REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-537/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. u Zagrebu, Pisarnica Slavonski Brod, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535 zastupana po punomoć. iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-290/2023-19 od 14. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-290/2023-19 od 14. veljače 2025.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 198-50-3788143 sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, zaključenog dana 17. studenog 2006., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca, dana 20. studenog 2006., pod poslovnim brojem OU-1456/2006, a koji u dijelu čl. 1. glasi: "iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 24,897.19 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.", u dijelu čl. 2. glasi "redovna kamata... promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...", u dijelu čl. 7. glasi "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“,

u dijelu čl. 9. st. 3. glasi "Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja ovog Ugovora." i u dijelu čl. 9. st. 4. glasi „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom…“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 3.377,04 EUR (slovima: tritisućetristosedamdesetsedam eura i četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi

- na iznos od 0,97 EUR od 01.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 12,51 EUR od 01.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 0,38 EUR od 01.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 15,80 EUR od 01.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,17 EUR od 01.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 19,24 EUR od 01.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,57 EUR od 01.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 17,14 EUR od 01.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,55 EUR od 01.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,17 EUR od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,07 EUR od 01.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,85 EUR od 01.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,70 EUR od 01.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,90 EUR od 01.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,28 EUR od 01.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 15,99 EUR od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 19,84 EUR od 01.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 18,96 EUR od 01.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 24,19 EUR od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 23,20 EUR od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 25,13 EUR od 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 41,87 EUR od 01.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 38,42 EUR od 01.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 48,95 EUR od 01.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 45,31 EUR od 01.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 39,46 EUR od 01.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 51,81 EUR od 01.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 67,51 EUR od 01.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 56,39 EUR od 01.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 60,29 EUR od 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 55,33 EUR od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 56,22 EUR od 01.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 77,27 EUR od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 79,32 EUR od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 96,91 EUR od 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 87,88 EUR od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 77,99 EUR od 01.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 76,51 EUR od 01.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 75,75 EUR od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 80,44 EUR od 01.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 84,53 EUR od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 85,08 EUR od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 82,25 EUR od 01.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 84,16 EUR od 01.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 85,47 EUR od 01.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 83,27 EUR od 01.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 83,85 EUR od 01.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 82,20 EUR o d 01.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 78,63 EUR od 01.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 82,43 EUR od 01.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 84,26 EUR od 01.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 82,98 EUR od 01.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 75,81 EUR od 01.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 81,90 EUR od 01.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 82,43 EUR od 01.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 80,05 EUR od 01.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 72,63 EUR od 01.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 72,44 EUR od 01.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 74,26 EUR od 01.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 77,18 EUR od 01.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 81,23 EUR od 01.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 79,14 EUR od 01.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 80,62 EUR od 01.12.2013. godine do isplate

sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 eura (slovima: tisućuosamsto eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška ovog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.800,00 eura, kao neosnovan.

2. Žalbom koja je pravovremena i dopuštena tu presudu pobija tuženik, kako navodi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnom, navodi da je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima. Navodi da prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Navodi da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da ugovorne strane nisu pregovarale o kamatnoj stopi uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu, da pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, da je tužitelju pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, da je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije Ugovora, te da prije zaključenja Ugovora tužitelj nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu. Ukazuje da prvostupanjski sud nije utvrđivao jesu li sporne odredbe tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, čime je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača. Prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite pri čemu je zanemario okolnosti konkretnog slučaja a osim toga nije pravilno primijenio niti odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača jer s obzirom su sporne odredbe u konkretnom slučaju jasne, razumljive i uočljive, nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ukazuje da se na raspravi održanoj 15. siječnja 2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbe te da je stoga sud trebao taj dio tužbenog zahtjeva odbiti. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1.Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 1. i određenih dijelova čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 198-50-3788143 koji je sklopljen između stranaka 17. studenog 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) a koje odredbe se odnose na ugovorenu redovnu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i zahtjev za isplatu iznosa od 3.377,04 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao temeljem nepoštenih i time ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sadržanim u predmetnom Ugovoru o kreditu pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) i presudama VSRH Rev 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

6. Prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza, kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbi sadržanih u članku 1. te članku 2. i članku 7. u dijelu čl. 9. stavka 3. i 4. Ugovora o kreditu zaključujući da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao slabije ugovorne strane; da je odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu koji je tužitelju predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu dok je odredba o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u članku 1. i članku 7. ugovora neodređena i nepoštena, o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru; da je tuženik kao bankarska institucija, raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano; da su te odredbe protivne prisilnim propisima i moralu društva te su stoga ništetne (čl. 322.ZOO) pozivajući se pritom na učinak navedene presude iz kolektivnog spora koja se na temelju odredbe čl. 502.c ZPP direktno primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno tom presudom.

6.1. Pri tome je prvostupanjski sud kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare zaključujući da je tužitelj u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a predmetnu tužbu je podnio dana 12. lipnja 2019. dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pri čemu se pozvao na odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018. te pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ovaj sud je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nije počinjena navedena bitna povreda odredba parničnog postupka jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su obrazložene jasno i dostatno, a ista nije opterećena bilo kakvim nedostacima koji bi ovome sudu onemogućili da u žalbenom stadiju postupka ispita njenu pravilnost i zakonitost. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju niti činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja a niti primjena materijalnog prava u dijelu kojim je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, niti u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.377,04 eura zateznom kamatom.

9. Protivno žalbi tuženika prvostupanjski sud je utvrdio sve pravno relevantne činjenice i razmotrio sve navode o pravnim pitanjima, te je izveo dokaze koje su stranke predložile.

10. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu utemeljenim na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.1. Suprotno shvaćanju žalitelja, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. dalje ZZP/07), vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, a imajući na umu i pravna shvaćanja iz navedenih postupaka radi kolektivne zaštite potrošača, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi, pravilno zaključio i o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

10.2. Osim toga, pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena o promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, u cijelosti je podudarno sa pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u svojim odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke, pa tako i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. -dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP/07). Iz toga razloga je i postupanje tuženika po pitanju ugovaranja kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o načinu promjene kamatne stope i o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

10.3. Naime, prema čl. 96. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 99. istog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10.4. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope te rizik i posljedice intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

10.5. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi.

11. Žalbeni navodi tuženika da je prije zaključenja Ugovora o kreditu a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je tuženik u to vrijeme nudio klijentima, tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF, a to suprotno shvaćanju tuženika, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji tuženik nije dokazao, a niti to tvrdi. Naime, tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice kojim određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, a izostanak takvih informacija nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora, pa se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su ništavi dijelovi odredaba Ugovora o kreditu opisani u toč. 9. ovog obrazloženja.

12. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa zaključujući da je temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik nezakonito naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, u iznosu od 3.377,04 eura (koja visina prema navodima žalbe nije sporna) i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa sukladno odredbi čl. 323. st.1. i čl. 1111. ZOO dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

12.1. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nesavjestan stjecatelj zbog čega mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada.

13. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule 14. lipnja 2018., (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017), a tužitelj je postavio restitucijski zahtjev tužbom koja je na prvostupanjskom sudu zaprimljena 6. lipnja 2023. dakle u okviru zastarnog roka od pet godina od trenutka pravomoćnosti navedenih odluka, to je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

14. Slijedom iznijetog žalbu tuženika je valjalo kao neosnovanu odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 368. st.1. ZPP).

15. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 166.st.1. u svezi s čl. 154. st.1. ZPP.

U Puli 22. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić