REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-499/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], S. i [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćniku Maji Čuljak odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-6855/2024-13 od 27. ožujka 2025., Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u sjednici održanoj 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari s pripadajućim zateznim kamatama i potvrđuje presuda poslovni broj: P-6855/2024-13 od 27. ožujka 2025. Općinskog građanskog suda u Zagrebu u točkama I. i II. izreke.

II. Žalba se djelomično prihvaća protiv odluke o troškovima postupka pa se ta odluka, sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude, preinačuje tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 370,29 eura sa zateznim kamatama od 27. ožujka 2025. do isplate po stopi kako je to određeno u točki III. prvostupanjske presude i sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu – za iznos od 1.334,36 eura – odbija tužiteljičin zahtjev.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja najprije je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu od 13. ožujka 2007. broj Ugovora: 9012334828 sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao Banke i tužiteljice ŽĆ (sada KĆ) kao Korisnika kredita (dalje: Ugovor o kreditu) kojom je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dakle točka 11.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita pa je potom prihvaćen i kondemnatorni tužbeni zahtjev te tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 181,66 eura sa zateznim kamatama od 16. srpnja 2007. do isplate sve u roku od 15 dana.

1.1. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.704,65 eura sa zateznim kamatama od 27. ožujka 2025. do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga smatrajući da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Posebno ističe kako deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlazi iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog na temelju ništetne odredbe kako je i propisano u članku 187. stavku 2. ZPP. Smatra da je nastupila i zastara potraživanja jer se radi o uplati koja je izvršena još 2007. godine te kako iznos od 181,66 eura koliko je naplaćeno ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u odnosu na vrijednost kredita od 20.010,36 švicarskih franaka predstavlja neznatan iznos tako da nije došlo do ravnoteže među ugovornim stranama. Smatra i da je ostvaren zahtjev transparentnosti jer se radi o vrlo uočljivoj odredbi a poziva se i na presudu suda Europske unije C-621/2017 od 3. listopada 2019. u kojoj je jasno navedeno kako banka ne mora klijentu prikazati ni strukturu troškova ni ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade a suprotni bi stav doveo do nesagledivih ekonomskih posljedica i potpune pravne nesigurnosti čime je došlo do povrede pravne sigurnosti i to članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

2.1. Pobija i odluku o troškovima postupka, smatrajući da deklaratorni dio zahtjeva ne ulazi u vrijednost predmeta spora, dodatno i iz razloga što svi troškovi tužiteljice nisu bili nužni za vođenje parnice pa tako nije bilo potrebe za dodatnim očitovanjem osim navoda iz tužbe, a naročito jer visina nije osporena te kako nije bilo nužno održavanje dvaju ročišta.

2.2. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva odnosno odbacivanjem tužbe te preinačenje odluke o troškovima postupka, s tim što potražuje i troškove žalbe u iznosu od 250,00 eura uvećanom za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% a podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2.1. Odluku o troškovima postupka posebno pobija i iz razloga što su troškovi određeni prema pogrešnoj vrijednosti predmeta spora jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva predstavlja manji ili uopće ne ulazi u vrijednost predmeta spora.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i pripadajućim zateznim kamatama a djelomično jest protiv odluke o troškovima postupka.

5. Predmet je spora najprije zahtjev tužiteljice KĆ protiv tuženika Privredne banke d.d. Zagreb za utvrđenje ništetnosti odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržane u točki 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9012334828 sklopljenog 13. ožujka 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita (potrošača) i tuženika kao davatelja kredita (trgovca) kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu koja iznosi 1,50% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu).

5.1. Tužiteljica je potom postavila i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 181,66 eura koji je tuženik naplatio kao naknadu za obradu zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu) sa zateznim kamatama od 16. srpnja 2007. do isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti jer prvostupanjski sud smatra ništetnom odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zbog toga što predstavlja dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca o kojoj tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač nije mogla pregovarati niti je u toj odredbi bilo obrazloženo o kojim se uslugama radi i koliko iznose troškovi što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

6.1. S obzirom na to da je nesporno koliko je tuženik naplatio po osnovi te naknade (181,66 eura) i to odmah prilikom prvog korištenja kredita (16. ožujka 2007.) tako što taj iznos nije ni stavio tužiteljici na raspolaganje, prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici taj iznos za zateznim kamatama od 16. srpnja 2007. (ovdje je prvostupanjski sud očito pogriješio jer je naplata izvršena 16. ožujka 2007. ali tužiteljica nije reagirala) do isplate.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari i pripadajućim zateznim kamatama, dok je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8.1. Jednako tako nije utvrđena povreda prava pravne sigurnosti jer je presuda valjano i razumno obrazložena.

9. U pogledu odluke o glavnoj stvari i pripadajućim zateznim kamatama nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica i tuženik 13. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima za iznos od 20.010,36 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja za kupnju novog vozila i na rok otplate od 84 mjeseca (sedam godina) te da Ugovor o kreditu (u točki 11.3.) sadrži odredbu o plaćanju naknade od 1,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je kredit u cijelosti vraćen.

10.1. Nije stoga sporno ni da je tuženik kao kreditor odmah ustegnuo iznos te naknade.

11. Iz izvedenih je dokaza pak utvrđeno da se radilo o Ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i da je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se to odnosilo i na spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva.

11.1. Kad se radi o takvim unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca kako je propisano u članku 81. stavku 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003. dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (13. ožujka 2007.) a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a on to u ovoj parnici nije dokazao iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi članka 81. stavka 4. ZZP/03.

11.2. Ovdje treba napomenuti kako tuženik nije predlagao saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu niti je priložio bilo kakve isprave iz kojih bi se moglo utvrditi da se o toj odredbi pojedinačno prigovaralo i da je tužiteljica dala informirani pristanak.

12. U konkretnom je slučaju stoga utvrđeno kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pojedinačno pregovaralo a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i da se ta odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača pa samim time i ništetnom.

12.1. Treba naime posebno naglasiti kako je sporni iznos po osnovi te naknade odmah oduzet od odobrenog kredita tako da je tužiteljici isplaćen manji iznos a ugovorene su kamate (po godišnjoj stopi od 5,10%) obračunate na cijeli iznos i prema njemu utvrđeni iznosi anuiteta.

12.1.1. Za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana međutim nije bitan samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužiteljica kao potrošač bila ograničena u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužiteljice i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez te naknade nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje ugovora o kreditu.

13. Tužiteljica je doduše bila informirana o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznosa (1,50% od vrijednosti kredita), ali ne i razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da je ta odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena (članak 84. ZZP/03).

14. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna prema članku 87. stavku 1. ZZP/03, a posljedica je ništetnosti vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredaba propisana u članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

15. Tuženik je primio cjelokupni iznos po osnovi ništetne odredbe u visini od 181,66 eura pa je taj iznos dužan vratiti tužiteljici zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate, kao nesavjesni stjecatelj koji je kriv za sklapanje Ugovora o kreditu s ništetnim odredbama, na temelju članka 1115. ZOO/05.

16. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio i o tijeku zateznih kamata a u vezi s tim i o nesavjesnosti tuženika koja je s obzirom na sve okolnosti konkretnog i brojnih sličnih slučajeva očita jer je tuženik kao trgovac i jača ugovorna strana kriv za ništetnost ugovorne odredbe a pravo se na isticanje ništetnosti ne gasi pa nije odlučno ni to koliko je vremena prošlo od stjecanja po osnovi ništetnosti odredbe koja djeluje ex tunc.

16.1. Osim toga, kao što je već navedeno, sporna je naknada ustegnuta kod prvog korištenja kredita tako da je tužiteljici isplaćen umanjeni iznos kredita a ugovorene su kamate (po početnoj stopi od 5,10% godišnje, promjenjivoj u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora) obračunate na cijeli iznos glavnice i uračunate u anuitete što znači da je tužiteljica platila tuženiku redovne kamate i na iznos naknade koji je odmah ustegnut i kojim je odmah raspolagao tuženik.

17. Tuženik neosnovano i dalje tvrdi da je nastupila zastara, jer se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti ugovorne odredbe a pravo se na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO/05) pa nije odlučno ni to koliko je vremena prošlo od stjecanja, tako da nije nastupila zastara koja i prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Broj: Su-IV-47/2020-2) počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18. Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da je prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari s pripadajućim zateznim kamatama zakonita i pravilna pa slijedom toga tuženikova žalba neosnovana.

19. Žalba je međutim u većemu dijelu osnovana protiv odluke o troškovima postupka; najprije iz razloga što je prvostupanjski sud, rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 12. veljače 2025., pogrešno odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.508,89 eura jer se deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sadržane u točki 11.3. Ugovora o kreditu istaknut uz zahtjev za činidbu (isplatu) i koji, kao i u konkretnom slučaju, treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, kako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017.

19.1. U ovom slučaju stoga vrijednost predmeta spora čini samo novčani zahtjev za isplatu u iznosu od 181,66 eura što znači da puna nagrada odvjetniku za svaku radnju iznosi 25 bodova (prema Tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine br. 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarifa) i 12,50 bodova (50%) za ročište na kojem je objavljena presuda (Tbr.9.t.3. Odvjetničke tarife).

19.2. Tužiteljici pripadaju troškovi nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe i dvaju podnesaka (od 3. i 18. prosinca 2024.) te zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu z glavnu raspravu po 25 bodova (125 bodova) i 12,5 bodova za zastupanje na ročištu na kojemu je objavljena presuda, što ukupno iznosi 137,50 bodova a prema vrijednosti boda od 2,00 eura i s porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25% ukupna nagrada odvjetniku iznosi 343,75 eura kojem iznosu treba pribrojiti i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i toliko na presudu pa ukupni tužiteljičini troškovi, obračunati prema mjerodavnoj vrijednosti predmeta spora od 181,66 eura iznose 370,29 eura.

19.2.1. Ovdje treba napomenuti kako tužiteljici uopće ne pripada trošak nagrade odvjetniku za sastavljanje podneska od 13. siječnja 2025. kojim je dopunjeno očitovanje na dopunu odgovora na tužbu na koju se dopunu tužiteljičin punomoćnik već očitovao u podnesku od 18. prosinca 2024. nakon što se prethodno očitovao i na prvotni odgovor na tužbu pa mu puna nagrada pripada za ta dva podneska (od 3. i 18. prosinca 2024.) u kojima je trebao iznijeti cjelokupno očitovanje na odgovor na tužbu i dopunu tog odgovora, tako da se sastavljanje podneska od 13. siječnja 2025. ne može smatrati potrebnim troškom za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP.

20. U preostalom dijelu žalba nije osnovana ni protiv odluke o troškovima postupka jer su, kao što je već navedeno u točki 19.2. ovoga obrazloženja, ti troškovi (u iznosu od 370,29 eura) bili potrebni za vođenje parnice i u skladu su s člankom 155. stavkom 1. ZPP).

20.1. To se odnosi i na nagradu odvjetniku za ročište na kojemu je objavljena presuda (50 bodova prema Tbr. 9. t.3. Odvjetničke tarife) na kojemu je bio nazočan odvjetnik Vinko Adžić iz Zagreba koji zastupa tužiteljicu zajedno s odvjetnikom Ivanom Adžićem iz Zagreba.

20.1.1. Iako je točno da tužiteljica nije obvezna biti na ročištu na kojemu se objavljuje presuda i da nedolazak na to ročište ne može rezultirali bilo kakvim posljedicama za tužiteljicu, tuženik nije u pravu kada smatra da se ne radi o potrebnom trošku, o čemu već postoji opsežna sudska praksa pa tako i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je shvaćanje o tome da se radi o potrebnim troškovima za koje stranke imaju pravo na naknadu u smislu članka 155. stavka 1. ZPP izrazio i u odluci Rev- 832/2022 od 22. ožujka 2022.

21. Tuženik je stoga dužan naknaditi tužiteljici troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 370,29 eura pa je u skladu s tim valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke prvostupanjske presude i odbiti tužiteljičin zahtjev za iznos od 1.334,36 eura (1.704,65 manje 370,29).

22. Kako je tuženik uspio samo u pogledu troškova postupka kao sporednog traženja (članak 35. ZPP) nema pravo na naknadu troškova žalbe.

23. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. te 373. točke 3. i 166. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 22. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić