom pod posl. br. Pž-7129/13-4, u točki II. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik (kao petotuženik u tom postupku) u razdoblju 10. rujna 2003. - 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. - 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03.), i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07. i 125/07.), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a. Stoga, kraj činjenice da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, i to na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) te članka 1111. ZOO-a, sve u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je ovdje tuženik neosnovano stekao, pa je konačno ustao zahtjevom tražeći da se ništetnima i bez pravnog učinka utvrde naprijed navedene nepoštene odredbe Ugovora te tuženiku naloži da mu isplati iznos koji će se precizirati nakon provođenja odgovarajućeg financijskog vještačenja uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu opirao istoj i njome stavljenom zahtjevu ističući i navodeći kako slijedi:

- prigovor zastare predmetnog potraživanja tužitelja, sve s obzirom na činjenicu da je predmetna tužba podnesena nakon proteka kako zastarnog roka propisanog u svezi potraživanja povrata pojedinačnih mjesečnih anuiteta, tako i zastarnog roka propisanog u svezi potraživanja stečenog bez osnove,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti, slijedom čega je isti prestao postojati, tako da se sporne odredbe tog ugovora ne mogu utvrđivati ništetnima, a niti se na temelju istog može tražiti bilo kakvo plaćanje,

- da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora po tužbi udruge „Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača“, a to stoga jer u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojala mogućnost ostvarivanja kolektivne zaštite potrošača, zatim, jer ne postoji pravni interes za utvrđenje spornih odredbi Ugovora ništetnima, odnosno jer se pravomoćnost odluke donesene u kolektivnom sporu ne primjenjuje na ugovore o kreditu,

- da pravomoćnost presude iz kolektivnog spora ne znači automatski da bi odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, s tim da se u kolektivnom sporu nije niti odlučivalo o valjanosti navedenih odredbi ugovora o kreditu,

- da je odredbama ZOO-a bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu, kao i da su sporne odredbe Ugovora bile jasne, lako razumljive i uočljive, s tim da je djelatnik tuženika o istima detaljno upoznao tužitelja prilikom vođenih pregovora, te mu ujedno ukazao na potencijalne rizike navedenih odredbi,

- da sporne ugovorne odredbe, o kojima se pojedinačno pregovaralo, ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od njega zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu,

- da nije suglasan s anticipiranom metodom izračuna visine tužbenog zahtjeva, a sukladno kojoj bi se koristili početno ugovorena kamatna stopa (čime bi se Ugovor preinačio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom) i tečaj CHF na dan isplate kredita.

Slijedom istaknutih navoda, predložio je da se tužba odbaci, podredno da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan u cijelosti i istom naloži da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tužitelj je podneskom od 28. siječnja 2025., a nakon rezultata u postupku provedenog financijskog vještačenja, konačno ustao zahtjevom stavljajući ga u sadržaju koji je bio predmetom odlučivanja ovom presudom, s tim da se tuženik usprotivio konačno stavljenom kondemnatornom zahtjevu smatrajući da je time izvršena preinaka tužbe budući da je u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora u visini od 10.100,00 kuna, dok je konačno stavljenim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu glavnice u visini od 20.748,60 EUR, međutim, ovaj sud navedeno postupanje tužitelja ne smatra preinakom tužbe već dopuštenim postupanjem u smislu odredbi članka 186.b ZPP.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu broj: 216-626/2006 od 13. listopada 2006., financijsko-knjigovodstvene i dr. dokumentacije vezane za Ugovor, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića od 25. listopada 2024., pisane izjave ONŠ od 24. kolovoza 2020. te iskaza tužitelja, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet postupka u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je Ugovor ništetan u dijelu odredbi koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kao i da se tuženiku naloži da mu isplati razliku iznosa na ime anuiteta plaćanih po Ugovoru po izmijenjenoj kamatnoj stopi u odnosu na onu početno ugovorenu (4,60%) i primjenom valutne klauzule u valuti CHF (švicarski franak), s tim da je stajalište ovog suda da je tužitelj u rečenom ugovornom odnosu imao status potrošača, a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge, nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i odredbe mjerodavnog potrošačkog prava, pa je tako odredbama članka 81. ZZP/03. važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora bilo propisano da se odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Identične odredbe sadrži i ZZZP/07. - članak 96., odnosno Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19.) - članci 49. i 50., s tim da je rečeni zakon usklađen i s Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) - člankom 3.

