Poslovni broj: Us I-2471/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić kao sucu pojedincu te Milki Škaro Grozdanić zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice BPO OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa opunomoćenica Andrea Čota odvjetnica Splitu, Put Supavla 1, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske OIB: 36162371878, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 21. ožujka 2025., a objavljene 22. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, KLASA: UP/I-224-02/22-01/6597, URBROJ: 511-01-203-24-6 od 24. kolovoza 2024. te se predmet vraća na ponovni postupak i odlučivanje.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.500 eura u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti odluke o trošku.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, KLASA: UP/II-224-02/22-01/6597, URBROJ: 511-01-203-24-6 od 24. kolovoza 2024. odbijen je zahtjev IPO, ovdje tužiteljice, rođ. **.**.1983. u mjestu Irwing, Sjedinjene Američke Države, državljanke Sjedinjenih Američkih Država uz obrazloženje da ne ispunjava zakonske pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem propisane odredbom čl. 12. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

2. Protiv osporavanog rješenja tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu osporavajući zakonitost i pravilnost osporavanog rješenja zbog bitnih povreda odredaba postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede materijalnog prava. Tužiteljica u tužbi navodi da je pred tuženikom, putem Policijske uprave splitsko - dalmatinske podnijela zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju članka 12. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Ističe da je člankom 12. st. 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisano da će tuženik u postupku stjecanja državljanstva temeljem navedene osnove, od nadležnog ministarstva odnosno središnjeg državnog ureda zatražiti dostavu mišljenja iz kojeg bi proizlazilo postojanje interesa Republike Hrvatske za primitak osobe u hrvatsko državljanstvo; da je prilikom podnošenja zahtjeva, tužiteljica kao nadležno Ministarstvo, na traženje tuženika, označila Ministarstvo turizma i sporta, kao i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, u svrhu pribave navedenog mišljenja kako je to propisano spomenutom odredbom članka 12.; da je tuženik tužiteljicu po opunomoćenici uputio da sama zatraži i pribavi navedena mišljenja, a za koju radnju, sukladno pozitivnim odredbama, da tužiteljica uopće nema ovlaštenje, na koju okolnost da je i skrenula pažnju tuženiku, tražeći da sami upute navedene zahtjeve, međutim da je po ustrajanju tuženika, tužiteljica bila primorana sama poslati zahtjeve. Nadalje navodi da je dobila odgovor Ministarstva turizma i sporta Klasa: 224-01/22-01/509, Urbroj: 529-03-02-02/3-22-2 od 2. rujna 2022. u kojem navodi da nije ovlaštena podnijeti takav zahtjev, te tek po primitku tog očitovanja da je tuženik pristao ispoštovati odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu i sam to učiniti, međutim da je tuženik grubo prekršio odredbe o postupanju s ovakvim zahtjevom na izravnu štetu tužiteljice, jer da unatoč opetovanim traženjima, nije zatražio mišljenje Ministarstva vanjskih i europskih poslova, već samo mišljenje Ministarstva turizma i sporta. Da u dostavljenom mišljenju, Ministarstvo turizma i sporta nije navelo da primitak tužiteljice ne predstavlja interes RH, već da ono ne može nedvojbeno zaključiti da bi interes postojao. Tužiteljica smatra da je takav zaključak pogrešan i paušalan te da je tuženik trebao ustrajati u pribavi mišljenja i od Ministarstva vanjskih i europskih poslova, s namjerom pribave nedvojbenog mišljenja, a ne na ovakav način povrijediti prava tužiteljice paušalnom ocjenom njenog zahtjeva. Tužiteljica ističe da već punih 13 godina živi u [adresa], da je vlasnica doma u Hrvatskoj, te da joj je poduzeće registrirano i aktivno u Hrvatskoj; da je u upravnom postupku dostavila čitav niz isprava, dokumentacije i dokaza, kao i pisama preporuke, iz kojih da je pažljivim sagledavanjem razvidno da je tužiteljica jedna od ključnih osoba u promociji kvalitetnog života i poslovanja u Republici Hrvatskoj; da je njena prisutnost u medijima i očito blagonaklono i poticajno izjašnjavanje u vezi Republike Hrvatske očito bilo kojoj osobi koja se malo bolje zagleda, pa da u vezi s tim ne postoji gotovo pa nijedan stranac koji se preselio u Hrvatsku a da nije čuo ili se okoristio plodonosnim, detaljnim i kvalitetnim savjetima tužiteljice. Da tužiteljica aktivno promovira RH, da je članica u upravnim i nadzornim odborima više organizacija uperenih na jačanje vanjskopolitičkih i gospodarskih odnosa Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država; da je redoviti gost emisija, dnevnika, tv priloga, da su o njoj i njezinom iznimnom trudu napisani brojni novinski članci i urađen niz intervjua, koji dokazi da su priloženi spisu tuženog tijela. Da je paušalnom i površnom ocjenom njenog zahtjeva, a poglavito propuštanjem podnošenja zahtjeva Ministarstvu kojeg je tužiteljica označila kao nadležno za procjenu interesa RH za primitak iste u državljanstvo, tuženik grubo povrijedio temeljna prava tužiteljice te joj uskratio primitak u državljanstvo države u kojoj živi, koje je vrijedni ambasador i promotor i za koju se svesrdno zalaže. Slijedom navedenog da je tuženo prvostupanjsko tijelo povrijedilo načelo utvrđivanja materijalne istine iz članka 8. ZUP-a, da nije uzelo u obzir činjenice, a da je rješenje donijelo temeljem „mišljenja“ i "slobodnom ocjenom“, čime da su povrijeđena načela upravnog postupka. Da je prvostupanjsko tijelo bilo dužno razmotriti sve dokaze, ali i okolnosti i na temelju toga odlučiti predstavlja li primitak tužiteljice u hrvatsko državljanstvo interes RH. Nadalje navodi da članak 12. Zakona predstavlja diskrecijsku ocjenu tuženika, ali da se pitanje slobodne ocjene ne bi trebalo koristiti na način da dovede do nejednakosti tretmana, na koju okolnost se pita temeljem čega su osobe poput BP (koja se u međuvremenu i odselila iz [adresa]), IP, OP, UP, EP, OPO, SP, ČP, HP, LP i brojni drugi stekle pravo na ovu, kako tuženik navodi, privilegiranu osnovu stjecanja državljanstva, dok da je za tužiteljicu tuženik zaključio da ista ne predstavlja interes RH, unatoč njenom trudu i uspjehu, i značaju njenog rada za dolazak stranaca u RH. Također je navela da među navedenim osobama čak postoje i osobe koje su javno istupale protiv Republike Hrvatske, omalovažavale primitak u državljanstvo navodeći da im isto nije bitno već samo znači olakšano putovanje (OP), koji su osuđeni za ratne zločine počinjene protiv civilnog stanovništva (OPO, EP), a kao dokaz na navedenu tvrdnju poziva se na uvid u upravne spise navedenih predmeta, te novinske članke navedene u tužbi. Tužiteljica je predložila na okolnosti tužbe pribaviti i pregledati upravni spis prvog stupnja, kao i pregledati sve dokaze koji su priloženi upravnom spisu, te u dokazne svrhe saslušati tužiteljicu na raspravi, a nakon provedenog postupka da Sud donese presudu kojom će poništiti rješenje Ministarstva unutarnjih poslova klasa: UP/I- 224-02/22-01/6597, urbroj: 511-01-203-24-6 od 24. kolovoza 2024.

3. Tuženo tijelo Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Služba za državljanstvo, u svom odgovoru na tužbu od 12. studenog 2024. osporilo je navode tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti te je ustrajalo u razlozima navedenim u obrazloženju osporavanog rješenja, predlažući da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice. Također je navelo da je iz prakse postupanja ovog Ministarstva razvidno da stranka, kao nadležno ministarstvo za davanje mišljenja, navede jedno ministarstvo, a ne dva ili više ministarstava, a kako da je u svojoj izjavi od 21.11.2022. godine danoj u Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj navela da su za davanje mišljenja nadležna dva ministarstva i to prvo Ministarstvo turizma i sporta, zatim Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Stoga da je tuženo tijelo zatražilo i dobilo negativno mišljenje od prvo navedenog Ministarstva turizma i sporta. Također je navelo da iako tuženik ima razumijevanja za tužiteljičino nezadovoljstvo, da subjektivno nezadovoljstvo osporavanim rješenjem ne znači da je osporavano rješenje i objektivno nezakonito, slijedom čega je predložilo da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

4. Na ročištu održanom pred ovim Sudom u odsutnosti tuženika koji svoj izostanak nije opravdao, opunomoćenica tužiteljice je ustrajala u navodima tužbe.

5. Na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, vođen načelom učinkovitosti, Sud je odbio predloženo izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice na okolnosti iz tužbe, kao suvišno, ocjenjujući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog dokaza.

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istome priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnoj upravnoj stvari.

7. Tužba tužiteljice je osnovana.

8. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, KLASA: UP/I-224-02/22-01/6597, URBROJ: 511-01-203-24-6 od 24. kolovoza 2024.

9. Među strankama je sporno je li zakonito osporavanim rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju odredbe čl. 12. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu uz dano obrazloženje.

10. Odredbom članka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ( Narodne novine, broj:53/1991, 70/1991, 28/1992, 113/1993, 4/1994, 130/2011, 110/2015, 102/2019, 138/2021, dalje Zakona) propisano je da se ovim zakonom uređuje hrvatsko državljanstvo, pretpostavke za njegovo stjecanje i prestanak.

11. Odredbom članka 3. Zakona je propisano da se hrvatsko državljanstvo stječe:

1. podrijetlom;

2. rođenjem na području Republike Hrvatske;

3. prirođenjem;

4. po međunarodnim ugovorima

12. Odredbom članka 12. Zakona je propisano:

(1) Stranac čije bi primanje u hrvatsko državljanstvo predstavljalo interes za Republiku Hrvatsku, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1-4. ovoga zakona.

(2) Hrvatsko državljanstvo može steći i bračni drug osobe iz stavka 1. ovoga članka koja je stekla hrvatsko državljanstvo, iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1-4. ovoga zakona, ako godinu dana živi u [adresa] s odobrenim boravkom.

(3) Na zahtjev Ministarstva unutarnjih poslova, nadležno ministarstvo odnosno središnji državni ured daje obrazloženo mišljenje iz kojeg nedvojbeno proizlazi postojanje interesa Republike Hrvatske za primitak u hrvatsko državljanstvo stranca iz stavka 1. ovoga članka.

13. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari povrijeđen je Zakon na štetu tužiteljice iz razloga koji slijede u daljnjem obrazloženju presude.

14. Odredbom članka 5. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09, 110/21, dalje ZUP-a) propisano je da u upravnim stvarima u kojima je javnopravno tijelo zakonom ovlašteno rješavati po slobodnoj ocjeni, odluka mora biti donesena u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.

15. Nadalje, odredbom čl. 4. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24, dalje ZUS-a) propisano da se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.

16. Dakle, citirana zakonska odredba ne dopušta vođenje upravnog spora o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene dokaza javnopravnog tijela već je dopušteno samo osporavanje zakonitosti takve odluke, granica ovlasti koje je javnopravno tijelo prilikom donošenja odluke koristilo te svrhe radi koje takvom ovlašću raspolaže.

17. Po pravnom shvaćanju ovog Suda, tumačeći naprijed citiranu odredbu čl. 12. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, po kojoj pravnoj osnovi je tužiteljica podnijela zahtjev od 18. srpnja 2022. te dopunu zahtjeva od 25. studenog 2022. za primitak u hrvatsko državljanstvo, iako citirana odredba daje tuženiku ovlast diskrecijske ocjene prilikom donošenja odluke, istovremeno ne oslobađa tuženika da svoju odluku o podnesenom zahtjevu tužiteljice valjano obrazloži u skladu s odredbom čl. 98. st. 5. ZUP-a te za istu odluku da valjane, argumentirane i na Zakonu osnovane razloge rješavanja upravne stvari, odnosno zašto je odbijen tužiteljičin zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo, jer obrazloženje kakvo je dano osporavanim rješenjem svakako nije u skladu s odredbom čl. 98. st. 5. ZUP-a, a kako to osnovano tužiteljica u tužbi i navodi.

18. Naime, valja istaći da unatoč slabijoj vezanosti tuženika pravnom normom prilikom donošenja Rješenja o odbijanju zahtjeva tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo, ne znači da činjenica što Ministarstvo turizma i sporta u svom dostavljenom obrazloženom mišljenju KLASA: 224-01/23-01/8, URBROJ: 529-03-02- 02/2-24-2 od 23. siječnja 2024., koje je dostavljeno na traženje tuženika, a povodom podnesenog zahtjeva tužiteljice, u kojem mišljenju je pored utvrđenih činjenica navedeno: " …da iz dostupnih informacija nije moguće, u okviru djelokruga Ministarstva turizma i sporta, nedvojbeno utvrditi postojanje interesa Republike Hrvatske za primitak u hrvatsko državljanstvo sukladno odredbama čl. 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu podnositeljice zahtjeva", da tuženik za svoju odluku koja je utemeljena na diskrecijskoj ocjeni, nije dužan takvu odluku valjano i u skladu sa Zakonom obrazložiti, a kako je to tužiteljica u tužbi osnovano i navela. Tim više što Ministarstvo turizma i sporta u svom mišljenu, naprijed citiranom, nije navelo da primitak tužiteljice u državljanstvo RH ne predstavlja postojanje interesa Republike Hrvatske za primitak u hrvatsko državljanstvo, već da iz dostupnih informacija nije moguće, u okviru djelokruga Ministarstva turizma i sporta, nedvojbeno utvrditi postojanje interesa Republike Hrvatske za primitak u hrvatsko državljanstvo sukladno odredbama čl. 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu podnositeljice zahtjeva. Stoga tužiteljica u tužbi osnovano navodi je njen zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo paušalno ocijenjen bez valjanog obrazloženja, te da pozivanje tuženika na dosadašnju praksu postupanja da se zatraži mišljenje samo od jednog ministarstva, nije ni pravni izvor, ni osnova postupanja, pa se stoga opravdanim postavlja pitanje zbog čega u okolnostima konkretnog slučaja nije zatraženo mišljenje i od Ministarstva vanjskih i europskih poslova, a kako je to tužiteljica u svom zahtjevu i predložila, tim više što je mišljenje Ministarstva turizma i sporta neodređeno.

19. Naime, iznošenje valjanih i obrazloženih razloga za odbijanje zahtjeva u konkretnom slučaju je nužno radi obrazlaganja svrhovitosti primjene slobodne ocjene u konkretnom slučaju, te radi mogućnosti ocjene je li u predmetnoj upravnoj stvari ovlaštenje donošenja rješenja o odbijanu zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo primjenom odredbe čl. 12. st. 1. Zakona primjenom slobodne ocjene, bilo u skladu s ciljem, u svrhu kojeg cilja je to ovlaštenje dano, odnosno u svrhu mogućnosti ocjene zakonitosti takve odluke u granicama ispitivanja određenim u članku 4. stavku 2. ZUS- a.

20. Odredbom članka 98. st. 5. ZUP-a je propisano da obrazloženje sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka u tijeku postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar. Kad žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadržava i pozivanje na zakon koji to propisuje.

21. Dakle, obrazloženje se sastoji iz činjeničnog i pravnog dijela te se u činjeničnom dijelu navode podaci u vezi s činjenicama koje su utvrđene u postupku, a u pravnom dijelu navode se odgovarajuće odredbe materijalnog prava i razlozi podvođenja činjeničnog stanja pod te odredbe materijalnog prava. Naime, valjano obrazloženje po prirodi stvari predstavlja neophodnu pretpostavku, jer bez takvog obrazloženja nije moguće ocijeniti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, niti zakonitost pobijane odluke u upravnom sporu.

22. U konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari, a posebno cijeneći cjelokupan sadržaj obrazloženja, po ocjeni ovog Suda, osporavano rješenje tuženika ne sadrži određene, jasne i obrazložene razloge rješavanja konkretne upravne stvari u smislu odredbe čl. 98. st. 5. ZUP-a, radi čega se osporavano rješenje ne može ocijeniti zakonitim te je valjalo primjenom odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a osporavano rješenje poništiti te predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak u kojem je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju odluke (članak 116. stavak 4. ZUS).

23. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

24. Prema Tbr. 27. točka 1. i 2. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23) za sastavljanje tužbe i zastupanja na raspravi u prvostupanjskom upravnom sporu u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova.

25. Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

26. U smislu prethodno navedenih odredbi tužiteljici se priznaje trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu, uz pripadajući PDV, u ukupnom iznosu od 2.500.00 eura. Radi navedenog, valjalo je riješiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 22. travnja 2025.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. točka 1. ZUS).

Protiv rješenja žalba se podnosi, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske

DNA:

1. tužiteljici po opunomoćeniku

2. tuženiku

- tužiteljica nije u obvezi plaćanja pristojbe za tužbu i presudu po čl. 22. Zak. o sudskim pristojbama,

3. tuženiku uz povrat spisa tuženog tijela, odmah

4. u spis

5. kal. pravomoćnosti do 07.06.2025.