REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-477/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj: P-1109/2024-6 od 5. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb te se presuda Općinskog suda Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj: P-1109/2024-6 od 5. veljače 2025. potvrđuje u točki I. i II. izreke.

II. Djelomično se usvaja žalba tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb protiv dijela odluke o parničnom trošku te se u tom dijelu presuda Općinskog suda Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj: P-1109/2024-6 od 5. veljače 2025. preinačuje na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 26,55 eura, dok se u preostalom dijelu žalba tuženika odbija a odluka o parničnom trošku potvrđuje.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom sud prvog stupnja odlučio je:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 3. st. 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog dana 26. srpnja 2007. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 30. srpnja 2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OV-25231/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ŽI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati ukupan iznos od 2.665,21 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

13,67 € tekućom od 15.02.2009.

13,76 € tekućom od 15.03.2009.

13,92 € tekućom od 15.04.2009.

13,86 € tekućom od 15.05.2009.

18,50 € tekućom od 15.06.2009.

18,65 € tekućom od 15.07.2009.

18,59 € tekućom od 15.08.2009.

18,62 € tekućom od 15.10.2009.

18,68 € tekućom od 15.11.2009.

18,56 € tekućom od 15.12.2009.

18,63 € tekućom od 15.01.2010.

18,39 € tekućom od 15.02.2010.

18,33 € tekućom od 15.03.2010.

17,93 € tekućom od 15.05.2010.

17,92 € tekućom od 15.06.2010.

17,61 € tekućom od 15.07.2010.

17,52 € tekućom od 15.08.2010.

17,15 € tekućom od 15.09.2010.

17,46 € tekućom od 15.10.2010.

17,35 € tekućom od 15.11.2010.

17,38 € tekućom od 15.12.2010.

16,54 € tekućom od 15.01.2011.

16,91 € tekućom od 15.02.2011.

16,99 € tekućom od 15.03.2011.

38,23 € tekućom od 15.05.2011.

37,68 € tekućom od 15.06.2011.

37,45 € tekućom od 15.07.2011.

56,73 € tekućom od 15.08.2011.

61,62 € tekućom od 15.09.2011.

62,59 € tekućom od 15.10.2011.

62,82 € tekućom od 15.11.2011.

62,67 € tekućom od 15.12.2011.

62,69 € tekućom od 15.01.2012.

62,36 € tekućom od 15.02.2012.

62,30 € tekućom od 15.03.2012.

62,40 € tekućom od 15.04.2012.

62,40 € tekućom od 15.05.2012.

62,29 € tekućom od 15.06.2012.

62,30 € tekućom od 15.07.2012.

62,38 € tekućom od 15.08.2012.

62,42 € tekućom od 15.09.2012.

1.270,96 € tekućom od 15.10.2012., do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.358,36 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja tj. 5. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu izjavio je tuženik, kako navodi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupa iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pobija i odluku o troškovima postupka. U bitnome tuženik navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni jasne, razumljive i uočljive, te navodi da je tužitelj bio informiran o svi odredbama ugovora. Prvostupanjski sud da nije proveo dokaze saslušanjem predloženih svjedoka. Osporava i stav prvostupanjskog suda o prigovoru zastare. Navodi da je ugovaranje kredita u valuti odnosno uz valutnu klauzulu bilo dopušteno da su kamate određena u skladu sa zakonom o kreditnim institucijama, te da odredbe ugovora nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga da je sud prvog stupnja pogrešno odredio tijek zateznih kamata, da se nije imalo u vidu da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d. koja nije bila obuhvaćena kolektivnom tužbom, da sud nije obrazložio zašto prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, da se neosnovano imala u vidu samo pozitivna a ne negativna razlika te da je u pobijanoj presudi prvostupanjski sud propustio pogrešno priznao trošak sudske pristojbe, priznao je dvostruki trošak za pristup ročištu za objavu presude iako trošak objave presude nije nužan i da je pogrešno primijenio materijalno pravo primjenom izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" broj: 138/23; dalje: Tarifa). Tuženik predlaže žalbu usvojiti i pobijanu presudu preinačiti te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženiku dosuditi troškove postupka. Podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih navoda i razloga a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu postupka na koju žalitelj ukazuje a niti onu na koju se pazi po službenoj dužnosti. Materijalno pravo je pravilno primijenjeno, a činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno.

6. Nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. Prvostupanjski sud je jasno obrazložio odbijanje prigovora zastare, a iz presude (i tužbe) jasno proizlazi i da se tužitelj pozvao na pravne učinke pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora u pogledu razmatranih pitanja.

7. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 388. st. 4. ZPP jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao činjenica koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

9. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. st.3. Ugovora o namjenskom kreditu te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova porasta tečaja valute švicarski franak temeljem stjecanja bez osnove.

10. Tužitelj se u tužbi poziva na pravomoćne presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi i u svezi toga na odredbu članka 502.a ZPP-a.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka, a i sada su žalbenoj fazi sporno je, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li potraživanje tužitelja vezano uz pitanja takozvane kolektivne tužbe i da li su navedene odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita ništetne. Sporna je visina tužbenog zahtjeva.

12. Presude donesene u kolektivnom sporu u slučaju potrošač odnose se na sve potrošačke kredite zaključene s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom prema jednostranoj odluci banke, kao i na one koji su još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

13. U ovom postupku nije sporno da je između tužitelja i Slavonske banke d.d. koja je prednik tuženika, 26. srpnja 2007. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke za kupnju osobnog vozila, da je kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 16.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 7 godina, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važeće na dan plaćanja, da je navedenim Ugovorom o kreditu ugovorena i „čvrsta valutna klauzula“.

14. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, a u kojem je sudjelovao i tuženik (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 09. travnja 2015. te poslovni broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., budući je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene. Navedeno sve sukladno odredbama članaka 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.

14.1. Posljedično tome, sud prvog stupnja, nadalje zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli počela teči donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa računajući od tada do podnošenja ove tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastarijevaju ove novčane tražbine.

15. Pravilno je prvostupanjski sud temeljem čl. 502.c ZPP utvrdio da je vezan za navedena pravna utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, jer se tužitelj u tužbi na ta pravna utvrđenja pozvao ( Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

16. Pravilno je sud prvog stupnja na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru, pri čemu mu nije prezentirana mogućnost pregovaranja o pojedinoj ugovornoj odredbi.

17. Stoga, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o unaprijed formuliranom, standardnom ugovoru, na tuženiku je, prema čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 125/07 i 79/07, dalje: dalje: ZZP), bio teret dokaza da tome nije bilo tako, a tuženik to nije dokazao, jer je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka, za kojeg je naveo da je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora. Sud prvog stupnja nije mogao provesti dokaz za saslušanjem sudužnika u sklapanju predmetnog ugovora, jer nijedna osoba nije sudjelovala u tom svojstvu.

18. Predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. st. 1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

19. Prvostupanjski je sud u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Deane Vuković kao i njenu usmenu dopunu, jer je vještak odgovorio na sve prigovore tuženika dajući za to jasne i dostatne razloge, a temeljem tog nalaza tužitelj je precizirao svoj tužbeni zahtjev. Zbroj pojedinačnih iznosa navedenih u točki II. izreke odgovaraju zatraženom iznosu od 2.665,21 eur. Vještak se jasno očitovao na primjedbe koje je tuženik imao na njen pismeni nalaz o čemu se sud prvog stupnja izjasnio u svom obrazloženju koje prihvaća ovaj sud, jer nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje objektivnim i stručnim. Da bi se moglo odlučivati o prijeboju pozitivnih i negativnih tečajnih razlika tuženik je trebao staviti prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev. Kako to nije učinio taj je prigovor ocjenjen neosnovanim.

20. Prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH zauzetom u odluci broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., prihvaćenim i po Sudu Europske unije u predmetima C-609/19; spojeni predmeti C-776/19 i C-782/19, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 individualnih restitucijskih zahtjeva, a u individualnim parnicama radi isplate pokrenutim povodom pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi primjenjuje se opći petogodišnji rok zastare.

21. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj: Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., u individualnim parnicama pokrenutim po presudi broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i glavnici koja se valutnom klauzulom veže uz švicarski franak, a tuženik tijekom postupka nije pružio dokaze o postojanju okolnosti koje bi isključile vezanost suda za navedene pravomoćne odluke iz kolektivnog spora, pa je žalbeni razloga tuženika o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog činjenice da prvostupanjski sud u ovom postupku nije utvrđivao ništetnost spornih odredbi neosnovan.

22. Ne stoje daljnji prigovori tuženika da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran da bi razumio ključne odredbe kredita. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci donesenoj u ovom predmetu ( i odlukama Rev-369/2023-2 od 24. svibnja 2023., broj Rev-434/2023-2 od 8. studenog 2023. i dr. ), u situaciji kada banka kao tuženik tvrdi i predlaže dokaze da je tužitelj kao potrošač bio odgovarajuće informiran, sud se ne može pozivati samo na utvrđenje iz odluka kolektivnog spora, već treba provesti kontradiktorni postupak radi utvrđenja tih činjenica i izvesti dokaze koje je banka predložila u tom postupku i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeniti postojanje činjenica koje nisu utvrđivane u kolektivnom sporu. U konkretnom slučaju, iz stanja predmeta proizlazi da je tuženik pored dokaza koje je prvostupanjski sud izveo, u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, predlagao saslušanje svjedoka od kojeg dokaza je kasnije odustao, te je na temelju iskaza tužitelj utvrđeno da je predmetni ugovor tipski ugovor, pripremljen od strane tuženika i o čijim odredbama se nije pregovaralo i na koji tužitelj nije mogao utjecati. Prvostupanjski sud dao je opširno obrazloženje u svezi informiranosti tužitelja o uvjetima kreditiranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

23. Nije osnovan niti žalbeni razlog kojim tuženik osporava stav prvostupanjskog suda glede početka tijeka zateznih kamata na dosuđene mjesečne iznose. Na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule pravilno je određen početak tijeka zateznih kamata počev od plaćanja mjesečnih anuiteta. Pozivom na odredbu 1115. ZOO, tuženik tvrdi da je pošten stjecatelj i da stoga tužitelj nema pravo na zatezne kamate od dana dospjelosti mjesečnih anuiteta. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odlukama banke i valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita. O zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke pravilno je odlučeno temeljem članka 1115. ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

24. Prvostupanjski sud je pravilno razjasnio pravno sljedništvo između prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek s kojom je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu, pravilno utvrđujući da je Slavonska banka d.d. Osijek 2009. pripojena Hypo Alpe Adria Bank d.d. i kao pripojeno društvo prestala postojati pri čemu da je Hypo Alpe Adria Bank d.d. preuzeo cjelokupnu imovinu i obveze Slavonske banke d.d. i time postao pravni slijednik Slavonske banke d.d. sukladno odredbi čl. 522. Zakona o trgovačkim društvima pravilno dalje utvrđujući da je Hypo Alpe Adria bank d.d. 2016. promijenila naziv tvrtke u Addiko Bank d.d. sada tuženika. S obzirom na navedena utvrđenja, tuženik je pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

25. Slijedom iznijetog žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, pa je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točci I izreke ove presude.

26. Odluka o troškovima postupka koji su dosuđeni tužitelju temelje se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 -dalje Tarifa). Prema odredbi Tbr. 52 Tarife, odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, i vrijednost boda se obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, to tuženik neosnovano pobija i odluku o troškovima postupka.

27. Tuženik osnovano ističe da nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/2023.), tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa su oslobođeni od plaćanja pristojbi (čl. 11. st.1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama). Obzirom da je sud prvog stupnja tužitelju priznao na ime troška sudske pristojbe zatraženi iznos od 26,55 eura to je taj njegov zahtjev valjalo odbiti preinačenjem odluke o trošku u tom dijelu.

28. Osim toga ocjena je ovog suda da je neosnovano tužitelju priznat trošak od 100,00 eura pored priznatog troška od 100,00 eura, sve na ime pristupa punomoćniku tužitelja na ročište za objavu presude.

29. Prema Tbr. 9. t.3. Tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. t.1., 4., 7. i 8. ali ne više od 50 bodova.

30. Obzirom da tužitelj ima pravo na naknadu tog troška u visini od 100,00 eura a ne 200,00 eura kako je odlučeno pobijanom presudom, to je i u tom dijelu valjalo preinačiti pobijanu presudu te odlučiti kao u točki II. izreke.

31. Tuženik je uspio u žalbenom postupku u neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedan zahtjev, pa mu nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, te je primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

32. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove odluke.

U Puli 22. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić