REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1677/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. iz Zagreba, Lonjička 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Luka Antunović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2196/2023-37 od 24. veljače 2025., 22. travnja 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2196/2023-37 od 24. veljače 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem označenim u izreci ovog rješenja prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan prigovor tužitelja (uslijed očite pogreške u pisanju, prvostupanjski je sud u izreci rješenja naveo da odbija prigovor tuženika, a što u svako doba može ispraviti rješenjem sukladno odredbi članka 342. stavka 1. Zakona o parničnom postupku budući da se radi očitoj pogrešci u pisanju; jednako tako i u točki 8. obrazloženja pobijanog rješenja prvostupanjski je sud u drugoj rečenici pogrešno dva puta naveo tuženika umjesto tužitelja) i potvrdio rješenje o pristojbi prvostupanjskog suda poslovni broj P-2196/2023-34 od 30. siječnja 2025. Tako je prvostupanjski sud odlučio u okviru svojih remonstativnih ovlasti iz članka 29. stavka 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine” broj 118/18 i 51/23) ocijenivši da je tužitelj podnio žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.389,70 EUR s pripadajućim kamatama, pa je sukladno toj vrijednosti predmeta spora odmjerio sudsku pristojbu sukladno Tbr. 3. točke 2. i 4. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine” broj 37/23) u iznosu od 70,35 EUR kao i dodatnu pristojbu u iznosu od 13,27 EUR za rješenje o pristojbi prema članku 28. stavku 9. Zakona o sudskim pristojbama.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio tužitelj pobijajući ga zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud odbio prigovor tužitelja protiv rješenja o pristojbi poslovni broj P-2196/2023-34 od 30. siječnja 2025. kojim je naloženo tužitelju da plati sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 70,35 EUR i dodatnu pristojbu na rješenje u iznosu od 13,27 EUR odnosno u ukupnom iznosu od 83,62 EUR kao neosnovan. Žalitelj ističe da je u prigovoru naveo kako je pogrešan zaključan suda da je isti dužan platiti sudsku pristojbu u iznosu od 70,35 EUR i dodatnu pristojbu na rješenje u iznosu od 13,27 EUR, a sve s obzirom na činjenicu da je 3. siječnja 2025. podnio žalbu protiv presude poslovni broj P-2196/2023-28 od 20. prosinca 2024. i to u odnosu na odbijajući dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnosi na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude od 20. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 EUR uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost, a sukladno kojem iznosu je sud trebao odmjeriti iznos sudske pristojbe za žalbu protiv (dijela) točke IV. izreke presude u rubriciranom predmetu. Žalitelj smatra da je potpuno pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako je za odmjeravanje sudske pristojbe za žalbu protiv odluke o troškovima postupka sadržane u stavku IV. izreke presude kao vrijednost predmeta spora uzet iznos od 2.389,70 EUR odnosno cijeli iznos odbijajućeg dijela zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška i to jer tim dijelom izreke presude nije odbijen samo zahtjev tužitelja za naknadu troška pristupa ročištu za objavu presude već puno veći iznos zahtijevanih troškova tužitelja od kojih je trošak pristupa ročištu za objavu presude samo manji dio troškova. Međutim, žalitelj opetovano navodi kako je u žalbi i više nego jasno naveo da se ista podnosi samo u odnosu na odbijajući dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnosi na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude od 20. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 EUR uvećanog za porez na dodanu vrijednost. Žalitelj smatra da je prema toj vrijednosti predmeta spora trebalo odmjeriti trošak sudske pristojbe za žalbu; pri tome žalitelj se poziva na odredbu članak 24. stavka 4. Zakona o sudskim pristojbama prema kojem se pristojba za pravni lijek koji se podnosi samo protiv odluke o troškovima postupka plaća prema iznosu troškova postupka. Žalitelj predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da preinači pobijano rješenje u smislu žalbenih navoda, odnosno da isto ukine i vrati sudu na ponovno odlučivanje; žalitelj potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 44,52 EUR.
3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
3.1. Ispitavši prvostupanjsko rješenje na temelju odredbi članka 365. stavaka
1. i 2. te članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
4. Prvostupanjski je sud pravilnom primjenom članka 24. stavka 4. Zakona o sudskim pristojbama i Tbr. 3. točaka 2. i 4. Tarife sudskih pristojbi u rješenju poslovni broj P-2196/2023-34 od 30. siječnja 2025. odmjerio trošak sudske pristojbe (i trošak dodatne pristojbe za rješenje u smislu članka 28. stavka 9. Zakona o sudskim pristojbama) u iznosu od 70,35 EUR, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora - zahtjeva tužitelja za naknadom troška postupka s kojim je tužitelj odbijen (2.389,70 EUR). Naime, neosnovano tužitelj i u prigovoru protiv rješenja kojim je pozvan na plaćanje sudske pristojbe (str. 208.-209. spisa) i u žalbi protiv rješenja od 24. veljače 2025. smatra da je on žalbom pobijao samo dio točke IV. izreke presude i to u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadom troška pristupa ročištu za objavu presude.
4.1. Naprotiv, uvidom u tužiteljevu žalbu podnesenu protiv prvostupanjske presude poslovni broj P-2196/2023-28 od 20. prosinca 2024. (str. 169. spisa; prvi odlomak točke II. te žalbe) jasno proizlazi da je tužitelj žalbom pobijao tu presudu „i to u odnosu na odbijajući dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka (točka IV. izreke presude)”. Prema tome, neovisno od toga što je tužitelj u nastavku točke II. svoje žalbe obrazlagao zbog čega smatra da je odluka prvostupanjskog suda u odnosu na „odbijajući dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka” neosnovana, a pri tome je smatrao da mu je sud trebao dosuditi trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR uvećan za porez na dodanu vrijednost, tužitelj je žalbom pobijao odluku prvostupanjskog suda kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadom troška postupka u iznosu od 2.389,70 EUR, a ne samo u dijelu u kojem je taj zahtjev odbijen za iznos od 125,00 EUR. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud pravilno odmjerio trošak sudske pristojbe za žalbu protiv rješenja o troškovima postupka prema vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela prvostupanjske presude (rješenja o troškovima postupka sadržanog u toj presudi) i to u iznosu od 2.389,70 EUR.
5. Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.
Zagreb, 22. travnja 2025.
Sudac
Nevenka Baran
