Poslovni broj: 19 Kž-558/2023-4

 

Poslovni broj: 19 Kž-558/2023-4

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević Marušić, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. V., zbog kaznenih djela iz čl. 117. st. 1. i 2. i čl. 139. st. 2. i 4.  u svezi s čl. 51. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11-17) odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-649/2019-20 od 24. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I              Prihvaća se djelomično žalba optuženog D. V. te se pobijana presuda preinačuje:

 

              -u pravnom opisu i oznaci djela tako da se izriče: dakle, drugoga tjelesno ozlijedio i drugome ozbiljno prijetio da će usmrtiti njega i njemu bliske osobe, a djelo tjelesne ozljede je počinjeno prema bliskoj osobi, čime je u stjecanju počinio kazneno djelo protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom – opisano u čl. 117. st. 1. i 2. KZ/11-17 i kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom – opisano u čl. 139. st. 2. i 4. KZ/11-17

 

              -u odluci o djelomičnoj uvjetnoj osudi tako da se optuženom D. V., uz prihvaćanje kazne zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. i 4. KZ/11-17, za kazneno djelo iz čl. 117. st. 1. i 2. KZ/11-17 na temelju čl. 117. st. 2. KZ/11-17 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, nakon čega se uz primjenu čl. 51. KZ/11-17 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 1 (jednog) mjeseca, s time  da mu se na temelju čl. 57. KZ/11-17 izriče djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio jedinstvene kazne zatvora iznosi 6 (šest) mjeseci, dok se preostali dio izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

II              Odbija se u ostalom dijelu kao neosnovana žalba optuženog D. V. te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

 

 

 

Obrazloženje

 

1.               Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi D. V. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela iz čl. 117. st. 1. i 2. i čl. 139. st. 2. i 4. u svezi s čl. 51. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22., dalje: KZ/11-22) na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude te su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za prvo kazneno djelo na temelju čl. 117. st. 1. i 2. KZ/11-22 (ispravno se sud prvog stupnja trebao pozvati na čl. 117. st. 2. navedenog Zakona) u trajanju od jedne godine, a za drugo kazneno djelo na temelju čl. 139. st. 2. i 4. KZ/11-22 (ispravno se sud prvog stupnja trebao pozvati na čl. 139. st. 2. navedenog Zakona) u trajanju od šest mjeseci, nakon čega je na temelju istih zakonskih propisa i čl. 51. KZ/11-22 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, s time da mu je na temelju čl. 57. KZ/11-22 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se dio kazne na koju je osuđen u trajanju od šest mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od devet mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1.              Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i 2. t. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08) optuženi D. V. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 626,45 eura[1]/4.720,00 kn, od čega se iznos od 265,45 eura1/2.000,00 kn odnosi na trošak izrade pisanog sudskomedicinskog nalaza i mišljenja, iznos od 95,56 eura1/720,00 kn na trošak dopunskog sudskomedicinskog nalaza i mišljenja, dok se iznos od 265,45 eura1/2.000,00 kn odnosi na paušalnu svotu.

 

2.              Protiv te presude je optuženi D. V. putem branitelja F. Ć., odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da je preinači na način da optuženika oslobodi optužbe ili da mu izrekne uvjetnu osudu ili rad za opće dobro.

 

3.              Općinsko državno odvjetništvo u Splitu je u odgovoru na žalbu osporilo optuženikovu žalbenu argumentaciju i predložilo da županijski sud istu odbije kao neosnovanu te potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

3.1.              Optuženik i njegov branitelj nisu se očitovali na odgovor na žalbu.

 

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-664/2023 od 27. rujna 2023. vratio ovome sudu drugog stupnja.

 

5.              Žalba je djelomično osnovana.

 

6.              Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 jer da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi,  zbog čega se po njegovom mišljenju ne može ispitati. Razlog za to žalitelj nalazi u činjenici da je za kazneno djelo prijetnje osuđen na temelju čl. 139. st. 2. i 4. KZ/11-22 koje u obilježju kaznenog djela ne sadrži pojam bliske osobe, zbog čega, kako tvrdi, nije jasno je li proglašen krivim zbog prijetnje prema bliskoj osobi ili prema osobi koja nema to kvalifikatorno svojstvo.

 

7.              Prema stajalištu ovoga drugostupanjskog suda naprijed navedeni prigovor ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08, već se ima podvesti u domenu druge žalbene osnove – povrede kaznenog zakona, o čemu će više riječi biti u nastavku ovog obrazloženja.

 

8.              Ispitavši pobijanu presudu u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupaka na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

 

9.              Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja vezano za kazneno djelo prijetnje optuženik u žalbi u bitnome ističe da iz provedenih dokaza proizlazi da je kritične zgode u afektu izgovorio određene riječi koje oštećenik nije doživio kao prijetnju, što upućuje na zaključak da izgovorene riječi nisu bile objektivno ozbiljne, dok u odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede ukazuje na dopunski nalaz i mišljenje angažiranog sudskog vještaka, specijalista sudske medicine, dr. A. A., iz kojeg proizlazi mogućnost da je do napuknuća šestog desnog rebra došlo udaranjem oštećenika u neko tupo tvrdo sredstvo kao što je stol ili naslon stolice, a da za preostale tjelesne ozljede ostavlja mogućnost da su nastale kao posljedica oštećenikova udarca glavom u zid, te ujedno upozorava na kontradiktornost u svjedočenju oštećenika koja se tiče načina njegova podizanja s poda. Smatra, dakle, da su činjenični zaključci suda prvog stupnja rezultat pogrešne ocjene izvedenih dokaza, odnosno da nisu u skladu s provedenim dokazima.

 

10.              Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane i sveobuhvatne ocjene cjelokupne dokazne građe pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se odnose na predmetne inkriminacije, pri čemu je za sve svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge koje optuženik uloženim pravnim lijekom nije doveo u razboritu sumnju.

 

10.1.              Ponajprije treba reći da prvostupanjski sud nije imao razloga posumnjati u istinitost i vjerodostojnost iskaza oštećenog T. V. i svjedokinje A. V., budući da su se oni suglasno, dosljedno, decidirano, sasvim određeno i nedvosmisleno izjasnili o svim odlučnim činjenicama koje su neposredno doživjeli, odnosno zapažali, a koje izravno terete optuženika za oba predmetna kaznena djela. Proturječnost u iskazivanju oštećenika koja se odnosi na način njegova podizanja s poda (u prvom ispitivanju kod državnog odvjetnika izjavio je da mu je supruga A. V. pomogla da ustane s poda, dok je na raspravi rekao da je već bio na nogama kada je njegova supruga ušla, a digao se sam uz pomoć stolice) bez relevantnog je utjecaja na vjerodostojnost njegova svjedočenja i opisa inkriminiranog događaja jer je riječ o nevažnom, efemernom detalju, a ne o odlučnoj činjenici. Osim toga prvo ispitivanje oštećenika bilo je 1. listopada 2018., neposredno nakon predmetnog incidenta, dok je ispitivanje na raspravi uslijedilo tek 6. studenoga 2022., dakle, preko četiri godine poslije konkretnog događaja koji je predmet optužbe, a notorna je činjenica da pamćenje s vremenom blijedi, pogotovo kada su u pitanju manje bitne ili beznačajne pojedinosti, pri čemu ne treba isključiti niti okolnost poznije oštećenikove dobi u vrijeme raspravnog ispitivanja (78 godina). Da je tome uistinu tako potvrdio je i sam oštećenik kada mu je u tom kontekstu  predočen njegov prvotno iskaz rekavši „kako se ne može detaljno i točno očitovati je li u trenutku kada je ušla njegova supruga bio na podu ili se pridigao s poda, ali da mu je supruga pomogla da sa sebe opere krv“.

 

10.2.              Vezano za kazneno djelo prijetnje valja ukazati žalitelju da je ono kazneno djelo apstraktnog ugrožavanja, što znači da je ostvareno kad radnja počinitelja u objektivnom smislu predstavlja ozbiljnu prijetnju, neovisno o tome kakav je stvarni učinak ona prouzročila kod osobe prema kojoj je poduzeta. Prema tome ozbiljnost prijetnje procjenjuje se prema objektivnim mjerilima i standardima, pri čemu je irelevantno je li prijetnja stvarno izazvala osjećaj straha, uznemirenosti ili nesigurnosti kod osobe kojoj je upućena. Za opstojnost ovoga kaznenog djela također je nevažno je li počinitelj prijetnju uistinu namjeravao ostvariti. Nema pak nikakve dvojbe da konkretno inkriminirane riječi koje je optuženik uputio oštećenom T. V. u prisutnosti njegove supruge A. V. „da će mafijaši iz S. i T. koji su mu prijatelji ubiti njega, njegove kćeri i suprugu te mu zapaliti kuću i da će im on dignuti kuću u zrak“ prema svim objektivnim kriterijima predstavlja ozbiljnu prijetnju u smislu čl. 139. st. 2. KZ/11-17. Činjenica da se optuženik kritične zgode obratio oštećeniku  u afektu, a na što se poziva u žalbi, ne može ga ekskulpirati za počinjenje kaznenog djela prijetnje za koje se tereti.

 

10.3.              Kada pak je u pitanju kazneno djelo tjelesne ozljede treba prije svega primijetiti da se oštećenikova verzija događaja u cijelosti uklapa u mehanizam nastanka nesporno utvrđenih ozljeda koje je oštećenik zadobio prema nalazu i mišljenju naprijed imenovanog sudskomedicinskog vještaka koji je prvostupanjski sud osnovano prihvatio kao jasan, stručan i argumentiran. Naime, taj je vještak potvrdio da je oštećenik zadobio oguljotinu kože i krvni podljev lijeve čeono sljepoočne regije glave, što čini jednu cjelinu i predstavlja laku tjelesnu ozljedu nastalu udarcem tupo tvrdim predmetom (stisnutom šakom) silom srednjeg intenziteta ili udarcem tog dijela glave u neku hrapavu tupo tvrdu podlogu (betonska fasada kuće) u slučaju da je bio odgurnut u tom pravcu, dok je krvni podljev iznad nosa i ranu razderotinu unutarnjeg dijela desne obrve, što također čini jednu cjelinu i predstavlja laku tjelesnu ozljedu, zadobio izravnim udarcem stisnutom šakom silom srednjeg intenziteta, a napuknuće prednjeg kraka šestog desnog rebra, što je laka tjelesna ozljeda, izravnom silom srednjeg intenziteta udarcem tupo tvrdog predmeta (noga obuvena u cipelu), pri čemu je za sve nastale ozljede isključio da su nastale padom, ali je u dopunskom nalazu dopustio da je potonja ozljeda mogla nastati oštećenikovim udaranjem u neko tupo tvrdo sredstvo kao što je stol ili naslon sjedalice. Dakle, vještak je u potpunosti potvrdio mehanizam nastanka ozljeda u inačici događaja kako ju je opisao oštećenik, ali ne i u verziji optuženika. Ponajprije valja primijetiti da optuženik uopće nije spominjao da bi oštećenika odgurnuo u smjeru kakve hrapave tupo tvrde podloge kao što je betonska fasada kuće, već je samo naveo da je oštećenik izgubio ravnotežu te se sa stolice prevrnuo na pod, pri čemu nije rekao da je udario u stol ili naslon stolice. Pad oštećenika sa stolice na tlo, o čemu govori optuženik, vještak pak je isključio kao mogućnost za nastajanje bilo koje od ozljeda koju je oštećenik neprijeporno zadobio kritične zgode. Prema tome po stavu ovoga žalbenog suda nema nikakve dvojbe da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza i njihove logične i valjane ocjene pravilno zaključio da su predmetne ozljede oštećenika posljedica upravo opisanog inkriminiranog fizičkog napada optuženika na njega, čime je ovaj nesumnjivo ostvario sva bitna obilježja bića kvalificiranog oblika kaznenog djela tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. i 2. KZ/11-17, budući da je oštećenik optuženikov stric i stoga u skladu s odredbom čl. 87. st. 9. u svezi sa st. 8. KZ/11-17 njemu bliska osoba.

 

10.4.              Slijedom iznijetih razloga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.

 

11.              U pravu je, međutim, optuženik kada u pravnom lijeku ističe da je prvostupanjski sud na njegovu štetu počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 469. t. 4. ZKP/08 jer je glede kaznenog djela tjelesne ozljede, koje je predmet optužbe, primijenio zakon koji se ne može primijeniti.

 

11.1.              Riječ je o tome da je kazneno djelo tjelesne ozljede počinjeno 7. kolovoza 2018. kada je na snazi bio KZ/11-17 kojim je za kazneno djelo iz čl. 117. st. 1. i 2. tog Zakona bila propisana kazna zatvora od tri godine, dok je prvostupanjski sud primijenio KZ/11-22 koji u sebi obuhvaća i Novelu iz 2019. („Narodne novine“ 126/19), koja je stupila na snagu 1. siječnja 2020., a kojom je za spomenuto kazneno djelo tjelesne ozljede predviđena kazna zatvora od jedne do tri godine. Prema tome prvostupanjski sud je u tom dijelu postupio protivno odredbi čl. 3. st. 2. KZ/11-17 jer u slučaju izmijene zakona nije primijenio onaj zakon koji je najbolji za počinitelja. Stoga je u tom segmentu valjalo prihvatiti optuženikovu žalbu i na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci kaznenog djela tjelesne ozljede na način preciziran u točki  I alineja 1. izreke ove presude.

 

12.              Iako je, doduše, u pravu žalitelj kada ukazuje da u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela prijetnje (7. kolovoza 2018.) nije postojala kvalifikatorna okolnost u odnosu na bliske osobe, jer je to uvedeno Novelom KZ/11 iz 2019. („Narodne novine“ 126/19), a koja je, kao što je već rečeno, stupila na snagu 1. siječnja 2020., ovaj drugostupanjski sud ne nalazi povredu kaznenog zakona na štetu optuženika zbog toga što je u pravnom opisu tog kaznenog djela naznačeno da je optuženik „drugome ozbiljno prijetio da će usmrtiti njega i njemu bliske osobe, a djelo je počinjeno prema bliskoj osobi“. To poradi toga što se ovdje ustvari radi o višku teksta koji ne dovodi u pitanje objektivni identitet i pravnu oznaku kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim. Naime, prvostupanjski sud se u tom dijelu pozvao na pravnu kvalifikaciju iz čl. 139. st. 2. i 4. Kaznenog zakona koja nije mijenjana u kasnijim novelama KZ/11 i koja i dalje ne sadrži kvalifikatorno obilježje u pojmu „bliske osobe“, budući da je ono obuhvaćeno zakonskim opisom djela iz čl. 139. st. 3. KZ/11-22, tako da u konkretnom slučaju nema dileme oko oblika kaznenog djela prijetnje u odnosu na koji je donesena osuđujuća presuda suda prvog stupnja. Ipak, radi preciznosti, ovaj je žalbeni sud na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 i u tom dijelu preinačio pobijanu presudu na način kako je to točno naznačeno u točki I alineja 1. izreke ove presude.

 

13.              Uslijed odluke ovoga drugostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. i 2. KZ/11-17 i činjenice da je u tom dijelu de facto primijenjen blaži zakon, ali i djelomičnim prihvaćanjem predmetne žalbe, pobijana je presuda na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 preinačena i u odluci o djelomičnoj uvjetnoj osudi. Pri tome je ovaj žalbeni sud imao u vidu sve one okolnosti, koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, a koje utječu na odabir vrste i mjere kaznenopravne sankcije, tj. olakotnu okolnost što optuženik do sada nije bio osuđivan i otegotne okolnosti koje je našao u pokazanoj okrutnosti, bešćutnosti i bezobzirnosti optuženika prema oštećeniku, s obzirom da je potonjeg nastavio udarati dok je bio na podu, ne pruživši mu naknadno pomoć iako je oštećenik zadobio vidljivu ozljedu iz koje je krvario, a osim toga fizički je napao osobu poznije životne dobi koja je u vrijeme počinjenja kaznenog djela imala 74 godine, dok je optuženik bio star 33 godine. Upravo ove otegotne okolnosti opravdavaju izricanje djelomične uvjetne osude, a ne još blaže kaznene sankcije, neovisno o tome što optuženik do sada nije bio osuđivan i što je izrazio žaljenje što je došlo do inkriminiranog događaja. Što pak se tiče njegovog korektnog držanja pred sudom, na što se ukazuje u žalbi, valja odgovoriti da to nije okolnost koju bi trebalo cijeniti olakotnom u smislu čl. 47. st. 1. KZ/11-17 jer se takvo ponašanje pred sudom normalno i redovito očekuje, ne samo od optuženika, nego i od drugih sudionika u kaznenom postupku. Ovaj je sud drugog stupnja uvjerenja da je preinačena djelomična uvjetna osuda, kako je precizirana u točki I alineja 2. izreke ove presude, primjerena stupnju krivnje, pogibeljnost i osobi optuženika, da je na tragu općeprihvaćenog načela individualizacije u kažnjavanju, te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u skladu s čl. 41. KZ/11-17.

 

14.              Budući da u preostalom dijelu žalba optuženika iz naprijed obrazloženih razloga nije prihvaćena, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

 

U Varaždinu 14. studenoga 2023.

 

 

   Predsjednica vijeća

  Vlasta Patrčević Marušić, v.r.