REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1599/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Danijelu Papku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog Građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1024/2022-22 od 6. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se, kao neosnovana, žalba tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1024/2022-22 od 6. rujna 2024., u njenoj toč. I.

II. Uz djelomično prihvaćanje i uz djelomično odbijanje žalbi tužiteljice i tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanoj u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1024/2022-22 od 6. rujna 2024., te se sudi:

- odbija se žalba tuženika te se potvrđuje u toč. II. u cijelosti,

- toč. III. preinačuje se na način da se tužiteljici dosuđuje daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 13,58 €, dok se u preostalom dijelu do odbijenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 298,92 € ukida.

- nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak žalbe u iznosu od 1,25 €, u roku od 15 dana, a u preostalom se dijelu odbija njen zahtjeva za naknadu troška žalbe, dok se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe, odbija kao neosnovan."

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda, u toč. I. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 6.496,63 € sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća do isplate, a u toč. II. izreke da joj naknadi trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.176,95 € sa zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2024. do isplate, u roku od 15 dana, dok je u toč. III. kao neosnovan odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 €, kao i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik navodeći da je pobija u njenim toč. I. i II. izreke, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a posebno zbog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Prigovara i odluci o troškovima postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka, odnosno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i trošak žalbenog dijela postupka.

2.1. Tužiteljica u svojoj pravovremenoj i dopuštenoj žalbi navodi da je podnosi protiv odluke o troškovima postupka sadržanoj u toč. III. izreke presude i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se preinači pobijani dio odluke o troškovima postupka na način da se naloži tuženiku da joj naknadi ukupni trošak postupka u iznosu od 2.489,45 €, odnosno da joj tuženik naknadi na ime troškova postupka daljnji iznos od 312,50 €, a traži i trošak žalbe.

3. Sa tim je žalbama postupljeno prema odredbi čl. 359. ZPP.

3.1. Odgovori na te žalbe nisu dostavljeni.

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok su žalbe tužiteljice i tuženika samo djelomično osnovane u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu novčanog iznosa od 6.496,63 € sa zateznom kamatom na pojedinačne dijelove toga iznosa, sve po pravilima o stjecanju bez osnove zbog preplate po tužiteljici do koje je došlo primjenom ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 13. rujna 2007.

6. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP) kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice, zaključivši da je predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i nejasna te stoga ništetna, pa da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike, a pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Prije svega, valja istaknuti da protivno žalbi tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer niti u izreci, a niti u obrazloženju pobijana presuda ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi valjane razloge za svoje stavove o osnovanosti postavljenih zahtjeva.

8.1. U odnosu na žalbene navode tog žalitelja valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP jer pobijana presuda ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom.

8.2. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što bi prvostupanjski sud zanemario prijedloge tuženika, jer prema čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je prema st. 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud nije zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika iznijete tijekom postupka, a činjenica da navode tuženika nije prihvatio kao osnovane odnosno da njegove dokazne prijedloge nije prihvatio ili da je iz onih koje je proveo izveo ocjenu dokaza kojom tuženik nije zadovoljan, ne znači da je na strani tuženika došlo do povrede prava na pravično suđenje. Pritom, valja naglasiti da je na okolnost da li su ugovorne strane pojedinačno pregovarali o valuti kredita u ovome predmetu proveden dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedokinje HŽ (javne bilježnice), dok je tuženik tijekom postupka odustao od saslušanja svjedokinje OŽ, djelatnice banke, predložene upravo na tu okolnost.

8.3. Konačno, nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pa je žalbu tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

9. U ovom postupku nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu broj: 028-50-4378896 dana 13. rujna 2007., temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 34.057,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita i da je između njih ugovorena valutna klauzula.

9.1. Sporno je, jesu li ugovorne odredbe navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena valutna klauzula ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takve ništetne odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikovog prigovora zastare.

10. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koju su jednostrano mijenjali kreditori, suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. ZZP/14 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, pa slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Navedeno iz razloga što ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

10.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja dao je valjano obrazloženje razloga kojima se rukovodio prilikom donošenja zaključka o tome da odredba o valutnoj klauzuli nije razumljiva pa da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to tužiteljice. I u tom dijelu sud je pravilno pošao od utvrđenja sadržanog u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno je na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao ugovorenu valutu, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

10.3. Ovdje se posebno ističe - a u odnosu na žalbeni navod tuženika da sud prvoga stupnja nije pravilno primijenio odredbe ZZP i Direktivu 93/13/EZ, zaključujući da predmetne ugovorne odredbe dovode do neravnoteže ugovornih strana na štetu tužitelja, da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ - koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da se radi o odredbi koja uzrokuje neravnotežu ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer je u predmetnom slučaju sav rizik tečajnih razlika „prebačen“ na tužiteljicu kao korisnika kredita, a što ima za posljedicu da unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita, odnosno tužiteljice – ne radi se o dispozitivnoj odredbi koja je neutralna pa ulazi u područje primjene Direktive 93/13/EEZ i podliježe ispitivanju nepoštenosti.

11. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, po pravnom shvaćanju ovog suda, tuženik je u konkretnom slučaju nepošten stjecatelj i kao takav je na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO) jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tome ništetna te da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada, pa je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

12. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka. U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude VTS RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. tužiteljica kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupka radi isplate. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018., što bi značilo da tužiteljica ima pet godina da zahtijeva povrat preplaćenog iznosa. Da je navedeni prigovor zastare neosnovan jasno proizlazi i iz revizijske odluke broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojem predmetu je već odlučeno o ovom pravnom pitanju. U navedenoj odluci Vrhovni sud RH navodi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 22. veljače 2022. od dana donošenja prethodno citirane odluke nije protekao zastarni rok od 5 godina niti je tužiteljici nastupila zastara potraživanja.

12.1. Pri ovakvom pravnom shvaćanju treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a).

12.2. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, a ono je i nadređeno nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije regulirano, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/2012., dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome, valja istaknuti da u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

13. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe čl. 225. ZOO (tako i u Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), radi čega je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14. Također, nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na činjenicu da je ugovor u cijelosti ispunjen jer ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla pa mogućnost isticanja ništetnosti ne zastarijeva, a na nju i sud pazi po službenoj dužnosti. Na ništetnost se može pozvati svaka ugovorna strana i zainteresirana osoba bez obzira na ispunjenje ugovora po bilo kojoj ugovornoj strani.

15. Odluka o troškovima postupka donesena je, u bitnome, uz pravilnu primjenu odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 128/23 - dalje: Tarifa), za što je sud prvog stupnja ovom sudu dao jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nisu uspjeli umanjiti ni žalitelji svojim žalbama, osim u dijelu u kojem sud prvog stupnja tužiteljici nije priznao trošak pristupa na ročište za objavljivanje presude, uz pogrešan zaključak da stranke nisu obvezne pristupiti na to ročište, pa da tužiteljici onda niti ne pripada taj trošak, te u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu i u dijelu u kojem tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 15. ožujka 2023., 17. svibnja 2023. i 4. prosinca 2023. svaki u iznosu od 125,00 €, jer je točno ono što tvrdi tužiteljica da je za svaki podnesak tražila 75,00 €, a ne 125,00 € kako to posljedično navodi sud prvog stupnja.

15.1. Naime, nije sporno da je tužiteljica zatražila trošak za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 € uvećano za PDV, kao niti da je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude 6. rujna 2024., pa stoga, a suprotno stavu suda prvog stupnja tužiteljica ima pravo na trošak za pristup njenog punomoćnika na ročište za objavu presude, a koji trošak joj pripada temeljem čl. 155. st. 2. ZPP i temeljem Tbr. 9. toč. 3. Tarife, kojim je propisano da za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetnik ima pravo na 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6., i 7., ali ne više od 50 bodova, pa joj po toj osnovi pripada iznos od 125,00 €.

15.2. Nadalje, prema odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne Novine br. 118/18 i 51/23) tužitelji su oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa je stoga osnovana žalba tuženika u tom dijelu, te je trošak dosuđen tužiteljici umanjen za iznos sudske pristojbe od 111,42 €, a koji je neosnovano priznat tužiteljici.

15.3. Posljedično sa navedenim tužiteljici je valjalo priznati daljnji parnični trošak u iznosu od 13,58 €, kao i trošak žalbe u iznosu od 1,25 €, srazmjerno uspjehu u ovom žalbenom postupku (po čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a, i Tbr. 10. t. 5. Tarife).

16. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari te je potvrđena prvostupanjska presuda po čl. 368. st. 1. ZPP-a, osim u odluci o parničnom trošku, u odnosu na koju je odluka uz djelomično prihvaćanje žalbi stranaka djelomično potvrđena i djelomično preinačena po čl. 380. st. 2. i 3. ZPP-a.

U Puli-Pola 22. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić