REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-438/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja STARTRANS d.o.o. iz Rijeke, Paškinovac 21, OIB: 72179619497, kojeg zastupa punomoćnik Toni Primorac, odvjetnik u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2, protiv tuženika KUEHNE & NAGEL d.o.o. iz Vukovine, Zelena aleja 53, OIB: 81210206592, kojeg zastupa punomoćnica Andrijana Kaštelan, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. u Zagrebu, Savska cesta 32, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi i dopuni te žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-220/2024 od 5. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-220/2024 od 5. prosinca 2024. u dijelu točke I. izreke te u točki II. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 236.112,11 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16. prosinca 2015.,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16. siječnja 2016.,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16. veljače 2016.,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16. ožujka 2016.,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16. travnja 2016.,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16. svibnja 2016.,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16. lipnja 2016.,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16. srpnja 2016.,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16. kolovoza 2016.,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16. rujna 2016.,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16. listopada 2016.,

- na iznos od 19.676,11 EUR od 16. studenog 2016., sve do isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 66.558,37 EUR, dok se zahtjev tužitelja za naknadu preostalog parničnog troška u iznosu od 46.441,63 EUR odbija kao neosnovan.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-220/2024 od 5. prosinca 2024. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj potraživao dio zateznih kamata koje na iznos od 236.112,11 EUR teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do 31. srpnja 2015. prema stopi tih kamata koja prelazi stopu određenu uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. prema stopi koja prelazi stopu određenu uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja prelazi stopu određenu uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate prema stopi koja prelazi stopu određenu uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 236.112,11 EUR sa zakonskom zateznim kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenim u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 37.770,00 EUR (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da Ugovorom o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 od 28. listopada 2013. i Dodatkom I. tog Ugovora od 28. listopada 2013. nije ugovorena obveza tuženika ponuditi tužitelju bilo koji određeni broj prijevoza, pa stoga time što tuženik u razdoblju od 5. studenoga 2015. pa do (ugovorenog roka trajanja tog Ugovora) 28. listopada 2016. nije ponudio tužitelju niti jedan od svojih prijevoza ne predstavlja povredu ugovorne obveze od strane tuženika. Upravo zbog navedenog prvostupanjski sud smatra da ne postoji odgovornost tuženika za štetu nastalu tužitelju (zbog neostvarivanja dobiti u tom razdoblju) u smislu odredbe članka 342. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23). Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude tužitelj je podnio žalbu pobijajući je iz svih žalbenih razloga. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi pravno shvaćanje drugostupanjskog suda iz ranije odluke poslovni broj Pž-2009/2023-2 od 21. studenoga 2023. te ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ponovno zauzeo pravno shvaćanje da ugovor nije raskinut već da je istekao protekom roka. Nadalje, prvostupanjski sud ponovno navodi pogrešno pravno shvaćanje da u predmetnom ugovoru nije postojala obveza tuženika ponuditi tužitelju prijevoze zaboravljajući da se šteta ovdje temelji na povredi obveze te da je bitno isključivo što je tužitelj, prema redovitom tijeku stvari nedvojbeno mogao očekivati dobit. Dakle, potpuno su nebitne minimalne količine ili bilo kakve količine prijevoza već je jedino odlučno što se moglo prema redovitom tijeku stvari očekivati, a redoviti tijek stvari je način poslovanja koji je do tog trenutka bio. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da Ugovor o cestovnom prometu nije raskinut već da je istakao protekom vremena, a i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo jer je sud trebao primijeniti odredbe članaka 1046. i 1089. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima, a k tome sud nije utvrđivao zajedničku namjeru stranaka prema članku 319. stavku 2. i članku 320. tog Zakona. Tužitelj ističe da su stranke nesporno bile u ugovornom odnosu iz Ugovora o cestovnim prijevozima od 28. listopada 2013., da je tuženik dopisom od 4. studenoga 2015. izjavio da raskida ugovor s trenutačnim učinkom jer je tužitelj počinio povredu članka 3. tog Ugovora, da ne postoji nikakva presuda donesena u kaznenom postupku kojom bi zastupnik po zakonu tužitelja bio proglašen krivim za kazneno djelo davanja mita kao i da nisu postojali osnovani razlozi za raskid ugovora već je štoviše, tuženik navedeni razlog izmislio i izrežirao te osam mjeseci kasnije dostavio lažni dokument kojim bi navedeno pokušao dokazati. Žalitelj ponovno navodi da je sud pogrešno zaključio da ugovor nije raskinut 4. studenoga 2015. već da je bio na snazi do 28. listopada 2016. te se poziva na postupke koji su vođeni pred istim prvostupanjskim sudom (i Stalnom službom u Karlovcu) poslovni broj Povrv-1045/16, Povrv-386/16 i Povrv-311/17 u kojima je tužitelj uspio u sporu/sporovima i u kojima tuženik nije dokazao izrežirane razloge koji bi upućivali na osnovanost jednostranog raskida ugovora od 28. listopada 2013. Osim toga, tužitelj se poziva i na spor kojeg je vodio protiv društva Schenker d.o.o. pod poslovnim brojem P-1753/16 u kojem je donesena presuda 29. svibnja 2018., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5312/18 od 4. svibnja 2020. u kojem su sporu činjenice slične kao i u ovom sporu. Žalitelj ponavlja da je pravi razlog davanja tuženikove izjave o raskidu ugovora taj što je tuženik 1. listopada 2015. zaključio Ugovor o prijevozu s Auta Marocchi Logistika d.o.o.. Nadalje, žalitelj ističe da činjenica je li ili nije ugovoren ekskluzivitet od 90% nije bitan s aspekta osnovanosti zahtjeva već isključivo s aspekta visine tužbenog zahtjeva pa stoga sama činjenica što sud nije našao dokazanim da su stranke ugovorile ekskluzivitet ne može imati za posljedicu odbijanje tužbe već samo na smanjenje tužbenog zahtjeva. Tužitelj navodi da je on u trenutku sklapanja Ugovora od 28. listopada 2013. bio jedini prijevoznik tuženika još od 90-ih godina te se osvrće na iskaz svjedoka (ranijeg tuženikova zastupnika po zakonu) PT čijem iskazu sud nije povjerovao, a za to nije dao razloge tim više što je u postupku poslovni broj Povrv-311/17 sud prihvatio iskaz svjedoka PT kao jasan i životan. Osim toga, žalitelj u žalbi ističe opširne razloge zbog čega smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu prava ekskluziviteta, zatim da predmetni ugovor od 28. listopada 2013. nije špranca, kao i (ponovno) da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 319. stavka 2. i članka 320. Zakona o obveznim odnosima. Žalitelj pobija i odluku o trošku smatrajući je pogrešnom zbog pogrešne odluke o osnovi tužbenog zahtjeva pa predlaže drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev kao osnovan i naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka, a podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak; žalitelj potražuje trošak drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 7.750,00 EUR.

2.1. U dopuni žalbe tužitelj, sigurnosti radi, dopunjuje žalbu glede pogrešno utvrđene visine tužbenog zahtjeva koja je utvrđena vještačkim nalazom kojeg žalitelj u cijelosti prihvaća pa je stoga preinačenjem prvostupanjske presude potrebno prihvatiti vještački nalaz u cijelosti te sukladno tome i tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj predlaže prihvatiti njegovu žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu i naložiti tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak; žalitelj (ponovno) potražuje trošak drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 7.750,00 EUR.

2.2. Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je žalba u cijelosti neosnovana, da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede postupka, ispravno je utvrdio sve činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo. Tuženik smatra da se u žalbi ne iznose nikakvi novi argumenti u odnosu na prethodnu žalbu tužitelja kojom je osporavao raniju prvostupanjsku presudu. Tuženik posebno ističe da, s obzirom na to da on nije uspio dokazati da su u konkretnom predmetu postojali osnovani razlozi za raskid Ugovora o cestovnom prijevozima tereta broj PR/S-001 od 28. listopada 2023., raskid ugovora kojeg je tuženik jednostrano izjavio smatra se neosnovanim, a pravna posljedica toga je da ugovor nije prestao već je ostao na snazi do isteka ugovorenog trajanja. Zato je bilo potrebno ocijeniti je li tuženik time što nije davao prijevoze nakon izjave o raskidu ugovora prekršio svoju ugovornu obvezu. Međutim, s obzirom da prema ugovoru tuženik nije bio dužan davati prijevoze tužitelju već je ugovor samo regulirao odnos stranaka u slučaju da tuženik povjeri tužitelju prijevoze, u propuštanju tuženika da tužitelju povjeri prijevoze nema protupravnosti kao jedne od temeljnih pretpostavki odgovornosti za štetu. Zato tuženik ne može odgovarati tužitelju za štetu. Tuženik u nastavku odgovora na žalbu navodi zašto smatra da ne odgovara za štete, a pri tome se osvrće i na navode tužitelja o (ranijoj) drugostupanjskoj odluci poslovni broj Pž-2009/2023, novote za koje smatra da ih tužitelj ističe u žalbi te na druge postupke koje su stranke vodile (kao i parnični postupak između tužitelja i društva Schenker d.o.o.). Tuženik predlaže da drugostupanjski sud u cijelosti odbije žalbu tužitelja i potvrdi prvostupanjsku presudu.

3. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud iz činjenica koje je utvrdio izveo pogrešan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljio presudu.

4. Iz spisa proizlazi da su parnične stranke 28. listopada 2013. sklopile Ugovor o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 (str. 6.-11. spisa) kojim se tužitelj obvezao obavljati usluge cestovnih prijevoza roba napunjenih u brodske kontejnere i prijevoza praznih brodskih kontejnera u tuzemnom i međunarodnom prijevozu i to prema narudžbama/nalozima tuženika sukladno članku 4. tog Ugovora, dok se tuženik kao nalogodavatelj člankom 6. tog Ugovora obvezao platiti tužitelju kao prijevozniku vozarinu (naknadu za prijevoz) koja je prema stavku 4. tog članka Ugovora ugovorena Dodatkom I. Ugovora o cestovnim prijevozima tereta (str. 12. spisa). Nadalje, između stranaka nije sporno da je Ugovor o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 prema članku 20. tog Ugovora stupio na snagu danom potpisivanja (dakle, 28. listopada 2013.) te je prema članku 21. tog Ugovora sklopljen na razdoblje od tri godine (dakle, do 28. listopada 2016.) s time da se ugovor može raskinuti za vrijeme trajanja Ugovora samo u slučaju ako jedna od ugovornih strana ne ispunjava ugovorne obveze niti u naknadom primjerenom roku od primitka opomene druge strane u pogledu te obveze, a otkazni rok iznosi 30 dana. Međutim, osim tog slučaja raskida ugovora, stranke su člankom 3. stavkom 1. Ugovora ugovorile da „sada postupaju, kao i da će ubuduće, tijekom važenja Ugovora, postupati u skladu sa svim mjerodavnim zakonima, propisima i kodeksima, uključujući, ali ne ograničavajući se na sve zakone i propise koji zabranjuju mito i korupciju”, te da je prema članku 3. stavku 2. Ugovora nalogodavatelj ovlašten raskinuti Ugovor s trenutačnim učinkom uz upućivanje pisane obavijesti prijevozniku u slučaju da se prijevoznik propusti pridržavati svojih obveza iz tog stavka pri čemu nalogodavatelj neće imati bilo kakvih daljnjih obveza ili odgovornosti prema prijevozniku. Osim toga, prema toj ugovornoj odredbi (članak 3. stavak 2. Ugovora) „ukoliko nalogodavatelj bude opravdano smatrao da događaj koji je uzrokovao navedeni raskid ovog Ugovora također predstavlja povredu američkog Zakona o zabrani korupcije u inozemstvu ili kojeg drugog mjerodavnog zakona o zabrani korupcije, sva prijevoznikova potraživanja iz ovog Ugovora automatski će biti dokinuta, a prijevoznik neće smatrati nalogodavatelja odgovornim za bilo kakva potraživanja, gubitke ili štete koje proizađu iz ili budu povezane s raskidom, kao i s obzirom na odluku o uskraćivanju plaćanja temeljem ovog stavka” (str. 6.-7. spisa).

4.1. Između stranaka nije sporno da je tuženik prije dopisa od 4. studenoga 2015. sa str. 13. spisa kojim je dao izjavu o raskidu ugovora naručivao od tuženika prijevoze, zatim da je tužitelj sukladno tim narudžbama (nalozima) tuženika obavljao cestovni prijevoz (napunjenih i praznih) brodskih kontejnera kao i to da je tužitelj naplaćivao od tuženika naknade prijevoza sukladno članku 3. Dodatka I. Ugovoru o cestovnim prijevozima tereta, to jest prema naknadama prijevoza koje su za cca 5 % niže od onih iz članka 1. tog Dodatka – naknade iz članka 3. Dodatka ugovorene su uz uvjet da je tuženik ponudio tužitelju najmanje 90% svojih ukupnih svakodnevnih kontejnerskih prijevoza (premda tuženik ni u tom razdoblju nije naručivao od tužitelja usluge prijevoza kontejnera u navedenom postotku). Nadalje, u ranijem tijeku ovog postupku je utvrđeno da je tuženik neosnovano dao tužitelju izjavu o raskidu ugovora, što je uostalom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske obrazložio u ranijoj odluci poslovni broj Pž-2009/23 od 21. studenoga 2023. (dio točke 6. obrazloženja te presude; str. 11. i 12. te presude odnosno str. 1432.-1433. spisa) pozivajući se pri tome i na raniju odluku istog suda poslovni broj Pž-5312/17 od 30. ožujka 2020. u kojoj je drugostupanjski sud naveo jasne razloge zbog čega je tuženik neosnovano raskinuo ugovor.

4.2. Slijedom navedenog, tužitelj je u ovom sporu potraživao naknadu štete u obliku izmakle koristi koju bi ostvario da je obavljao prijevoz po nalozima tuženika u razdoblju od 5. studenoga 2015. pa do 28. listopada 2016. i to iz razloga jer je tuženik neosnovano raskinuo ugovor i, povezano s time, jer u navedenom razdoblju uopće nije od tužitelja naručivao usluge prijevoza s time da je visinu izmakle dobiti tužitelj temeljio na očekivanom popustu kojeg bi on odobravao tuženiku prema članku 3. Dodatka Ugovora. Prvostupanjski je sud radi utvrđivanja prave volje ugovornih stranaka prilikom sklapanja ugovora o prijevozu proveo dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja ŠT (str. 63.-64. spisa), kao i saslušanje svjedoka PT (koji je bio zastupnik po zakonu tuženika u vrijeme sklapanja Ugovora i I. Dodatka Ugovora i koji je u ime tuženika sklopio ugovor i dodatak ugovoru; str. 61.-62. spisa) i ET (str. 62.-63. spisa). Osim toga, radi utvrđivanja visine izmakle koristi prvostupanjski je sud proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Ručević Vještačenja d.o.o. koji je sačinio (osnovni) nalaz i mišljenje (str. 90.-108. spisa), kao i dopunski nalaz i mišljenje (str. 1259.-1261. spisa) te, u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2009/23 od 21. studenoga 2023., drugi dopunski/dodatni nalaz i mišljenje (str. 1455.-1457. spisa) prema kojem je visina izgubljene dobiti tužitelja u razdoblju od 5. studenoga 2015. do 28. listopada 2016. ukupno iznosila 236.112,11 EUR, a na tom je nalazu i mišljenju sudski vještak Zrinko Ručević (koji je proveo vještačenje u ime Ručević Vještačenja d.o.o.) u cijelosti ostao na ročištu od 21. listopada 2024. (str. 1684. spisa). Sukladno tom nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj je podneskom od 29. kolovoza 2024. specificirao tužbeni zahtjev potražujući od tuženika iznos od 236.112,11 EUR s pripadajućim kamatama. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud pogrešno odbio tužbeni zahtjev tužitelja samo iz razloga jer Ugovorom o cestovnim prijevozima PR/ST-001 i Dodatkom I. tom ugovoru nije bila ugovorena obveza tuženika da tužitelju ponudi bilo koji određeni broj prijevoza pa da iz tog razloga time što tuženik u razdoblju od 5. studenoga 2015. pa do 28. listopada 2016. nije ponudio tužitelju niti jedan od svojih prijevoza ne predstavlja povredu ugovorne obveze od strane tuženika u smislu odredbe članka 342. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Naprotiv, premda je točna ocjena prvostupanjskog suda da Ugovorom o cestovnim prijevozima broj PR/ST-001 od 28. listopada 2013. sa str. 6.-11. spisa i Dodatkom I. Ugovoru o cestovnim prijevozima tereta sa str. 12. spisa nije propisan broj prijevoza koje tuženik na temelju tog ugovora mora naručiti od tužitelja, ovaj sud suprotno mišljenju prvostupanjskog suda smatra da je tužitelj upravo na temelju tog ugovora mogao legitimno očekivati od tuženika da naručuje od njega određeni veći broj prijevoza i to za cijelo ugovoreno vrijeme važenja tog ugovora (dakle, do 28. listopada 2016.).

5.1. Naime, da je prava volja obiju ugovornih stranaka prilikom sklapanja tog ugovora i njegova dodatka bila da tuženik naručuje od tužitelja prijevoze kontejnera proizlazi iz iskaza tužiteljeva zastupnika po zakonu ŠT kao i iz iskaza svjedoka (ranijeg tuženikova zastupnika po zakonu) PT. Iz oba ta iskaza (kojima prvostupanjski sud nije poklonio vjeru) proizlazi da su ovdje parnične stranke i prije sklapanja predmetnog ugovora bile u poslovnom odnosu iz ugovora o prijevozu budući da je ŠT u svom iskazu naveo da suradnja s tuženikom „kreće od 1995. godine” (str. 63. spisa), dok je svjedok PT u svom iskazu naveo da „mi smo dugo radili sa Startransom” (str. 61. spisa); uostalom, činjenicu da su stranke i prije sklapanja predmetnog ugovora bile u poslovnom odnosu, tuženik tijekom cijelog postupka nije osporio, pa je ovaj sud smatra nespornom. Prema tome, između stranaka je i prije sklapanja predmetnog ugovora i dodatka tog ugovora postojala dugogodišnja poslovna suradnja prema kojoj je tužitelj obavljao prijevoz za tuženika, pa je stoga prema iskazu svjedoka PT „zbog dosadašnje suradnje, zbog jednostavnosti posla i zbog solidnog obavljanja posla od strane Startrans-a do tada namjera je bila da mi sve svoje prijevoze damo Startrans-u” i „da je logično da špediteri imaju jednog dobavljača kojem povjeravaju prijevoze. Mi smo nekoliko puta radili tender na kojem je Startrans uvijek bio najbolji ili jednak nekom drugom” (str. 61.-62. spisa), a i iz iskaza ŠT „odluka da ću voziti za P & Nagel pala je kada su mi oni ponudili da će mi davati najmanje 90% svojih prijevoza odnosno ponudili su mi da će mi davati sve svoje prijevoze” (str. 63. spisa).

5.2. Osim toga, čak i kada bi se zanemarili navedeni iskazi, iz članka 4. Ugovora o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 od 28. listopada 2013. jasno proizlazi obveza tuženika da naručuje od tužitelja kao prijevoznika prijevoze u tuzemnom i međunarodnom prijevozu s time da ta obveza postoji za cijelo vrijeme važenja tog ugovora, to jest do 28. listopada 2016. budući da je člankom 21. tog Ugovora ugovoreno da se ugovor sklapa na tri godine (člankom 20. Ugovora je propisano da ugovor stupa na snagu s danom potpisivanja). Prema tome, neovisno od činjenice što Ugovorom o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 od 28. listopada 2013. nije izričito ugovoren broj (postotak) prijevoza kojeg je tuženik trebao naručiti od tužitelja, ugovorna obveza tuženika je bila da naručuje od tuženika prijevoze za cijelo vrijeme važenja tog ugovora. Nadalje, budući da su stranke Dodatkom I. Ugovoru o cestovnim prijevozima tereta ugovorile bazične cijene prijevoza kontejnera na pojedinim relacijama (članak 1. tog Dodatka) s time da su ugovorile i obvezu tužitelja da uplati (vrati) tuženiku određeni postotak terećenih vozarina (što ovisi od broja ukupno ostvarenih prijevoza godišnje), ali su ujedno ugovorile i (niže) tarife prijevoza za pojedine relacije uz uvjet da tuženik ponudi tužitelju najmanje 90% svojih ukupnih svakodnevnih kontejnerskih prijevoza bez obzira na relacije (članak 3. Dodatka Ugovoru) prema kojoj je tarifi prijevoza tužitelj nesporno fakturirao tuženiku obavljene prijevoze prije 4. studenoga 2015., to je očito da je poslovna praksa između stranaka prije tuženikove izjave o raskidu ugovora bila da tuženik naručuje od tužitelja znatan broj prijevoza, bez obzira na to što sam broj (postotak) naručenih prijevoza nije bio naveden u Ugovoru o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 od 28. listopada 2013.

5.3. Slijedom navedenog, upravo zbog te ustanovljene poslovne prakse razvijene između ugovornih stranaka i to kako u razdoblju prije sklapanja predmetnog ugovora, ali jednako tako i u razdoblju od 28. listopada 2013. do 4. studenoga 2015. u kojem je tuženik sukladno članku 4. predmetnog Ugovora od 28. listopada 2013. naručivao od tužitelja znatan broj prijevoza (prema osnovnom nalazu vještaka sa str. 93. spisa ukupan tužiteljev udio u prometu svih dobavljača tuženika je za 2013. godinu iznosio 76,77%, u 2014. godini on je iznosio 67,71%, a u 2015. godini prije 4. studenoga 2015. je iznosio 87,42%), tužitelj je kao prijevoznik sukladno odredbi članka 12. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima imao legitimno očekivanje da će tuženik (i) u razdoblju od 5. studenoga 2015. do ugovorenog roka važenja Ugovora 28. listopada 2016. naručivati od tužitelja znatan broj prijevoza kontejnera sukladno tom Ugovoru. Međutim, upravo zbog toga što tuženik u tom razdoblju (dakle, u razdoblju od 5. studenoga 2015. do 28. listopada 2016.) nije od tužitelja naručio niti jedan prijevoz kontejnera, tuženik je time povrijedio svoju ugovornu obvezu iz članka 4. Ugovora o cestovnom prijevozima tereta broj PR/ST-001 od 28. listopada 2013. zbog čega prema odredbi članka 342. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima odgovara tužitelju za naknadu ugovorne štete, to jest tuženik je u obvezi naknaditi tužitelju izmaklu korist/dobit koju bi tužitelj ostvario da je u predmetnom razdoblju obavljao prijevoz za tuženika.

5.4. Prema tome, sama činjenica što stranke Ugovorom o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 od 28. listopada 2013. i Dodatkom I. Ugovoru o cestovnim prijevozima tereta od 28. listopada 2013. nisu ugovorile točan broj (postotak) prijevoza koje tuženik mora naručiti od tužitelja nema utjecaja na (ne)osnovanost pravne osnove tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje naknadu štete od tuženika, a kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, nego to utječe samo na osnovanost visine tužbenog zahtjeva budući da bi tužitelj u slučaju da mu je tuženik ponudio najmanje 90% svojih prijevoza mogao osnovano potraživati samo razmjerno manji iznos izmakle dobiti koju bi prema članku 3. Dodatka I. Ugovora osnovano očekivao da će mu nastati obavljanjem prijevoza u razdoblju od 5. studenoga 2015. do 28. listopada 2016., a koja dobit se nije ostvarila uslijed neosnovane tuženikove izjave o raskidu ugovora od 4. studenoga 2015. i, povezano s time, tuženikovim odbijanjem povjeravanja tužitelju na prijevoz kontejnera u predmetnom razdoblju.

6. Odredbom članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok prema članku 1046. istog Zakona šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Nadalje, prema odredbi članka 342. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, kad dužnik ne ispuni svoju obvezu ili kad zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio.

6.1. Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja (koja se kod povrede ugovorne obveze ogleda u neispunjenju ili u zakašnjenju ispunjenja obveze jedne ugovorne strane), postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

7. U konkretnom predmetu, ovaj sud se slaže s pravnim shvaćanjem prvostupanjskog suda koje je izraženo u točkama 14. i 29. obrazloženja pobijane presude da nisu postojali razlozi za raskid ugovora pa da zato ugovor između stranaka nije raskinut 4. studenoga 2015. već je i dalje bio na snazi do 28. listopada 2016. kada je prestao vrijediti istekom roka za koji je sklopljen pa da iz tog razloga sam raskid ugovora nije štetna radnja tuženika. Međutim, upravo zbog toga što je tuženik neosnovano 4. studenoga 2015. dao tužitelju izjavu o raskidu ugovora, a posljedica te dane izjave je propuštanje tuženika da sukladno članku 4. Ugovora Ugovorom o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 od 28. listopada 2013. naručuje od tuženika usluge prijevoza kontejnera i to u znatnom broju tih narudžbi/naloga prema praksi koju su stranke kao trgovci međusobno razvile u prethodnom razdoblju (dakle, prije 4. studenoga 2015.) u smislu članka 12. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima, to je upravo tuženikovo neispunjenje ugovorne obveze da naručuje od tužitelja usluge prijevoza u razdoblju od 5. studenoga 2015. do 28. listopada 2016. tuženikova štetna radnja povrede njegove ugovorne obveze.

7.1. Osim toga, odredbom članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), a što prema ocjeni ovog suda znači da svaki sudionik u obveznom odnosu u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti mora postupati i u skladu s trgovačkom praksom koju je ranije međusobno razvio u ugovornom odnosu s drugom ugovornom strankom. Upravo zbog navedenog, tuženik je i u razdoblju od 5. studenoga 2015. do ugovorenog roka važenja Ugovora o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 trebao od tužitelja sukladno članku 4. tog Ugovora naručivati prijevoze u tuzemnom i međunarodnom prijevozu, a što nije činio te je time povrijedio i načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kao i načelo zabrane prouzročenja štete iz članka 8. tog Zakona. Zato je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju štetu na ime izmakle koristi (dobiti) koju bi tužitelj prema redovitom tijeku stvari osnovano očekivao ostvariti da je u razdoblju od 5. studenoga 2015. do 28. listopada 2016. sukladno nalozima /narudžbama tuženika obavljao prijevoz kontejnera i to prema iznosu naknade određene člankom 3. Dodatka I. Ugovora (kojim je određen popust u slučaju da je obavljeno od strane tužitelja očekivanih 90% prijevoza, a koju visinu naknadu je tužitelj obračunavao tuženiku za obavljene prijevoze u ranijem razdoblju važenja tog Ugovora).

7.2. Nadalje, odredbom članka 346. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da vjerovnik ima pravo na naknadu (…) izmakle koristi (…) koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bili poznate ili morale biti poznate. Prema tome, budući da je tuženik nesumnjivo u vrijeme sklapanja Ugovora o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 znao da će od tužitelja naručivati znatan broj prijevoza, on je morao znati da će tužitelju uslijed prestanka naručivanja prijevoza nastati šteta zbog izmakle koristi. Zbog navedenog, u ovom postupku je bilo potrebno financijskim vještačenjem utvrditi visinu izmakle koristi/dobiti koju bi tužitelj ostvario u razdoblju od 5. studenoga 2015. do 28. listopada 2016. da je za tuženika obavljao prijevoz i to prema članku 3. Dodatka I. Ugovora.

7.3. U ponovljenom postupku je, sukladno uputi drugostupanjskog suda, provedeno (drugo dodatno) financijsko vještačenje prema kojem je sudski vještak Ručević Vještačenja d.o.o. (u čije ime je vještačenje proveo vještak Zrinko Ručević) utvrdio da bi u slučaju da je tužitelj u predmetnom razdoblju ostvario 4.061 prijevoza, tužiteljev udio u dobiti u ostvarenim prihodima bi iznosio 14,28% čime bi tužitelj ostvario dobit u razdoblju od 5. studenoga 2015. do 28. listopada 2016. u iznosu od 236.12,11 EUR (str. 1457. spisa). Na navedeni nalaz i mišljenje vještaka tuženik se nije očitovao, već je na ročištu od 21. listopada 2024. samo naveo da je sam zadatak vještaku pogrešno postavljen pa je zato cijelo vještačenje neosnovano, dok je tužitelj na istom ročištu naveo da je stvarna izmakla korist i puno viša nego što je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka jer je tuženik poslovao i preko drugih luka (a ne samo luke Rijeka) i prijevoznika, a koju dokumentaciju nikada nije dostavio vještaku, no u cilju ekonomičnosti postupka tužitelj je bio suglasan s procijenjenim iznosom u nalazu i mišljenju vještaka (str. 1683. spisa). Prema tome, budući da je tuženik u ranije vođenom postupku prije donošenja rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2009/23 od 21. studenoga 2023. odbijao dostaviti dokumentaciju koju je (i) prema iskazu vještaka Zrinka Ručevića s ročišta od 28. studenoga 2022. morao imati (str. 366. spisa) već je prema (prvom) nalazu i mišljenju vještaka sa str. 92. spisa rekao vještaku da mu je dokumentacija „pohranjena na servere u Singapuru te bi pribavljanje tih podataka odnosno ponovna instalacija starog programa zahtijevala značajno vrijeme i bila povezana s nerazmjernim troškovima”, na što je tužitelj na ročištu od 28. studenoga 2022. izjavio da je spreman predujmiti troškove pribavljanja dokumentacije iz Singapura te je predložio da se (tom ročištu prisutni) tuženik očituje o kolikom trošku pribavljanja dokumentacije se radi, a da će tužitelj predujmiti te troškove (str. 365. spisa) na što se tuženik oglušio, to je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ranijoj odluci naveo da takvo postupanje tuženika sud treba cijeniti prema članku 233. stavku 5. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, budući da je drugostupanjski sud u odluci poslovni broj Pž-2009/23 od 21. studenoga 2023. dao uputu prvostupanjskom sudu da provede (novo) financijsko vještačenje uz uputu da utvrdi prihode koje bi tužitelj osnovano očekivao da je u razdoblju od 5. studenoga 2015. do 28. listopada 2016. obavljao prijevoz za tuženika i to primjenom odredbe članka 223. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, a koje je vještačenje prvostupanjski sud u nastavku postupka i proveo, to prema ocjeni ovog suda izmakla korist (dobit) koju bi tužitelj ostvario u navedenom razdoblju da je za tuženika obavljao prijevoz kontejnera sukladno Ugovoru o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 i I. Dodatku Ugovoru o cestovnim prijevozima tereta iznosi 236.112,11 EUR – dakle, upravo iznos kojeg je utvrdio sudski vještak Ručević Vještačenja d.o.o. u svom posljednjem pisanom nalazu i mišljenju na str. 1457. spisa.

8. Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo uvažiti kao osnovanu pa je u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 236.112,11 EUR točku I. izreke prvostupanjske presude valjalo preinačiti, a na temelju odredbe članka 373. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

9. Nadalje, budući da je tužitelju šteta nastajala tijekom svakog mjeseca za razdoblje u kojem nije obavljao prijevoz sukladno Ugovoru o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 i I. Dodatku Ugovoru o cestovnim prijevozima tereta u smislu članka 349. u vezi članka 1086. Zakona o obveznim odnosima te da je tužitelj tu štetu potraživao (za prethodni mjesec) s kamatama koje teku od 16-og dana slijedećeg mjeseca, a samo to dospijeće štete tuženik tijekom postupka nije osporavao, to ovaj sud nalazi da tužitelj osnovano potražuje i zatezne kamate koje na pojedinačne iznose štete teku od dospijeća te štete pa do isplate, a kako ih je tužitelj potraživao u podnesku od 29. kolovoza 2024. kojim je specificirao tužbeni zahtjev sukladno (posljednjem) pisanom nalazu i mišljenju financijskog vještaka. Zato je tuženika valjalo obvezati da tužitelju isplati zatezne kamate koje na pojedinačne iznose teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to prema stopi zateznih kamata propisanoj za potraživanja proizašla iz ostalih odnosa.

9.1. Međutim, premda tužitelj u ovom sporu potražuje naknadu ugovorne štete zbog tuženikove povrede trgovačkog ugovora, tužitelj u smislu članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima osnovano potražuje zatezne kamate prema stopi propisanoj za potraživanja proizašla iz ostalih odnosa. Naime, ovaj sud, kao na primjer i u odluci poslovni broj Pž-1915/21 od 16. svibnja 2022., smatra da, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o zakašnjenju tuženika u ispunjenju novčane obveze neposredno proizašle iz trgovačkog ugovora, već o naknadi ugovorne štete, tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate koje su odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisane za potraživanja koja nisu proizašla iz trgovačkog ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

9.2. Slijedom navedenog, u odnosu na zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, prvostupanjsku je presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata koje teku preko stope tih kamata propisanih za potraživanja iz ostalih odnosa valjalo potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, dok je u preostalom dijelu kojim je tužitelj potraživao te kamate točku I. izreke prvostupanjske presude valjalo preinačiti sukladno članku 373. točki 2. istog Zakona.

10. Nadalje, zbog toga što je tužitelj uslijed preinačene prvostupanjske presude uspio u sporu, to je tuženik parnična stranka koja je tužitelju u obvezi naknaditi troškove postupka i to prema vrijednosti predmeta spora i iznosu od 234.123,03 EUR (do 1. ožujka 2023.), u iznosu od 255.643,37 EUR (do 29. kolovoza 2024.) i u iznosu od 236.112,11 EUR (nakon 29. kolovoza 2024.). Slijedom navedenog, za postupovne radnje koje je tužitelj poduzeo prije 1. ožujka 2023. i poslije 29. kolovoza 2024., tužitelj je u cijelosti uspio u sporu, dok je u razdoblju od 2. ožujka 2023. do 29. kolovoza 2024. njegov uspjeh u sporu 92,36%. Prema tome, tužitelj osnovano potražuje trošak sastava tužbe u iznosu od 3.524,00 EUR prema Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i nagradi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23), a što s porezom na dodanu vrijednost (iznos od 881,00 EUR) ukupno iznosi 4.405,00 EUR.

10.1. Naime, iako je navedena postupovna radnja poduzeta prije stupanja na snagu (sada važeće) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (a prema ranije važećoj Tarifi, tužitelj bi na ime sastava tužbe bez poreza na dodanu vrijednost mogao osnovano potraživati trošak u iznosu od 17,764,00 kn odnosno 2.357,69 EUR što je znatno niže od troška za tu postupovnu radnju prema sada važećoj Tarifi), odredbom Tbr. 52. točkom 3. (sada važeće) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika je propisano kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku. Tužitelj u ovom sporu može od tuženika na ime naknade troškova za te postupovne radnje potraživati naknadu troška u znatno višem iznosu – tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-574/24 od 16. travnja 2024., Rev-562/24 od 7. svibnja 2024. i Rev-259/24 od 26. studenoga 2024. Ovaj sud je u konkretnom predmetu, a zbog odredbe članka 20. točki 1. Zakona o sudovima („Narodne novine” broj: 28/13,33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24) kojom je propisano da Vrhovni sud Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, za sve postupovne radnje u ovom sporu primijenio (sada važeću) Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

10.2. Međutim, tužitelj neosnovano potražuje trošak sastava podneska od 31. prosinca 2018. jer taj podnesak tužitelja ne prileže spisu, dok je o tužiteljevu zahtjevu za naknadom troška pristupa na ročište od 27. veljače 2019. po načelu culpae odlučeno (pravomoćnim) rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-220/24 od 5. prosinca 2024. na str. 1691.-1693. spisa.

10.3. Nadalje, tužitelj osnovano potražuje trošak sastava podneska od 6. ožujka 2019. sa str. 43.-48. spisa kojim je odgovorio na tuženikov odgovor na tužbu i to prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 3.524,00 EUR, što s porezom na dodanu vrijednost ukupno iznosi 4.405,00 EUR. Jednako tako, tužitelj osnovano potražuje i trošak zastupanja na ročištu od 16. travnja 2019., ali ne u svoti određenoj prema Tbr. 9. točki 1. navedene Tarife, već prema Tbr. 9. točki 5. te Tarife. Naime, iz zapisnika s tog ročišta sa str. 58.-59. spisa proizlazi da se na tom ročištu nije raspravljalo niti su se izvodili dokazi već su stranke ostale kod svojih dotadašnjih navoda i dokaznih prijedloga. Naime, da bi se smatralo da je na ročištu raspravljano o glavnoj stvari, potrebno je da makar jedna stranka usmeno na ročištu iznese nove navode ili obrazloži svoje do tada iznesene navode, koji se odnose na tražbinu koja je predmet raspravljanja, dok samo izjave stranaka da ostaju kod dosadašnjih navoda te prilaganje u spis ili razmjena međusobnih pisanih podnesaka ne predstavlja raspravljanje o glavnoj stvari. Zbog navedenog, tužitelj za to ročište osnovano potražuje trošak u iznosu od 50 bodova odnosno 100,00 EUR, što s porezom na dodanu vrijednost ukupno iznosi 125,00 EUR.

10.4. Tužitelj osnovano potražuje trošak zastupanja na ročištu za glavnu raspravu održanom 4. lipnja 2019. u iznosu od 3.524,00 EUR prema Tbr. 9. točki 1. (ranije) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 881,00 EUR, te trošak sastava podneska od 6. travnja 2022. u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 8. točki 3. te Tarife odnosno s porezom na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 125,00 EUR. Nadalje, tužitelj osnovano potražuje trošak sastava podneska od 3. studenoga 2022. sa str. 303.- 309. spisa kojim se je očitovao na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 3.524,00 EUR prema Tbr. 8. točki 1. Tarife, kao i trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 881,00 EUR.

10.5. Nadalje, osnovano tužitelj potražuje trošak zastupanja na ročištu od 28. studenoga 2022. sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 3.524,00 EUR što s porezom na dodanu vrijednost (iznos od 881,00 EUR) ukupno iznosi 4.405,00 EUR. Međutim, za razliku od ovih troškova, tužitelj neosnovano potražuje trošak sastava podneska od 28. studenoga 2022. jer je tužitelj taj navode iz tog podneska mogao usmeno iznijeti i na ročištu održanom istoga dana pa stoga sastav tog podneska u smislu odredbe članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku nije bio potreban za vođenjem ovog spora.

10.6. Osnovan je zahtjev tužitelja i za naknadom troška sastava podnesaka od 10. siječnja 2023. (str. 378.-380. spisa) i 2. veljače 2023. (str. 873.-881. spisa), no ne u iznosu (iznosima) koje je tužitelj zatražio u svom zahtjevu za naknadom troškova postupka na str. 1681.-1682. spisa (4.000,00 EUR uvećan za porez na dodanu vrijednost, nego u iznosu od 3.524,00 EUR (za svaki taj podnesak). Naime, premda se radilo o obrazloženim podnescima te su troškovi sastava tih podnesaka bili potrebni za vođenjem spora, ti podnesci su podnesci iz Tbr. 8. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pa stoga tužitelju za sastav svakog od tih podnesaka prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme njihova podnošenja valja priznati trošak od 1.762 boda odnosno 3.524,00 EUR što s porezom na dodanu vrijednost iznosi 4.405,00 EUR odnosno za oba ta podneska tužitelju valja priznati trošak u iznosu od 8.810,00 EUR. Prema tome, ukupni tužiteljevi troškovi potrebni za vođenjem spora prije povećanja vrijednosti predmeta spora na iznos od 255.643,37 EUR su iznosili 31.135,00 EUR.

10.7. Sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika tužitelj osnovano potražuje trošak sastava podneska od 2. ožujka 2023. (prema izmijenjenoj vrijednosti predmeta spora) u iznosu od 3.848,00 EUR jer se njime (osim što se očitovao na raniji tuženikov podnesak od 13. veljače 2023.) očitovao i na (prvi dodatni) nalaz i mišljenje vještaka od 20. veljače 2023. Nadalje, tužitelj osnovano potražuje i trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 962,00 EUR, no ne i trošak zastupanja na ročištu od 2. ožujka 2023. jer tog dana ročište nije održano. Međutim, tužitelju valja priznati trošak zastupanja odvjetnika na ročištu održanom 13. ožujka 2023. u iznosu od 3.848,00 EUR što uvećano za porez na dodanu vrijednosti iznosi 4.810,00 EUR prema Tbr. 9. točki 1. (ranije) Tarife. Osim ovih troškova postupka, tužitelju valja priznati i trošak sastava žalbe podnesene protiv ranije prvostupanjske presude poslovni broj P-2596/18 od 7. travnja 2023. prema Tbr. 10. točki 1. (ranije) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 4.810,00 EUR što s porezom na dodanu vrijednost ukupno iznosi 6.012,50 EUR.

10.8. Neosnovano tužitelj potražuje trošak sastava podneska od 15. travnja 2024. (str. 1439.-1440. spisa) prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika jer taj trošak nije bio potreban za vođenjem ovog spora. Naime, taj je podnesak tužitelj uputio sudu putem elektroničke komunikacije 17. travnja 2024., a na sud je zaprimljen 18. travnja 2024, to jest istog dana kada je održano i ročište u ovom sporu pa je tužitelj sve navode iz tog podneska mogao (i) usmeno iznijeti na tom ročištu. Nasuprot tome, tužitelj osnovano potražuje trošak zastupanja na tom ročištu u iznosu od 3.848,00 EUR prema Tbr. 9. točki 1. (sada važeće) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a što uvećano za porez na dodanu vrijednost ukupno iznosi 4.810,00 EUR.

10.9. Slijedom navedenog, ukupni tužiteljevi troškovi dijela postupka u kojem je vrijednost predmeta spora iznosila 255.643,37 EUR su ukupno iznosili 20.442,50 EUR. Međutim, uzimajući u obzir da je tužiteljev uspjeh u tom dijelu postupka bio 92,36% (što je ranije navedeno u točki 10. ove odluke), a tuženikov uspjeh je bio 7,64%, to je primjenom članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku tužitelju za ovaj dio postupka valjalo priznati 84,72% nastalih troškova, a što iznosi 17.318,87 EUR.

10.10. Nadalje, tužitelj osnovano potražuje trošak sastava podneska od 29. kolovoza 2024. u iznosu od 3.554,00 EUR prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kao i trošak zastupanja na ročištu od 21. listopada 2024. u zatraženom iznosu od 3.552,65 EUR (u zahtjevu za naknadom troška iz podneska od 29. kolovoza 2024. sa str. 1680. spisa budući da u kasnijem zahtjevu za naknadom troška kojeg je tužitelj predao sudu putem elektroničke komunikacije 20. listopada 2024. on taj trošak nije zatražio nego je dva puta zatražio trošak zastupanja na ročištu od 18. travnja 2024.). Slijedom navedenog, trošak za te dvije postupovne radnje ukupno iznosi 7.106,65 EUR, odnosno uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost 8.883,31 EUR. Međutim, za razliku od tih troškova postupka, tužitelj neosnovano potražuje trošak pristupa ročištu za objavu presude jer prema zapisniku s tog ročišta od 5. prosinca 2024. sa str. 1695.-1696. spisa punomoćnik tužitelja istom nije pristupio.

10.11. Osim ovih troškova postupka, tužitelj osnovano potražuje i trošak uplaćenog predujma vještačenja u iznosu od 10.000,00 kn / 1.327,23 EUR (str. 81. spisa) i 350,00 EUR (str. 1447. spisa), zatim trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 5.000,00 kn / 663,61 EUR prema Tbr. 1. točki 1. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine” broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15), sudske pristojbe za presudu u iznosu od 663,61 EUR prema Tbr. 2. točki 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine” broj 53/18 i 92/21), te sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.327,22 EUR prema Tbr. 3. točki 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine” broj 37/23).

10.12. Nadalje, sukladno članku 166. stavku 2. u vezi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku tužitelju valja priznati i trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude poslovni broj P-220/24 od 5. prosinca 2024. u iznosu od 4.442,50 EUR prema Tbr. 10. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a što s porezom na dodanu vrijednosti iznosi ukupno 5.553,13 EUR.

10.13. Slijedom navedenog, ukupni tužiteljevi troškovi prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka potrebni za vođenjem ovog spora iznose 66.558,37 EUR (usput rečeno, primjenom i ranije, izmijenjene, Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika taj bi trošak ukupno iznosio 53.311,90 EUR), pa je stoga tuženika valjalo obvezati da taj trošak postupka naknadi tužitelju. Međutim, budući da je tužitelj potraživao trošak postupka u ukupnom iznosu od 113.000,00 EUR, to je preostali njegov zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 46.441,63 EUR valjalo odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 22. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić