REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4257/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jasna Matičević, odvjetnica u Zagrebu, Horvaćanska 168, protiv tuženika Stečajna masa iza DELTA SERVIS d.o.o. u stečaju iz [adresa], OIB: 89078323285, kojeg zastupa punomoćnik Zinko Grgurić, odvjetnik u Rijeci, Ante Starčevića 5, radi utvrđenja da nije nastao ugovor, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-259/2024-56 od 30. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-259/2024-56 od 30. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je utvrdio da nije nastao i da ne proizvodi nikakav pravni učinak Ugovor o unosu nekretnine od 23. listopada 2019. koji je ovjeren po javnom bilježniku Mariji Kustić iz Bjelovara pod poslovnim brojem OV-8591/2019 dana 23. listopada 2019. koji je zaključen između tužitelja i tuženika, upisanih u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] čkbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište sa 921 m² i to za suvlasničke dijelove pobliže navedene u izreci te presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.595,19 EUR (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio primjenom odredbe članka 285. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) jer je nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4411/2023-3 od 9. travnja 2024. i nakon što je tužitelj podneskom od 10. svibnja 2024. specificirao tužbeni zahtjev ocijenio da je predmetni ugovor kojim je tužitelj unio nekretnine u društvo tuženika prividan ugovor budući da je prava volja ugovornih stranaka prilikom sklapanja ugovora bila da sklope ugovor o kupoprodaji nekretnine, no s obzirom na to da prema ocjeni prvostupanjskog suda kupoprodajna cijena nije bila određena ugovorom i da tuženik ugovorenu cijenu u usmenom obliku nije ni djelomično isplatio tužitelju (pa stoga ne dolazi do primjene odredba članka 294. Zakona o obveznim odnosima), to sud prvog stupnja smatra da ni ugovor o kupoprodaji nekretnina ne udovoljava pretpostavkama za njegovu valjanost u smislu članka 285. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao i pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u bitnom navodi kako je ranijom prvostupanjskom presudom od 6. studenoga 2023. prvostupanjski sud utvrdio predmetni ugovor ništetnim i da nije nastao i da ne proizvodi nikakav pravni učinak dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci provesti upis brisanja prava vlasništva temeljem Ugovora, a koji je upis proveden pod brojem Z-29831/19 i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja jer će isto u suprotnome zamijeniti presuda, a u tom je dijelu ranija prvostupanjska presuda postala pravomoćna. Međutim, tužitelj je ponovno u podnesku od 10. svibnja 2024. tražio da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci provesti upis brisanja prava vlasništva temeljem Ugovora, a koji je upis proveden pod brojem Z-29831/19 i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Žalitelj ističe da se na ročištu od 25. lipnja 2024. protivio preinaci tužbe na navedeni način te da sud nije ni donio odluku o preinaci već je u obrazloženju presude naveo da se radi o uređenom tužbenom zahtjevu. Nadalje, žalitelj ističe da o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci provesti upis brisanja prava vlasništva temeljem Ugovora, a koji je upis proveden pod brojem Z-29831/19 i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja sud nije odlučio – pri tome, žalitelj smatra da se taj dio zahtjeva treba odbaciti jer se radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Nadalje, žalitelj smatra da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Naime, prvostupanjski sud i sam navodi kako nije sporno da je navedeni Ugovor o unosu nekretnine sklopljen, no da je isti bez učinka među ugovornim strankama jer su stranke zapravo imale volju sklopiti ugovor o kupoprodaji nekretnine. Međutim, budući da ugovor o kupoprodaji nekretnine nije sklopljen u pisanom obliku, on ne udovoljava pretpostavkama valjanosti jer da bi proizvodio pravne učinke mora biti sklopljen u skladu sa zakonskim odredbama. Sud navodi da cijena koju bi tuženik trebao platiti tužitelju nije sadržana u pisanom ugovoru, a da zakon ne poznaje nužnost oblika samo djelomično. Žalitelj navodi da je čak i drugostupanjski sud u odluci poslovni broj Pž-4411/2023 naveo kako „u slučaju ako su stranke prividnim ugovorom htjele prikriti postojanje nekog drugog ugovora (distumuliranog ugovora, u konkretnom slučaju ugovora o kupoprodaji nekretnine za cijenu od 2,5 miliona EUR jer između stranaka vrijedi cijena koja je stvarno ugovorena), onda taj drugi ugovor između stranaka vrijedi ispunjava li uvjete tog stvarno željenog ugovora, a što je u konkretnom predmetu nesporno slučaj”. Isti sud u navedenoj odluci navodi da upravo zbog toga što ugovor o unosu nekretnine od 23. listopada 2019. prikriva ugovor o kupoprodaji tužiteljeve nekretnine, između stranaka prema članku 285. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima važi taj drugi ugovor, a pri tome prvostupanjski je sud pogrešno ocijenio da predmetni ugovor nije ni nastao jer ako bi se radilo o ništetnom ugovoru, taj ugovor stvarno postoji (neovisno o tome što ništetni ugovor ne proizvodi pravni učinak). Žalitelj stoga predlaže drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu odbijajući tužbeni zahtjev u cijelosti, da obveže tužitelja da tuženiku naknadi zatraženi parnični trošak i obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 EUR uvećan za trošak pristojbe na žalbu i presudu.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo jer je o prividnosti ugovora umjesto prema članku 285. stavku 1. Zakona o parničnom postupku odlučivao prema stavku 2. tog članka istog Zakona, no i pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjsku je presudu valjalo potvrditi.