7. Nadalje, prema odredbi članka 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona stavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora (stavak 2.). Osim toga, iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru kojeg je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

8. Bitne činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene su analizom i ocjenom naprijed citirane dokazne građe dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu, te je ujedno provedeno financijsko vještačenje radi utvrđivanja utemeljenosti kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva kojeg je tuženik također osporavao pored osporavanja samog osnova postavljenog zahtjeva tužitelja.

9. Ocjenom provedenih dokaza sukladno članku 8. ZPP, sud je utvrđenja da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

10. Naime, u ovoj parnici nije sporno da su stranke sklopile Ugovor, i to namjenski - stambeni, a koji je tužitelju i stavljen na raspolaganje u visini od 84.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, na rok otplate od 15 godina, uz redovnu kamatnu stopu od 4,60% godišnje. Redovna kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva, sve sukladno odredbama članka 6. Ugovora, i ista se imala utvrđivati odlukom kreditora, te je predmetni kredit odobren uz primjenu valutne klauzule u valuti CHF (članci 2. - 4. Ugovora), s tim da je prva rata kredita dospjela 30. studenog 2006., dok je zadnja rata dospijevala 31. listopada 2021., međutim, predmetni kredit prijevremeno je otplaćen uplatom izvršenom 30. svibnja 2014.

11. U ovoj parnici je sporno da li su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu odredbi ZZP/03., a time i ništetne, te u svezi s tim postoji li obveza tuženika na povrat preplaćenih iznosa uplatama vršenima tijekom trajanja predmetnog kreditnog odnosa na ime ugovorenih anuiteta koji su do prijevremene otplate kredita uredno podmirivani, sve uslijed primjene rečenih spornih odredbi Ugovora, te sve polazeći od početno ugovorene kamatne stope (4,60%) i početnog tečaja CHF, pri čemu je nesporno da je visina kamatne stope tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita bila višekratno mijenjana na način da je u razdoblju 31.08.2007. - 29.02.2008. iznosila 5,00%, u razdoblju 29.02.2008. - 30.11.2008. 5,99%, u razdoblju 30.11.2008. - 30.11.2010. 6,20%, u razdoblju 30.11.2010. - 30.09.2011. 5,95%, u razdoblju 30.09.2011. - 31.12.2013. 5,45%, te u razdoblju od 31.12.2013. 3,23%.

12. Utemeljeno se tužiteljica tijekom postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presude drugostupanjskog suda (Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), a u kojem postupku je na pasivnoj strani sudjelovao i ovdje tuženik (kao tuženik ad. 5.), te u kojima je ugovaranje valutne klauzule (na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak) i promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tuženih banaka ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pri čemu je stajalište revizijskog suda (izraženo u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., a budući da su rečene drugostupanjske odluke od strane tuženika pobijane izvanrednim pravnim lijekovima - revizijama) da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim, da nisu bile razumljive potrošačima jer da su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope i time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj; da su odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanima s potrošačima u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, utvrđene nepoštenima, slijedom čega su na temelju članka 87. ZZP/03. i članka 102. ZZP/07. te odredbe utvrđene ništetnima; da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule u CHF uz koju je vezana glavnica, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a što je uostalom utvrđeno i u konkretnom slučaju prihvaćanjem iskaza tužitelja kao logičnog i uvjerljivog, te koji iskaz ničim nije doveden u sumnju od strane tuženika, a iz kojeg proizlazi da je predmetni kredit realiziran 2006., i to kao namjenski kredit za kupnju stana, s tim da je uz tuženika iz ove parnice, tada HYPO ALPE-ADRIA-BANK, bila vezana tvrtka koja je i gradila stambenu zgradu u kojoj se zatiče stan u svezi kupnje kojeg je i ostvaren predmetni kredit, iz kojeg razloga da se prethodno nije obraćao drugoj banci radi ostvarivanja kredita za opisanu namjenu; da je prije sklapanja Ugovora u više navrata komunicirao s tuženikom, i to moguće s više zaposlenika, te mu je prilikom iskazivanja prvog interesa za ostvarivanje predmetnog kredita sugerirana upravo realizacija kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za valutu CHF, te uz primjenu promjenjive kamatne stope, kao i da mu je decidirano kazano kako se radi o najpovoljnijem kreditnom proizvodu tuženika u to vrijeme; da mu od strane zaposlenika tuženika nije predočeno koji su to parametri odnosno okolnosti uz koje je bila vezana eventualna promjena visine kamatne stope; da je završio ekonomski fakultet, međutim, da se bavi distribucijom lijekova tako da osobno nema financijskih znanja na temelju kojih bi mogao procijeniti odredbe Ugovora koje se tiču promjene kamatne stope ili promjene tečaja valute CHF, a niti da su mu od strane djelatnika banke bile predočene bilo kakve informacije u tom smislu; da je stan kojeg je kupio sredstvima ostvarenima iz predmetnog kredita koristio isključivo za stanovanje te se radilo o prvom stanu kojeg je stekao u životu, s tim da je i sama namjera prije sklapanja Ugovora bila upravo kupnja stana za opisanu namjenu; da se redovna kamatna stopa tijekom trajanja otplate kredita mijenjala u više navrata te je ista dovela do porasta anuiteta, a koji porast je znao ići i od 50% u odnosu na visinu prvog anuiteta; da je Ugovor prije potpisivanja pročitao, kao i da ga je javni bilježnik upoznao s odredbama Ugovora; da prije sklapanja Ugovora nije vršio nikakva plaćanja u stranoj valuti; da prije sklapanja Ugovora nije sklapao kakav ugovor uz primjenu valutne klauzule; da mu je načelno poznata razlika između fiksne i promjenjive kamatne stope; da tijekom trajanja Ugovora nije zatražio promjenu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; da je u vrijeme sklapanja Ugovora postojalo još kreditnih proizvoda tuženika ali da mu je upravo predmetni predložen kao najpovoljniji proizvod; da nije imao deviznu štednju do vremena sklapanja Ugovora.

13. Posljedica ništetnosti spornih nepoštenih ugovornih odredbi (unatoč kojima Ugovor može opstati na snazi) je povrat preplaćenih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO-a od dana njihova stjecanja do isplate, pri čemu je shvaćanje ovog suda da su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu sukladno odredbama članka 502.c ZPP-a, i to sve neovisno o činjenici što u vrijeme sklapanja Ugovora nije bila propisana mogućnost vođenja kolektivnog spora.

14. Stoga, kako je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, pa tako i u konkretnom slučaju (polazeći i od gornjih utvrđenja utemeljenih na iskazu tužitelja) i time povrijedio prava tužitelja kao potrošača tj. korisnika kredita, sve to u smislu da ga u vrijeme zaključenja Ugovora kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je tuženik postupao suprotno naprijed u ovom obrazloženju citiranim odredbama ZZP-a, odnosno načela savjesnosti i poštenja u smislu odredbi ZOO-a, zbog čega je tuženik ujedno u obvezi vratiti odnosno nadoknaditi tužiteljici vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama viših iznosa plaćenih anuiteta odnosno više plaćenog iznosa prilikom prijevremene otplate kredita, sve sukladno članku 1111. ZOO-a (kao stečeno bez osnove), i to upravo u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem na kojeg stranke nisu imale primjedbi (osim što je tuženik neutemeljeno prigovarao načinu izračuna preplate korištenjem početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan sklapanja Ugovora), sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate u smislu odredbi članka 1115. i članka 29. st. 2. ZOO-a, pa je slijedom navedenog deklaratorne zahtjeve i kondemnatorni zahtjev tužitelja valjalo prihvatiti u cijelosti, te presuditi kao pod točkama I. - III. izreke, a u svezi s kojom odlukom valja navesti da okolnost da je predmetni ugovorni odnos stranaka prestao prije pokretanja ovog postupka ničim nije od utjecaja na dopuštenost predmetne tužbe.

15. U svezi s navedenom odlukom valja navesti i da je sud otklonio prigovor zastare kondemnatorne tražbine istaknut po tuženiku, a to stoga jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. srpnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 donesena 13. lipnja 2014., od tog dana počinje teći opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a (u pogledu potraživanja na ime ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), dok u svezi potraživanja na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastarni rok počinje teći od 14. lipnja 2018. tj. dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10, pa stoga, a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 4. lipnja 2019., proizlazi da zastara predmetnog kondemnatornog potraživanja nije nastupila, u svezi s čim valja navesti i da je stajalište ovog suda da stavljanjem određenog kondemnatornog dijela zahtjeva u podnesku od 28. siječnja 2025. tj. nakon rezultata u postupku provedenog financijskog vještačenja, navedeno potraživanje nije zastarjelo, a to stoga jer se zahtjev tužitelja konačno stavljen u podnesku od 28. siječnja 2025. ima smatrati stavljenim još u tužbi, a u kojoj je takav zahtjev stavljen na način propisan člankom 186.b ZPP.

16. Suviše toga, valja navesti da tužitelj, unatoč njegovoj ekonomskoj naobrazbi (dipl. oecc.), nije posebno razumio u odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti da je u tom smislu bio poučen od strane djelatnika tuženika, u svezi s čim valja navesti i da je stajalište ovog suda da se svako stavljanje potrošača u nepovoljniji položaj s obzirom na stručnu spremu i zanimanje ukazuje diskriminacijskim i time nedopuštenim (kako to, primjerice, proizlazi iz odluka suda Europske unije br. C-774/19 i br. C-198/20).

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. te članka 155. ZPP.

17.1. Tužitelj je stavio zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog mu zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, i to za sastav tužbe, za sastav podneska zaprimljenog u sudu 29.01.2025., te za zastupanje na ročištima održanima 10.11.2022., 27.02.2023., 12.12.2023. i 06.03.2025. u visini od po 500,00 EUR za svaku radnju, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14. -ispravak, 107/15. i 37/22., odnosno „Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV po stopi od 25%, te sve uvećano za trošak sudskih pristojbi za tužbu (u visini od 55,00 EUR) i presudu (u visini od 400,00 EUR), odnosno za trošak vještačenja u visini od 400,00 EUR.

17.2. Sud je kao opravdane troškove tužitelja prouzročene mu zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, polazeći pritom od vrijednosti predmeta spora u visini od 20.748,60 EUR i stavljenog troškovnika, cijenio:

- sastav tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podneska od 28.01.2025. i zaprimljenog u sudu 29.01.2025. (kojim je kondemnatorni dio zahtjeva postavljen sukladno rezultatima u postupku provedenog financijskog vještačenja) u visini od 250 bodova (Tbr. 8. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), te zastupanje na ročištima održanima 10.11.2022. i 06.03.2025. u visini od po 250 bodova za svako (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), odnosno ukupno 1.000 bodova, što sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR kuna predstavlja iznos od 2.000,00 EUR tj. s uvećanjem za PDV po stopi od 25% (500,00 EUR) iznos od 2.500,00 EUR, kojem iznosu je valjalo pridodati trošak financijskog vještačenja predujmljenog po tužiteljici i likvidiranog po sudu u visini od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbi za tužbu u potraživanoj visini od 55,00 EUR (Tar br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi, kao sastavnog dijela Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ br. 26/03.-pročišćeni tekst, 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15.).

17.3. Nasuprot tome, neosnovanim je ocijenjen zahtjev tužitelja za nadoknadu troška za kojeg tvrdi da mu je prouzročen zastupanjem po odvjetniku na ročištima od 27.02.2023. i 12.12.2023., a to stoga jer u rečene dane nisu održana ročišta u ovoj parnici. Osim toga, neosnovanim je ocijenjen zahtjev tužitelja za nadoknadu troška na ime sudske pristojbe za presudu, a to stoga jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku (članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ br. 118/18. i 51/23.), i to sve počev od stupanja na snagu novele navedenog propisa - 20. svibnja 2023.

17.4. Slijedom navedenog, valjalo je tuženiku naložiti da tužitelju nadoknadi opravdane troškove prouzročene mu ovom parnicom u ukupnom iznosu od 2.955,00 EUR, dok je zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu, i to glede razlike od ukupno potraživanog iznosa iz tog osnova u visini od 4.605,00 EUR i konačno obistinjenog iznosa na ime parničnog troška u visini od 2.955,00 EUR (tj. u visini od 1.650,00 EUR), valjalo odbiti i o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom IV. izreke.

Šibenik, 22. travnja 2025.

SUDAC

Toni Grgurin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima