Poslovni broj:P-330/2024-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 1. travnja 2025., a u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika tužitelja Ivicu Leku, odvjetnika iz Osijeka i punomoćnika tuženika Davora Petrovića, odvjetnika iz Osijeka, nakon donošenja i objave dana 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 528-50- 3978020 od 20. ožujka 2007., a kojom odredbom je ugovoreno da tuženik prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita.

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od 133,25 EUR (slovima: stotridesetrieuraidvadesetpetcenti) sa zateznom kamatom od 22. ožujka 2007., a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008., do 31. srpnja 2015., sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., do 29. prosinca 2023., po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023., do konačne isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura sa zakonskim zateznima kamata tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom dana 20. ožujka 2007., sklopio Ugovor o kreditu broj 528- 50-3978020 temeljem kojeg Ugovora tuženik kao kreditor daje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate od 15 godina. Tuženik je prilikom isplate/korištenja kredita 22. ožujka 2007., tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita, odnosno iznos od 133,25 EUR. Člankom 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je da tuženik prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratnu naknadu u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita. Odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-3978020, kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita je ništetna te je tuženik istu nezakonito naplatio. Odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje u tekstu ZOO/05) banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi tuženik nije imao zakonsko uporište za naplatu naknade za obradu kredita, ovo posebno stoga što predmetnim Ugovorom o kreditu nije definirano na što se naknada za obradu kredita odnosi, niti zašto njezina visina iznosi 1,00 % od iznosa kredita. Predmetnu odredbu ugovora o kreditu tuženik je koristeći svoj položaj jače ugovorne strane proizvoljno nametnuo tužitelju tipskim ugovorom o kreditu, bez da je tužitelj o istoj imao mogućnost pregovarati pri zaključenju ugovora o kreditu, a koja odredba je imala za cilj pogodovati tuženiku. Naime, prilikom realizacije kredita tuženik je naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita bez da je za isto imao zakonsko uporište i bez da je tužitelju učinio dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknade za obradu kredita, tako i specifikaciju troškova koje je tuženik imao pri isplati kredita tužitelju a koji troškovi bi se podmirivali predmetnom naknadom, na koji način je tuženik nepripadno stekao iznos od 133,25 EUR. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništetna i temeljem odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007- dalje u tekstu ZZP) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istoga članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. S obzirom da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane banke - tuženika kao i da se o naknadi za odobreni kredit nije moglo pojedinačno pregovarati, te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadi iz članka 3. Ugovora to je stoga odredba članka 3. Ugovora nepoštena odredba sukladno članku 81. stavak 1. ZZP-a, te ništetna sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a. Ništetnost predmetne ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO/05, te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članka 7. ZOO/05, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tuženik ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što je tuženik i jača ugovorna strana koja prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 1,00% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. Ovakav pravni stav zauzet je i odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koji stav potvrđuje i Sud EU odlukom u spojenim predmetima C-224/19, C-259/19 i C-84/19, budući je Sud EU potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Sukladno navedenom, nedvojbeno je kako je tuženik od tužitelja neosnovano na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita naplatio, odnosno stekao bez osnove iznos od 133,25 eura. Slijedom navedenog, predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 20. ožujka 2007., sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-3978020, kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u CHF 22.000,00 uz redovnu kamatnu stopu od 4,95 % godišnje, promjenjivu. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U članku 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je kako naknada za obradu kredita iznosi 1,00 % od iznosa kredita, te je jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Odredba članka 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare, sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima kojim tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom da je tužitelj podnio tužbu 20. travnja 2024., razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine broj 96/03) i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj smatra kako su navodi tuženika iz odgovora na tužbu dani bez pravnoga uporišta i u potpunosti neosnovano. Naime, sama činjenica da je tužitelju odredba o naknadi za obradu kredita bila uočljiva u ugovornom tekstu ne znači da su tužitelj i tuženik o istoj pregovarali kao niti da je tuženik upoznao tužitelja koji su to troškovi i u kojem iznosu tuženiku nastali u vezi sklapanja predmetnog Ugovora a koji bi se imali namiriti iz naknade za obradu kredita. Predmetnu odredbu ugovora o kreditu tuženik je koristeći svoj položaj jače ugovorne strane proizvoljno nametnuo tužitelju tipskim ugovorom o kreditu, bez da je tužitelj o istoj imao mogućnost pregovarati pri zaključenju ugovora o kreditu, a koja odredba je imala za cilj pogodovati tuženiku. Nadalje, prilikom realizacije kredita tuženik je naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita bez da je za isto imao zakonsko uporište i bez da je tužitelju učinio dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknade za obradu kredita, tako i specifikaciju stvarno nastalih troškova koje je tuženik imao pri isplati kredita tužitelju a koji troškovi bi se podmirivali predmetnom naknadom te se sukladno navedenom predmetna odredba ne može smatrati niti razumljivom. Naime, tuženik je da bi se predmetna odredba mogla smatrati jasnom i razumljivom u svojim pravilnicima i tarifama bio obvezan jasno odrediti koje troškove naknada koje se naplaćuje tužitelju obuhvaća, kao i koliko