4. Između stranaka nije sporno da su one 23. listopada 2019. sklopile Ugovor o unosu nekretnine (str. 23.-25. spisa) na temelju kojeg je tužitelj unio u društvo tuženika nekretnine (zapravo, suvlasničke dijelove nekretnine) pobliže navedene u članku 1. tog Ugovora ukupne vrijednosti 24.261.700,00 kn te je za navedene nekretnine tužitelj prema članku 2. tog Ugovora stekao ulog (pravilno, poslovni udjel) u društvu tuženika; nadalje, premda u tom ugovoru to nije jasno navedeno, poslovni udjel kojeg je tužitelj stekao u društvu tuženika „odgovara” od strane revizora Delta Servis d.o.o. procijenjenoj vrijednosti predmetnih nekretnina u iznosu od 24.261.700,00 kn (str. 128.-137. spisa), a za taj je iznos prema povijesnom izvatku iz sudskog registra za tuženika sa str. 103. spisa povećan temeljni kapital društva tuženika Odlukom članova društva od 23. listopada 2019. Jednako tako, iz spisa proizlazi nespornim da su tužitelj i (drugi član društva tuženika) ĆG **.**.2019. izmijenili (dotadašnju) Izjavu o osnivanju društva tuženika na način da su donijeli Društveni ugovor (str. 121.-127. spisa) prema kojem je tužitelj član društva tuženika koji ima jedan poslovni udjel u nominalnom iznosu od 24.261.700,00 kn (članak 5. Društvenog ugovora tuženika; str. 122. spisa).

4.1. Nadalje, iz spisa proizlazi da su na Skupštini tuženika održanoj 11. kolovoza 2020. donesene odluke o tužiteljevom istupanju iz društva tuženika, o smanjenju temeljnog kapitala i „o naknadi troškova članu ZG uzrokovanih od dana ulaska istog u Društvo do dana izlaska iz Društva” (str. 267.- 269. spisa); prema zapisniku s te skupštine tužitelj je tražio istupanje iz društva jer je kod njega „postojala želja zajedničkog poslovanja i nastupa na tržištu kroz poslovanje ovog Društva smatrao je da će se i to ekonomski njemu isplatiti” te da do trenutka održavanja te skupštine „ništa od strane dogovorenog nije izvršeno od strane drugog članka DG u vidu materijalnog i financijskog obeštećenja unosom njegove nekretnine u temeljni kapital društva”. Osim toga, budući da je na toj Skupštini donesena odluka o istupu tužitelja iz društva, ovdje parnične stranke su 19. studenoga 2020. sklopile Sporazum o uređenju međusobnih odnosa i vraćanju uloga u trgovačkom društvu Delta Servis d.o.o. (str. 255.-257. spisa) kojim je tuženik nakon proteka roka od tri mjeseca od istupanja sukladno članku 421. stavku 2. Zakona o trgovačkim društvima vratio tužitelju predmetnu nekretninu (zapravo suvlasničke dijelove nekretnine) koju je tužitelj ranije unio u društvo tuženika, dok prema izvatku iz zemljišne knjige sa str. 10. spisa proizlazi da su stranke 16. prosinca 2020. sklopile Ugovor o darovanju na temelju kojeg je tužitelj istoga dana podnio zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci prijedlog za uknjižbu svog vlasništva. Naknadno je tužitelj 28. prosinca 2020. Ugovorom o darovanju predmetne nekretnine darovao svojoj supruzi UG i to, kako je tužitelj naveo u svom iskazu s ročišta od 31. svibnja 2023. sa str. 326. spisa, jer je to što je napravio učinio bez njezina saznanja, a kada je supruga doznala što je napravio imao je velikih problema te ga je tada izmlatila.

4.2. Tužitelj je u tužbi tvrdio da je Ugovor o unosu nekretnine od 23. listopada 2019. ništetan jer predstavlja prividan pravni posao u smislu članka 285. Zakona o obveznim odnosima budući da svrha istog nije bio unos nekretnine (u društvo tuženika), a naknadno tijekom postupka je isticao činjenicu da volja stranaka nije bila sklopiti taj ugovor već povećanje kreditne sposobnosti tuženika kako bi se realizirao kredit kod banke i kako bi iz tog kredita tuženik isplatio vrijednost nekretnina tužitelju (na primjer, tužiteljev navod s pripremnog ročišta od 29. studenoga 2022.; str. 118. spisa). Tuženik je tijekom postupka osporavao činjenicu da bi se radilo o prividnom ugovoru ističući, između ostalog, činjenicu da je između članova društva tuženika sklopljen Društveni ugovor kojim je povećan temeljni kapital društva i da je tužitelj postao član društva tuženika, da je prema tom Društvenom ugovoru sjedište tuženika upravo na adresi na kojoj se nalazi predmetna nekretnina, da je tužitelj na skupštini tuženika zatražio povrat unesene nekretnine odlukom o smanjenju temeljnog kapitala zbog vlastitog nezadovoljstva poslovanjem tuženika, kao i da je tuženik nekretnine trebao tužitelju isplatiti u novcu ili stjecanjem prava vlasništva drugih nekretnina od trgovačkog društva Martinkovac Gradnja d.o.o. (o čemu je tužitelj dostavio u spis 4 predugovora o kupnji stanova) „upravo ide u prilog tome da je razlog povećanja temeljnog kapitala bio sklapanje drugih pravnih poslova te da se ne radi o simuliranom pravnom poslu” (str. 305. spisa).

4.3. Prvostupanjski je sud u prethodno vođenom postupku pod poslovnim brojem P-642/2022 radi ispitivanja je li Ugovor o unosu nekretnine od 23. listopada 2019. ništetan ugovor proveo dokaz saslušanjem stranaka i to tužitelja (str. 323.-326. spisa), tuženikova zastupnika po zakonu stečajnog upravitelja Marka Zagorca (str. 326-327. spisa) i svjedoka LG koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio zastupnik po zakonu tuženika (str. 339.-341. spisa). Prvostupanjski je sud izveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka 6. studenoga 2023. donio presudu kojom je usvojio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetan i da nije nastao i ne proizvodi nikakav pravni učinak Ugovor o unosu nekretnine od 23. listopada 2019. pobliže naveden u izreci te presude (točka I. izreke presude poslovni broj P-642/22 od 6. studenoga 2023.; str. 350.-354. spisa), dok je odbio tužbeni zahtjev kojim se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci provesti upis brisanja prava vlasništva temeljem Ugovora od 23. listopada 2019. i uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje jer će u protivnom isto zamijeniti presuda (točka II. izreke te presude) i odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke te presude).

5. Međutim, povodom žalbi obiju stranaka Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-4411/2023-2 sa str. 439.-448. spisa ukinuo točke I. i III. izreke prvostupanjske presude (u odnosu na točku II. izreke te presude koja nije pobijana žalbama stranaka, taj dio presude je pravomoćan, što u žalbi osnovano ukazuje tuženik). Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u navedenoj odluci zauzeo pravno shvaćanje da je predmetni ugovor prividan jer stvarna volja ugovornih stranaka nije bila da tužitelj unosom nekretnine postane član društva tuženika (premda je nesumnjivo postao član društva te je kao takav sudjelovao donošenju Društvenog ugovora i donošenju odluka tuženika) već je stvarna volja ugovornih stranaka bila da tuženik kao osoba koja se na temelju tog ugovora upisala u zemljišne knjige kao vlasnik nekretnine ishodi od banke kredit iz kojeg bi se tužitelju isplatila cijena te nekretnine (s time da je tužitelj naknadno pristao na to da mu se dio cijene podmiri prijenosom u vlasništvo nekretnina koje bi tuženik kupio također iz kredita banke); dakle, volja obiju stranaka prilikom sklapanja ugovora je bila da tužitelj proda nekretninu tuženiku, a što bi se dogodilo tuženikovom isplatom cijene iz novca kojeg bi banka tuženiku stavila na raspolaganje nakon što bi utvrdila da je tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetne nekretnine.

5.1. Slijedom navedenog, a kako je to Visoki trgovački sud Republike Hrvatske naveo i u ranijoj odluci poslovni broj Pž-4411/2023-2 sa str. 445.-446. spisa (str. 7.-8. te odluke), budući da su obje stranke sklapanjem Ugovora o unosu nekretnine (na temelju kojeg je tuženik u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik nekretnine) nastojale kod treće osobe (banke) steći uvjerenje da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine pa da banka po ugovoru o kreditu kojeg bi sklopila s tuženikom stavi tuženiku na raspolaganje određeni novčani iznos iz kojeg bi tuženik naknadno isplatio tužitelju cijenu te nekretnine (koja je cijena prema iskazu tužitelja i svjedoka LG usmeno ugovorena u iznosu od 2,5 milijuna EUR), to Ugovor o unosu nekretnine od 23. listopada 2019. zapravo prikriva kupoprodajni ugovor kojim je tuženik kupio od tužitelja predmetnu nekretninu s time da bi sama isplata ugovorene cijene bila naknadno (nakon što tuženik ishodi kredit kod banke). Pri tome, ni činjenica da bi se ta cijena tužitelju naknadno isplatila bilo kao dobit, bilo kao naknada tržišne vrijednosti njegova poslovnog udjela prilikom istupanja iz društva tuženika ili na neki drugi (ne)formalni način, nema nikakvog utjecaja na valjanost Ugovora o unosu nekretnine u smislu odredbe članka 285. stavaka 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima. Ovo iz razloga jer su stranke sklapanjem tog ugovora zapravo nastojale prikriti kupoprodajni ugovor kao i da ugovor o unosu nekretnine djeluje prema trećoj osobi (banci) koja bi s tuženikom sklopila ugovor o kreditu i, na temelju tog ugovora, tuženiku stavila na raspolaganje određenu novčanu svotu iz koje bi tuženik naknadno isplatio tužitelju cijenu nekretnine koju su stranke sporazumno (u usmenom obliku) ugovorile u iznosu od 2,5 milijuna EUR.

5.2. Nadalje, drugostupanjski sud je u navedenoj odluci jasno ukazao na to da prividni ugovor, premda nema učinak između ugovornih stranaka, nije ništetan u smislu odredbe članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima jer se ne radi o protivnosti ugovora Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, a kako je to u ranijoj odluci smatrao prvostupanjski sud. Upravo zbog toga što je sud prvog stupnja (ranije) smatrao da se radi o ništetnom ugovoru koji ugovor stvarno postoji premda ne proizvodi pravni učinak, to je sud prvog stupnja u ranijoj odluci pogrešno naveo da se upravo zbog ništetnog ugovora radi o nepostojećem ugovoru budući da nepostojeći ugovor uopće ne nastaje jer ne postoje bitne pretpostavke za nastanak tog ugovora. Zato je drugostupanjski sud zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, a osobito zbog nerazumljivosti izreke i jer izreka proturječi razlozima presude, ukinuo raniju prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (u pobijanim točkama I. i III. izreke te presude).

5.3. U ponovljenom postupku tužitelj (njegov punomoćnik) je u podnesku od 10. svibnja 2024. u kojem je, između ostalog, vrijeđao drugostupanjski sud navodeći da su zaključci tog suda „u potpunosti nerazumni, na razini apsurda i proturječni ne samo zdravom razumu već i sami sebi” (str. 451. spisa), postavio tužbeni zahtjev na način da je u njemu izostavio da se radi o ništetnom ugovoru već samo da Ugovor o unosu nekretnine od 23. listopada 2019. nije nastao i ne proizvodi nikakav pravni učinak te da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci provesti upis brisanja prava vlasništva temeljem istog Ugovora koji je proveden pod brojem Z-29831/19 i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja jer će u protivnom isto zamijeniti presuda, a kao eventualni tužbeni zahtjev je (ponovno) postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je predmetni ugovor ništetan i da ne proizvodi nikakav pravni učinak. Nadalje, na ročištu za glavnu raspravu održanom 25. lipnja 2024. tužitelj (njegov punomoćnik) je naveo da prividni ugovor nema učinka među ugovornim strankama te se pri tome (očito i sam shvativši da posljedica prividnosti ugovora nije njegova ništetnost) pozvao i na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženu u odlukama poslovni broj Rev-2357/15 i Rev-3586/18. Osim toga, tužitelj je na tom ročištu izjavio da je predmet ovog spora isključivo pitanje pravne valjanosti simuliranog pravnog posla, a i prvostupanjski i drugostupanjski sud su ocijenili da stranke nisu imale namjeru sklopiti pravni posao koji je predmet tužbenog zahtjeva (str. 461. spisa); tužitelj je također na tom ročištu naveo da „postojanje i pretpostavke valjanosti disimuliranog posla u smislu članka 285. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima nisu predmet ovog spora jer su granice raspravljanja u ovom postupku determinirane postavljenim tužbenim zahtjevom i svode se isključivo na utvrđenje nepostojanja njegovih pravnih učinaka” (str. 462. spisa), a podredno je tužitelj ukazivao i na to da je ugovor o kupoprodaji (kao disimulirani ugovor) ništetan jer ne sadržava sve konstitutivne elemente tog ugovora kojeg predviđa Zakon o obveznim odnosima. Tuženik je na istom ročištu naveo, pozivajući se na odluku drugostupanjskog suda, da kada bi se radilo o fiktivnom ugovoru, takav ugovor nema učinka među ugovornim strankama, no on nije ništetan, a u slučaju kada bi se radilo o prividnom ugovoru, tim ugovorom stranke su htjele prikriti postojanje nekog drugog ugovora pa zato između stranaka vrijedi taj drugi ugovor ispunjava li uvjete tog željenog ugovora. Osim toga tuženik je osporavao navode tužitelja da ugovor o kupoprodaji ne bi imao sve bitne elemente za nastanak tog ugovora (str. 462. spisa). Na temelju tako provedenog postupka, prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da ugovor o kupoprodaji nekretnine kao disimulirani pravni posao ne udovoljava pretpostavkama na njegovu valjanost, a što je potpuno irelevantno za predmet ovog spora (o čemu više u nastavku ove odluke).

6. Odredbom članka 285. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Međutim, prema stavku 2. istoga članka Zakona o obveznim odnosima ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost. Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da prividni ugovor nema pravnih učinaka između stranaka koje su takav ugovor sklopile jer ne postoji volja obiju stranaka za sklapanje tog ugovora nego (eventualno) njihova volja da se prividnim ugovorom prikrije postojanje nekog drugog (disimuliranog) ugovora, a koji vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.

6.1. U konkretnom predmetu, ovaj sud je još u ranijoj odluci poslovni broj Pž-4411/2023-2 od 9. travnja 2024. na str. 5.-8. te odluke (str. 443.-446. spisa) naveo da je prvostupanjski sud (i) u ranijoj presudi poslovni broj P-642/2022-38 od 6. studenoga 2023. pravilno ocijenio da stranke Ugovorom o unosu nekretnine od 23. listopada 2019. nisu htjele da tužitelj unosom svoje nekretnine u društvo tuženika stekne članska prava u tom društvu, već je svrha sklapanja tog ugovora bila da ugovor djeluje prema trećim osobama i to prema banki (bankama) od koje bi tuženik kao zemljišnoknjižni vlasnik tužiteljeve nekretnine ishodio kredit iz kojeg bi se tužitelju isplatila cijena te nekretnine; dakle, stranke su tim ugovorom zapravo prikrile ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine s time da bi se cijena tužitelju kao prodavatelju isplatila naknadno, to jest nakon što tuženik od banke ishodi kredit, neovisno o tome što bi se ta cijena isplatila tužitelju bilo kao dobit, bilo kao naknada tržišne vrijednosti njegova poslovnog udjela prilikom istupanja iz društva tuženika ili na neki drugi (ne)formalni način. Prema tome, stranke su Ugovorom o unosu nekretnine od 23. listopada 2019. zapravo htjele prikriti kupoprodajni ugovor koji bi se realizirao nakon što bi tuženik ishodio kredit kod banke – dakle, volja obiju stranaka prilikom sklapanja ugovora je bila da tužitelj proda nekretninu tuženiku, a što bi se dogodilo tuženikovom isplatom cijene iz novca kojeg bi banka tuženiku stavila na raspolaganje nakon što bi utvrdila da je tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetne nekretnine. Međutim, unatoč sklopljenom Ugovoru o unosu nekretnine i unatoč tome što se na temelju tog ugovora upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine, tuženik nije uspio ishoditi kredit. Zato su stranke naknadno 19. studenoga 2020. sklopile Sporazum o uređenju međusobnih odnosa i vraćanju uloga u trgovačkom društvu Delta Servis d.o.o. (str. 255.-257. spisa) kojim je tuženik nakon proteka roka od tri mjeseca od istupanja sukladno članku 421. stavku 2. Zakona o trgovačkim društvima vratio tužitelju predmetnu nekretninu (zapravo suvlasničke dijelove nekretnine) koju je tužitelj ranije unio u društvo tuženika; osim toga, stranke su prema izvatku iz zemljišne knjige sa str. 10. spisa dana 16. prosinca 2020. sklopile Ugovor o darovanju na temelju kojeg je tužitelj istoga dana podnio zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci prijedlog za uknjižbu svog vlasništva čime je on u smislu članka 119. i 120. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) tada (ponovno) postao vlasnik predmetne nekretnine.

6.2. Prema tome, postoje dva ugovora i to jedan ugovor koji je prividan/simuliran (ugovor o unosu nekretnine) i drugi disimulirani („pravi”) ugovor (ugovor o kupoprodaji nekretnine) s time da prvi ugovor nema učinka među ugovorim strankama jer je on je pravno nepostojeći pravni posao u smislu odredbe članka 247. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a kod prividnog (simuliranog) pravnog posla nije postignuta suglasnost volja stranaka za sklapanje ugovora u sadržaju koji bi se u ičemu ostvarivao (stranke nisu htjele i ne žele takav ugovor već „nešto drugo”, što tome ugovoru ne odgovara) i u odnosu na postignuti sadržaj tom ugovoru nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja. Slijedom navedenog, neovisno od činjenice što je tužitelj naknadno istupio iz društva tuženika, predmet ovog spora je utvrđivanje prividnosti ugovora o unosu nekretnine, a ne ispitivanje vrijedi li između stranaka disimulirani ugovor (ugovor o kupoprodaji nekretnine) kojeg su stranke nastojale prikriti prividnim ugovorom, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud koji je upravo radi toga ispitivao valjanost ugovora o kupoprodaji nekretnine – štoviše, upravo zbog toga što tužbenim zahtjevom tužitelj nije tražio utvrđenje (ne)valjanosti disimuliranog ugovora, to prvostupanjski sud nije ni bio dužan ispitivati (eventualnu) valjanost tog ugovora i, zbog toga što je taj ugovor ocijenio nevaljanim, odbiti tužbeni zahtjev. Naprotiv, upravo zbog toga što je tužitelj (specificiranim) tužbenim zahtjevom iz podneska od 10. svibnja 2024. tražio isključivo utvrđenje da nije nastao i da je ne proizvodi nikakav pravni učinak (dakle, da je bez učinka) ugovor o unosu nekretnine u društvo tuženika, to je sud prvog stupnja trebao ispitivati samo je li taj ugovor prividan, neovisno od eventualne (ne)valjanosti ugovora o kupoprodaji kao disimuliranog pravnog posla u smislu članka 285. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske na primjer, u odlukama poslovni broj Rev-3135/95 od 20. listopada 1999. i Rev-175/24 od 11. lipnja 2024. – točka 21. obrazloženja potonje odluke) i neovisno o tome što je tužitelj na ročištu za glavnu raspravu održanom 25. lipnja 2024. na str. 462. spisa smatrao da je ugovor o kupoprodaji ništetan „jer ne sadrži sve konstitutivne elemente ugovora o kupoprodaji koje predviđa Zakon o obveznim odnosima”. Ovo upravo iz razloga jer to (dakle, ne/postojanje pravnog učinka odnosno nevaljanost ugovora o kupoprodaji nekretnine kao disimuliranog pravnog posla) tužitelj nije tražio deklaratornim tužbenim zahtjevom.

6.3. Slijedom navedenog, premda se i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju rješenja poslovni broj Pž-4411/2023-2 od 9. travnja 2024. (str. 8. te odluke odnosno str. 446. spisa) pozvao na odredbu članka 285. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima u kontekstu da prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor (ugovor o kupoprodaji nekretnine) te da stoga između stranaka vrijedi taj drugi ugovor (za razliku od prvostupanjskog suda, ovaj sud smatra da je cijena kao procijenjena vrijednost nekretnine u iznosu od 24.261.700,00 kn navedena u tom ugovoru s time da između stranaka vrijedi/la cijena koju su one u usmenom obliku ugovorile u nižem iznosu od 2,5 milijuna EUR u kunskoj protuvrijednosti), valjanost odnosno (eventualna) nevaljanost disimuliranog pravnog posla (ugovora o kupoprodaji nekretnine) je u ovom sporu bez ikakvog utjecaja na nepostojanje učinka među ugovornim strankama prividnog ugovora kojim je tužitelj u društvo tuženika unio predmetnu nekretninu (odnosno suvlasničke dijelove te nekretnine).

6.4. Dakle, budući da su stranke prividnim ugovorom o unosu nekretnine nisu htjele postići da tužitelj postane član društva tuženika, nego su one tim ugovorom prikrile drugi ugovor (ugovor o kupoprodaji nekretnine) prema kojem je tuženik trebao tužitelju isplatiti cijenu predmetne nekretnine prodane tuženiku, to ugovor o unosu nekretnine nema učinka među ugovornim stranama u smislu članka 285. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sukladno odredbi članka 285. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima obje stranke tu prividnost ugovora ne bi mogle isticati prema trećoj savjesnoj osobi, a to bi bile banke koje bi tuženiku isplatile novčani iznos po ugovoru o kreditu. Međutim, u ovom parničnom predmetu je nesporna činjenica da do sklapanja ugovora o kreditu između tuženika i banke/banaka nije došlo, pa zbog toga nema trećih savjesnih osoba prema kojima se prividnost ugovora ne bi mogla isticati. Upravo zbog toga, unatoč tome što tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem da prividni ugovor nema učinka među ugovornim stranama nego je postavio deklaratorni tužbeni zahtjev da taj prividni ugovor ne proizvodi nikakav pravni učinak, ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno usvojio takav tužbeni zahtjev tužitelja.

6.5. Međutim, ovaj sud ponavlja da sama činjenica što je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenjem da nije nastao i da ne proizvodi nikakav pravni učinak Ugovor o unosu nekretnine od 23. listopada 2019. kao simulirani pravni posao, nema nikakvog utjecaja na valjanost odnosno na pravni učinak ugovora o kupoprodaji nekretnine kojeg su stranke prikrile prividnim ugovorom, a kojim je ugovorom o kupoprodaji tuženik kupio nekretninu (suvlasničke dijelove nekretnine) tužitelja i na temelju tog ugovora (titulus) uknjižbom svog vlasništva u zemljišnim knjigama (modus) stekao vlasništvo te nekretnine. Zbog toga, naknadno tuženikovo „vraćanje” vlasništva nekretnine tužitelju Sporazumom o uređenju međusobnih odnosa i vraćanju uloga u trgovačkom društvu Delta Servis d.o.o. od 19. studenoga 2020. sa str. 255.-257. spisa odnosno „vraćanje” vlasništva Ugovorom o darovanju od 16. prosinca 2020. (budući da su prema izvatku iz zemljišne knjige sa str. 10. spisa stranke tog dana sklopile taj ugovor na temelju kojeg je tužitelj istoga dana podnio zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci prijedlog za uknjižbu svog vlasništva) bi unatoč prividnosti ugovora o unosu nekretnina mogli predstavljati pobojne pravne radnje (zapravo, samo Ugovor o darovanju jer je upravo na temelju tog ugovora tužitelj ponovno postao vlasnikom predmetne nekretnine uknjižbom svog vlasništva u zemljišnu knjigu), a o čemu se prema izvatku iz zemljišne knjige sa str. 19.-22. spisa vodi spor pod poslovnim brojem P-283/21.

7. Nadalje, kao što je ovaj sud naveo i u ranijoj odluci poslovni broj Pž-4411/2023-2 od 9. travnja 2024., prividan ugovor nije ni nastao, no taj ugovor nije ništetan, a prvostupanjski je sud u ranijoj presudi poslovni broj P-642/2022-38 od 6. studenoga 2023. upravo zbog toga što je u toj odluci prividan ugovor ocijenio ništetnim pogrešno utvrdio da isti nije ni nastao. Naime, drugostupanjski je sud u toj odluci, između ostalog, naveo: „Međutim, premda taj (prividni) ugovor nema učinka među ugovornim strankama, taj ugovor nije ništetan, a kako to pogrešno smatraju tužitelj i prvostupanjski sud. (…) Naime, prema odredbi članka 322. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ništetni je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim (…) ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (…). Slijedom navedenog, pogrešno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je Ugovor o unosu nekretnine od 23. listopada 2019. ništetan te da on (kao takav) ne proizvodi nikakav pravni učinak.

Osim toga, prvostupanjski je sud usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja pogrešno ocijenio da predmetni ugovor nije ni nastao. Naime, čak i u slučaju kada bi se radilo o ništetnom ugovoru, taj ugovor stvarno postoji (neovisno o tome što ništetni ugovor ne proizvodi pravni učinak). Međutim, za razliku od ništetnog ugovora, nepostojeći ugovor uopće ne nastaje jer ne postoje bitne pretpostavke za nastanak tog ugovora pa se stoga ne može niti utvrditi ništetnost nepostojećeg ugovora” (str. 8-9. te odluke odnosno str. 446. -447. spisa).

7.1. Jednako tako, i Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da posljedica prividnog ugovora nije njegova ništetnost, već među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinaka, jer je prividan ugovor pravno nepostojeći pravni posao u smislu odredbe članka 247. Zakona o obveznim odnosima. Tako na primjer, taj sud u odluci poslovni broj Rev-960/18 od 15. veljače 2022. u točki 14. obrazloženja te odluke navodi:

„Prema odredbi članka 285. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima posljedica prividnog ugovora nije njegova ništetnost, već među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinaka, on je pravno nepostojeći pravni posao u smislu odredbe članka 247. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Između ugovornih stranaka simuliranog pravnog posla nije postignuta suglasnost volja za sklapanje ugovora u sadržaju koji bi se u ičemu ostvarivao (stranke nisu htjele i ne žele takav ugovor već „nešto drugo”, što tome ugovoru ne odgovara) i u odnosu na postignuti sadržaj nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja.

Nepostojeći ugovori su oni kojima nedostaje jedan ili više bitnih sastojaka za nastanak ugovora. Međutim, nepostojeći ugovor nije istoznačnica s ništetnim ugovorom jer se isti sadržajno razlikuju. Kod ništetnih ugovora su bile formalno ispunjene predviđene pretpostavke za nastanak ugovora, ali se njihovi učinci anuliraju, budući da su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Kod nepostojećih ugovora nisu uopće ispunjene pretpostavke za njihov nastanak, tako da oni i ne postoje, jer nije postignuta suglasnost volja ugovornih strana za njihov nastanak.” Vrhovni sud Republike Hrvatske je identično pravno shvaćanje prema kojem je prividan ugovor nepostojeći ugovor, a ne ništetan, zauzeo i u odlukama poslovni broj Rev-2757/16 od 27. kolovoza 2019., Rev-1489/18 od 7. travnja 2021., Rev-12/20 od 14. travnja 2021. i Rev-748/19 od 14. ožujka 2023., kao i u odlukama poslovni broj Rev-2357/15 od 2. veljače 2016. i Rev-3586/18 od 21. siječnja 2020. na koje se odluke pozvao i sam tužitelj na ročištu za glavnu raspravu od 25. lipnja 2023. na str. 461. spisa. Prema tome, upravo zbog toga što prividan ugovor nije ni nastao jer je nedostajala suglasnost volje stranaka oko bitnih sastojaka tog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno usvojio i dio deklaratornog tužbenog zahtjeva za utvrđenjem da prividan ugovor nije nastao.

8. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je tužitelj podneskom od 10. svibnja 2024. preinačio tužbu čemu se tuženik na ročištu od 25. lipnja 2024. protivio, a prvostupanjski sud nije odlučio o preinaci tužbe, ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno u točki 23. obrazloženja pobijane odluke ocijenio da se u konkretnom predmetu ne radi o preinaci tužbe jer tužbeni zahtjev nije promijenjen. Naime, tužitelj je u tužbi postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetan i da nije nastao i da ne proizvodi nikakav pravni učinak Ugovor o unosu nekretnine od 23. listopada 2019. (pobliže naveden u tom tužbenom zahtjevu), a u podnesku od 10. svibnja 2024. sa str. 453. i 453. spisa tužitelj je postavio tužbeni zahtjev da predmetni ugovor nije ni nastao i da ne proizvodi nikakav pravni učinak (dakle, u tom tužbenom zahtjevu je u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe izostavljeno traženje utvrđenja ništetnosti ugovora), dok je eventualnim tužbenim zahtjevom (ponovno) zatražio utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora i da isti ne proizvodi nikakav pravni učinak. Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno odlučio kada nije donosio odluku o preinaci tužbe.

8.1. Osnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva budući da je tužitelj ponovno u podnesku od 10. svibnja 2024. (str. 454. spisa) zatražio da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci provesti upis brisanja prava vlasništva temeljem Ugovora, a koji je upis proveden pod brojem Z-29831/19 i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Međutim, u tom je dijelu tuženikova žalba prijedlog za donošenjem dopunske presude u smislu odredbe članka 341. stavka 2. Zakona o parničnom postupku o kojem prijedlogu prvostupanjski sud mora odlučiti; pri tome, ovaj sud napominje da je o tom dijelu tužbenog zahtjeva odlučeno presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-642/2022-38 od 6. studenoga 2023. (točka II. izreke te presude), a koja je u tom dijelu pravomoćna.

8.2. Podredno, ovaj sud napominje da je (i) tužitelj podneskom od 14. kolovoza 2024. (str. 482.-483. spisa) predložio donošenje dopunske presude smatrajući da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, a pri tome tužitelj smatra da je o tom zahtjevu trebalo odlučiti neovisno o tome što je prvi tužbeni zahtjev usvojen; pri tome, tužitelj se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7535/03 od 31. listopada 2006. koju je dostavio u prilogu tog podneska (str. 484.-486. spisa). Međutim, ovaj sud napominje da u slučaju kada sud usvoji prvi tužbeni zahtjev, o eventualnom tužbenom zahtjevu sud niti ne odlučuje. Pri tome, u odnosu na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7535/03 od 31. listopada 2006. na koju se tužitelj poziva, ovaj sud napominje da je u tom predmetu prvostupanjski sud nepotrebno odlučivao (i) o eventualnom tužbenom zahtjevu, a kako je u tom dijelu odluka postala pravomoćna (prvostupanjski je sud usvojio prvi tužbeni zahtjev dok je isključivo zbog toga što je taj zahtjev usvojio odbio eventualni zahtjev), to odluka o eventualnom tužbenom zahtjevu nije ni bila predmetom ispitivanja pravilnosti i zakonitosti od strane drugostupanjskog suda; uostalom, drugostupanjski je sud u toj odluci u odnosu na navod tuženika da je djelomično uspio u sporu jer je eventualni zahtjev odbijen naveo da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu jer je usvojen njegov prvi tužbeni zahtjev pa je raspravljanje o drugom (eventualnom) tužbenom zahtjevu postalo bespredmetno. Međutim, upravo zbog toga što je tužitelj podneskom od 14. kolovoza 2024. predložio donošenje dopunske presude, a o tom prijedlogu tužitelja prvostupanjski sud nije odlučio, ovaj sud skreće pozornost prvostupanjskom sudu da o tom prijedlogu tužitelja mora donijeti odluku – pri tome, prvostupanjski sud mora ispitati i pravni interes tužitelja za donošenjem dopunske presude.

9. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 22. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić