REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4422/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika FLIO d.o.o. iz Zagreba, Slavonska avenija 56, OIB: 39808838633, kojeg zastupa punomoćnica Maja Šilić, odvjetnica u Zagrebu, Medveščak 91, protiv tuženika-protutužitelja T.O.D. OS d.o.o. u stečaju (ranije T.O.D. OS d.o.o.) iz Bilja, Hrvatskih branitelja 51, OIB: 98427347853, kojeg zastupa stečajni upravitelj Vlado Šokac iz Belišća, Bistrinci, Fiskulturna 12, radi isplate po tužbi 73.169,08 EUR i po protutužbi 118.898,14 kn i 8.000,00 EUR, odlučujući o tuženikovoj-protutužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-279/2021-31 od 30. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova-protutužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-279/2021-31 od 30. ožujka 2023. u točki VII. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-279/2021-31 od 30. ožujka 2023. u točkama I., II., III., IV. i V. izreke te se smatra da je u tom dijelu tužitelj-protutuženik povukao tužbu.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju neisplaćene individualne troškove isporuke vode u iznosu od 391,13 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate (točka I. izreke presude), zatim neisplaćene individualne troškove električne energije u iznosu od 23.521,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate (točka II. izreke presude) i neisplaćene individualne troškove isporuke plina u iznosu od 3.939,78 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate (točka III. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud naložio tuženiku da isplati tužitelju neplaćene zajedničke troškove u iznosu od 45.316,42 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate (točka IV. izreke presude) te je rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 8.888,29 EUR s pripadajućim kamatama koje teku od 30. ožujka 2023. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka V. izreke presude), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.607,38 EUR kao neosnovan (točka VI. izreke presude). Osim toga, prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tuženik tražio od suda da tužitelj njemu i njegovu zastupniku po zakonu NU isplati iznos od 118.898,14 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao i iznos od 8.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama koje teku od 25. rujna 2019. do isplate (točka VII. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da je tuženik bez valjane pravne osnove koristio tužiteljev poslovni prostor te za isti nije podmirivao (iako je trošio) vodu, struju i plin, a nije podmirivao ni zajedničke troškove predmetnog prostora. Zbog navedenog, prvostupanjski sud smatra da tužitelj osnovano potražuje od tuženika naknadu štete budući da je za sve troškove (koje je podmirio tužitelj) tuženik prouzročio štetu tužitelju. Nadalje, u odnosu na protutužbeni zahtjev kojim je tuženik potraživao iznos od 118.898,14 kn na ime ulaganja u poslovni prostor tužitelja prvostupanjski je sud ocijenio da je tuženik bio nepošten posjednik tužiteljeva poslovnog prostora pa stoga tuženik prema članku 165. stavku 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) može potraživati samo naknadu troškova koji su bili nužni vlasniku tog prostora, no troškovi radova koje je tuženik izveo nisu bili nužni tužitelju nego ih je izveo tuženik za obavljanje svoje poslovne djelatnosti (igraonice). Osim toga, prvostupanjski je sud odbio protutužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je tuženik potraživao iznos od 8.000,00 EUR na ime plaćene kapare jer tuženik sudu do zaključenja prethodnog postupka nije ponudio niti jedan dokaz da je ta kapara doista i plaćena. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio na temelju odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka; s obzirom na to da iz žalbe nije vidljivo koji dio presude tuženik pobija žalbom, ovaj sud sukladno odredbi članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku smatra da tuženik žalbom ne pobija točku VI. izreke presude jer je u tom dijelu uspio u sporu. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u bitnom navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka jer je presuda nerazumljiva u odnosu na obrazloženje da je tuženik nepošten posjednik. Žalitelj ističe da je sud uvidom u predmet poslovni broj P-99/20 utvrdio da su stranke imale zajedničku volju za sklapanjem ugovora o zakupu te je tuženik potpisao predugovor i potpisao glavni ugovor koji mu je poslao tužitelj. U daljnjem izlaganju žalbe tuženik ističe da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je iz uvida u spis poslovni broj P-99/20 trebao utvrditi da, ukoliko nema ugovora o zakupu kako to prvostupanjski sud tvrdi, da je u tom spisu u obrazloženju presude sud utvrdio činjenicu da je tužitelj tuženiku platio kaparu u iznosu od 8.000,00 EUR, a ovo stoga što je tuženik taj iznos vratio tužitelju. Tuženik smatra da prvostupanjski sud nije utvrdio činjenično stanje te je isto pogrešno temeljio na ocjeni da je tuženik nepošten posjednik; pri tome, žalitelj smatra što je sve sud trebao utvrditi uvidom u predmet poslovni broj P-99/20; jednako tako, u odnosu na potraživanje iznosa od 8.000,00 EUR žalitelj također smatra da je sud činjenično stanje pogrešno utvrdio. Nadalje, u odnosu na zajedničke troškove, žalitelj ističe da su isti utvrđeni Kućnim redom i da ti ukupni troškovi odgovaraju zajedničkim troškovima svih zakupnika bilo da ih je snosio zakupodavac ili neki drugi upravni organ. Tuženik navodi što ti troškovi sadržavaju i što ne sadržavaju, a zakupnik je također formalno obvezan snositi redovite i izvanredne troškove koji se izravno odnose na zakupljeni poslovni prostor poput isporuke električne energije, plina, telefona, vode i klimatizacije (grijanja i hlađenja). Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka i obrazloženja pobijane presude je vidljivo da vještak nije uzeo u obzir svaki pojedinačni račun obračuna troškova nego ih je obračunavao na način da je već podijeljene troškove po kućnom redu, a koji su se odnosili na tužitelja i tako evidentirao u poslovnim knjigama što je dvojbeno jer je jasno da su stranke ugovorile da će tužitelj svaki mjesec dostavljati račune no prijevarnim postupanjem tužitelja tuženik je doveden u zabludu pa je sada obveza tuženika takva koju ni vještak nije podrobno utvrdio. Žalitelj osporava i primjenu materijalnog prava te predlaže da se njegova žalba usvoji u cijelosti, pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

2.1. Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je prvostupanjskom presudom u potpunosti pravilno i točno odlučeno u predmetu spora. Tuženik u uvodnom dijelu žalbe dovodi ovaj postupak u vezu s postupkom koji se između istih stranaka vodio pod poslovnim brojem P-99/20 pred Trgovačkim sudom u Osijeku, ali u tome pokazuje visoki stupanj nerazumijevanja jer je žalbu u ovom predmetu sastavio na isti način na koji je sastavio žalbu u ranije spomenutom predmetu poslovni broj P-99/20. Tužitelj ističe da je u oba postupka tuženik proglašen nepoštenim posjednikom te da je utvrđeno kako su tvrdnje ovdje tužitelja točne i istinite u oba postupka; pri tome, tužitelj u prilogu odgovora na žalbu dostavlja i pravomoćnu presudu drugostupanjskog suda iz predmeta poslovni broj P-99/20 (presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5317/21 od 28. studenoga 2022.), a kako bi drugostupanjski sud u ovom postupku dobio uvid u cjelokupan odnos stranaka ovog spora. U nastavku odgovora na žalbu tužitelj ističe da je netočno da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka te upućuje na odredbu članka 18. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada, a nepoštenje tuženika je vidljivo u tome što je on podnio tužbu u predmetu poslovni broj P-99/20 kojom je tražio sklapanje ugovora o zakupu iz čega je i samom tuženiku bilo jasno da mu ne pripada zakonito pravo na posjedovanje predmetnog poslovnog prostora. Pravomoćnom odlukom u navedenom predmetu je utvrđeno i jasno navedeno kako tuženik nije dostavio nikakav potpisani predugovor te da se o stvaranju odnosa samo pregovaralo, ali pregovori ne obvezuju. Prema tome, tuženik je nepošten posjednik pa se pravila o nepoštenom posjedniku iz članka 165. stavaka 3. i 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u odnosu na ulaganja koja je izvršio 16. svibnja 2020. (kada je podnio tužbu u predmetu poslovni broj P-99/20) imaju primijeniti prema tuženiku. Slijedom navedenog, sud je ispravnog stava kako troškovi koje je tuženik izveo u poslovnom prostoru predstavljaju korist isključivo tuženiku za obavljanje njegove poslovne djelatnosti te da ta ulaganja nisu bila nužna i tužitelju. Nadalje, nejasno je zašto tuženik dostavlja dijelove ugovora za kojeg je pravomoćno utvrđeno da nije sklopljen, a nejasno je i zašto tuženik polemizira o pravnoj teoriji pošten/nepošten posjednik; tužitelj pretpostavlja da se radi o umetanju teksta iz nekog pravnog članka s obzirom da iz sadržaja teksta proizlazi da tuženik ne razlikuje naknadu, štetu, naknadu štete, troškove i koristi. Tužitelj predlaže drugostupanjskom sudu da odbije žalbu tuženika u cijelosti i potvrdi prvostupanjsku presudu; tužitelj potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 1.373,67 EUR.

3. Tuženikova žalba u dijelu u kojem pobija točku VII. izreke presude nije osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu u točki VII. izreke temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Prethodno, ovaj sud napominje da je tuženik podnio žalbu (i) protiv točki I. - V. izreke prvostupanjske presude. Međutim, nakon što je sud prvog stupnja donio pobijanu presudu, nad tuženikom je otvoren stečajni postupak koji se vodi pod poslovnim brojem St-683/2023, a koji je otvoren 14. veljače 2024. rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku pod navedenim poslovnim brojem. Upravo zbog navedenog, rješenjem poslovni broj P-279/21 od 16. travnja 2024. sa str. 563. spisa sud prvog stupnja je sukladno članku 212. točki 5. Zakona o parničnom postupku utvrdio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari.

4.1. Nadalje, budući da je tuženik podneskom od 24. lipnja 2024. predložio nastavak ovog postupka, ali je ujedno uz taj podnesak dostavio i rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-683/2023-45 od 15. svibnja 2024. s klauzulom pravomoćnosti tog rješenja (str. 557.-564. spisa) iz kojeg proizlazi da je tužiteljeva tražbina o kojoj se vodi ovaj spor (iz presude poslovni broj P-279/2021-31, kao i iz pravomoćne presude poslovni broj P-99/20) u cijelosti priznata u stečajnom postupku. Sukladno tom prijedlogu tuženika, prvostupanjski je sud rješenjem poslovni broj P-279/2021-45 od 10. listopada 2024. sa str. 566.-567. spisa nastavio ovaj postupak, premda u odnosu na tužiteljevo potraživanje priznato u stečajnom postupku nije i donio rješenje da se tužba smatra povučenom te ukinuo prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 215. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, pa je upravo zbog tog razloga to učinio drugostupanjski sud.

5. Naime, odredbom članka 215. stavka 2. Zakona o parničnom postupku je propisano da postupak koji je prekinut zbog razloga navedenog u članku 212. točki 5. Zakona o parničnom postupku, a vodi se o tražbini koja se prijavljuje u stečajnom postupku, sud će nastaviti po službenoj dužnosti i donijeti rješenje kojim se smatra da je tužitelj povukao tužbu (...) ako je tražbina priznata u stečajnom postupku, a ako je prekid postupka nastupio nakon donošenja prvostupanjske odluke, tim će rješenjem i ukinuti prvostupanjsku odluku.

5.1. Prema tome, iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da u slučaju ako se spor vodi o tražbini koja se prijavljuje u stečajnom postupku i ako je ta tražbina priznata u tom postupku, sud nastavlja postupak (i) po službenoj dužnosti (dakle, donosi rješenje o nastavku postupka) s time da je dužnost suda da ujedno u tom rješenju donese i rješenje o presumiranom povlačenju tužbe, a ako je prekid postupka nastupio nakon donošenja prvostupanjske presude, sud mora i rješenjem ukinuti prvostupanjsku odluku.

5.2. Nesporno je da se ovaj spor (po tužbenom zahtjevu tužitelja) vodi o tražbini koja se prijavljuje u stečajnom postupku, a u tom se postupku sukladno odredbi članka 165. stavka 3. Stečajnog zakona („Narodne novine” broj: 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24) prijavljuju i troškovi parničnog postupka nastali do prekida postupka (dakle, troškovi iz točke V. izreke prvostupanjske presude). Nadalje, budući da je tužitelj tražbinu o kojoj se vodi ovaj spor prijavio u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom te da mu je ta tražbina u cijelosti priznata u tom postupku kao tražbina II. višeg isplatnog reda, a što proizlazi iz pravomoćnog rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-683/2023-45 od 15. svibnja 2024. na str. 558. spisa, to je sud prvog stupnja sukladno odredbi članka 215. stavka 2. Zakona o parničnom postupku uz rješenje o nastavku postupka trebao donijeti i rješenje o presumiranom povlačenju tužbe te (s obzirom na to da je prekid postupka nastupio nakon donošenja prvostupanjske odluke) tim rješenjem je morao i ukinuti prvostupanjsku presudu u točkama I.-V. njezine izreke. Međutim, prvostupanjski je sud u rješenju poslovni broj P-279/21-45 od 10. listopada 2024. kojim je nastavio postupak nije donio: a) rješenje o presumiranom povlačenju tužbe i b) rješenje kojim se ukida prvostupanjska presuda (u dijelu u kojem je odlučeno o tražbini tužitelja koja je prijavljena i priznata u stečajnom postupku).

5.3. Upravo zbog toga što je prvostupanjski sud to propustio učiniti u rješenju o nastavku postupka, a sukladno načelu ekonomičnosti postupka, to ovaj sud nije predmet vratio prvostupanjskom sudu radi donošenja navedenih odluka već je sukladno odredbi članka 215. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ukinuo prvostupanjsku presudu u točkama I.-V. njezine izreke i u tom dijelu utvrdio da je tužba povučena.

6. Nadalje, budući da se ovaj spor vodi i o protutužbenom zahtjevu tuženika o kojem je sud prvog stupnja odlučio točkom VII. izreke prvostupanjske presude, to je predmet ispitivanja ovog suda pravilnost i zakonitost samo tog dijela te presude.

6.1. Tuženik je protutužbenim zahtjevom iz odgovora na tužbu potraživao (i u ime svog zastupnika po zakonu NU) iznos od 118.898,14 kn s pripadajućim kamatama na ime ulaganja u poslovni prostor u Poslovno trgovačkom centru na adresi u [adresa], a koji je u vlasništvu tužitelja i iznos od 8.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na ime stjecanja bez osnove smatrajući da je on uplatio taj iznos kao kaparu. Međutim, u odnosu na iznos od 8.000,00 EUR, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da tuženik niti uz odgovor na tužbu niti na (prvom) pripremnom ročištu održanom 8. rujna 2022., a niti naknadno do zaključenja prethodnog postupka na (drugom) pripremnom ročištu od 13. listopada 2022. (str. 453. spisa) nije dostavio sudu nikakav dokaz iz kojeg bi sud mogao utvrditi da je on doista 25. rujna 2019. uplatio tužitelju kaparu u protuvrijednosti od 8.000,00 EUR u kunama, kako je to tvrdio u odgovoru na tužbu. Naime, premda je u odgovoru na tužbu na str. 414. spisa tuženik naveo da je 25. rujna 2019. dostavio virmanski obrazac uplate navedenog iznosa, tuženik nije dostavio sudu taj virmanski obrazac, a niti dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je djelatnica IU **.**.2019. potvrdila primitak uplate kapare (što je tuženik također naveo u odgovoru na tužbu). Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ocijenio neosnovanim dio protutužbenog zahtjeva tuženika kojim je tuženik potraživao od tužitelja iznos od 8.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema pravilima o stjecaju bez osnove jer tuženik nije dokazao da je u imovinu tužitelja ušao navedeni novčani iznos tuženika.

6.2. Jednako tako, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tuženik kao nepošten posjednik poslovnog prostora ne može potraživati od tužitelja kao vlasnika predmetnog poslovnog prostora iznos od 118.898,14 kn na ime naknade troškova ulaganja u predmetni poslovni prostor; da vrijednost izvedenih građevinskih i strojarskih radova u predmetnom poslovnom prostoru iznosi upravo 118.898,14 kn proizlazi iz vještačkog nalaza i mišljenja vještaka Gorana Ožbolta od 15. travnja 2020. izrađenom u predmetu osiguranja dokaza prvostupanjskog suda poslovni broj R1-13/20 sa str. 420.-425. spisa.

6.3. Naime, tužitelj je u odgovoru na protutužbu naveo da je tuženik sve radove napravio samovlasno bez odobrenja i suglasnosti tužitelja (str. 440. spisa), a što tuženik do zaključenja glavne rasprave nije osporio pa je s obzirom na to da je tuženik te radove izveo bez suglasnosti tužitelja, sporno jesu li troškovi izvođenja radova koje tuženik potražuje od tužitelja bili nužni i korisni tužitelju. Prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik bio nepošten posjednik predmetnog prostora jer je u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-99/20 utvrđeno da tuženik taj prostor koristi bez ikakve pravne osnove pa je taj sud smatrao da je tuženik nepošten posjednik od trenutka kada je podnio tužbu u tom predmetu; pri tome, sud prvog stupnja se pozvao na odredbu članka 165. stavka 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojom je propisano da od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova prava i obveze se ravnaju prema pravilima za nepoštenog posjednika, a isto tako se ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koji je vjerovao da mu pripada.

6.4. Međutim, prema mišljenju ovog suda u konkretnom predmetu činjenica da je tuženik podnio tužbu u predmetu poslovni broj P-99/20 radi sklapanja ugovora o zakupu, a time i na ocjenu je li on pošten ili nepošten posjednik, nema utjecaja na (ne)osnovanost tuženikova potraživanja u iznosu od 118.898,14 kn s pripadajućim kamatama jer tuženik u ovom sporu nije dokazao da su troškovi koji su mu nastali ulaganjem u predmetni poslovni prostor bili nužni i korisni tužitelju kao vlasniku prostora. Naime, kao što to i prvostupanjski sud navodi na str. 14. obrazloženja pobijane presude odnosno na str. 515. spisa (točka 18. obrazloženja pobijane presude), svi troškovi koje je tuženik izveo u poslovnom prostoru predstavljaju korist isključivo tuženiku za obavljanje njegove poslovne djelatnosti (igraonice), a to utvrđenje žalitelj ničim nije osporio. Prema tome, čak i kada bi tuženik bio pošten posjednik poslovnog prostora, on ne može potraživati te troškove jer ti troškovi nisu bili nužni ni korisni tužitelju. Dakle, budući da tuženik nije ničim dokazao da su ti troškovi odnosno izdaci koje je tuženik imao u poslovnom prostoru tužitelja bili korisni tužitelju, a niti je dokazao da su ti troškovi bili nužni, to tuženik čak i u slučaju da je pošten posjednik prema članku 164. stavku 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ne može osnovano potraživati te troškove – tom je zakonskom odredbom propisano da za troškove koji nisu ni nužni ni korisni ne može ni pošteni posjednik zahtijevati naknadu.

7. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno odbio tuženikov protutužbeni zahtjev pa je stoga tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu točku VII. izreke prvostupanjske presude, a sukladno odredbi članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

8. Zahtjev tužitelja za naknadom troška drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti kao neosnovan jer postupovna radnja davanja odgovora na žalbu u konkretnom predmetu nije bila potrebna za vođenjem spora (članak 166. u vezi članka 155. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 22. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić