REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4450/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Baran, predsjednika vijeća, Maria Vukelića, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, OIB: 85709856921, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 2, kojeg zastupa punomoćnik Tina Poropat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika SINDIKALNA ŠTEDNO-KREDITNA UNIJA u stečaju, OIB: 03204517450, Zagreb, Božidarevićeva ulica 7, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Tončić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3320/2023 od 10. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3320/2023 od 10. listopada 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 2.095,91 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari odlučio: „I. Utvrđuje se osnovanom tužiteljeva tražbina prema tuženiku u iznosu od 102.532,02 EUR kao tražbina šestog višeg isplatnog reda II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 6.121,81 EUR sa zateznim kamatama od 10. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 1.930,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 10. listopada 2024. do isplate, kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu osporavajući je u točkama I. i II. izreke iz svih zakonom predviđenih razloga.

3. U bitnom ističe da su utvrđenja suda potpuno paušalna, proizvoljna i pogrešna, a što je u konačnici i dovelo do neosnovane i nezakonite odluke suda. Naime, pri donošenju osporene presude sud se rukovodio svojom spoznajom kao da se radi o parničnom postupku između dvije pravne osobe sa tužbenim zahtjevom usmjerenim na isplatu temeljem vjerodostojne isprave.

Navedeno tumačenje poslovnog odnosa stranaka je potpuno pogrešno te je tuženik ukazao sudu da se radi o specifičnom odnosu između tužitelja kao udruge i tuženika kao financijske institucije.

Tuženik je sukladno strogim zakonskim i podzakonskim pravilima vodio evidencije depozita po ročnosti i obračunavanim kamatama iz kojih nesporno proizlazi da tuženik mora u svojim izvješćima prikazati sve kredite i depozite na propisan način i sa propisanim kamatnim stopama i rokovima. Iz Popisa tuženikovog programa vidljivo je da je tuženik morao na temelju visine kamata imati razgraničene depozite.

Stoga nije moguće, kako to sud u osporenoj presudi olako smatra, ako činjenica što je tužitelj povukao predmetne depozite na koji se veže Sporazum, samo tako se namirivati iz drugih depozita.

Sud je pogrešno utvrdio da Sporazumom nije određeno da će se povećana kamatna stopa plaćati isključivo na neki određeni depozit, niti da je određeno da će se dodatna kamata obračunavati isključivo u odnosu na depozite po točno određenim Ugovorima o depozitu, odnosno da bi obveza obračuna uvećane kamate bila vezana za točno određeni depozit, već je ta obveza vezana isključivo za maksimalni iznos depozita od 2.555.921,29 kn pa je prihvatio tužbeni zahtjev.

4. Slijedom navedenog predlaže preinačiti podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbe.

5. Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor koji osporava sve navode iznesene u žalbi kao činjenično i pravno neutemeljene.

Ističe da se tuženik u žalbi poziva na svoje regulatorne obveze izvještavanja prema Hrvatskoj narodnoj banci kao supervizoru. Obveze tuženika prema njegovom supervizoru ni na koji način ne isključuju obveze koje je tuženik preuzeo prema svojim vjerovnicima.

Tuženik se Sporazumom obvezao na novčanu tražbinu prema tužitelju, za koju potvrđuje da je djelomično izvršena, dok u odnosu na utuženi iznos da je ista ostala neizvršena. Pritom potvrđuje i da izračun utužene tražbine nije matematički pogrešan. Time, od strane prvostupanjskog suda apsolutno je ispravno utvrđeno da je utužena tražbina ostala neizvršena, kao i da je ista točno iskazana u vrijednosti. Predlaže žalbu odbiti uz naknadu troškova uz naknadu troška odgovora na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 ,114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanom tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 102.532,02 EUR kao tražbine šestog višeg isplatnog reda, koja se odnosi na razliku između knjigovodstvene vrijednosti nekretnina i njihove vrijednosti koju je tužitelj ostvario njihovom prodajom na tržištu te na porez na promet nekretnina, koja tražbina je osporena u stečajnom postupku nad tuženikom kao dužnikom.

9. Nije sporna činjenica postojanja pravnog odnosa između parničnih stranaka na temelju Sporazuma od 20. ožujka 2018. (dalje: Sporazum), kojim su stranke suglasno uredile međusobne odnose vezane uz kupoprodaju nekretnina pobliže opisanih u Sporazumu.

Stranke su suglasno utvrdile da tužitelj kupuje nekretnine od tuženika po njihovoj knjigovodstvenoj vrijednosti koja ukupno iznosi 2.555.921,29 kn. Stranke su suglasno utvrdile da će tuženik, u slučaju da kupoprodajna cijena koju tužitelj postigne na tržištu prodajom navedenih nekretnina bude manja od knjigovodstvene vrijednosti nekretnina obračunavati 5% kamata na depozite koje tužitelj ima kod tuženika do visine depozita od 2.555.921,29 kn.

Sporazumom je određeno da će tu kamatu tuženik isplaćivati sve do namirenja razlike između ukupne knjigovodstvene vrijednosti i kupoprodajne vrijednosti nekretnina koju tužitelj postigne prodajom nekretnina na tržištu pri čemu se opisana razlika namiruje isključivo iz razlike između postojeće kamatne stope od 2,5% i novougovorene kamatne stope na depozite.

Stranke su suglasno utvrdile da će tuženik obračunavati 5% kamata na depozite koje tužitelj ima kod tuženika do visine depozita od 2.555.921,29 kn radi namirenja poreza na promet nekretnina nastalog prijenosom prava vlasništva nekretnina s tuženika na tužitelja.

10. Nije sporna činjenica da je tužitelj prodao predmetne nekretnine za iznos 1.688.217,90 kn što je manje od njihove knjigovodstvene vrijednosti od 2.555.921,29 kn.

Nesporno je da razlika između navedene knjigovodstvene vrijednosti i vrijednosti koju je tužitelj postigao na tržištu iznosi 115.164,03 EUR (867.703,39 kn), Nesporno je da porez na promet predmetnih nekretnina iznosi 13.569,10 EUR (102.236,37 kn).

Nesporno je da je do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, tuženik na temelju Sporazuma platio tužitelju ukupan iznos od 26.201,10 EUR (197.412,22 kn), i to iz razlike između kamatne strope od 2,5% i kamatne stope na depozite od 5%.

11. Sporno je ima li tužitelj pravo na razliku između knjigovodstvene vrijednosti nekretnina i njihove vrijednosti koju je tužitelj ostvario njihovom prodajom na tržištu te pravo na porez na promet nekretnina u preostalom (nepodmirenom) iznosu od 102.532,02 EUR.

12. Suprotno odlučnim žalbenim razlozima pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je citiranim odredbama sporazuma tuženik preuzeo prema tužitelju obvezu namirenja razlike između knjigovodstvene vrijednosti nekretnina i kupoprodajne cijene koju tužitelj postigne na tržištu prodajom predmetnih nekretnina, koja razlika u konkretnom slučaju nesporno iznosi 115.164,03 EUR (867.703,39 kn) i poreza na promet predmetnih nekretnina koji u konkretnom slučaju nesporno iznosi 13.569,10 EUR (102.236,37 kn). Upravo navedeno čini sadržaj obveze tuženika kao dužnika.

13. Pravilno je primijenjeno i materijalno pravo i to čl. 342. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima (čl. 160. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo (čl. 166. st. 1. Zakona o obveznim odnosima).

14. Nisu osnovani žalbeni razlozi da sud je pogrešno utvrdio da Sporazumom nije određeno da će se povećana kamatna stopa plaćati isključivo na neki određeni depozit, niti da je određeno da će se dodatna kamata obračunavati isključivo u odnosu na depozite po točno određenim Ugovorima o depozitu, odnosno da bi obveza obračuna uvećane kamate bila vezana za točno određeni depozit, već je ta obveza vezana isključivo za maksimalni iznos depozita od 2.555.921,29 kn.

15. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud kako tuženik nesporno nije u cijelosti ispunio navedenu obvezu na način određen citiranim odredbama Sporazuma. Tuženik neosnovano tvrdi da nakon isplate depozita u odnosu na koje su sklopljeni Ugovori o oročenom depozitu s uvećanom kamatom nije imao depozite tužitelja na koje bi dalje obračunavao uvećanu kamatu. Naime, iz Sporazuma proizlazi kako je njime ugovoren samo maksimalni iznos depozita od 2.555.921,29 kn. Tako je citiranim odredbama čl. 4. i 5. Sporazuma određeno da će se „obračunavati 5% kamata na depozite koje tužitelj ima kod tuženika do visine depozita od 2.555.921,29 kn“. Dakle, Sporazumom nije određeno da će se povećana kamata plaćati isključivo na neki određeni depozit, niti je određeno da će se dodatna kamata obračunavati isključivo u odnosu na depozite po točno određenim Ugovorima o depozitu, odnosno da bi obveza obračuna uvećane kamate bila vezana za točno određeni depozit, već je ta obveza vezana isključivo za maksimalni iznos depozita od 2.555.921,29 kn na koji će se kamata obračunavati, kao što to osnovno tvrdi tužitelj.

16. Također pravilno zaključuje prvostupanjski sud da su za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravno irelevantni tuženikovi navodi kako je tužitelj unovčavao predmetne nekretnine po 50% nižim cijenama, odnosno znatno ispod tržišne vrijednosti. To iz razloga što je citiranim odredbama Sporazuma jasno određeno da se razlika koju se tuženik obvezao namiriti tužitelju određuje u odnosu na kupoprodajnu cijenu koju tužitelj „postigne“ na tržištu prodajom predmetnih nekretnina. Sporazumom nije ugovoreno nikakvo ograničenje niti uvjet u odnosu na cijenu po kojoj bi tužitelj bio dužan prodati predmetne nekretnine na tržištu, a pogotovo nije određena minimalna cijena ispod koje tužitelj ne bi mogao prodati predmetne nekretnine na tržištu, niti je na taj način Sporazumom uvjetovana isplata ugovorene razlike u vrijednosti nekretnina i/ili poreza na promet.

17. Zaključno, u ovoj pravnoj stvari sud prvog stupnja je donio pobijanu odluku nakon što je uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Slijedom navedenog, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelj nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito usvojio tužbeni zahtjev.

18. Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18) uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

19. Stoga je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

20. Odbijen je zahtjev za trošak odgovora na žalbu, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 22. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nevenka Baran