iznose pojedini troškovi koji se imaju namiriti iz predmetne naknade. Umjesto toga tuženik je u paušalnom iznosu odredio predmetnu naknadu određujući je svojom Tarifom određenim postotkom u odnosu na iznos realiziranog kredita. Iz navedenog proizlazi kako bi se tuženiku troškovi koji nastaju vezano za obradu kreditnog zahtjeva paušalno povećavali samovoljnim odlukama tuženika, kako se povećava iznos odobrenog kredita, bez da tužitelj zna što utječe na formiranje iznosa predmetne naknade. Prema odluci Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C-26/13, navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, treba tumačiti na način da ugovorena odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno opći uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze a što u konkretnom slučaju tuženik nije učinio prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Da je tuženik koristeći se položajem jače ugovorne strane prouzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana proizlazi upravo iz činjenice kako je isti koristeći se svojim položajem pri zaključenja predmetnog ugovora o kreditu ponudivši tužitelju sklapanje tipskog ugovora koji je u sebi već sadržavao odredbu o naknadi za obradu kredita, a o kojoj odredbi se pri zaključenju ugovora nije pregovaralo, postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te neosnovano stekao imovinsku korist na način da je od tužitelja pri realizaciji naplatio predmetnu naknadu bez da je tužitelj znao za koje stvarne troškove istu plaća i na koje se sve troškove predmetna naknada odnosi. Nadalje, imajući u vidu činjenicu da je predmetna naknada određena u paušalnom iznosu u zavisnosti od iznosa realiziranog kredita, a što u biti znači da što su dužnici realizirali veće kredite isti će platiti i veću naknadu, jasno je za zaključiti da tuženik predmetnom naknadom nije podmirivao stvarne troškove s obzirom da nije odredio na što se isti odnose i kako se isti povećavaju razmjerno povećanju iznosa kredita, već je predmetnu naknadu odredio svojevoljno i proizvoljno u određenom postotku te na taj način sebi pribavio dodatnu imovinsku korist. Sukladno navedenom, a s obzirom da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane banke - tuženika kao i da se o naknadi za odobreni kredit nije moglo pojedinačno pregovarati, te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadi iz članka 3. Ugovora to je stoga odredba članka 3. Ugovora nepoštena odredba sukladno članku 81. stavak 1. ZZP-a, te ništetna sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a. Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u najnovijoj sudskoj praksi sadržanoj u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., utvrdivši da je odredba o naknadi za korištenje kredita u smislu odredbe članka 87. ZZP nepoštena i time ništetna. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i odredbu o obradu kredita imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju. Navodi tuženika dani su u potpunosti paušalno i neutemeljeno. Naime, tužitelj nije bio upoznat o kakvoj se naknadi radi, odnosno koje dodatne usluge a koje ne ulaze u okvir redovitog poslovanja tuženika, tužitelj dobiva od tuženika i za koje plaća predmetnu naknadu. Također, tužitelj kao slabija ugovorna strana nije imao mogućnost prigovora niti utjecaj na sadržaj i uvjete ugovora o kreditu jer je tuženik kao jača ugovorna strana svojim položajem odredio kako sadržaj tako i uvjete predmetnog kredita, a ovo posebno stoga što je imao u vidu i koristio činjenicu da su tužitelju potrebna financijska sredstva do kojih može doći jedino realizacijom kredita. Ujedno, tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako predmetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu nije utjecala značajnu neravnotežu među strankama, te smatramo kako su citirani navodi u potpunosti neosnovani. Da je tuženik koristeći se položajem jače ugovorne strane prouzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana proizlazi upravo iz činjenice kako je isti koristeći se svojim položajem pri zaključenja predmetnog ugovora o kreditu ponudivši tužitelju sklapanje tipskog ugovora koji je u sebi već sadržavao odredbu o naknadi za korištenje kredita, a o kojoj odredbi se pri zaključenju ugovora nije pregovaralo, postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te neosnovano stekao imovinsku korist na način da je od tužitelja pri realizaciji naplatio predmetnu naknadu bez da je tužitelj znao za koje stvarne troškove istu plaća i na koje se sve troškove predmetna naknada odnosi. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj ističe kako je isti istaknut u potpunosti neosnovano i paušalno upravo imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Sukladno navedenom pravno je neutemeljena i tvrdnja tuženika da se predmetno shvaćanje u konkretnom slučaju ne može primijeniti jer se radi o povredama manjeg značaja i to iz razloga što predmetnim pravnim shvaćanjem Vrhovni sud Republike Hrvatske ograničio primjenu istog samo za određene uzroke ništetnosti a kako to tumači tuženik. Nadalje, tuženik neosnovano osporava tijek zateznih kamata navodeći kako se isti ne može smatrati nepoštenim stjecateljem sukladno članku 1115. ZOO-a za cjelokupno razdoblje neovisno kada je tužitelj podnio tužbu. Smatramo kako su ovakvi navodi tuženika neosnovani i pravno neutemeljeni. Ovako postavljen zahtjev za isplatu zateznih kamata tužitelj temelji upravo na činjenici da je tuženik u trenutku naplate naknade za korištenje kredita na temelju ništetnih odredaba neosnovano stekao imovinsku korist na teret tužitelja iako je znao da nije imao stvarnih troškova nastalih zbog odobravanja kredita koje bi tužitelj bio u obvezi namiriti. S obzirom da je tuženik koristeći svoj položaj jače ugovorne strane imovinsku korist stekao na temelju nepoštenih pa samim time i ništetnih odredbi kao nepošteni stjecatelj, to tužitelj sukladno članku 1115. ZOO-a zakonski osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita od dana plaćanja iste.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u preslik Ugovora o kreditu broj 528-50-3978020 od 20. ožujka 2007., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-8601/07, od 21. ožujka 2007.; otplatni plan; pregled izvršenih uplata; Potvrdu tuženika od 18. prosinca 2023., kojom se potvrđuje da je predmetni kredit otplaćen dan 21. ožujka 2022., te da je tužitelju prilikom isplate/korištenja kredita dana 22. ožujka 2007., naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.003,97 kuna (1% od iznosa kredita) sukladno članku 3. Ugovora o kreditu iz iznosa odobrenog kredita; odluku Vrhovnog suda RH broj Rev- 673/2023-2, od 13. veljače 2024. i saslušao tužitelja u svojstvu stranke na ročištu od 1. travnja 2025.

5. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je predmetni Ugovor o kreditu s tuženikom sklopio 2007., na iznos od oko 22.000,00 CHF. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila je riječ o unaprijed sastavljenom gotovom ugovoru, o kojemu nije mogao pregovarati. Riječ je o stambenom kreditu, a u vrijeme sklapanja tog ugovora nije imao tvrtku, niti obrt. Platio je naknadu za obradu kredita u iznosu koliko su mu rekli i platio ju je odmah prilikom isplate kredita, i o toj ugovornoj odredbi također nije mogao pregovarati, niti mu je itko u banci rekao za što se odnosi ta naknada, niti su mu pojašnjavali parametre koji utječu na određivanje naknade, niti koje je troškove imao tuženik vezano za tu naknadu. Kredit je otplaćen u cijelosti i to prijevremeno. Predmetni ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja, no nisu mu bile jasne sve odredbe, budući nije ekonomske struke. Samo mu je bila važna visina rate, rok otplate i konačna visina iznosa kredita. U banci mu ništa nisu objašnjavali u vezi promjene kamatne stope, kao ni mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu. Nije tražio da ulazna naknada bude manja, odnosno da ju ne plati, jer nije ni znao da ima to pravo, nitko mu nije ništa ponudio, niti mu je ponuđeno da o tome pregovara. Ugovor je bio takav kakav je i on je to potpisao kako bi mogao dobiti kredit. Punomoćnik tuženika je stavio primjedbu na dio iskaza tužitelja koji je u suprotnosti s navodima iz odgovora na tužbu.

6. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-3978020 od 20. ožujka 2007., kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate od 180 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Predmetnim ugovorom je u članku 3., ugovorena jednokratna naknada od 1% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, koju je tuženik tužitelju naplatio dana 22. ožujka 2007., prilikom isplate kredita, u iznosu od 1.003,97 kuna, odnosno 133,25 eura (fiksni tečaj konverzije 7,53450).

7. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

10. Člankom 323. stavak 1. ZOO-a, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

11. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

12. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, od 30. siječnja 2020., a koje obvezuje sve niže sudove, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno iz slučaja iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

13. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da tuženik, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi ugovora, kojom je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnih zahtjeva, već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". Tuženik nije dokazao, niti naveo tužitelju koje je on točno troškove imao u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je objasnio strukturu troškova, a što proizlazi iz iskaza tužitelja, kojemu je sud u cijelosti povjerovao, budući je iskaz tužitelja dan životno, logično i uvjerljivo, a tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pa je tužitelj mogao samo isti prihvatiti ili ne.

14. Budući je tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kredita sukladno članku 3. Ugovora o kreditu, u iznosu od 1.003,97 kuna (133,25 eura), ista odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna, sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03, jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03. Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH sadržan u presudi broj Rev-673/2023-2, od 13. veljače 2024., utvrdivši da je odredba o naknadi za korištenje kredita u smislu odredbe članka 87. Zakona o zaštiti potrošača/03, nepoštena, a time i ništetna.

15. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-3978020 od 20. ožujka 2007., sve pobliže opisano pod točkom I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

16. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi ostvario korist u vidu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva, to je tuženik, a temeljem odredbi članka 323. ZOO-a, u obvezi tužitelju platiti iznos naknada koje je naplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 133,25 eura, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 22. ožujka 2007., do isplate sve pobliže opisano pod II/izreke presude, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

17. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

19. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 7. siječnja 2025., u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištima od 4. veljače 2025. i 1. travnja 2025., u iznosu od 50,00 eura za svako ročište, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 50,00 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 250,00 eura, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

U Osijeku, dana 22. travnja 2025.

S U D A C:

Lidija Šmit

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika