Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4688/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Aniti Vrkić i Ivi Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-856/2021-29 od 11. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-856/2021-29 od 11. travnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke te pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.448,44 eur zajedno sa zateznom kamatom.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-856/2021- 29 od 11. travnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak preko iznosa od 2.448,44 eur do iznosa od 2.514,80 eur (za iznos od 66,36 eur) i rješava:

"Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 66,36 eur zajedno sa zateznom kamatom."

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.212,12 eur/16.666,90 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.514,80 eur/18.947,76 kn sa zateznom kamatom na iznos od 11. travnja 2023. (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za utvrđenje da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 184,96 eur/1.393,60 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Odbijen je prigovor radi prijeboja kojim se iznos potraživanja tuženika stavlja u prijeboj sa potraživanjem tužitelja (točka III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka tuženiku.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), a na navode žalitelja valja odgovoriti da presuda i rješenje sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

5. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odredbe čl. 355. ZPP.

6. Što se tiče žalbenih navoda kojima tuženik skreće pozornost ovom sudu na eventualnu potrebu izuzeća suda, valja navesti da ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće kojeg tuženik postavlja pod uvjetom da na strani sudaca ovog drugostupanjskog suda postoje određene okolnosti koje dovode u sumnju njihovu nepristranost. Tuženik u zahtjevu ne konkretizira ni osobu suca, a niti opisuje situaciju u kojoj se suci članovi ovog vijeća ili njima bliske osobe nalaze, a koja bi odgovarala poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka pa da bi time prema tvrdnjama tuženika bila uvjetovana njihova pristranost. Zbog tih razloga ovaj sud prijedlog tuženika nije smatrao zahtjevom za izuzeće i po njemu nije postupao.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa od 2.212,12 eur/16.666,90 kn zbog ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

8. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka-kreditor 24. veljače 2006. godine sklopili Ugovor o [broj kredita], kojim Ugovorom je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 21.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan dospijeća kredita. Ugovorena je rok otplate kredita od 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu ugovora u CHF prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je upravo u odnosu na ovakav način ugovaranja kredita u valuti CHF kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

10. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

11. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužene banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa i čl. 502.c ZPP odluka donesena u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ovaj drugostupanjski sud smatra da, u smislu odredbe članka 138.a ZZP, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Prvostupanjski sud je u odnosu na sporni Ugovor o kreditu između stranaka utvrdio da je u tom Ugovoru ugovorena valuta CHF, te da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužitelja o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Ovakav način ugovaranja valutne klauzule u CHF je upravo bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule u CHF je utvrđen kao nepošten.

15. Prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je odredba koja je sadržana u tipskim ugovorima koje je koristio tuženik, zbog neinformiranosti tužitelja o riziku intervalutarne promjene u valutnoj klauzuli uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05,41/08, 78/15 i 29/18 u daljem tekstu ZOO).

16. Neosnovano tuženik u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda da je prijeporna odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, odnosno jer tuženik nije upoznao tužitelja s rizikom rasta tečaja CHF u odnosu na kunu.

17. Odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora između stranka propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18. Tuženik tijekom postupka nije dokazao, u smislu citirane odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu obavijestio i upoznao tužitelja sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita izražena u valuti švicarski franak.

19. Neosnovano tuženik ističe da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužitelja proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu jer je ugovor sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njezinu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da namjena ugovora podmirenje financijaških obveza tužitelja u privatne svrhe i postavljanje nove stolarije na kući tužitelja. Stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP.

20. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u tom dijelu ništetnosti za tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je VTSRH potvrdio tu prvostupanjsku odluku u odnosu na tuženika svojom presudom poslovni broj Pž- 6632/17-1, nije nastupila zastara potraživanja jer je tužba podnesena 17. svibnja 2021.

21. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojom je ugovorena valuta u CHF, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora.

22. Prvostupanjski sud je ocjenom nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužitelj tuženiku preplatio iznos od ukupno 2.212,12 eur zbog promjene deviznog tečaja, dosuđujući tužitelju navedeni iznos. Nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, s obzirom je vještak detaljno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Predmetnu činjenicu potvrđuju i stranke koje nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.

23. Neosnovano tuženik smatra da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir tzv. ”negativne razlike” odnosno period otplate kad je tužitelj plaćao anuitete manje od početno ugovorenih. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 184,96 eur. Naime, tuženiku, kao financijskoj instituciji su sve okolnosti u vezi mogućnost naglih fluktuacija tečaja i promjene kamatne stope morale biti poznate tako da eventualni gubitak zarade u tome periodu predstavlja poslovni rizik. S druge strane, plaćanjem manjih anuiteta tužitelj nije ostvario nikakvu korist, pri čemu se napominje da se restitucijski zahtjev u ovom postupku temelji na pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale banke povrijedile prava potrošača tj. u tome postupku je upravo njima a ne bankama pružena pravna zaštita od nezakonitih postupanja prilikom sklapanja ugovora o kreditima vezanim uz CHF.

24. Stoga je pravilnom primjenom odredbi č. 323. i čl. 1115. ZOO. tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedene iznose za zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

25. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

26. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

27. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete, te je dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

29. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. ZPP). Prvostupanjski sud je pravilno tužitelju priznao trošak četiri obrazložena podneska po Tbr 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje: Tarifa), međutim očitom greškom u pisanju je umjesto zatraženog trošak prema troškovniku tužitelja za sastav podneska od 26. srpnja 2021. naveo da mu se priznaje trošak podneska od 26. studenoga 2021. Okolnost što je sud prvog stupanja očitom greškom u pisanju naveo pogrešan datum podneska čije je priznanje troška tužitelj zatražio troškovnikom predanim na ročištu 27. veljače 2023., pa je tako za podnesak tužitelja od 26. srpnja 2021. navedeno 26. studenoga 2021. nije utjecala na zakonitost pobijane odluke, budući da je odluku o trošku bilo moguće ispitati. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom Tbr 8/3 Tarife tužitelju priznao trošak sastava podneska od 11. srpnja 2022. i 17. svibnja 2021. Pravilno je tužitelju priznat i trošak za pristup na ročište za objavu presude, na koje je pristupila punomoćnica tužitelja, jer s radi o trošku potrebnom za vođenje ovog postupka.

30. Međutim osnovano tuženik pobija odluku o trošku u dijelu kojim je tužitelju dosuđen trošak plaćenog financijskog vještačenja prije podnošenja tužbe, jer se ne radi o trošku nastalom u povodu postupka (čl. 151. ZPP) koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda izraženom u odluci broj Rev-1011/2024-2 od 6. studenog 2024. tužitelj u sporu protiv banke za povrat preplaćenih sredstava po osnovi stjecanja bez osnove na temelju djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, nema pravo na naknadu troškova vještačenja visine preplaćenih sredstava koje je provedeno prije podnošenja tužbe,

31. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, obiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

32. Na temelju odredbe čl. 380. točka 2. ZPP valjalo je potvrditi odluku o trošku pod točkom II. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od 2.448,44 eur, dok je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP valjalo preinačiti odluku o trošku u dijelu kojim je tužitelju priznat trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 66,36 eur i za taj iznos odbiti zahtjev tužitelja.

33. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je uspio sa žalbom samo djelomično u pogledu sporednog potraživanja u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi.

U Zagrebu, 22. travnja 2025. godine

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić