Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-42/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Gradska Toplana d.o.o., Karlovac, Tina Ujevića 7, OIB: 84300617934, kojeg zastupaju punomoćnici Josip Janković i Mato Burazin, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Josip Janković i Mate Burazin u Karlovcu, protiv tuženice UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Dina Dobrović Legović, odvjetnica u Karlovcu, radi isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 9. listopada 2024. poslovni broj: Povrv-38/2024-7, 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: Povrv-38/2024-7 od 9. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u točki I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa] poslovni broj: Ovrv-9259/2023, UPP/OS-Ovrv-1839/2023 od 23. siječnja 2024. u dijelu u kojem je naloženo tuženoj UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Gradskoj Toplani d.o.o., [adresa], OIB: 84300617934, iznos od 223,83 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima:

na iznos od 24,87 EUR od 1. ožujka 2023.,

na iznos od 24,87 EUR od 25. ožujka 2023.,

na iznos od 24,87 EUR od 29. travnja 2023.,

na iznos od 24,87 EUR od 27. svibnja 2023.,

na iznos od 24,87 EUR od 22. lipnja 2023.,

na iznos od 24,87 EUR od 20. srpnja 2023.,

na iznos od 24,87 EUR od 23. kolovoza 2023.,

na iznos od 24,87 EUR od 21. rujna 2023.,

na iznos od 24,87 EUR od 20. listopada 2023.,

pa do isplate po stopi određenoj u toj točki izreke,

a pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 181,25 EUR sa zateznom kamatom od 9. listopada 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog apsolutno i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske. Predlaže uvažiti njezinu žalbu, preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije "tužba" i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka dopunjenim za trošak žalbe zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude, a u protivnom da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka te je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna od naprijed navedenih bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Budući da je predmet postupka zahtjev za isplatu iznosa 223,83 EUR radi se o sporu male vrijednosti definiranim člankom 458. stavkom 1. ZPP pa se presuda u sporu male vrijednosti sukladno članku 467. stavku 1. ZPP može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. istog Zakona, što znači na se ne može pobijati zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja niti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP.

4. Predmet postupka koji je započeo podnošenjem prijedloga tužitelja za ovrhu, a nastavljen kao parnični povodom prigovora tuženice na rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa] poslovni broj: Ovrv-9259/2023, UPP/OS-Ovrv-1839/2023 od 23. siječnja 2024., zahtjev je tužitelja da mu tuženica s osnove troškova potrošnje toplinske energije koji se odnose na zajedničke dijelove i unutarnje instalacije zgrade tzv. fiksne troškove, na adresi obračunskog mjesta [adresa], šifra 34356 za razdoblje od siječnja 2023. do rujna 2023. isplati iznos od 223,83 EUR (24,87 EUR mjesečno). Osnovni prigovori tuženice zbog kojih osporava utuženu obvezu su da zbog izdvajanja iz sustava zajedničkog toplinskog sustava od 2014. nije više dužna plaćati toplinsku energiju pa tako niti sve ostale troškove, prigovor zastare te da tužitelj nije aktivno legitimiran za naplatu utuženih troškova iz razloga što tužitelj kao distributer toplinske energije nema s tuženicom sklopljen ugovor o opskrbi i korištenju distribucijske mreže.

5. Na temelju ocjene provedenih dokaza prvostupanjski sud osnovanost tužbenog zahtjeve utemeljio je na slijedećim činjeničnim utvrđenjima:

- da se potraživanje tužitelja odnosi na obračunsko razdoblje od siječnja do rujna 2023. za fiksne troškove na adresi obračunskog mjernog mjesta [adresa], šifra 34356

- da visina i dospijeće utužene tražbine proizlazi iz izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga i prijepisa računa time da tuženica tijekom postupka nije osporavala visinu i dospijeće predmetnih računa

- da je tuženica kao krajnji kupac na zajedničkom mjerilu toplinske energije u centralnom toplinskom sustavu izdvojena iz toplinskog sustava o čemu je tužitelj donio odluku o izdvajanju krajnjeg kupca na zajedničkom mjerilu toplinske energije od 14. studenog 2014. pod brojem 7123,

te na temelju tih činjenica, a rukovodeći se člankom 45. stavkom 9. (pravilno: stavkom 3.) Zakona o tržištu toplinske energije ("Narodne novine" broj: 80/13, 14/14, 102/14, 95/15, 76/18, 86/19 i 118/19 – dalje u tekstu: ZTTE) kojim je propisano da je krajnji kupac iz stavka 1. ovoga članka (a što je kupac koji se izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava), dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu, a što znači da je dužan plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage, one troškove koji nisu u svezi sa (ne)grijanjem njegova stana i prostora, a nastaju kao nužni jer se obzirom da se u zgradi sa više stanova različitih korisnika ne mogu izbjeći, a ne ovise o utrošenoj količini toplinske energije, ili se ostvaruju u zagrijavanju toplinskih instalacija vanjskih i u zgradi ugrađenih zidova te zajedničkim prostorijama (hodnika, stubišta, podrumskih, tavanskih ili sličnih prostorija), prvostupanjski sud zaključuje da je tuženica, iako je izdvojena iz sustava dužna podmiriti troškove toplinske energije koji se odnose na zajedničke dijelove i na unutarnje instalacije zgrade odnosno na mjesečne fiksne troškove za koje joj je tužitelj za utuženo razdoblje i izdao sporne račune. Pravilnost zauzetog pravnog shvaćanja prvostupanjski sud nalazi u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u rješenju broj Rev-285/2021-3 od 23. kolovoza 2022. Primjenom članka 232. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) prvostupanjski sud je prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

