Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Kžzd-17/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Pera Miloglava, kao predsjednika vijeća za mladež, te Nikše Lučića i Domagoja Raguža, kao članova vijeća za mladež, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika CŽ, zbog kaznenih djela iz članka 172. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenog („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 i 114/22 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr. odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Kzd-25/2024-13 od 21. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženika CŽ kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Splitu proglasio je krivim optuženog CŽ da je počinio pet kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece, od čega jedno kazneno djelo - nasiljem u obitelji - djelo opisano i kažnjivo po čl. 179.a KZ/11 i četiri kaznena djela - povredom djetetovih prava - djela opisana i kažnjiva po čl. 177. st. 2. KZ/11, te jedno kazneno djelo protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom - djelo opisano i kažnjivo po članku 117. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11, sve u svezi sa člankom 51. KZ/11 te je optuženiku za svako počinjeno kazneno djelo na temelju članka 177. stavak 2., 179. a i 117. stavak 2. KZ/11 utvrđena kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine. Optuženi CŽ je uz primjenu članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci da bi mu na temelju odredbe članka 57. stavak 1. i 2. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda, i to na način da će se dio kazne na koji je okrivljenik CŽ osuđen u trajanju od 10 (deset) mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od 2 (dvije) godine neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini neko novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11 okrivljeniku CŽ je u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci uračunato vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 7. lipnja 2023. do 19. listopada 2023. i od 3. prosinca 2023. do 8. ožujka 2024.
1.2. Na temelju odredbe članka 69. KZ/11 prema okrivljeniku CŽ je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti dok za to postoji potreba, a najdulje 3 (tri) godine, s time da će se prvotno izvršavati u okviru zatvorskog sustava, a potom uz izvršenje uvjetne osude u zdravstvenoj ustanovi za otklanjanje ovisnosti izvan zatvorskog sustava.
1.3. Na temelju odredbe članka 148. stavak 1., u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08, okrivljenik CŽ dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 968,25 EUR (devetstošezdesetosam eura i dvadesetpet centi) od čega iznos od 682,51 EUR (šestoosamdesetdva eura i pedesetjedan cenat) otpada na vještačenje, a preostali iznos od 285,74 EUR (dvjestoosamdesetpet eura i sedamdesetčetiri centa) otpada na paušalnu svotu.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja Marka Balića, odvjetnika u Splitu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede odredaba kaznenog zakona i zbog odluke o kazni.
2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
2.2. Sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08, spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku na dužno razgledavanje.
2.3. Stranke nisu pozivane na sjednicu vijeća, budući to nisu tražile u žalbi.
3. Žalba optuženika CŽ nije osnovana.
4. Prije svega, ovaj drugostupanjski sud primjećuje da optuženik u žalbi posebno ne obrazlaže o kojim to odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi izostaju razlozi, dok nejasnoću razloga o odlučnim činjenicama te znatnu proturječnost između onoga što se o odlučnim činjenicama navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju iskaza pojedinih svjedoka i samih tih iskaza, sadržajno nalazi kao posljedicu pogrešne ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti izvedenih dokaza, posebice onih proturječnih, što međutim, ne ulazi u okvire žalbene osnove citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu. Naime, iz naprijed citirano odredbe članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 vidljivo je da žalitelj samo prepisuje zakonski tekst iste odredbe, ali kada obrazlaže svoju žalbu (pa i u odnosu na ovaj žalbeni osnov) proizlazi da pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja.
4.1. Ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, nije utvrđeno da su pobijanom presudom počinjene postupovne povrede na koje je ovaj drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti, temeljem članka 467. stavak 1. ZKP/08.
5. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi se navodi da iz iskaza žrtve GŽ nije bilo moguće utvrditi slijed postupanja kako je to navedeno u presudi te da činjenični opis ne sadrži konkretni navod tko je od zajedničke djece bio prisutan prilikom fizičkih ili psihičkih napada optuženika na GŽ.
5.1. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je savjesnom i kritičnom ocjenom obrane okrivljenika i iskaza žrtve svjedokinje GŽ te ostalih provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te izveo ispravan zaključak da je okrivljenik u stjecaju počinio pet kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece, od čega jedno kazneno djelo - nasiljem u obitelji - djelo opisano i kažnjivo po čl. 179.a KZ/11 i četiri kaznena djela - povredom djetetovih prava - djela opisana i kažnjiva po čl. 177. st. 2. KZ/11, te jedno kazneno djelo protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom - djelo opisano i kažnjivo po članku 117. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11.
5.2. Žalbeni navodi optuženika nisu osnovani jer je prvostupanjski sud nakon što je izložio sporne i nesporne okolnosti, dao ocjenu izvedenih dokaza, pa i onih proturječnih, pravilno utvrdio činjenično stanje, a onda, na tako pravilno činjenično stanje, pravilno i primijenio kazneni zakon kada je utvrdio da je optuženik teško kršio propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod GŽ izazvao strah za njezinu sigurnost i doveo je u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo, tjelesno ozlijedio GŽ kao blisku osobu, te zlostavio svoje četvero djece o čemu je dao jasne, argumentirane i provjerljive razloge, a koje prihvaća i ovo drugostupanjsko vijeće. Naime, žrtva GŽ detaljno je i okolnosno iskazivala o ponašanju optuženika tijekom inkriminiranog razdoblja, a njen iskaz je potvrđen i sadržajem medicinske dokumentacije iz koje proizlazi da je oštećena zadobila upravo one ozljede za koje je u svom iskazu navela da joj ih je zadao optuženik. S pravom je prvostupanjski sud takav iskaz oštećenice ocijenio istinitim i vjerodostojnim, imajući u vidu i sadržaj njene medicinske dokumentacije.
5.3. Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušane svjedokinje GŽ te njene medicinske dokumentacije, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za medicinu Šimuna Anđelinovića, nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za psihijatriju Sanje Batina kao i navoda istaknutih u žalbi okrivljenika, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja.
5.4. Na navode žalbe u kojoj se, u bitnome preocjenjuju provedeni dokazi od strane prvostupanjskog suda, te u velikom dijelu opisuje radnja događanja i situacije kako ih je opisao u svojoj obrani okrivljenik, valja reći da se radi o preocjeni provedenih dokaza na subjektivan način, a koje tvrdnje ničim nisu potkrijepljene i dokazane. Prvostupanjski sud je detaljno obrazložio u kojem dijelu i zašto ne prihvaća obranu optuženika, a zašto prihvaća iskaz žrtve GŽ, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
5.5. Zbog svega navedenog neosnovan je prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
6. Nadalje, iako žalitelj tvrdi da je povrijeđen i kazneni zakon, iz sadržaja žalbe vezano za taj žalbeni osnov, proizlazi kako smatra da se presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona presuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa stanovišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela, za koja je optuženi CŽ i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.
7. Okrivljenik u svojoj žalbi koja se odnosi na odluku o sankciji navodi da je ista prestroga i da nije potkrijepljena konkretnim činjenicama. Smatra da je trebalo primijeniti uvjetnu osudu te da je za svako od kaznenih djela utvrđena previsoka kazna zatvora.
7.1. Takvi žalbeni navodi optuženika koji se odnose na odluku o kazni su neosnovani. Naime izricanjem uvjetne osude optuženiku došlo bi do povrede kaznenog zakona u korist optuženika imajući u vidu da je optuženik oglašen krivim za pet kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece, od čega jedno kazneno djelo - nasiljem u obitelji - djelo opisano i kažnjivo po članku 179.a KZ/11 i četiri kaznena djela - povredom djetetovih prava - djela opisana i kažnjiva po članku 177. stavak 2. KZ/11, te jedno kazneno djelo protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom - djelo opisano i kažnjivo po članku 117. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11 a da je za kaznena djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11 i članka 179a KZ/11 kao minimalna propisana kazna zatvora u trajanju od jedne godine te slijedom navedenog nema uvjeta za osudu optuženika na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju do 1 godine te da se, sukladno odredbi članka 56. stavak 2. KZ/11, uvjetna osuda može izreći samo počinitelja koji je osuđen na kaznu zatvora u trajanju do jedne godine ili na novčanu kaznu. Dakle, uvjetna osuda se ne može izreći ako se prethodno okrivljenika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju od jedne godine.
7.2. Suprotno tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti odlučne za proces individualizacije kazne, odnosno, pravilno je vrednovao odlučne okolnosti za izbor vrste i mjere kazne kad je okrivljeniku CŽ utvrdio kazne zatvora u trajanju od jedne godine za kaznena djela za koja ga je oglasio krivim nakon čega je optuženog CŽ uz primjenu članka 51. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci da bi mu na temelju odredbe članka 57. stavak 1. i 2. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda, i to na način da će se dio kazne na koji je okrivljenik CŽ osuđen u trajanju od 10 (deset) mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od 2 (dvije) godine neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini neko novo kazneno djelo.
7.3. Naime, olakotnom okolnošću na strani ličnosti okrivljenika prvostupanjski je sud pravilno cijenio raniju neosuđivanost cijenio dok je optuženiku propustio kao olakotnu okolnost cijeniti njegove osobne prilike (otac četvero malodobne djece) dok nije našao postojanje otegotnih okolnosti s tim da je propustio kao otegotnu okolnost cijeniti upornost optuženika u vršenju kaznenih djela.
7.4. Međutim unatoč tome, prvostupanjski sud je pravilno odredio duljinu trajanja pojedinačnih kazni zatvora utvrđenih za svako kazneno djelo za koja je optuženi CŽ oglašen krivim te je pravilno optuženika uz primjenu članka 51. KZ/11 osudi o na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci da bi mu na temelju odredbe članka 57. stavak 1. i 2. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda, i to na način da će se dio kazne na koji je okrivljenik CŽ osuđen u trajanju od 10 (deset) mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od 2 (dvije) godine neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini neko novo kazneno djelo.
7.5. Cijeneći utvrđene olakotne okolnosti i otegotne okolnost na strani ličnosti optuženika i dovodeći ih u vezu s težinom i posljedicama konkretno počinjenih kaznenih djela, ovaj drugostupanjski sud nalazi da će se upravo izrečenom kaznom po prvostupanjskom sudu djelovati na okrivljenika da ubuduće više ne čini kaznena djela i da će uskladiti svoje ponašanje s društveno prihvatljivim normama. Osim na okrivljenika, na ovaj će se način djelovati i na sve ostale da shvate pogibeljnost činjenja kaznenih djela i pravednost kažnjavanja njihovih počinitelja. Dakle, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je izrečena kazna po prvostupanjskom sudu primjerena kako počinjenom kaznenom djelo tako i ličnosti okrivljenika te stupnju njegove krivnje i svakako je pogodna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, a to je: izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na okrivljenika i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja. Zbog iznesenog, nije osnovana žalba optuženika podnesena zbog odluke o kazni.
8. Prvostupanjski sud je ispravno obvezao optuženog CŽ na platež paušalnog troška kaznenog postupka u iznosu od 285,74 EUR te snošenja troškova vještačenja u iznosu od 682,51 EUR, jer je taj trošak razmjeran trajanju i složenosti kaznenog postupka i imovinskim i osobnim prilikama optuženika.
9. Kako žalbenim razlozima okrivljenika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući po službenoj dužnosti pobijanu presudu, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
10. S obzirom na navedeno to je primjenom članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove odluke.
Dubrovnik, 22. travnja 2025.
Predsjednik vijeća za mladež
Pero Miloglav