Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-504/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Blanke Pervan, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mijo Kladarić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, Pilareva 28, protiv tuženika ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju članovi uprave, a ove punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-293/2022-32 od 30. travnja 2024., u sjednici održanoj 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice LŽ i djelomično žalba tuženika ABC, Zagreb kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-293/2022-32 od 30. travnja 2024. u toč. I i II izreke i u toč. IV izreke u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.083,08 eura zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja, u roku od 15 dana.

II Preinačuje se djelomično ista prvostupanjska presuda u toč. IV izreke u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove preko iznosa od 2.083,08 eura do iznosa od 2.305,58 eura, tj. za iznos od 222,50 eura zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja, te se sudi tako da se zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u tom iznosu odbija kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbe i zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom je suđeno:

«I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 od 29.06.2007. godine, solemniziranom po Javnom bilježniku Nadi Kemec iz [adresa], broj: OV-10766/07, sklopljenog između tužiteljice LŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ABC. [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao pravnog sljednika ... [adresa] i ..., [adresa], kao kreditora, a koja u članku 2. glasi:“…u iznosu od 22.000,00 CHF (slovima: dvadesetdvijetisuće CHF), odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita."; u članku 3. stavak 1. točka 2. "... u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF (slovima: dvadesetdvijetisuće CHF),..."; u članku 3. stavak 1. točka 5." Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."; u članku 4. stavak 1. glasi: "Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu."; u članku 4. stavak 2. glasi: "Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora,..." u članku 15. stavak 1. glasi:"...kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora."; u članku 15. stavak 2. glasi:"...u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama... kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune."

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.857,78 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

Za iznos od 2,01 eura počevši od 1.9.2007. do isplate;

za iznos od 2,47 eura počevši od 01.03.2008

Za iznos od 7,28 eura počevši od 01.04.2008 godine

Za iznos od 5,21 eura počevši od 01.05.2008 godine

Za iznos od 1,39 eura počevši od 01.07.2008 godine

Za iznos od 0,89 eura počevši od 01.10.2008 godine

Za iznos od 20,15 eura počevši od 01.11.2008 godine

Za iznos od 6,91 eura počevši od 01.12.2008 godine

Za iznos od 18,37 eura počevši od 01.01.2009 godine

Za iznos od 20,56 eura počevši od 01.02.2009 godine

Za iznos od 27,55 eura počevši od 01.03.2009 godine

Za iznos od 23,95 eura počevši od 01.04.2009 godine

Za iznos od 24,35 eura počevši od 01.05.2009 godine

Za iznos od 18,98 eura počevši od 01.06.2009 godine

Za iznos od 16,98 eura počevši od 01.07.2009 godine

Za iznos od 16,82 eura počevši od 01.08.2009 godine

Za iznos od 20,62 eura počevši od 01.09.2009 godine

Za iznos od 19,01 eura počevši od 01.10.2009 godine

Za iznos od 17,69 eura počevši od 01.11.2009 godine

Za iznos od 22,09 eura počevši od 01.12.2009 godine

Za iznos od 25,12 eura počevši od 01.01.2010 godine

Za iznos od 29,79 eura počevši od 01.02.2010 godine

Za iznos od 30,94 eura počevši od 01.03.2010 godine

Za iznos od 36,47 eura počevši od 01.04.2010 godine

Za iznos od 35,09 eura počevši od 01.05.2010 godine

Za iznos od 38,14 eura počevši od 01.06.2010 godine

Za iznos od 57,27 eura počevši od 01.07.2010 godine

Za iznos od 52,92 eura počevši od 01.08.2010 godine

Za iznos od 68,28 eura počevši od 01.09.2010 godine

Za iznos od 61,11 eura počevši od 01.10.2010 godine

Za iznos od 55,47 eura počevši od 01.11.2010 godine

Za iznos od 73,78 eura počevši od 01.12.2010 godine

Za iznos od 86,82 eura počevši od 01.01.2011 godine

Za iznos od 62,87 eura počevši od 01.02.2011 godine

Za iznos od 81,24 eura počevši od 01.03.2011 godine

Za iznos od 73,87 eura počevši od 01.04.2011 godine

Za iznos od 74,44 eura počevši od 01.05.2011 godine

Za iznos od 98,35 eura počevši od 01.06.2011 godine

Za iznos od 101,52 eura počevši od 01.07.2011 godine

Za iznos od 121,62 eura počevši od 01.08.2011 godine

Za iznos od 113,75 eura počevši od 01.09.2011 godine

Za iznos od 102,16 eura počevši od 01.10.2011 godine

Za iznos od 102,33 eura počevši od 01.11.2011 godine

Za iznos od 102,30 eura počevši od 01.12.2011 godine

Za iznos od 105,05 eura počevši od 01.01.2012 godine

Za iznos od 103,80 eura počevši od 01.02.2012 godine

Za iznos od 113,29 eura počevši od 01.03.2012 godine

Za iznos od 109,52 eura počevši od 01.04.2012 godine

Za iznos od 112,82 eura počevši od 01.05.2012 godine

Za iznos od 110,32 eura počevši od 01.06.2012 godine

Za iznos od 112,56 eura počevši od 01.07.2012 godine

Za iznos od 111,49 eura počevši od 01.08.2012 godine pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužba i tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 357,08 eura.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.305,58 eura zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja, u roku od 15 dana.».

2. Protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da mu sud nezakonitim postupanjem nije dao mogućnost da raspravlja pred sudom i da je presuda proturječna sama sebi i razlozima te da nema razloga o odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud se neosnovano pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora jer su ta utvrđenja primjenjiva jedino u postupcima radi naknade štete, a ne i u postupcima koji se vode radi stjecanja bez osnove. Neprovođenje testa savjesnosti i poštenja i testa znatnije neravnoteže na štetu potrošača protivno je praksi Suda Europske unije. Ako je sud smatrao da su odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetne, tada je riječ o kunskom kreditu i jedino ispravo je primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u predmetnom razdoblju. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, odnosno, nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. Ta odredba je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva pa se ne može uopće ocjenjivati njezina poštenost. Zakon o obveznim odnosima je izričito dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule i to u čl. 22. st. 1., a ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz čl. 2. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Tuženiku je naloženo plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja pri čemu nije obrazloženo zbog čega se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem. Tuženik u svakom slučaju nije dužan plaćati zakonske zatezne kamate za razdoblje do 14. lipnja 2018. odnosno 13. lipnja 2013., kad su postale pravomoćne presude u tzv. predmetu Franak. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kad je odbijen prigovor zastare jer restitucijski zahtjev, tj. zahtjev kojim se traži isplata na temelju ništetnosti, zastarijeva za pet godina. Posebno se osporava dio presude kojim je tužitelju priznat parnični trošak vrednujući odvjetnički bod s 15,00 kn odnosno 2,00 eura i za radnje poduzete prije 5. studenoga 2022. U odnosu na dosuđeni trošak za sudsku pristojbu za tužbu tuženik ističe kako su potrošači oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi. Tuženik nema evidentiran podnesak tužitelja od 19. travnja 2021., posebice imajući u vidu da je tužba podnesena 5. svibnja 2021., dok se u odnosu na podnesak tužitelja od 1. rujna 2023. radi o podnesku kojim je specificiran iznos s nalazom i mišljenjem vještaka te se isti ne može smatrati obrazloženim podneskom. Predlaže preinaku pobijane presude na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i njega obveže da naknadi troškove parničnog postupka tuženika, a podredno ukine presuda i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila žalbene navode tuženika, ističući da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, sukladno shvaćanju sudova iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, da je tuženik nepošten jer je jednostrano sačinio Ugovor o kreditu koji sadrži odredbe koje su pravomoćno presuđene ništetnim, da sud primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenje odluke o trošku postupka i da tužitelj nije tražio trošak sudske pristojbe za presudu jer je oslobođen od plaćanja te pristojbe. Predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu, a traži i trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Protiv iste presude u toč. IV izreke, tužiteljica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da se radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe pa ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka. Isto tako, tužiteljica je s osnovom uspjela sa 100 %, a s visinom sa 89 % pa je njezin ukupni uspjeh u parnici 94,5 %, odnosno, nije uspjela s 5,5 % što se može smatrati razmjerno neznatnim neuspjehom, koji opravdava dosuđivanje cjelokupnog troška tužiteljice, sukladno čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na podnesak tužiteljice od 26. rujna 2023., pogrešno prvostupanjski sud smatra da se ne radi o obrazloženom podnesku, a tužiteljica je podneskom od 25. siječnja 2024. uredila tužbeni zahtjev iskazujući svoju tražbinu u eurima pa joj za ta dva podneska pripada trošak u punom iznosu. Predlaže preinaku rješenja na način da se naloži tuženiku da joj nadoknadi cjelokupne troškove parničnog postupka, uključujući i trošak za sastav žalbe, a podredno da se rješenje u tom dijelu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

5. Na žalbu tužiteljice nije odgovoreno.

6. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje ZPP), koji se primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.) jer tuženik ni na koji način nije onemogućen u raspravljanju.

7.1. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda nije proturječna sama sebi ni razlozima presude, ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

7.2. Nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

8. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o namjenskom kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranim odlukama tuženika i valutna klauzula vezana uz švicarski franak (CHF), kao i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta uslijed ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

9. Iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 29. lipnja 2007. proizlazi da je tim ugovorom ... [adresa], čiji je pravni sljednik tuženik, kao kreditor, korisnici kredita, ovdje tužiteljici, odobrila stambeni kredit u iznosu od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate kredita od 5 godina, s promjenjivom kamatnom stopom od 4,80 % dekurzivno godišnje.

10. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

12. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici u odnosu na ocjenu valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP).

13. Iz stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financije, računovodstvo i bankarstvo RŽ je utvrđeno da je zbog povećanja kamatne stope tužiteljica više platila iznos od 3.879,33 kn /514,87 eura, a da je zbog povećanja tečaja CHf na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj isplate kredita (tečajne razlike) više platila iznos od 21.531,95 kn / 2.857,78 eura.

14. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio uvažavajući direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje ZZP/14) odnosno čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 19/22.; dalje ZZP/22) te čl. 502.c ZPP.

15. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

16. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

17. Odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja ovog postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a na gotovo identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

18. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), na temelju članka 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022.).

19. Tužiteljica je u iskazu navela da je po zanimanju prodavač, da nije bila nositelj obrta ili obavljala nekakvu drugu profesionalnu ili poslovnu djelatnost, da je sredstva kredita utrošila na rješavanja stambenog pitanja na način da je trebala isplatiti 1/3 suvlasničkog dijela kuće kako bi bila vlasnik u cijelosti, da su joj u banci ponudili kredit u kome je valutna klauzula vezana uz CHF kao najpovoljniji, da joj nisu nudili kredit u nekoj drugoj valuti, niti su joj tom prilikom bilo što objašnjavali, da je nisu informirali niti o rizičnosti tečaja niti o parametrima formiranja kamatne stope, da prilikom sklapanja ugovora nije mogla pregovarati o odredbama ugovora te da je ugovor o kreditu pročitala i prihvatila ga jer joj je trebao novac.

20. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

21. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO), pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO.

21.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora, tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, odnosno čl. 104. st. 1. ZOO.

21.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe (7. svibnja 2021.), tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari s obzirom na to da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe 7. svibnja 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužiteljice, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare u odnosu na tražbinu tužitelja po osnovi valutne klauzule ukazuju u cijelosti neosnovani.

22. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva se nesavjesnost kreditne institucije.

23. Tužiteljici stoga pripada pravo na povrat pretplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještakinja svoj nalaz i mišljenje sačinila u skladu s danim zadatkom.

24. Odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je naložio tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.305,58 eura imajući u vidu odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP.

25. Pravilno je pritom prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP i tužiteljici dosudio troškove postupka sukladno uspjehu u parnici u omjeru od 89 %, jer je tužiteljica uspjela u cijelosti s osnovom tužbenog zahtjeva, a u omjeru od 89 % s visinom tužbenog zahtjeva, pa kad se od uspjeha tužiteljice od 94,5 % odbije uspjeh tuženika od 5,5 %, ostaje da je uspjeh tužiteljice u ovoj parnici u omjeru od 89 %.

26. Tužiteljici je osnovano priznat trošak zastupanja po punomoćniku za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na pripremnom ročištu održanom 21. prosinca 2022. u iznosu od 200,00 eura i zastupanje na ročištima za glavnu raspravu od 14. studenoga 2023. i 19. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, za pristup na ročište 7. veljače 2024. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 50,00 eura te za sastav podnesaka od 13. siječnja i 8. prosinca 2022. te od 1. rujna 2023. u iznosu 200,00 eura za svaki, što uz obračunati PDV od 25% iznosi 1.812,50 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 78,60 eura, što je ukupno 1.891,10 eura.

27. Uzimajući u obzir uspjeh tužiteljice u parnici u omjeru od 89 %, tužiteljici je valjalo dosuditi trošak u iznosu od 1.683,08 eura kojemu treba pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, tako da ukupan trošak koji treba dosuditi tužiteljici iznosi 2.083,08 eura.

28. Razlika u odnosu na izračun prvostupanjskog suda odnosi se na priznati trošak sastava podneska od 19. travnja 2021. kojega nema u spisu, a ne može ga ni biti jer je tužba podnesena 7. svibnja 2021.

29. Neosnovana je tvrdnja tuženika da se podnesak tužiteljice od 1. rujna 2023. kojim se ona očituje o nalazu i i mišljenju vještakinje i usklađuje tužbeni zahtjev s tim nalazom i mišljenjem ne može smatrati obrazloženim podneskom, kao što nisu osnovane ni tvrdnje tužiteljice da se podnesci od 26. rujna 2023. kojim se tužiteljica protivi prijedlogu tuženika za dopunu vještačenja i od 25. siječnja 2024. kojim se tužbeni zahtjev iskazuje u eurima, što je učinjeno i ranijim podnescima za koje je priznata nagrada, mogu smatrati obrazloženim podnescima za koje bi joj pripadao trošak u punom iznosu, jer ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

30. Isto tako, nije u pravu tuženik kada osporava odluku o trošku u dijelu kojim je tužiteljici priznat parnični trošak vrednujući odvjetnički bod s 2,00 eura i za radnje poduzete prije 5. studenoga 2022., kada se ima u vidu Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 138/23.; dalje Tarifa) kojim je određeno da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

30.1. Kako je pobijana odluka o troškovima postupka donesena 30. travnja 2024., dakle u vrijeme važenja Tarife, to je pravilno prvostupanjski sud obračunao vrijednost boda od 2,00 eura i za radnje poduzete prije 5. studenoga 2022.

31. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP djelomično odbiti žalbu tuženika i u cijelosti žalbu tužiteljice i odlučiti kao u toč. I izreke ove presude.

32. Također je trebalo preinačiti istu presudu u odluci o troškovima postupka u toč. IV izreke i odlučiti kao u toč. II izreke ove presude (čl. 373. toč. 3. ZPP).

33. Konačno, odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbe jer je uspio samo s dijelom odluke o sporednoj tražbini - troškovima postupka, kao i zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), zbog čega je odlučeno kao u toč. III izreke.

34. U nepobijanom dijelu u toč. III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru 22. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Blanka Pervan