6. U žalbi tuženica, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja s obzirom na to da stranke nisu bile u ugovornom odnosu u utuženom razdoblju budući tužitelj nikad nije s njom sklopio ugovor o opskrbi i korištenju distribucijske mreže, a što je bio dužan učiniti sukladno članku 114. stavku 2. Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom ("Narodne novine" broj: 129/06) te nikad nije obrazac Ugovora javno objavio tarifnim kupcima na dostupan način čime je povrijeđena odredba članka 116. Općih uvjeta te s tim u vezi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a izreka presude je nerazumljiva te ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama.

7. Ispitivanjem pobijane presude i postupak koji je prethodio donošenju iste na temelju članka 365. stavka 2. ZPP utvrđeno je, kako je već prethodno navedeno, da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju aludira tuženica navodima da paušalnim obrazloženjem prvostupanjski sud ne daje valjane razloge niti valjano obrazloženje za utvrđenja iz točke 13. i 14. obrazloženja – da je uvidom u Ugovor o prijenosu koncesije za distribuciju toplinske energije i za izgradnju energetskih objekata za distribuciju toplinske energije od 25. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja i Toplane d.o.o. [adresa] koji je odobren odlukom Gradskog vijeća Grada Karlovca od 14. lipnja 2012., tužitelj stupio u pravnu poziciju prijašnjeg koncesionara te preuzeo sva njegova prava i obveze i to prema davatelju koncesije Gradu Karlovcu, koji je pristao, pa i prema korisnicima.

7.1. Obrazloženje prvostupanjskog suda o stupanju tužitelja u pravnu poziciju prijašnjeg koncesionara i preuzimanju svih prava i obveza prijašnjeg koncesionara, protivno navodima žalbe nije paušalno budući da je izneseno utvrđenje taj sud temeljio na sadržaju Ugovora o prijenosu Ugovora o koncesiji sklopljenim između Toplane d.o.o. i Grada Karlovca od 25. srpnja 2006., a koji su sklopili prijašnji koncesionar Toplana d.o.o. i tužitelj kao novi koncesionar. Tim Ugovorom o prijenosu ugovoreno da prenositelj prenosi, a primatelj prima Ugovor o koncesiji koji je prenositelj sklopio s Gradom Karlovcom 25. srpnja 2006., a što upravo proizlazi iz citiranog Ugovora o prijenosu Ugovora o koncesiji od 30. srpnja 2012. Ugovorom o koncesiji sklopljenim između Grada Karlovca kao davateljem koncesije i Toplane d.o.o. [adresa] kao koncesionarom od 25. srpnja 2006. u članku 2. ugovoreno je da tim Ugovorom davatelj koncesije daje pravo koncesionaru da obavlja djelatnost distribucije toplinske energije i pravo izgradnje energetskih objekata za distribuciju na području Grada Karlovca, pa kako je taj Ugovor o koncesiji uz suglasnost Grada Karlovca prenesen na tužitelja to je i tužitelj stekao pravo da obavlja djelatnost distribucije toplinske energije na području Grada Karlovca.

7.2. Prvostupanjski sud je iznio i razloge zbog kojih smatra da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku potraživati od tuženice fiksne troškove za toplinsku energiju i to konkretno da je tužitelj Ugovorom o prijenosu koncesije stupio u pravnu poziciju prijašnjeg koncesionara te preuzeo sva njegova prava i obveze ne samo prema davatelju koncesije već i prema korisnicima, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o svim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženice pa ovaj sud ne nalazi da bi donošenjem pobijane presude tuženici bilo povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, odnosno zajamčeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

8. Razlozi zbog kojih tuženica osporava aktivnu legitimaciju tužitelja ne mogu se prihvatiti osnovanim.

8.1. Prema članku 11. stavku 3.. 4. i 5. ZTTE koji je bio na snazi u vrijeme nastanka utužene obveze, ugovor o opskrbi toplinskom energijom s distributerom toplinske energije (što je u konkretnom slučaju tužitelj), za suvlasnike stambene zgrade sklapa ovlašteni predstavnik suvlasnika stambene zgrade, a ne distributer toplinske energije sa svakim vlasnikom posebnog dijela zgrade te se taj ugovor smatra sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade/građevine (stavak 5.), što je i tuženica kao vlasnica posebnog dijela – stana u stambenoj zgradi u [adresa].

8.2. Člankom 84. stavkom 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99 – odluka USRH, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak pročišćenog teksta – dalje u tekstu: ZV) propisano je kad dužnik obveze na povremena davanja za komunalne usluge u svezi s uporabom nekog posebnog dijela nekretnine (naknade zbog trošenja električne energije, plina, toplinske energije, odvoza otpada i sl.) nije neka druga osoba, suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo toga posebnog dijela nekretnine duguje te naknade dobavljačima odnosno davateljima usluga, pa je stoga obveza tuženice kao vlasnice posebnog dijela nekretnine – stana u zgradi [adresa] u [adresa] da tužitelju plati utuženu tražbinu propisana i citiranom zakonskom odredbom.

8.3. Činjenicu da je tuženica bila u obveznom pravnom odnosu sa tužiteljem nedvojbeno dokazuje i Odluka tužitelja broj 7123 od 14. studenog 2014. kojom tužitelj tuženicu kao krajnjeg kupca na zajedničkom mjerilu toplinske energije u centralnom toplinskom sustavu, sa šifrom krajnjeg kupca: 34356/13322 na njezin zahtjev, a uz dostavljenu potrebnu dokumentaciju, izdvaja iz zajedničkog toplinskog sustava Gradske toplane d.o.o. [adresa]. I tom odlukom tužitelja određeno je da je tuženica kao krajnji kupac dužna plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju uporabnu cjelinu sukladno članku 45. stavku 3. Zakona o tržištu toplinskom energijom od dana 1. listopada 2014. (točka 3. Odluke).

8.4. Dakle, po ocjeni ovog suda tužitelj i tuženica su u obvezno pravnom odnosu iz kojeg sukladno članku 45. stavku 3. ZTTE proizlazi obveza tuženice kao krajnjeg kupca koja je izdvojena iz zajedničkog toplinskog sustava, plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu, pa je usvojivši tužbeni zahtjev prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. .

9. Valja navesti da je pravno shvaćanje da je kupac toplinske energije koji se na zajedničkom mjerilu toplinske energije izdvojio iz toplinskog sustava dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka, pa tako, osim one na koju s poziva prvostupanjski sud, i u odlukama broj: Rev-330/2021 od 4. srpnja 2023, Rev-926/2021 od 4. travnja 2021 i Rev-729/2022 od 22. svibnja 2024. Takvo pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske naslanja na shvaćanje Suda Europske unije izraženo u presudi od 5. prosinca 2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C- 725/17, "EVN Bulgaria Toplofikacia" EAD protiv UAU (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio U, Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska) i "Toplofikacia Sofia" EAD protiv PAU, uz sudjelovanje "Termokomplekt" OOD (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio Sofijski rajonen sud, Općinski sud u Sofiji, Bugarska), prema kojem se nacionalni propisi kojima je (ili bi bilo) propisano da su vlasnici stana u zgradi s više stanova različitih vlasnika (kao vlasnici posebnih dijelova zgrade, povezanih sa suvlasništvom nekretnine) u zgradi priključenoj na mrežu područnog grijanja, dakle, i oni vlasnici koji se, (kao ovdje tuženica), izdvoje iz zajedničkog toplinskog sustava, dužni podmirivati troškove potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade

- iako pojedinačno ne koriste toplinsku energiju za grijanje u svojem stanu, ne mogu tumačiti kao protivni propisima ili direktivama Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, onim propisima ili direktivama koje uređuju zabranu nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu.

10. Imajući u vidu da je člankom 45. stavkom 3. ZTTE propisana obveza kupca koji se izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije, te da je u naprijed navedenim odlukama Vrhovnog suda Republika zauzeto novo pravno shvaćanje u odnosu na ono izraženo u odluci broj: Rev-x 670/2011 na koje se poziva Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-883/2019 od 19. siječnja 2023. na koju se pak tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi poziva tuženica, te da je naprijed izneseno pravno shvaćanje suda Europske unije primjenjivo i na konkretni slučaj, to su navodi tuženice kojima izražava pravno shvaćanje da tužitelj ne može zahtijevati plaćanje nečega što nije isporučeno stoga što se izdvojila iz sustava toplinskog grijanja, protivni toj zakonskoj odredbi zbog čega takvo pravno shvaćanje ovaj sud ne može prihvatiti pravilnim.

11. Iz naprijed navedenih razloga žalba tuženice odbijena je kao neosnovana i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda uključujući i odluka o troškovima postupka koju tuženica posebno ne osporava, a da ovaj sud odluku o troškovima postupka na temelju članka 365. stavka 2. ZPP ne ispituje po službenoj dužnosti.

12. Budući tuženica nije uspjela sa žalbom to je odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 22. travnja 2025.

Sutkinja

Tanja Novak-Premec