REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-299/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CM, (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa i uprave, (OIB: 52634238587), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Požegi, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-131/2023-2 od 16. siječnja 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr- 67/2020-15 od 29. prosinca 2022., u sjednici održanoj 22. travnja 2025.,
r i j e š i o j e:
Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-131/2023- 2 od 16. siječnja 2024. i presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-67/2020- 15 od 29. prosinca 2022. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 4.250,00 kn/564.07 eur sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci presude (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu 3.125,00 kn/414,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci presude (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tužitelja te je preinačena prvostupanjska presuda u točki II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 468,75/62,21 eur te je u tom dijelu za navedeni iznos odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-2832/2024-2 od 27. studenoga 2024. tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-131/2023-2 od 16. siječnja 2024. u odnosu na pravna pitanja koja glase:
„Može li se stalno mjesto rada smatrati mjesto rada gdje je državni službenik privremeno raspoređen ili se stalnim mjestom rada, unatoč tome rasporedu, smatra mjesto rada gdje je tužitelj stalno raspoređen na rad rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave, a to je ustrojbena Kaznionica (Zatvor) Požega, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa i Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva pravosuđa u nadležnosti ustrojstvene?
Mogu li se poslovi na koje je državni službenik privremeno raspoređen smatrati poslovima stalnog radnog mjesta tužitelja na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojbene jedinice u koje je raspoređen, utvrđenu u aktu u unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (čl. 56. st. 1. i 2. KU)?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je protiv presude drugostupanjskog suda podnio reviziju na temelju odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija je osnovana.
7. Sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu terenskog dodatka za vrijeme od 4. veljače 2019. do 1. ožujka 2019., kada je kao zaposlenik Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Kaznionice u Požegi, na radnom mjestu pravosudni policajac sa službom u Kaznionici u Požegi, bio rješenjem Ministarstva pravosuđa Klasa: UP/I-112-02/19-01/29, Ur.broj: 514-08-01-03-02-01-19-02 od 30. siječnja 2019., privremeno premješten na rad u Zatvor u Zadru gdje je obavljao poslove svog radnog mjesta.
9. Nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev polazeći od zaključka da tužitelj u utuženom razdoblju nije bio upućen na rad na terenu, već je rješenjem bio privremeno premješten na rad na drugo mjesto rada i to u Zatvor u Zadru, a sve u smislu odredbe iz čl. 31. st. 9. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 - dalje: ZIKZ), pa uzimajući u obzir Tumačenje Zajedničke komisije od 21. studenog 2014. broj 11/56, u svezi čl. 101. st. 1. i 8. Kolektivnog ugovora („Narodne novine“, broj 112/17, 12/18 i 2/19 - dalje: KU), zaključuju da tužitelj u tom razdoblju nije imao pravo na dodatak za rad na terenu u smislu odredaba iz čl. 50. st. 1. i 2. KU.
10. Naznačujući pitanja zbog kojih je revizija dopuštena, tužitelj u osnovi osporava pravilnost primjene materijalnog prava vezano uz pravo na terenski dodatak službenika koji je temeljem rješenja privremeno premješten na drugo radno mjesto u drugo mjesto rada.
11. Sukladno odredbi čl. 56. st. 1. KU za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, dok se sukladno st. 2. istog članka pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđeno u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.
12. Prema Tumačenju broj 12/56 od 18. svibnja 2015. službenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka ima pravo na terenski dodatak ako su ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 56. KU te Zajednička komisija utvrđuje da davanje naloga za obavljanje poslova više složenosti ne isključuje pravo na terenski dodatak.
13. O problematici prava na isplatu terenskog dodatka službenika Ministarstva pravosuđa i uprave, odnosno pravosudnih policajaca ovaj je sud već izrazio pravno shvaćanje u odlukama donesenim povodom revizija po dopuštenju broj Rev-598/2024 od 3. rujna 2024., Rev-1773/2024 od 9. listopada 2024., Rev- 1199/2022-2 od 13. ožujka 2024., Rev-1356/2024 od 3. prosinca 2024., Rev-589/2024-2 od 3. rujna 2024., Rev-1289/2021-2 od 24. travnja 2024. i dr. koje glasi:
„Citirana odredba članka 56. KU i Tumačenja zajedničke komisije broj 12/56 od 12. svibnja 2015. pravo službenika na dodatak za rad na terenu (tzv. terenski dodatak) vezuju uz rad službenika izvan stalnog mjesta rada pa je za ostvarivanje prava službenika na terenski dodatak odlučno je li u određenom razdoblju službenik doista radio izvan stalnog mjesta rada, a nije odlučno, je li doneseno rješenje o privremenom premještaju da bi od toga zavisilo pravo službenika na isplatu dodatka za rad na terenu.“.
14. Navedeno shvaćanje, sukladno odredbi čl. 56. st. 1. KU, vezuje pravo službenika na terenski dodatak uz kumulativno ostvarenje dva uvjeta: obavljanje poslova izvan svog mjesta rada u kojem je službenik zaposlen i da je mjesto rada izvan mjesta njegova stalnog boravka.
15. Slijedom navedenog odgovor na u reviziji postavljena pitanja glasi:
„1. Stalnim mjestom rada ne može smatrati mjesto gdje je državni službenik privremeno raspoređen, već ono mjesto rada gdje je stalno raspoređen rješenjem poslodavca, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa i Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva pravosuđa u nadležnosti ustrojstvene jedinice.
2. Poslovi na koje je državni službenik privremeno raspoređen ne mogu se smatrati poslovima stalnog radnog mjesta službenika ako se isti obavljaju izvan mjesta odnosno područja u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđeno u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.“.
16. Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili osnovanost tužbenog zahtjeva jer tužitelju pripada pravo na isplatu terenskog dodatka kada je upućen na rad izvan svog stalnog mjesta rada (Kaznionica u Požegi) u drugo mjesto rada (Zatvor u Zadru), pa zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu raspravili odlučne činjenice o visini tužbenog zahtjeva te treba li ga umanjiti za iznos isplaćene naknade za odvojeni život, zbog čega nema mjesta preinaci nižestupanjskih presuda, već je valjalo na temelju čl. 391. st. 7. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pa je odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 22. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
