Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3144/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Korana Ferdelji, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d, OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8218/2019-41 od 4. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8218/2019-41 od 4. siječnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke, osim u dijelu kamatne stope na dosuđene iznose pod točkama II. i III. izreke za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8218/2019-41 od 4. siječnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke u dijelu kojim je na dosuđene iznose pod točkama II. i III. izreke od 1. siječnja 2023. dosuđena kamatna stopa „koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena“,

te se nalaže tuženiku na dosuđene iznose za razdoblje od 1. siječnja 2023. platiti kamatnu stopu: “koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 44.827,29 kn zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.835,40 eur/36.432,30 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.785,72 eur/20.99,00 kn sa zateznom kamatom od 4. siječnja 2023. do isplate (točka II. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka II. i III. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka tuženiku.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) a na navode žalitelja valja odgovoriti da presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

5. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odredbe čl. 355. ZPP.

6. Predmet spora je glavni (prvopostavljeni) zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 44.827,29 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Predmet eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva je zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa od 4.835,40 eur/36.432,30 kn eur sa zateznom kamatom koji je tužiteljica platila tuženiku po ugovoru o kreditu od 13. prosinca 2006., a do koje preplate je došlo zbog ugovorene promjenjive kamatne stope prema odluci banke i promjene tečaja CHF/kn.

7. U žalbenoj fazi postupka sporan je osnov i visina eventualno kumuliranog zahtjeva.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. ZPP u odnosu na preinačenu tužbu glede visine tužbenog zahtjeva. Time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povišenje zahtjeva u odnosu na inicijalni zahtjev iz tužbe, pa time i preinaku tužbe, on je pravilno postupio. Prema odredbama čl. 193. st. 1., 2. i 3. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku.

9. Tužitelj je prije zaključenja prethodnog postupka podneskom od 17. veljače 2020. preinačio tužbu, pa je takva preinaka dopuštena u smislu citirane odredbe čl. 193. st.1. ZPP. Podneskom od 12. listopada 2021., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je određeno postavio tužbeni zahtjev jer je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogla znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe nakon provedenog vještačenja tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te i ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

10. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka-kreditor 17. srpnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim Ugovorom je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 28.210,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 84 mjeseca, s promjenjivom kamatnom stopom od 5,50 % godišnje koja će se mijenjati u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio da je u odnosu na ovakav način ugovaranja redovnih kamata kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

12. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se tužitelj u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502c. ZPP u vezi sa čl. 502a. st. 1. ZPP.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

14. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

15. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Naprijed navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Prvostupanjski sud je u odnosu na sporni Ugovor o kreditu između stranaka utvrdio da je u tom Ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužiteljicu o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Ovakav način ugovaranja kamatne stope i valutne klauzule u CHF je upravo bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i takav način ugovaranja kamatne stope i valutne klauzule u CHF je utvrđen kao nepošten.

18. Takve odredbe koje su sadržane u tipskim ugovorima koje je koristio prednik tuženika, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, protivne su odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je sadržajno ista odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07.

19. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

20. U smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U konkretnom slučaju tuženik niti ne tvrdi da je ponudio tužitelju da pojedinačno pregovaraju o odredbama kojoj je u ugovor unesena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF. Predmetni ugovor o kreditu je tipski ugovor, pripremljen unaprijed od strane tuženika te u njemu nisu jasno i transparentno sadržane opće informacije i parametri bitni za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa, radi čega se radi o nepoštenoj odredbi kako to pravilno smatra i sud prvog stupnja.

21. Kako, dakle, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na obje ugovorne odredbe (o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli), te da je valutna klauzula predviđena i odredbom čl. 22. ZOO-a, i da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora poštivala svu važeću zakonsku regulativu.

22. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

23. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, ugovorna kamata i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, u tom dijelu – ništetne.

24. Neosnovano tuženik ističe da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužitelja proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja. Naime iz ugovora o kreditu proizlazi da je ugovor sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njegovu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopilo radi kupnje vozila koji koristi u osobne. Stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP.

25. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05,41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljem tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. ZOO, te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara počela ponovno teći. Zastara potraživanja prema tuženiku je s osnove isplate zbog ugovorenih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći 13. lipnja 2014. (kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna), dok je zastara za potraživanje s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 12. lipnja 2019. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

26. Kako je utvrđeno da su ništetne odredba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta u CHF, posljedica takvih ništetnih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora.

27. Visinu tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka prema čijem izračunu ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule iznosi 4.835,40 eur/36.432,30 kn, a koji nalaz i mišljenje je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, s obzirom je vještak detaljno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Predmetnu činjenicu potvrđuju i stranke koje nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.

28. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

29. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

32. Tuženik neosnovano smatra da je prvostupanjski sud počinio povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP u dijelu kojim je tužiteljici dosuđena kamatna stopa na dosuđene iznose uvećanjem za pet postotnih poena, navodeći da je tužitelj mogao zatražiti samo uvećanje za tri postotna poena.

33. Zakonom o izmjenama i dopunama ZOO-a (Narodne novine broj 114/22) izmijenjen je ZOO (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) i to čl. 29. st. 2. koji sada glasi: "Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena."

34. Člankom 1. Uredbe o izmjeni Zakon o obveznim odnsoima (Narodne novine broj ) propisnao je da s e u U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22.) u članku 29. stavku 2. riječ: »pet« zamjenjuje se riječju: »tri«, dok je člankom 2. iste Uredbe propisano da ona stupa na snagu 1. siječnja 2023.

35. Kako se kao odluke o visini stope zatezne kamate radi o primjeni materijalno prava, valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti presudu u pobijanom dijelu u pogledu stope zatezne kamate te za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate naložiti tuženiku plaćanje kamate na dosuđene iznose po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope za tri postotnih poena.

36. U preostalom dijelu je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

37. Osporavajući odluku o troškovima postupka tuženik se prije svega poziva na članak 106.a ZPP prema kojem je punomoćnik tužitelja kao obveznik e-komunikacije dužan sve podneske, pa tako i troškovnik dostavljati putem e-komunikacije, a u suprotnom se takav podnesak neće uzeti u obzir. U konkretnom slučaju iz zapisnika s ročišta od 4. rujna 2024. proizlazi da je punomoćnik tužiteljice na raspravi predao troškovnik dok isti nije predao putem e-komunikacije, pa da je stoga odluka o troškovima nezakonita, a dosuđeni trošak neosnovano dosuđen u iznosu u kojem je dosuđen. Pri tome ističe da se kad kad troškovnik nije predan putem sustava e- komunikacije nije u mogućnosti upoznati sa sadržajem zatraženog troška, pa stoga niti provjeriti odgovaraju li dosuđeni troškovi zatraženima čime je ujedno povrijeđeno i načelo ravnopravnosti stranaka u postupka, a i pravo na raspravljanje.

38. Na gornje žalbene navode valja odgovoriti da je člankom 106. stavkom 1. ZPP propisano da se tužba, odgovor na tužbu, pravni lijekovi i druge izjave, prijedlozi i saopćenja koji se daju izvan rasprave podnose pismeno (podnesci) dok je stavkom 2. istog članka određeno što sve podnesak mora sadržavati. Daljnjom odredbom članka 106.a. stavkom 4. ZPP propisano je da su državna tijela, državno odvjetništvo, odvjetnici, javni bilježnici, sudski vještaci, sudski procjenitelji, sudski tumači, stečajni upravitelji, povjerenici, punomoćnici iz članka 434.a ovoga Zakona, povjerenici u postupku stečaja potrošača, likvidatori, posebni skrbnici zaposleni u Centru za posebno skrbništvo, pravne osobe te fizičke osobe (obrtnici, liječnici i dr.) koje obavljaju registriranu djelatnost u sporovima koji se tiču te djelatnosti uvijek dužni podneske podnositi u elektroničkom obliku dok je stavkom 5. istog članka propisano da će ako osoba iz stavka 5. ovoga članka podnesak ne podnese u elektroničkom obliku, sud podnositelju naložiti da u roku od osam dana podnesak dostavi u elektroničkom obliku, a ako podnositelj ne dostavi podnesak u elektroničkom obliku u određenom roku, smatrat će se da je podnesak povučen.

39. U smislu naprijed iznesenih zakonskih odredbi prije svega valja konstatirati da troškovnik u kojem tužitelj određuje po vrsti i visini troškove postupka koje na ročištu za glavnu raspravu traži da joj tuženik naknadi, nije podnesak kako ga određuju odredbe članka 106. stavak 1. i 2. ZPP, a niti je trošak postupka određen u troškovniku zatražen izvan rasprave. Osim toga prvostupanjski sud nije pozvao tužiteljicu da troškovnik podnese u elektroničkom obliku zbog čega bi se za slučaj da tužiteljica nije udovoljila tom zahtjevu smatralo da je troškovnik povučen, pa posljedično prvostupanjski sud ne bi imao određeni zahtjev o kojem bi trebao odlučiti.

40. Iz navedenih razloga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 106.a ZPP na koju ukazuje tuženik.

41. Budući je člankom 164. stavkom 1 ZPP propisano da sud o naknadi troškova odlučuje na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja te da stranke u svakom trenutku mogu izvršiti pregled spisa to se ne mogu prihvatiti osnovanim ni žalbeni razlozi o povredi načela ravnopravnosti i prava na raspravljanje.

42. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud pravilnom je primjenom članka 155. ZPP i Tbr. 8. točke 1. Tarife tužitelju priznao trošak sastava podnesaka od 17. veljače 2020., 12. listopada 2021. i 4. listopada 2022. jer se radi o obrazloženim podnescima koji su bili potrebni za vođenje postupka.

43. Neosnovano tuženik pobija troškove dosuđene tužitelju za zastupanje na pripremnom ročištu dana 2. veljače 2021. i 7. prosinca 2022. jer se na tim ročištima, kako to proizlazi iz zapisnika s održanih ročišta, raspravljalo o predmetu spora, pa je stoga pravilnom primjenom Tbr. 9. točke 1. Tarife tužitelju za zastupanje na tim ročištima dosuđen trošak primjenom Tbr. 9. točke 1. Tarife

44. Neosnovano tuženik smatra da je tužitelju trebalo dosudit trošak razmjerno uspjehu u sporu jer tužitelj nije uspio sa glavnim nego sa eventualno kumuliranim tuženim zahtjevom. Kod eventualne kumulacije tužbenog zahtjeva tužitelj ne traži da se prihvate svi istaknuti zahtjevi već samo jedan od njih, a jedan tužbeni zahtjev je i prihvaćen, radi čega treba treba smatrati da je tužitelj uspio u cijelosti u sporu.

45. Slijedom iznijeto, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. točka 2. ZPP odbiti žalbu tuženika protiv odluke o trošku sadržane u točki III. izreke presude i potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

46. Tuženiku nije dosuđen nije dosuđen trošak sastava žalbe jer je sa žalbom uspio samo u dijelu visine stope zatezne kamate u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi.

U Zagrebu, 22. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić