Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž R-531/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to:

Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivan Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja, te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Simiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženice Opće bolnice Pula – Ospedale Generale di Pola, iz Pule, Santoriova ulica – Via Santorio Santorio 24 A, OIB: 16089706543, zastupane po punomoćniku Ediju Slivaru, odvjetniku u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj: P - 128/2023-42 od 31. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj: P - 128/2023-42 od 31. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje:

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženici da isplati tužiteljici bruto iznos od 3.246,08 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, te je naložio tuženici da s osnove naknade parničnog troška isplati tužiteljici iznos od 2.531,80 eura. Pored toga prvostupanjski je sud u točki II. izreke presude odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu zatraženih zateznih kamata i to baš onih koje teku na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su iznosi sadržani u dosuđenom bruto iznosu. U točki III. izreke presude prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude, očigledno u dijelu pod točkama I. i III. izreke, tuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH,70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće te naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora i privremene odsutnosti sa rada (bolovanja) koja joj prema njezinom mišljenju pripada za razdoblje od 1. studenoga 2013. do 31. prosinca 2018., i one koja joj je u tom razdoblju stvarno isplaćena, a koja razlika da ukupno iznosi 3.246,08 eura bruto, ovo sa pripadajućim zateznim kamatama koje su joj dosuđene pobijanom presudom.

6. Sporno je u ovoj žalbenoj fazi postupka da li tužiteljici za predmetno razdoblje (za prekovremeni rad) pripada pravo na uvećanu plaću zbog posebnih uvjeta rada, a ovo na temelju odredbi članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 143/13. i 96/15., dalje KU/13) i odredbi članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 29/18., 35/19., 78/19. i 92/19., dalje KU/18.), te odredbe članka 86. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09., 61/11., 82/12.. i 73/13., dalje ZR/09), kao i odredbe članka 94. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17.,98/19., 151/22. i 64/23.,dalje ZR/14), koje zakonske odredbe reguliraju pravo na povećanu plaću. Uvećanje plaće zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi regulirano je na temelju odredbe članka 59. KU-a/13, kao i na temelju odredbe članka 57. KU/18, (ovo također u sve svezi sa odredbama članka 86. ZR-a/09 i članka 94. ZR-a/14).

7. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice

- da je tužiteljica u predmetnom razdoblju od 1. studenoga 2013. do 31. prosinca 2018. bila zaposlena kod tuženice kao poslodavca i to na radnom mjestu medicinska sestra,

- da je rad tužiteljice kod tuženice bio organiziran u dvadeset četiri satnim dežurstvima,

- da tuženica nije isplatila tužiteljici za predmetno razdoblje dodatke zbog posebnih uvjeta rada i zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za sve odrađene sate, već samo za one koji ulaze u redovan rad,

- da je tuženica posljedično tome isplatila tužiteljici naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u umanjenom iznosu,

- da je tuženica u predmetnom razdoblju, s osnova plaće, navedenih dodataka i naknade plaće, trebala isplatiti tužiteljici upravo bruto iznos od 3.246,08 eura (ranije 24.457,61 kunu bruto)[1] a sve prema nalazu i mišljenju Marina Rameše, dipl. oec., stalnog sudskog vještaka za računovodstvo u i financije koji je za potrebe ovog postupka izradio pisani nalaz i mišljenje 31. listopada 2020., te dopune nalaza i

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 euro = 7,53450 kuna.

mišljenja od 24. kolovoza 2021., 29. siječnja 2022. i 24. studenoga 2023., a dao je i usmeno očitovanje na ročištu za glavnu raspravu od 17. lipnja 2024.,

- da tuženica, dakle, nije isplatila tužiteljici s osnova plaće i naknade plaće za predmetno razdoblje ukupan bruto iznos od 3.246,08 eura.

8. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Tuženica žalbenim navodima ni na koji način nije dovela u pitanje pravilnost navedenih i utvrđenih činjenica. Posebno je za istaknuti kako je prvostupanjski sud visinu potraživanja tužiteljice spram tuženice utvrdio na temelju stručnog, nepristranog, logičnog i dostatno obrazloženog nalaza i mišljenja Marina Rameše, dipl. oec., stalnog sudskog vještaka za računovodstvo u i financije. Također je za istaknuti kako je vještak prilikom izračuna dugovanja tuženice prema tužiteljici vodio računa o zaključcima br. 148. i 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

9. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, tužiteljici i za prekovremeni rad koji je nesporno ostvarila, pripada pravo na uvećanje plaće za dodatak na posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Prvostupanjski se sud pri tome pozvao na odgovarajuće odredbe KU-a/13 i KU-a/18.

10. KU/13 i KU/18 reguliraju plaću radnika na način da plaću radnika čini osnovna plaća i dodatci na osnovnu plaću time da osnovnu plaću radnika čini umnožak vrijednosti koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Osnovna plaća djelatnika se prema odredbi članka 51. KU/2013 odnosno članka 49. KU/2018 uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50 %, za rad u drugoj smjeni 10 % ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i rad na dan Uskrsa, radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150%. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40- satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati što znači da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca pri čemu su očito blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

11. Za istaknuti je kako KU/13 i KU/18 daju tužiteljici istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka kumulativno, po osnovi odredbi članka 57. i 59.a KU-a/13 te 55. i 58. KU-a/18., zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad.

12. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU-a/13 odnosno odredbe članka 56. KU-a/18 sa dodatcima iz odredbe članka 57. KU-a/13, odnosno odredbe članka 55. KU-a/18. Ovo stoga jer je odredbom članka 58. stavak 2. KU-a/13 (kao i odredbom članka 56. stavak 2. KU-a/18) određeno da se položajni dodatak ne primjenjuje na radnike kojima je koeficijentom složenosti poslova utvrđen položajni dodatak kao sastavni dio koeficijenta.

13. Tuženica u žalbi u bitnome ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda, u smislu kako se sporna uvećanja na plaću - dodatci na plaću (dodatak zbog posebnih uvjeta rada i dodatak zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi) obračunavaju samo na osnovnu plaću tj. mjesečnu plaću koja je ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati, bez dodataka i uvećanja. Tek nakon predmetnog razdoblja (studeni 2013. – prosinac 2018.) kako je izmijenjen Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja na način da se sporni dodatci s osnova posebnih uvjeta rada plaćaju za prekovremeni rad tek od travnja 2020. Dakle, tuženica smatra kako se predmetni dodatci ne obračunavaju na prekovremene sate u utuženom razdoblju, jer da prekovremeni sati nisu dio osnovne plaće.

14. U svezi sa navedenim žalbenim razlogom, za istaknuti je kako prvostupanjski sud pravilno zaključuje da budući se uvećanje plaće - dodatak zbog posebnih uvjeta rada i uvećanje plaće - dodatak zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, odnose na redovno radno vrijeme, isti da se trebaju odnositi i na prekovremeni rad, što je pravilno, jer tužiteljica radi u istim uvjetima kako u redovnom radnom vremenu tako i za vrijeme prekovremenog rada. Stoga, po mišljenju prvostupanjskog suda, a koje je shvaćanje i ovog drugostupanjskog suda, tužiteljici i za prekovremeni rad koji je nesporno ostvarila, pripada pravo na uvećanje plaće za dodatak na posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

15. Štoviše, suprotno navodima iz žalbe, prvostupanjski je sud jasno definirao pojam osnovne plaće i dodataka koje je tužiteljici trebala isplatiti tuženica, a nije, pa se žalbeni navodi tuženice ukazuju neosnovanim uz napomenu kako nema ni zakonske ni kakve druge pravne prepreke iz kolektivnih ugovora, koji se primjenjuju u predmetnom slučaju, da se sporni dodatci na plaću tužiteljici kumuliraju te da se isti odnose kako na sate u redovnom radnom vremenu tako i na sate u prekovremenom radu. Za spomenuti je kako pravo na povećanu plaću radi obavljenog prekovremenog rada radniku (konkretno tužiteljici) pripada i na temelju odredbe članka 86. ZR-a/09, odnosno odredbe članka 94. ZR-a/14.

16. Pored toga, a razmatrajući navedeni žalbeni razlog tuženice, za reći je i slijedeće. Na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje: „Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13. i 96/15. dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu." Vrhovni sud Republike Hrvatske je ostvarujući svoju ustavnopravnu ulogu ujednačavanja sudske prakse donio gore citirano pravno shvaćanje koje je time postalo obvezujuće za sve sudove u zemlji.

17. Tuženica je u žalbi također navela kako je plaća radnicima (pa tako i tužiteljici) pravilno obračunata posebno uzimajući u obzir da je na nivou Republike Hrvatske sačinjen sustav obračuna plaća – centralni obračun plaća, koji da je obvezan u primjeni svim tijelima (pa tako i kod tuženice) koja su korisnici sredstva iz državnog proračuna. Ni ovaj žalbeni razlog tuženice nije osnovan. Ono što je pravno relevantno u konkretnom slučaju jest to da tuženica nije isplatila tužiteljici zarađenu plaću i naknadu plaće, koje je morala isplatiti na temelju, u ovom obrazloženju, citiranih odredbi ZR-a/09 , ZR-a/14, te odredbi KU-a/13 i KU-a/18. Nikakav sustav obračuna plaće stoga ne može ekskulpirati tuženicu kao poslodavca.

18. Tuženica navodi kako je odluka o parničnom trošku (iz točke I. i III. izreke) nezakonita jer da tužiteljica u ovom sporu nije uspjela u cijelosti. No, suprotno shvaćanju tuženice, tužiteljici je zaista trebalo dosuditi cjelokupan parnični trošak u suglasju sa odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, jer je tužiteljica u odnosu na glavnicu uspjela u cijelosti.

19. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke, a u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu 22. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić