Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj 11 P-503/2020-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N JE

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras u pravnoj stvari tužitelja JD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; zastupan po Tini Budimir Bijelić, odvjetnici u Ogulinu, Ivana Gorana Kovačića 8 protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa] OIB: 53056966535, zastupan po OD Glamuzina&Grošeta iz Zagreba, Trg Žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dovršene dana, 26. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi 22. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju, ŠD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati iznos od 7.031,19 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućima po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena n a svaki preplaćeni iznos na način kako slijedi:

- iznos od 3,00 EUR od 31.08.2007. do isplate;

- iznos od 1,75 EUR od 30.11.2007. do isplate;

- iznos od 0,52 EUR od 31.12.2007. do isplate;

- iznos od 4,80 EUR od 31.01.2008. do isplate;

- iznos od 7,15 EUR od 29.02.2008. do isplate;

- iznos od 11,18 EUR od 31.03.2008. do isplate;

- iznos od 5,12 EUR od 30.04.2008. do isplate;

- iznos od 2,73 EUR od 31.05.2008. do isplate;

- iznos od 5,68 EUR od 30.06.2008. do isplate;

- iznos od 1,35 EUR od 31.07.2008. do isplate;

- iznos od 1,56 EUR od 31.08.2008. do isplate;

- iznos od 4,13 EUR od 30.09.2008. do isplate;

- iznos od 23,57 EUR od 31.10.2008. do isplate;

- iznos od 10,54 EUR od 30.11.2008. do isplate;

- iznos od 27,10 EUR od 31.12.2008. do isplate;

- iznos od 29,64 EUR od 31.01.2009. do isplate;

- iznos od 30,79 EUR od 28.02.2009. do isplate;

- iznos od 27,63 EUR od 31.03.2009. do isplate;

- iznos od 28,23 EUR od 30.04.2009. do isplate;

- iznos od 23,38 EUR od 31.05.2009. do isplate;

- iznos od 19,82 EUR od 30.06.2009. do isplate;

- iznos od 20,77 EUR od 31.07.2009. do isplate;

- iznos od 22,65 EUR od 31.08.2009. do isplate;

- iznos od 22,48 EUR od 30.09.2009. do isplate;

- iznos od 20,58 EUR od 31.10.2009. do isplate;

- iznos od 24,15 EUR od 30.11.2009. do isplate;

- iznos od 27,01 EUR od 31.12.2009. do isplate;

- iznos od 31,08 EUR od 31.01.2010. do isplate;

- iznos od 30,15 EUR od 28.02.2010. do isplate;

- iznos od 35,67 EUR od 31.03.2010. do isplate;

- iznos od 0,83 EUR od 30.04.2010. do isplate;

- iznos od 33,80 EUR od 03.05.2010. do isplate;

- iznos od 35,62 EUR od 31.05.2010. do isplate;

- iznos od 1,04 EUR od 24.06.2010. do isplate;

- iznos od 54,34 EUR od 30.06.2010. do isplate;

- iznos od 0,89 EUR od 31.07.2010. do isplate;

- iznos od 49,81 EUR od 02.08.2010. do isplate;

- iznos od 57,07 EUR od 31.08.2010. do isplate;

- iznos od 4,74 EUR od 10.09.2010. do isplate;

- iznos od 55,29 EUR od 30.09.2010. do isplate;

- iznos od 2,68 EUR od 25.10.2010. do isplate;

- iznos od 51,80 EUR od 31.10.2010. do isplate;

- iznos od 64,83 EUR od 30.11.2010. do isplate;

- iznos od 76,75 EUR od 31.12.2010. do ispate;

- iznos od 4,66 EUR od 17.01.2011. do isplate;

- iznos od 69,67 EUR od 31.01.2011. do isplate;

- iznos od 73,78 EUR od 28.02.2011. do isplate;

- iznos od 68,55 EUR od 31.03.2011. do isplate;

- iznos od 69,49 EUR od 30.04.2011. do isplate;

- iznos od 91,72 EUR od 31.05.2011. do isplate;

- iznos od 93,88 EUR od 30.06.2011. do isplate;

- iznos od 112,45 EUR od 31.07.2011. do isplate;

- iznos od 102,91 EUR od 31.08.2011. do isplate;

- iznos od 92,47 EUR od 30.09.2011. do isplate;

- iznos od 91,35 EUR od 31.10.2011. do isplate;

- iznos od 90,54 EUR od 30.11.2011. do isplate;

- iznos od 95,53 EUR od 31.12.2011. do isplate;

- iznos od 99,87 EUR od 31.01.2012. do isplate;

- iznos od 100,45 EUR od 29.02.2012. do isplate;

- iznos od 97,45 EUR od 31.03.2012. do isplate;

- iznos od 99,47 EUR od 30.04.2012. do isplate;

- iznos od 100,86 EUR od 31.05.2012. do isplate;

- iznos od 98,53 EUR od 30.06.2012. do isplate;

- iznos od 99,14 EUR od 31.07.2012. do isplate;

- iznos od 97,39 EUR od 31.08.2012. do isplate;

- iznos od 93,61 EUR od 30.09.2012. do isplate;

- iznos od 97,64 EUR od 31.10.2012. do isplate;

- iznos od 99,58 EUR od 30.11.2012. do isplate;

- iznos od 98,22 EUR od 31.12.2012. do isplate;

- iznos od 90,61 EUR od 31.01.2013. do isplate;

- iznos od 97,07 EUR od 28.02.2013. do isplate;

- iznos od 97,64 EUR od 31.03.2013. do isplate;

- iznos od 95,11 EUR od 30.04.2013. do isplate;

- iznos od 87,23 EUR od 31.05.2013. do isplate;

- iznos od 87,03 EUR od 30.06.2013. do isplate;

- iznos od 88,96 EUR od 31.07.2013. do isplate;

- iznos od 92,07 EUR od 31.08.2013. do isplate;

- iznos od 96,36 EUR od 30.09.2013. do isplate;

- iznos od 94,15 EUR od 31.10.2013. do isplate;

- iznos od 95,71 EUR od 30.11.2013. do isplate;

- iznos od 97,49 EUR od 31.12.2013. do isplate;

- iznos od 98,60 EUR od 31.01.2014. do isplate;

- iznos od 100,94 EUR od 28.02.2014. do isplate;

- iznos od 96,78 EUR od 31.03.2014. do isplate;

- iznos od 3,40 EUR od 22.04.2014. do isplate;

- iznos od 94,94 EUR od 30.04.2014. do isplate;

- iznos od 2,64 EUR od 16.05.2014. do isplate;

- iznos od 96,75 EUR od 31.05.2014. do isplate;

- iznos od 97,13 EUR od 30.06.2014. do isplate;

- iznos od 2.087,67 EUR od 16.07.2014. do isplate,

sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II.

Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju, ŠD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 2.048,77 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počam od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 22. travnja 2025. godine, pa do isplate sve u roku od 15 dana.

III.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi tvrdi da je 13.7.2007. godine s tuženom sklopio Ugovor broj 148- 50-4255637, ovjeren pod poslovnim brojem OV-13989/07, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 33.455,39 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s odlukama Kreditora. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti.U prethodno citirani Ugovor o kreditu, tužena je ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, koje su ugovorene na način da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 87. st. 1. ZZP-a).VTS RH donio je pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene. Radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet. Tužitelj je, plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF, preplatio svoju obvezu, slijedom čega tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. Ugovora, ništetne. Obzirom da tužitelj nije ekonomske struke, te shvaća da se dokaz vještačenjem izvodi u postupku po ovlaštenom sudskom vještaku, to tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određen tužbeni zahtjev, no smatra kako se ne radi o iznosu manjem od 20.000,00 kuna, te u skladu s tim postavlja visinu tužbenog zahtjeva. Točan iznos tužbenog zahtjeva obvezuje se tuženik postaviti nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Slijedom svega prethodno navedenog, a sukladno odredbama članka 186.b, stavka 3. Zakona o parničnom postupku, tužitelj podnosi tužbu ovom Sudu kao nadležnom prema mjestu poslovnice u kojoj je štetni ugovor sklopljen, te predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

U odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o opće mjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Predlaže se da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu.

Tuženik ukazuje da je naprijed navedeni pravni stav već zauzet od strane sudova nadležnih u mjestu različitom od mjesta sjedišta tuženika u sličnim parnicama koje potrošači pokreću protiv tuženika. Stoga tuženik predlaže da se Naslovni sud oglasi mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i odredi da će se postupak nastaviti pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž- 6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“2. 1 str. 54 presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 javno objavljene na internetskoj stranici Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske https://www.vtsrh.hr/index.php?page=news&article_id=4390&lang=hr

2 str. 55 presude VTSRH posl.br. Pž-6632/17; 3 Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. 61-62 presude VTSRH posl.br. Pž-6632/17; 4 str. 63 presude VTSRH posl.br. Pž-6632/17; Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

O valutnoj klauzuli u CHF

Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 11. -12. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“5 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“6.

5 str. 54 presude VTSRH posl.br. Pž-6632/17; 6 str. 54 presude VTSRH posl.br. Pž- 6632/17; str. 54 presude VTSRH posl.br. Pž-6632/17;

Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv.predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“7

Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF.

Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.

Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.

Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“8 str. 20 presude i rješenja VSRH posl.br. Revt-249/14 javno objavljene na internetskoj stranici Vrhovnog

suda

Republike

Hrvatske

http://www.vsrh.hr/CustomPages/Static/HRV/Files/Priopcenje-2015-05-14.pdf 9 str. 17 rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-575/16 javno objavljenog na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske http://www.vsrh.hr/CustomPages/Static/HRV/Files/2017dok/VSRH-Priopcenje-Revt- 575-2016-5- an.pdf Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika.

Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16.

VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“9. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja.

Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

32. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Pojedinačno pregovaranje

Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla.

34. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt- 249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“ str. 22 presude i rješenja VSRH posl.br. Revt-249/14 Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.

Neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja.

Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu.

Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:

(i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu.

Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti.

Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).

Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 13. srpnja 2007. godine, u otplatni plan, te priležeću dokumentaciju, u nalaz i mišljenje vještaka, čita se iskaz tužitelja.

Kako je tuženik istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, jer je u ugovoru o kreditu u čl. 13. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Zagrebu to je ovaj sud našao za shodno odlučivati o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti.

Naime, u konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja,

U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti, jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj,

Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

Člankom 49. ZZP, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

Odredba čl. 13. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja, pa je slijedom iznijetog valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

Nadalje, ovaj sud je našao za shodno odlučivati i o istaknutom prigovoru zastare te utvrdio da isti prigovor nije osnovan.

Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor dana 13. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora 148-50-4255637, pod brojem OV- 13989/2007, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 33.455,39 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za kreditora na dan korištenja kredita te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene.

Nadalje, nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužitelj podnio 24. rujna 2020.,

-da je prema tužbi tj. konačno postavljenom tužbenom zahtjevu utuženi period za povrat preplaćenog s osnova valute tj. tečajne razlike od 08/2007 do 07/2014,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Nadalje podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo, nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 24. rujna 2020., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. godine (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na kamatu) tj. 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na valutu) to je proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

Nadalje, ovaj sud je na ročištu od 11. veljače 2025. godine odlučio o tuženikovom prigovoru kojim se isti protivio preinaci tužbenog zahtjeva, pa kako je sud dopustio istu to ujedno obrazlaže takvu odluku da je tužitelj nakon provedenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev na način da je isti uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka, a što je dopušteno sve sukladno čl. 191 st. 2 Zakona o parničnom postupku, jer se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti.

Kako je predmet spora zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja), te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica to je ovaj sud utvrdio da se radi o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

Ovaj sud smatra da je tužena je u razdoblju od 31. 08.2007. do 16. 07.2014. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 31. 08.2007. do 16. 07.2014. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima; Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona, pa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Štoviše, odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama.

Kako je tužena tijekom postupka isticala da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF to je ovaj sud na iste okolnosti našao za shodno provesti dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Tužitelj je saslušan kao stranka naveo da je trebao kredit za kupovinu automobila za osobne potrebe, a za što se obratio auto kući time da nije niti razmišljao u kojoj valuti će podignuti kredit nego mu je djelatnica auto kuće rekla da je trenutno najpovoljniji krediti u CHF. Zbog toga se i odlučio za dizanje kredita u toj valuti. Što se tiče samog ugovora djelatnica auto kuće mu je rekla da će ona sve pripremiti pri tome misli na sve što se odnosi na sami ugovor i podizanje kredita s time da nije dobio novac na ruke nego su vjerojatno bili prebačeni na račun auto kuće, a u poslovnici banke je bio samo da bi potpisao već gotovi ugovor sa svim podacima. Tužitelj navodi da kod javnog bilježnika nije bio nego je i to dalje sređivala zaposlenica auto kuće, a što se tiče samog kredita s obzirom je bio u stranoj valuti, nitko mu nije objašnjavao da postoji rizik od promjene tečaja, od promjene kamatne stope, a ugovor prije potpisivanja nije niti čitao. Tužitelj tvrdi da mu nitko nije rekao da postoji mogućnost podizanja kredita i u drugoj valuti, a u banci mu je samo rečeno da ono što potpisuje je ugovor o kreditu za kupovinu automobila, pa mu nitko ništa nije objašnjavao o ugovornim odredbama, a nikakvo objašnjenje nije niti tražio.

Imajući u vidu ovakve navode tužitelja ovaj sud je utvrdio neosnovanim navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kada tvrdi da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije kako u pogledu vezanosti glavnice za CHF.

Kako je predmetnim ugovorom o kreditu od 13. srpnja 2007. godine toč. 2. tog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te je ista mijenjana jednostrano odlukom banke, odnosno tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i ništetnom, kao što je i ugovorena odredba kojom je švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, Trgovački sud u Zagrebu istom presudom utvrdio nepoštenom i ništetnom, to se ovaj sud sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o parničnom postupku /07, čl. 118. Zakona o parničnom postupku /14 i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan takvim pravnim stavom utvrdio ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu broj: 148-50-4255637, sklopljenog između stranaka dana 13. srpnja 2007. godine u dijelu u kojem sadržava utvrđenje da je redovna kamatna stopa od 5,49% godišnje promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, kao što je utvrdio ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 7 Ugovora o kreditu broj: 148-50- 4255637, sklopljenog između stranaka dana 13. srpnja 2007. godine, kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak (CHF).

Imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev kojim se sukladno odredaba čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.) na ime preplaćenog tečaja zbog rasta CHF potražuje povrat na svaki pojedini iznos počam od dospijeća tj. od plaćanja odnosno od konca mjeseca pa do isplate, to je ovaj sud našao za shodno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje uz zadatak vještaku između ostalog je li i koliki je iznos kredita tužitelj kroz mjesečne anuitete preplatio zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. utvrditi koliko je preplatio na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da:

- da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 52.961,65 kuna, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 52.976,20 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 14,55 kuna,

- iskazano u eurima, razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 7.029,25 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 7.031,19 eura, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 1,94 eura.

Kako nije bilo prigovora na nalaz i mišljenje vještaka to ga je u cijelosti prihvatio i ovaj sud ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je vještak nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud.

Kako je tužitelj u skladu s nalazom vještaka specificirao tužbeni zahtjev u EUR to je ovaj sud sukladno odredaba čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima naložio tuženiku platež tužitelju tako preplaćenog iznosa od 7.031,19 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO tj. od dana stjecanja po pojedinim iznosima kako je to navedeno pod točkom 1 izreke presude.

Slijedom iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci time da je odluku o trošku sud donio temeljem odredaba čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku NN 70/19, a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 03. travnja 2024. godine u iznosu od 62,50 EUR, zastupanja na ročištu od 15. svibnja 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 06. prosinca 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 08. veljače 2025. godine u iznosu od 250,00 EUR zastupanja na ročištu od 11. veljače 2025. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 26. ožujka 2025. godine u iznosu od 250,00 EUR, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 86,27 EUR, naknade za provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, sveukupno 2.048,77 EUR time da je sud na tako dosuđeni iznos dosudio i zakonsku zateznu kamatu sukladno čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima počem od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 22. travnja 2025. godine, pa do isplate.

U Karlovcu 22. travnja 2025.

S u d a c : Tomislav Maras

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Tini Budimir Bijelić, odvjetnici u Ogulinu, Ivana Gorana Kovačića 8

2. OD Glamuzina&Grošeta iz Zagreba, Trg Žrtava fašizma 5,4