REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-496/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ponikve usluga d.o.o. iz Krka, Vršanska 14, OIB 92143159456, zastupanog po punomoćniku Miljenku Mrakovčiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice AR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Smiljan Kirinčić, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-497/2017-2 od 14. siječnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Krku poslovni broj Povrv-474/2016-9 od 9. prosinca 2016., u sjednici održanoj 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Miljenke Katunar Zrinski iz Krka poslovni broj Ovrv-552/2015 od 30. prosinca 2015. (točka I. izreke). Naloženo je tuženici isplatiti tužitelju tražbinu od 1.198,20 kuna/159€ s pripadajućom zateznom kamatom, kao i trošak ovršnog postupka od 143,50 kuna/19,45€ (točka II.). Naloženo je tuženici isplatiti tužitelju parnični trošak od 412,50 kuna/54,74€ (točka III.) Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška (točka IV).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska odluka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1252/2020 od 1. rujna 2020. ovaj je sud dopustio podnošenje revizije zbog sljedećih pitanja:

''1. Je li građanin RH, kao korisnik javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada (ovdje tuženica), dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom isključivo prema stvarno predanim i preuzetim količinama otpada, utvrđenih prema kriteriju mase (kg) ili volumena (litra)?

2. Smije li grad i općina (ovdje Općina Dobrinj), odnosno trgovačko društvo kao davatelj javne usluge za njih (ovdje tužitelj), pri obračunavanju troškova gospodarenja otpadom obračun naknade temeljiti na kriteriju površine stambenog prostora (m2 nekretnine) svakog pojedinog korisnika usluge (ovdje tuženice)?

3. Je li privremeno važenje prijašnjih cjenika za komunalne usluge sukladno prijelaznoj odredbi čl. 187. st. 3. Zakona o održivom gospodarenju otpadom, od utjecaja na obveznu primjenu odredbi čl. 33. st. 2. Zakona, te dopušta davatelju usluge obračun troškova zbrinjavanja kućnog otpada prema kriteriju površine (m²) koju koristi domaćinstvo?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je protiv navedene presude podnijela reviziju u odnosu na pitanja zbog kojih je revizija dopuštena. Predložila je da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu odluku, a podredno ukine nižestupanjske odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio odbiti istu kao neosnovanu.

6. Revizija nije osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385. ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za izvršenu uslugu odvoza komunalnog otpada u iznosu od 1.198,20 kuna/159€ s pripadajućim zateznim kamatama za razdoblje od 31. prosinca 2014. do 31. studenoga 2015.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj prema računima koje tuženica nesporno nije platila, tereti istu za isplatu naknade za gospodarenje otpadom u domaćinstvu u kategoriji 2. za količinu od 292,60 litara, da je obračun naknade izvršen sukladno odredbi članka 8. Odluke o načinu plaćanja i visini cijene komunalnih usluga (Službene novine Primorsko-goranske županije broj: 40/11 i 26/11 – dalje: Odluka o komunalnim uslugama), u skladu s pripadajućim volumenom posude i jediničnoj cijeni, a da se volumen posude dobiva kao umnožak veličine stambenog prostora i koeficijenta opterećenja te da cijena litre ukupno pripadajućeg volumena za naselje u kojem se nalazi i kućanstvo tuženice iznosi 0,273 kunu što je sukladno članku 10. Odluke o komunalnim uslugama. Prvostupanjski je sud utvrdio da tuženica nije dokazala da se ikada obraćala tužitelju i eventualno ukazala na činjenicu da ne koristi cijelu nekretninu i da ne proizvodi količinu otpada za koju bi joj bila potrebna posuda volumena po kojoj joj se naplaćuje odvoz komunalnog otpada, kao što nije niti dokazala da bi sukladno odredbi članka 6. stavak 1. Odluke o komunalnim uslugama u propisanom roku od 30 dana od dana izdavanja računa prigovarala na obračun komunalne usluge u pisanom obliku. Prvostupanjski je sud zaključio na temelju provedenih dokaza da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

10.1. Drugostupanjski je sud ocijenio je da je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe materijalnog prava. Naime, tražbina tužitelja odnosi na razdoblje odvoza smeća u 2014. i 2015., kada je odvoz smeća regulirao Zakon o održivom gospodarenju otpadom (''Narodne novine'', broj 94/13 - dalje: ZOGO). Temeljem odredbe čl. 33. st. 5. citiranog ZOGO-a davatelj usluge odvoza smeća cjenikom određuje visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika otpada, a koji cjenik mora biti sukladan odredbama st. 1., 2. i 4. tog članka, Uredbe Vlade Republike Hrvatske iz čl. 29. st. 10. i odluke iz čl. 30. st. 7. ZOGO. Međutim, Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu o gospodarenju otpadom tek 2017. godine (Narodne novine broj 50/18), a koja Uredba vrijedi od 1. studenog 2017., a davatelj usluga je bio dužan uskladiti svoj cjenik s tom Uredbom u roku od 3 mjeseca od stupanja na snagu te Uredbe, dakle najkasnije do 1. veljače 2018. tako da za utuženo razdoblje tužitelj nije bio dužan uskladiti svoj cjenik s formiranjem cijene po načelu „onečišćivač plaća“. Odredbom čl. 187. st. 3. ZOGO propisano je da cjenici za komunalne usluge doneseni temeljem Zakona o komunalnom gospodarstvu u odnosu na komunalnu djelatnost održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na skupljanje i odvoz komunalnog otpada na određena odlagališta i komunalnu djelatnost odlaganja komunalnog otpada važe do primjene cjenika iz čl. 33. st. 5. ZOGO.

10.2. Stoga je drugostupanjski sud zaključio da je ispravan obračun tužitelja, osobito cijeneći da tuženica nije tražila od pružatelja usluge da joj sukladno njenim potrebama treba obračunati manju količinu otpada i dodijeliti manji spremnik za otpad jer je utvrđeno da je davatelj usluge dodjeljivao korisnicima, ovisno o potrebama, spremnike za otpad manjeg volumena. Međutim, prigovori tuženice sveli su se na isticanje „kako je njezinim susjedima obračunata znatno manja količina otpada“, a za koje susjede je utvrđeno da su imali manje spremnike za otpad. Drugostupanjski je sud ocijenio da je tražbina tužitelja osnovana.

11. Prije davanja odgovora na naznačena pitanja nužno je poći od zakonskih odredbi ZOGO i imati na umu smisao i cilj koji se tim zakonom želio postići, a to je da je cijenu obvezne minimalne javne usluge potrebno osigurati kako bi na nekom području uopće bilo moguće osigurati pružanje javne usluge koja bi bila redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, ali i koja će osigurati potrebna sredstva (za radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva) te zavisno od toga prosuditi bi li poslovanje davatelja javne usluge koje bi isključivo zavisilo o količinama predanog otpada, koje u pojedinim razdobljima može znatno varirati, bilo ekonomski održivo te bi li za tu cijenu pružena usluga zadovoljavala zakonske kriterije sigurnosti, redovitosti i kvalitete.

12.1. Prema odredbi čl. 30. st. 1. ZOGO-a javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva određene radnje i aktivnost davatelja usluge: a to su prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada, a čl. 30. st. 7. ZOGO-a propisano je da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o načinu pružanja javnih usluga prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koja, među ostalim, sadrži kriterij obračuna količine otpada, obračunska razdoblja kroz kalendarsku godinu te odredbe propisane uredbom Vlade.

12.2. Odredbom članka 33. st. 1. ZOGO-a propisano je da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ZOGO-a na način kojim se osigurava primjena načela „onečišćivač plaća“, ali i sigurnost, redovitost i kvaliteta pružanja te usluge, pri čemu poslovanje mora biti ekonomski održivo, a kvaliteta, sigurnost i redovitost pružanja te usluge sukladna odredbama ZOGO-a, Uredbi i odluci o načinu pružanja javnih usluga koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave, dok je stavkom 2. propisano da je davatelj usluge dužan korisniku usluge obračunavati cijenu javne usluge razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika sukladno Odluci predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave pri čemu obračun cijene javne usluge mora biti u skladu s uredbom Vlade, dok je st. 3. st. 33. ZOGO-a određeno da je davatelj usluge dužan voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju prema kriteriju količine iz čl. 30. st. 9. toga Zakona.

12.3. Člankom 33. st. 4. ZOGO-a propisani su troškovi koje je davatelj usluge dužan uključiti u cijenu javne usluge, a u koje spadaju troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškovi prijevoza otpada, troškovi obrade otpada i drugi troškovi koji su propisani Uredbom:50/17-84/19. Člankom 33. st. 5. ZOGO-a davatelj usluge dužan je cjenikom odrediti visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika te je prije same primjene cjenika, u skladu s čl. 33. st. 6. ZOGO.

12.4. Sukladno navedenom, Vlada RH-e je u čl. 19. st. 3. i 4. Uredbe:50/17-84/19 propisala da je izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave dužno, prije davanja suglasnosti na prijedlog cjenika, provjeriti je li prijedlog cjenika u skladu sa ZOGO- om, Uredbom:50/17-84/19 i odlukom o načinu pružanja javne usluge, te da su predložene cijene takve da potiču korisnika usluge da odvojeno predaje biorazgradivi komunalni otpad, reciklabilni, glomazni i problematični otpad od miješanog komunalnog otpada, dok je davatelj usluge dužan objaviti suglasnost na cjenik u službenom glasilu jedinice lokalne samouprave, te obavijestiti korisnika usluge o cjeniku (i izmjeni cjenika) 30 dana prije dana primjene cjenika.

13. Iz navedenog proizlazi da je intencija navedenih odredaba ZOGO-a i odredaba Uredbe:50/17-84/19 bila, a što ujedno proizlazi i iz očitovanja Vlade RH-e od 9. siječnja 2020., da jedinice lokalne samouprave donošenjem odluke o načinu pružanja javne usluge od strane predstavničkog tijela te davanjem suglasnosti izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave na cjenik davatelja usluge (dakle, određenom kontrolom usklađenosti cjenika s odlukom), osiguraju sustav i funkcioniranje samog prikupljanja komunalnog otpada te da se na taj način potiče korisnika da odvojeno predaje miješani, biorazgradivi, reciklabilni, glomazni i problematični komunalni otpad.

14.1. Vezano za čl. 20. st. 2. Uredbe: 50/17-84/19, kojim se propisuje da strukturu cijene javne usluge propisuje Vlada uredbom, Vlada RH je na temelju čl. 29. st. 10. ZOGO-a propisala strukturu cijene javne usluge, u skladu s čl. 33. st. 2. ZOGO-a i način gospodarenja komunalnim otpadom u vezi s obvezama jedinice lokalne samouprave propisanih čl. 28. ZOGO-a, pa je u čl. 4. st. 1. u točki 7 Uredbe: 56- 84/19 određeno da odluka o načinu pružanja jalovi usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave mora, između ostalog, sadržavati odredbe o načinu izračuna i određivanju cijene te iznos obveze minimalne javne usluge za korisnike javne usluge, dok je čl. 5. Uredbe 50/17-10 4/15 propisan način funkcioniranja sustava sakupljanja komunalnog otpada te je, između ostalog, propisano da se u okviru sustava sakupljanja komunalnog otpada pruža javna usluga prikupljanja mješovitog i biorazgradivog komunalnog otpada na lokaciji obračunskog mjesta korisnika usluge te da korisniku usluge mora biti osigurana mogućnost odvojene predaje otpada na njegovom obračunskom mjestu i korištenje reciklažnog dvorišta, mobilnog reciklažnog dvorišta te spremnika postavljenog na javnoj površini, kao i odvoz glomaznog otpada.

14.2. Prema odredbi čl. 20. st. 1. Uredbe: 50/17-84/19, cijena javne usluge, plaća se radi pokrića troškova poslovanja davatelja usluge. U navedenu cijenu uključeni su troškovi koji su propisani čl. 33. st. 4. ZOGO-a, troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškovi prijevoza otpada, troškovi obrade otpada i troškovi koji su propisani čl. 18. st. 1. Uredbe:50/17-84/19, troškovi nastali radom reciklažnog dvorišta i mobilnog reciklažnog dvorišta zaprimanjem bez naknade otpada nastalog u kućanstvu na području jedinice lokalne samouprave za koje je uspostavljeno reciklažno dvorište, troškovi prijevoza i obrade glomaznog otpada i vođenja evidencija i izvješćivanja u vezi s javnom uslugom.

15.1. Odredbom čl. 30. st. 6. t. 3. ZOGO-a propisano je da je korisnik usluge dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada koji je predao davatelju otpada u obračunskom razdoblju: masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika (jedan od dva kriterija ovlašteno je odabrati predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave u skladu s čl. 30. st. 7. ZOGO-a).

15.2. Prema navedenom, struktura cijene javne usluge obuhvaća, kako, cijenu javne usluge za predanu količinu otpada (varijabilni dio), cijenu obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio) i ugovornu kaznu (ako je došlo do postupanja korisnika protivno ugovoru), kako je i navedeno u očitovanju Vlade od 9. siječnja 2020., jer je cilj propisivanja navedene strukture cijene bio da se kroz obračun cijene obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio) osigura mogućnost primjene načela »onečišćivač plaća«, a da se tzv. varijabilnim dijelom osigura sama primjena načela »onečišćivač plaća«. Znači pojam „struktura cijene“ i pojam „troškova koje je davatelj usluge dužan ukalkulirati u cijenu javne usluge“ nisu isti, niti jedan drugog isključuju.

15.3. Razdvajanjem načina propisivanja i određivanja obračuna kao varijabilnog i fiksnog dijela cijene javne usluge dodatno je potvrđena namjera zakonodavca da strukturira cijenu javne usluge te se davanjem suglasnosti njenog izvršnog tijela na cjenik davatelja javne usluge, osigurava sustav sakupljanja komunalnog otpada koji ispunjava svoju svrhu i potiče korisnika da odvojeno predaje miješani komunalni otpad (MKO), BKO, reciklabilni, glomazni i problematični otpad.

16.1. O pitanju zbrinjavanja i naplate odvoza komunalnog otpada i cijeni za pruženu uslugu raspravljao je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je u odluci i rješenju, poslovni broj U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2021. (NN br. 31/21), između ostalog, naveo da je ZOGO u čl. 33. st. 1. predvidio dio obračuna cijene javne usluge (tzv. fiksni dio), kojim se osigurava funkcioniranje poslovanja davatelja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, zbog čega nije prihvatio prigovore predlagatelja da plaćanje tzv. »paušala« nije predviđeno ZOGO-om, te da bi iz tog razloga Uredba: 50/17-84/19 u tom dijelu bila u nesuglasnosti s odredbama ZOGO-a.

16.2. Ustavni sud je u toj odluci izrazio suglasnost s navodima u očitovanju Vlade RH-e prema kojima „poslovanje davatelja usluge koje bi isključivo ovisilo o količinama predanog otpada, koje ovisno o razdoblju mogu znatno varirati, bilo bi ekonomski neodrživo, a usluga upitne sigurnosti, redovitosti i kvalitete“ zbog čega je cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. »fiksni dio cijene«) potrebno osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom uopće mogao uspostaviti i održati, odnosno kako bi sustav pružanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada uopće mogao kvalitetno i sigurno funkcionirati, s obzirom na sve troškove koje takva javna usluga iziskuje, kao i sva potrebna materijalna sredstva (koja uključuju radnike, spremnike, kamione i drugu opremu) te da iz tih razloga navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada. Na taj način je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da je korisnik javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada dužan plaćati minimalnu javnu uslugu, neovisno o količini preuzetog otpada.

16.3. Ustavni sud je u navedenoj odluci iznio i pravno shvaćanje prema kojem „Vlada, time što je propisala da odluka o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave mora, među ostalim, sadržavati i odredbe o načinu izračuna i određivanju cijene te iznos obvezne minimalne javne usluge, nije u sadržajnom smislu izašla iz okvira koji je propisao ZOGO".

17. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da:

- ZOGO pored načela „onečišćivač plaća“, (prema kojem proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, što je propisano čl. 6. st. 1. ZOGO), propisuje i načela ekonomski održivog poslovanja, načelo sigurnosti, redovitost i kvalitete pružanja usluge, posljedično čemu se mora voditi računa o svim tim načelima,

- korisnik javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada je, između ostalog, svaki vlasnik nekretnine na području pružanja predmetne javne usluge (čl. 30. st. 1. i 5. ZOGO), te je dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada kojeg je predao davatelju usluge (čl. 30. st. 6. t. 3. ZOGO),

- davatelj usluge dužan je obračunati cijenu javne usluge na način kojim se osigurava primjena načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge sukladno odredbama ZOGO, Uredbe i odluke predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave (čl. 33. st. 1. ZOGO),

- davatelj usluge dužan je cijenu javne usluge obračunati razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju koristeći (definirani) kriterij obračuna količine otpada (čl. 33. st. 2. ZOGO), a u cijenu usluge i to samo one koju je pružio dužan je uključiti i troškove: troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada i druge troškove propisane uredbom (čl. 33. st. 4. ZOGO),

- struktura cijene javne usluge propisana je čl. 20. st. 2. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj 50/17 i 84/19) na način da ista obuhvaća cijenu javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada (tzv. „varijabilni“ dio cijene) i cijenu obvezne minimalne javne usluge (tzv. „fiksni“ dio cijene koji treba povezati s čl. 33. st. 4. ZOGO,

- tzv. fiksni dio cijene vezuje se uz obveznu minimalnu javnu uslugu kao dio javne usluge, a koju je potrebno osigurati kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu poštujući pritom obvezu osiguranja primjene načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge (čl. 3. toč. 15. Uredbe), a korisnik usluge dužan je platiti davatelju usluge iznos cijene za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje (čl. 20. st. 3. Uredbe), a samo iznimno, obveza korisnika usluge ne nastaje za obračunsko mjesto na kojem se nekretnina trajno ne koristi (čl. 20. st. 4. Uredbe),

- cijena koja se potražuje od posjednika otpada ne smije dovesti do toga da se određenim posjednicima nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu proizvesti, te da treba uzeti u obzir, između ostalog, kriterije koji su povezani s vrstom nekretnine u kojoj se korisnici nalaze, njezinom površinom i namjenom, sposobnošću "posjednika" da proizvede otpad, volumen spremnika koji je korisnicima stavljen na raspolaganje i učestalost skupljanja otpada.

18. Slijedom iznesenog odgovor na prvo naznačeno pitanje glasi:

Cijena javne usluge prikupljana i odvoza otpada nije formirana samo kroz količinu predanog i preuzetog otpada odnosno korisnik javne usluge ne snosi troškove gospodarenja otpadom isključivo prema stvarno predanim i preuzetim količinama otpada (Rev-186/2022 od 19. ožujka 2024, Rev-101/2023 od 14. veljače 2023.).

19. U odnosu na drugo i treće naznačeno pitanje, obzirom da se tražbina tužitelja odnosi na razdoblje odvoza smeća u 2014. i 2015., kada je odvoz smeća regulirao Zakon o održivom gospodarenju otpadom (''Narodne novine'' broj 94/13 - dalje: ZOGO) koji je propisao u čl. 33. st. 5. citiranog ZOGO-a da davatelj usluge odvoza smeća cjenikom određuje visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika otpada, a koji cjenik mora biti sukladan odredbama st. 1., 2. i 4. tog članka, dok je čl. 29. st. 10. ZOGO određeno da način gospodarenja komunalnim otpadom, granične količine miješanog komunalnog otpada za određena razdoblja i način obračuna poticajne naknade za smanjenje količine miješanog komunalnog otpada propisuje Vlada RH uredbom. Međutim, Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu o gospodarenju komunalnim otpadom 2017. godine (''Narodne novine'' broj 50/18), koja Uredba je stupila na snagu 1. studenoga 2017., a davatelj usluga je bio dužan uskladiti svoj cjenik s tom Uredbom u roku od 3 mjeseca od stupanja na snagu te Uredbe, dakle najkasnije do 1. veljače 2018., tako da za utuženo razdoblje tužitelj nije bio u obvezi uskladiti svoj cjenik s formiranjem cijene po načelu „onečišćivač plaća“. Odredbom čl. 187. st. 3. ZOGO propisano je da cjenici za komunalne usluge doneseni temeljem Zakona o komunalnom gospodarstvu u odnosu na komunalnu djelatnost održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na skupljanje i odvoz komunalnog otpada na određena odlagališta i komunalnu djelatnost odlaganja komunalnog otpada važe do primjene cjenika iz čl. 33. st. 5. ZOGO. Stoga je u utuženom razdoblju sukladno važećem ZOGO bio na snazi cjenik za komunalne usluge sukladno kojem je davatelj usluge obračunao cijenu javne usluge na što je imao pravo prema važećim propisima sve do donošenja Uredbe o gospodarenja komunalnim otpadom (koja je stupila na snagu 1. studenog 2017.), kako je propisano čl. 29. st. 10. ZOGO-a, što je ujedno i odgovor na drugo i treće naznačeno pitanje.

20. Slijedom iznesenog nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo.

21. U postupku koji je prethodio reviziji tužitelj je dokazao da je pružao uslugu dok tuženica nije dokazala svoje tvrdnje da kao korisnica usluge nije uslugu trebala u opsegu u kojem joj je davatelj usluge, ovdje tužitelj, tu uslugu pružao. Tuženica naznačenim pitanjima polazi od pretpostavke, koja nije utvrđena, da joj je naknada obračunata za uslugu u puno većem opsegu od stvarne potrebe koju je imala u utuženom razdoblju međutim tuženica nije prigovorila tužitelju obzirom na opseg usluge odnosno zatražila od istog manji spremnik za otpad, koji bi više odgovarao njezinim potreba (a utvrđeno je da je tužitelj kao davatelj usluge, dodjeljivao, sukladno potrebama i traženju korisnika javne usluge manje posude za otpad). U naznačenim pitanjima polazi se od neutvrđene pretpostavke o (ne)korištenju usluge u opsegu u kojem je tužitelj uslugu pružao, čime se osporavaju i činjenična utvrđenja što nije dopušteno u revizijskom stadiju postupka prema odredbi čl. 386. ZPP.

22. Znači u postupku koji je prethodio reviziji nije utvrđena eventualna (ne)potrebnost usluge u volumenu u kojem je uslugu pružao tužitelj kao davatelj usluge niti je tuženica dokazala da je stvarno predala manje otpada od otpada koji je davatelj usluge, ovdje tužitelj preuzeo od korisnice usluge, ovdje tuženice. Stoga o odgovorima na naznačena pitanja ne ovisi odluka u sporu i pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

23. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe članka 393. st. 1. ZPP-a reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

24. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

25. Kada vijeće ovog suda povodom prijedloga za dopuštenje revizije dopusti reviziju zbog pravnog pitanja koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, vijeće revizijskog suda dopušta reviziju u odnosu na naznačeno pitanje/a s vjerojatnošću da se radi o važnom pitanju za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni dok tek vijeće ovog suda, kada ispituje pobijanu presudu zbog pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena, u odluci povodom revizije će s izvjesnošću ocijeniti postoje li razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog koje je dopuštena ili oni ne utječu na donošenje drugačije odluke.

Zagreb, 22. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić