Baza je ažurirana 31.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj: Gž-774/2023-2
REPUBLIKA HRVATSKA Županijski sud u Puli – Pola Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola |
Poslovni broj: Gž-774/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. A., OIB …, S. N., … F. am M., …, zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika F. B., OIB …, Z., , zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku iz O. društva V. i partneri d.o.o. R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj …, od 22. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. studenog 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana – i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj …, od 22. ožujka 2023.
II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog dijela postupka, kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
" Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.815.301,84 eura uvećan za ugovornu zateznu kamatu koja teče od 20.07.2016. godine do isplate, a obračunava se polugodišnje po kamatnoj stopi koja predstavlja zbroj kamatne stope redovne promjenljive kamatne stope 6 (šest) mjesečnog EURIBOR-a + kamatna marža od 2,75% (dvacijelasedamdesetpet) postotna poena godišnje, koja se obračunava polugodišnje + 5,5 % (pet cijela pet) postotna poena godišnje, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 359.741,08 eura/2.710.469,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (22.03.23.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku 15 dana."
2. Protiv te je presude žalbu podnio tuženik navodeći da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a posljedično i protiv odluke o troškovima postupka. Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijanu presudu preinači na način da se istu ukine te da se tužitelju naloži da mu namiri parnične troškove, ili , podredno da se istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, a traži i trošak žalbe.
3. Sa tom je žalbom postupljeno prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ((Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP).
4. Odgovor na žalbu tuženika dostavio je tužitelj navodeći u bitnome da je ista neosnovana te predlaže da se žalbu tuženika odbije i u cijelosti potvrdi pobijanu presudu, a traži i trošak odgovora na žalbu.
5. Žalba tuženika nije osnovana.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.815.301,84 Eura uvećan za ugovornu zateznu kamatu koja teče od 20. srpnja 2016., a temeljem ugovora o kreditu broj 2538-2008 od 2. rujna 2008 i ugovora o jamstvu od 3.rujna 2008. kojim se tuženik obvezao ispuniti obvezu tužitelju kao jamac platac.
7. U ovom predmetu nije sporno da je 2. rujna 2008. zaključen ugovor o kreditu broj 2538-2008 između tužitelja i društva V. R. d.o.o. s položajem korisnika kredita, dvojezično (njemački/hrvatski), u kojem ugovoru je, u njegovom čl. 7. b) ugovoreno da će tuženik solidarno jamčiti i to temeljem posebnog ugovora, a koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika I. L. u Z. dana 3. rujna 2008. Nije sporno niti da je istoga dana zaključen ugovor o jamstvu, kojeg je s tužiteljem, kao vjerovnikom, zaključio tuženik kao jamac platac.
8. Nadalje, nije sporno da je ugovoreni iznos kredita iznosio 6.200.000,00 Eura, kao niti da je tužitelj dio ugovorenog iznosa po ugovoru o kreditu isplatio korisniku kredita na dan 10. rujna 2008. kroz dvije uplate, u ukupnom iznosu od 4.700.000,00 Eura, te da dio od 1.500.000,00 Eura nije isplaćen.
9. Također, nije sporno niti da je tužitelj dio potraživanja po ugovoru o kreditu namirio tijekom stečajnog postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Splitu protiv korisnika kredita V. R. d.o.o. pod brojem: … na način da je kao razlučni vjerovnik kupio nekretnine stečajnog dužnika (V. R. d.o.o.) bez polaganja kupovnine za iznos od 15.604.650,00 kuna, kao niti da je Općinski sud u Splitu donio dana 19. srpnja 2016. rješenje o dosudi nekretnina tužitelju a kojim rješenjem je utvrđena i obveza tužitelja s naslova troškova tog postupka, a niti da u spisu prileže daljnja rješenja istoga suda u kojima je odlučeno o daljnjim troškovima tužitelja.
10. Sporno je, prije svega, a obzirom i na žalbene navode tuženika, da li se na ugovorni odnos između stranaka (tužitelja kao vjerovnika i tuženika kao jamca platca) primjenjuje čl. 17. ugovora o kreditu kojim je ugovorena primjena prava Savezne Republike Njemačke, ili se na njihov ugovorni odnos ima primijeniti hrvatsko pravo te da li je sud prvog stupnja na pravilan način utvrdio sadržaj tog mjerodavnog prava, kao i visina tužbenog zahtjeva.
11. Sud prvog stupnja je , sada u ponovljenom, odlučujući o tim spornim pitanjima, a protivno žalbenim navodima tuženika, ispravno odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja, uz ispravna utvrđenja:
- da je temeljem čl. 17. Ugovora o kreditu od 2. rujna 2008. ugovorena primjena prava Savezne Republike Njemačke, a kako je tužitelj tijekom postupka dostavio mjerodavne odredbe Njemačkog Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) na koje tuženik nije imao prigovore niti primjedbi, to sud nije našao potrebnim iste odredbe sam pribavljati, već ih je prihvatio kao vjerodostojne,
- da su dijelovi OGZ-a preslikani i po stalnom sudskom tumaču prevedeni i dostavljeni u spis, a razgledavanjem dijela OGZ-a sud je utvrdio da se radi o preslici dijela zakona, koji kod suda nije izazvao nikakvu sumnju da se ne bi radilo o OGZ-u i zbog toga nije našao potrebnim sam pribavljati OGZ, osobito jer smatra da se u današnje vrijeme, a vodeći i računa o načelu ekonomičnosti postupka, svaki zakon pa i OGZ može pronaći i provjeriti preko Interneta, iz kojeg razloga je tuženik mogao u ovom postupku vrlo lako dokazati da preslika dijelova OGZ-a dostavljena po tužitelju nije važeći OGZ, međutim, tuženik niti je nešto takvo tvrdio niti je dokazivao, pa iz tog razloga odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) o načinu računanja visine duga u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nisu mjerodavan propis,
- da paragraf 288. OZG-a propisuje u st. 1. pravo na zateznu kamatu u slučaju kašnjenja dužnika s plaćanjem novčane kazne, a u čl. 2. određuje visinu i to od 8 postotnih poena iznad osnovne kamatne stope, pa kako je u ugovoru o kreditu ugovorena u čl. 12. kamata i manja od propisane OGZ-om, jer je ugovorena u iznosu od 5,5 postotnih poena iznad ugovorene, to je vještak upravo u skladu s odredbom ugovora računao visinu dospjele zatezne kamate, te je pravilno, a sukladno ugovoru stranaka primijenio i ostale odredbe ugovora o kreditu prilikom izračuna visine duga,
- da se i na tuženika, a suprotno njegovim tvrdnjama, primijenjuju odredbe iz Ugovora o kreditu u cijelosti pa tako i one u kojima je ugovoren način obračunavanja visine duga i primjena mjerodavnog, njemačkog prava, obzirom da tekst čl. 3. ugovora o jamstvu nedvojbeno potvrđuje da tuženik, kao jamac platac, odgovara na isti način kao korisnik kredita, zajedno/solidarno s njim,za obvezu iz ugovora o kreditu, pa kako tužitelj može ispunjenje tražiti bilo od korisnika kredita bilo od jamca, tuženika, tada je jasno da se odredbe ugovora o kreditu, a vezane za utvrđivanje visine duga i primjenom mjerodavnog prava protežu i na tuženika,
- da nije osnovan niti prigovor tuženika o zastari, jer paragraf 195. i 199. OGZ-a propisuju zastaru potraživanja u roku od tri godine, a rok početka zastare teče krajem godine u kojoj je potraživanje nastalo, pa kako je prema potraživanju po kreditu najstarija dospjela kamata (neplaćena) dospjela 30. lipnja 2009., glavnica po ugovoru o kreditu (otkaz) dospjela je 2. rujna 2010., a postupak je pokrenut pred nadležnim javnim bilježnikom 26. srpnja 2011., za najstarije potraživanje zastara je počela teći 31. prosinca 2009., pa uz zastarni rok od tri godine utvrđuje da prigovor zastare nije osnovan,
- da je pravilno postavljen zahtjev tužitelja, onaj koji u konačnoj visini duga umanjuje dio podmirenja u razlučnom tj. stečajnom postupku za troškove koje je tužitelj u tom postupku imao, s obzirom da se i na taj dio ukupnog duga primjenjuje njemačko pravo, koje u paragrafu 367. propisuje uračunavanje kod namirenja na način da se prvo podmiruju troškovi, zatim kamata i na kraju glavnica,
- da u situaciji kada je Općinski sud u Splitu donosio rješenje o namirenju tada je rasporedio iznos na način da je prvo namirio troškove unovčenja, a s ostatkom tražbinu tužitelja, iz kojeg razloga tužitelj u glavnom potraživanju nije namiren za cjelokupni iznos od 15.604.650,00 kn, jer je dio tog potraživanja otpao na troškove tog postupka, i
- da je temeljem navedenog prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka mr.sc. Z. R. prema kojem je za djelomično namirenje po ugovoru o kreditu preostao iznos od 14.305.091,10 kn/1.909.344,69 €, pa oduzimanje tog iznosa od ukupnog potraživanja (7.724.646,53 €) dovodi do dugovanja u iznosu od 5.815.301,84 €, koji je iznos tuženik dužan platiti tužitelju, a temeljem čl. 12. Ugovora o kreditu dosuđena je ugovorna zatezna kamata.
12. Takva su utvrđenja, sa takvim zaključcima - pravnog značaja, rezultat valjane i savjesne ocjene suda prvog stupnja, dostupnih mu i predočenih dokaza, ocjene za koje je taj sud dao valjane, dovoljno logične i uvjerljive razloge, ocjene na koju je taj sud imao pravo – koju takvu, pa i bez potrebe da se ti razlozi posebno ponavljaju, prihvaća i ovaj sud.
13. Okolnost, s time u vezi, što je sud prvog stupnja tako ocijenio predložene mu i dostupne mu dokaze, ocjenom s kojom tuženik nije zadovoljan, ne može donijetu presudu činiti nevaljanom i nezakonitom, obzirom da je sud prvog stupnja za svoju odluku iz navedenih utvrđenja – na kojima se ta presuda temelji, dao valjano obrazloženje (po čl. 338. st. 4. ZPP-a), sa razlozima koji tu presudu opravdavaju.
14. Naime, pravila za utvrđivanje sadržaja mjerodavnog stranog prava sadržana su u odredbi čl. 13. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine br. 53/91 i 88/01 – dalje: ZRS) kojom je propisano da će sud ili drugi nadležni organ po službenoj dužnosti utvrditi sadržaj stranoga mjerodavnog prava (st. 1.), pri čemu može zatražiti obavijesti o stranom pravu od Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (st. 2.), a stranke u postupku mogu podnijeti i javnu ispravu o sadržaju stranog prava (st. 3.). Dakle, osim što je sud po službenoj dužnosti dužan utvrditi koje je pravo mjerodavno u sporu s međunarodnim obilježjem, on je također dužan po službenoj dužnosti utvrditi sadržaj tog mjerodavnog prava.
15. Pritom, s obzirom na žalbene navode tuženika, valja naglasiti, kako nije propisano kojom će se metodom sud služiti prilikom utvrđivanja sadržaja mjerodavnog prava, pa može utvrditi njegov sadržaj koristeći se svim dopuštenim pravnim sredstvima (suradnja stranaka, mišljenja svjedoka – vještaka, obavijesti određenih državnih organa i sl.), ali pored ostalog sud može zatražiti obavijest o stranom pravu od Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (čl. 13. st. 2.). Međutim, s obzirom na to da prema odredbi čl. 13. st. 2. ZRS-a i stranke mogu same u postupku podnijeti ispravu o stranom pravu, i tuženik je mogao o tome obavijestiti sud, umjesto neragumentiranog i paušalnog protivljenja propisu na koji je tužitelj ukazao kao mjerodavan. Navedeno iz razloga, što se, doista, kao što je to utvrdio i sud prvog stupnja, u današnje vrijeme, a vodeći računa i o načelu ekonomičnosti, svaki zakon pa tako i OGZ može pronaći i provjeriti putem Interneta, pa je tuženik imao mogućnost tijekom cijelog postupka na vrlo jednostavan način dokazati da preslika dijelova OGZ-a dostavljena po tužitelju nije važeći OGZ, međutim, on to nije tvrdio niti dokazivao (tako i zauzeto stajalište u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-319/2015-3 od 19. studenog 2019).
16. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja postupio i kada je prihvatio prvu varijantu nalaza i mišljenja vještaka mr.sc. Z. R. prema kojoj za djelomično namirenje po ugovoru o kreditu preostaje iznos od 14.305.091,10 kn/1.909.344,69 €, pa se oduzimanjem tog iznosa od ukupnog potraživanja (7.724,646,53 €) dolazi do dugovanja u iznosu od 5.815.301,84 €/43.815.391,71 kn, pri čemu su neosnovani žalbeni navodi tuženika o zabranjenom anatocizmu, jer tuženik nije ni naveo u kojem dijelu obračuna kojeg je izvršio sudski vještak bi se po njegovom mišljenju navodno radilo o zabranjenom anatocizmu, a obračun koji je sudski vještak izvršio u dopunskom nalazu od 23. studenog 2021. u cijelosti je sukladan odredbama Ugovora o kreditu.
17. Također, a suprotno žalbenim navodima tuženika i odluka o troškovima postupka donijeta je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP-a, a obračun tog troška tuženik nije osporio. Konačno, sud prvog stupnja je s obzirom na vrijednost predmeta spora pravilno primijenio i Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje: Tarifa) prema kojoj kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dakle vrijednost boda prema Izmjeni Tarife (koja je stupila na snagu 5. studenog 2022.) od 15,00 kn/1,99 €.
18. Slijedom iznijetog, proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio relevantno činjenično stanje, da je u zakonito provedenom postupku pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tome nije počinio bitne povrede parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti one iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koje ukazuje u svojoj žalbi, jer pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, pa kako nije utvrđena osnovanost žalbenih navoda tuženika, valjalo je njegovu žalbu odbiti i odlučiti kao u izreci.
19. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe odbijen je iz razloga što on sa podnijetom žalbom u ovome postupku nije uspio (po čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a), a zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je iz razloga što isti nije bio potreban (po čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP-a).
U Puli-Pola 14. studenog 2023.
Predsjednica vijeća
Marija Sošić
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.