REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-565/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica i dr., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5441/2024-31 od 20. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5441/2024-31 od 20. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suda suđeno je:

„ I. Utvrđuje se da je ništetna odredba II. Iznos kredita Ugovora o kreditu br. 02372 od 9. lipnja 2008., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

„ kunska protuvrijednost iznosa od 21.661,83 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja...“

II. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da isplati tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.532,26 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 0,42 eur od 4. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,70 eur od 30. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,75 eur od 31. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,09 eur od 4. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,42 eur od 22. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 22,62 eur od 29. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 24,10 eur od 3. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,01 eur od 3. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,33 eur od 5. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,09 eur od 3. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,41 eur od 3. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,48 eur od 29. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,75 eur od 8. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,75 eur od 5. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,83 eur od 3. studeni 2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,70 eur od 3. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,46 eur od 5. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,84 eur od 3. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,39 eur od 2. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,64 eur od 7. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,09 eur od 5. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 29,64 eur od 7. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 32,73 eur od 5. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,60 eur od 30. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 40,38 eur od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 44,22 eur od 5. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 42,80 eur od 5. studeni 2010. pa do isplate,

- na iznos od 44,91 eur od 27. studeni 2010. pa do isplate,

- na iznos od 55,25 eur od 4. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 54,80 eur od 3. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 54,23 eur od 4. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 59,38 eur od 4. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 53,07 eur od 3. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 59,15 eur od 3. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,18 eur od 4. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 83,91 eur od 3. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 93,78 eur od 5. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 75,43 eur od 4. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 68,80 eur od 3. studeni 2011. pa do isplate,

- na iznos od 68,88 eur od 2. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 73,81 eur od 3. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 78,27 eur od 2. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,18 eur od 5. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,24 eur od 2. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,49 eur od 2. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,03 eur od 4. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,23 eur od 4. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,29 eur od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 75,86 eur od 6. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 70,63 eur od 2. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,12 eur od 5. studeni 2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,92 eur od 3. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 77,22 eur od 4. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 69,55 eur od 5. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 73,09 eur od 25. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 73,76 eur od 3. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 77,81 eur od 3. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 69,09 eur od 3. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 69,69 eur od 2. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 70,89 eur od 3. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 70,30 eur od 2. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 72,60 eur od 4. studeni 2013. pa do isplate,

- na iznos od 74,65 eur od 3. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 74,76 eur od 3. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 77,27 eur od 4. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 74,77 eur od 3. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 78,20 eur od 2. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 80,26 eur od 2. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 78,56 eur od 23. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 960,71 eur od 26. svibnja 2014. pa do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.587,89 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

6.1. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode žalitelja, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.2. Pri tome, u odnosu na ove žalbene navode tuženika u kojima ukazujući na ovu bitnu povredu odredba parničnog postupka ističe da sud prvog stupnja ne obrazlaže status tužitelja kao potrošača prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07 i 125/07- dalje:ZZP/07), valja istaknuti da sud prvog stupnja ovu bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP nije počinio niti u ovom dijelu, obzirom da tuženik tijekom ranije provedenog prvostupanjskog postupka nije osporavao tužiteljev status potrošača, već je njegovom statusu prvi puta prigovorio u žalbi protiv ranije presude suda prvog stupnja poslovni broj: P-6129/2021-23 od 23. svibnja 2024., a što je u tom dijelu postupka bilo nedopušteno obzirom na sadržaj odredbe čl. 352. ZPP, pa posljedično tome nije ni bilo potrebno posebno obrazlagati takav status tužitelja, sve imajući pri tome u vidu da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju, pa je posljedično tome tuženik u ovom postupku na te okolnosti trebao predlagati određene dokaze temeljem kojih bi bilo moguće utvrditi da tužitelj nema status potrošača u smislu navedene zakonske odredbe, radi čega je i iz ovog razloga žalbu tuženika u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovnom.

6.3. Pri tome u odnosu na ove žalbene navode žalitelja valja istaknuti da je sud prvog stupnja, unatoč prethodno navedenom, ipak u točki 12. obrazloženja zaključio da tužitelj ima status potrošača jer je sa tuženikom sklopio navedeni ugovor o kreditu za kupovinu osobnog vozila, pa je i posljedično tome žalbu tuženika u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

6.4. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu žalitelja u dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

8. U ovom postupku, suprotno žalbenim navodima žalitelja, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. II. Ugovoru o kreditu broj: 02372 od 9. lipnja 2008., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora i posljedično tome njegov zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 4.532,26 eura sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i sve to po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ovaj novčani iznos od tužitelja naplatio temeljem ove ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14.6.2018) te presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-2 od 3. rujna 2019.

10. U ovom postupku nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita 9. lipnja 2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 02372, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 21.661,83 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF važećem na dan plaćanja i to za kupovinu osobnog vozila.

11. Sporno je, je li ova ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa koje je tuženika od njega naplatio temeljem takve ništetne odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

12. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da je u postupku utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača, tj. korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli, a takva odredba je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP, nije dokazao, budući saslušani svjedok predložen od strane tuženika nema nikakvih neposrednih saznanja o konkretnom slučaju, tužitelju je u konkretnom slučaju ponuđen isključivo ovaj ugovor o kreditu sa valutom CHF, pa stoga tužitelj nije imao mogućnost sklopiti ugovor u drugoj valuti, a niti je bio dovoljno stručan da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu shvati značenje ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Posljedično tome i cijeneći pri tome navedena pravna shvaćanja izražena u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013. te odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. smatra da je pravna osnova zahtjeva tužitelja osnovana.

12.1. Posljedično tome, sud prvog stupnja, nadalje, zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove - razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takve ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli navedenog Ugovora o kreditu, pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer je za to sud prvog stupnja dao ovom sudu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

14. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 46/07, 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Odredbom čl. 87. st. 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16. Cijeneći sadržaj navedenih zakonskih odredbi i činjenična utvrđenja suda prvog stupnja ( čl. 8. ZPP) posebno ona koja proizlaze iz sadržaja navedenog ugovora o kreditu i ona utemeljena na iskazu samog tužitelja, da u predmetnom ugovoru o kreditu nije bio sadržan precizan način obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti, da nisu bili određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri, a niti se o sadržaju navedene ugovorne odredbe pregovaralo, niti je na njen sadržaj tužitelj mogao utjecati ( što tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio), a radilo se o unaprijed formuliranom ugovoru (tipskom ugovoru) na čiji sadržaj tužitelj, kao slabija ugovorna strana nije mogao utjecati, a niti je značaj te ugovorne odredbe tužitelju bio poznat, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je navedena ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 i posljedično tome sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna ( iako se pri takvom zaključku nije posebno pozvao na niti jednu materijalno pravnu odredbu), radi čega je žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

16.1. Pri tome valja imati na umu i odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, odnosno odredbu čl. 5. Direktive prema kojoj u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a što iz prethodno navedenih razloga nije bilo slučaj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

16.2. Osim toga, u odnosu na žalbene navode žalitelja da se pravna shvaćanja izražena u postupcima pokrenutim po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koja se u tužbi poziva i tužitelj ne mogu izravno primijeniti na ovaj konkretan spor primjenom odredbe čl. 502.c. ZPP, valja odgovoriti da je takvo pravno shvaćanje žalitelja pravilno i da se o tome ovaj sud jasno izjasnio i u ranijoj odluci ovog suda – rješenju poslovni broj: Gž-1232/2024-2 od 9. rujna 2024., koje je prethodilo ovoj odluci. Međutim, sud prvog stupnja je u nastavku ovog postupka, sadržajno, ipak svoju, ovdje osporenu odluku utemeljio na odredbama ZZP/03, a kako je to i prethodno navedeno, a samo je posredno takva svoja shvaćanja utemeljio uzimajući u obzir i navedena pravna shvaćanja izražena u postupcima pokrenutim po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koja se u tužbi poziva tužitelj, pa je i u ovom dijelu žalbu žalitelja, valjalo kao neosnovanu odbiti.

17. Posljedično tome, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nepoštenom odredbom o ugovorenoj valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

17.1. Pri tome je sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

18. Žalba žalitelja nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli ustanovljena tek u ovoj parnici, to sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove tužiteljeve novčane tražbine, pa je posljedično tome žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu.

19. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi, pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.

20. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje je u žalbi ukazivao tuženik, valjalo je žalbu tuženika, kao neosnovanu odbiti i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 22. travanj 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris