REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-145/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-1819/2024-9 od 19. prosinca 2024., Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u sjednici održanoj 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama i potvrđuje presuda poslovni broj: P-1819/2024-9 od 19. prosinca 2024. Općinskog građanskog suda u Zagrebu u točkama I. i II. izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba protiv odluke o troškovima postupka pa se ta odluka, sadržana u točki III. prvostupanjske presude preinačuje tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.224,54 eura sa zateznim kamatama od 19. prosinca 2024. do isplate po stopi kako je to određeno u prvostupanjskoj presudi, dok se u preostalom dijelu – za iznos od 250,00 eura – odbija tužiteljičin zahtjev.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja najprije je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 029-50-3979234 sklopljenog 20. ožujka 2007. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužiteljice OH kao korisnika kredita i davatelja osiguranja kojom je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva, dakle točka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu koja iznosi 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita pa je potom prihvaćen kondemnatorni tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici na ime plaćanja naknade za obradu zahtjeva iznos od 461,25 eura sa zateznim kamatama od 27. ožujka 2007. do isplate (u točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude) te naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.474,54 eura sa zateznim kamatama od 19. prosinca 2024. do isplate sve to u roku od 15 dana (u točki III. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga ističući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) kao i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost.

2.1. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog pogrešne primjene članka 326. u vezi s člankom 186.a ZPP a pobija i odluku o troškovima postupka zbog pogrešne primjene članka 155. stavka 1. ZPP posebno ističući kako nije bilo razloga za dosuđenje troškova za sastavljanje podnesaka od 16. svibnja i 30. studenog 2024., kao ni za zastupanje na ročištu za objavu presude.

2.2. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i dosuđenjem cjelokupnih troškova postupka koji uključuju i troškove žalbe u iznosu od 316,36 eura.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama a djelomično jest protiv odluke o troškovima postupka.

5. Predmet je spora najprije zahtjev tužiteljice OH protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za utvrđenje ništetnosti odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržane u točki 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3979234 sklopljenog 20. ožujka 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita (potrošača) i tuženika kao davatelja kredita (trgovca) kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu koja iznosi 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu).

5.1. Tužiteljica je potom postavila i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 461,25 eura koji je tuženik naplatio kao naknadu za obradu zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu) sa zateznim kamatama od plaćanja 27. ožujka 2007. do isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti jer prvostupanjski sud smatra ništetnom odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zbog toga što predstavlja dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca o kojoj tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač nije mogla pregovarati niti je u toj odredbi bilo obrazloženo o kojim se uslugama radi i koliko iznose troškovi što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

6.1. S obzirom na to da je nesporno koliko je tuženik naplatio po osnovi te naknade (461,25 eura) i to odmah prilikom prvog korištenja kredita (26. ožujka 2007.) tako što taj iznos nije ni stavio tužiteljici na raspolaganje, prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici taj iznos za zateznim kamatama od 27. ožujka 2007. do isplate.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari i pripadajućim zateznim kamatama, dok je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8.1. Jednako tako nije utvrđena ni povreda prava na pravično suđenje (presuda je valjano obrazložena a tuženiku nije onemogućeno predlaganje dokaza), kao ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s primjenom članaka 186.c i 326. ZPP jer okolnost što se zastara računa tek od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ne znači da tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.

9. U pogledu odluke o glavnoj stvari i pripadajućim zateznim kamatama nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica i tuženik 20. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima za iznos od 23.130,86 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja za kupnju novog vozila i na rok otplate od 84 mjeseca (sedam godina) te da Ugovor o kreditu (u točki 3.) sadrži odredbu o plaćanju naknade od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je kredit u cijelosti vraćen s nadnevkom 20. svibnja 2014.

10.1. Nije stoga sporno ni da je tuženik kao kreditor odmah ustegnuo iznos te naknade.

11. Iz izvedenih je dokaza pak utvrđeno da se radilo o Ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i da je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se to odnosilo i na spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva.

11.1. Kad se radi o takvim unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca kako je propisano u članku 81. stavku 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003. dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (20. ožujka 2007.) a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a on to u ovoj parnici nije dokazao iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi članka 81. stavka 4. ZZP/03.

11.2. Ovdje treba napomenuti kako tuženik nije predlagao saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu a od materijalnih je dokaza priložio samo Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1. prosinca 2006. do 31. ožujka 2007. iz kojih u pogledu troška obrade kredita proizlazi samo da je naplata jednokratna, prilikom korištenja kredita i da trošak obrade i osiguranje kredita ovise o modelu osiguranja kredita a u dijelu koji se odnosi na modele osiguranja kredita naznačeni su troškovi obrade kredita u rasponu od 1,30 do 1,50% (stranice 17 i 18 spisa – dalje: Promotivni uvjeti)

12. U konkretnom je slučaju stoga utvrđeno kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pojedinačno pregovaralo a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i da se ta odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača pa samim time i ništetnom.

12.1. Treba naime posebno naglasiti kako je sporni iznosi po osnovi te naknade odmah oduzet od odobrenog kredita tako da je tužiteljici isplaćen manji iznos a ugovorene su kamate obračunate na cijeli iznos i prema njemu utvrđeni iznosi anuiteta.

12.1.1. Za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana međutim nije bitan samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužiteljica kao potrošač bila ograničena u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužiteljice i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez te naknade nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje ugovora o kreditu.

13. Tužiteljica je doduše bila informirana o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznosa (3,30% od vrijednosti kredita), ali ne i razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da je ta odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena (članak 84. ZZP/03).To nije bilo pojašnjeno ni u Promotivnim uvjetima na koje se tuženik poziva.

14. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna prema članku 87. stavku 1. ZZP/03, a posljedica je ništetnosti vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredaba propisana u članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

15. Tuženik je primio cjelokupni iznos po osnovi ništetne odredbe u visini od 461,25 eura pa je taj iznos dužan vratiti tužiteljici zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja 27. ožujka 2007. do isplate, kao nesavjesni stjecatelj koji je kriv za sklapanje Ugovora o kreditu s ništetnim odredbama, na temelju članka 1115. ZOO/05.

16. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio i o tijeku zateznih kamata a u vezi s tim i o nesavjesnosti tuženika koja je s obzirom na sve okolnosti konkretnog i brojnih sličnih slučajeva očita jer je tuženik kao trgovac i jača ugovorna strana kriv za ništetnost ugovorne odredbe a pravo se na isticanje ništetnosti ne gasi pa nije odlučno ni to koliko je vremena prošlo od stjecanja po osnovi ništetnosti odredbe koja djeluje ex tunc.

16.1. Osim toga, kao što je već navedeno, sporna je naknada ustegnuta kod prvog korištenja kredita tako da je tužiteljici isplaćen umanjeni iznos kredita a ugovorene su kamate (po početnoj stopi od 5,20% godišnje, promjenjivoj u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora) obračunate na cijeli iznos glavnice i uračunate u anuitete a u konkretnom slučaju i na preostali iznos glavnice od 5.000,00 švicarskih franaka koji je trebao biti otplaćen odjednom zajedno sa zadnjim anuitetom (prema točki 7. - način otplate Ugovora o kreditu), što znači da je tužiteljica platila tuženiku redovne kamate i na iznos naknade koji je odmah ustegnut i kojim je odmah raspolagao tuženik.

17. Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da je prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari s pripadajućim zateznim kamatama zakonita i pravilna pa slijedom toga tuženikova žalba neosnovana.

18. Žalba je međutim djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo dosuđenjem tužiteljici i troškova nagrade odvjetniku za sastavljanje podneska od 30. studenog 2024. kojim je samoinicijativno, dakle bez da ga je sud na to pozvao, dopunio očitovanje na tuženikov odgovor na tužbu od 8. svibnja 2024. na koji se tužiteljica po punomoćniku očitovala u podnesku od 16. svibnja 2024. za koji je odvjetniku priznata puna nagrada.

18.1. Sastavljanje naknadnog podneska s očitovanjem na navode iz odgovora na tužbu nakon održanog pripremnog ročišta na kojemu tuženik nije nadopunjavao odgovor na tužbu slijedom toga nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP pa je za iznos dosuđenih troškova u visini od 250,00 eura (100,00 bodova prema vrijednosti boda od 2,00 eura i s porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25%) valjalo odbiti tužiteljičin zahtjev i na taj način djelomično preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke prvostupanjske presude.

18.2. U preostalom dijelu tuženikova žalba nije osnovana jer su svi ostali troškovi (sastavljanje tužbe i podneska očitovanja na navode iz odgovora na tužbu te zastupanje na jednom pripremnom i jednom ročištu za glavnu raspravu te ročištu za objavu presude, kao i troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu) bili potrebni za vođenje parnice i u skladu su s člankom 155. stavkom 1. ZPP pa je tuženik dužan tužiteljici naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.224,54 eura (1.474,54 manje 250,00).

18.2.1. To se odnosi i na nagradu odvjetniku za ročište na kojemu je objavljena presuda (50 bodova prema Tbr. 9. t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 138/2023) na kojem je bio nazočan odvjetnik Vinko Adžić iz Zagreba koji zastupa tužiteljicu zajedno s odvjetnikom Ivanom Adžićem iz Zagreba.

18.2.2. Iako je točno da tužiteljica nije obvezna biti na ročištu na kojemu se objavljuje presuda i da nedolazak na to ročište ne može rezultirali bilo kakvim posljedicama za tužiteljicu, tuženik nije u pravu kada smatra da se ne radi o potrebnom trošku, o čemu već postoji opsežna sudska praksa pa tako i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je shvaćanje o tome da se radi o potrebnim troškovima za koje stranke imaju pravo na naknadu u smislu članka 155. stavka 1. ZPP izrazio i u odluci Rev- 832/2022 od 22. ožujka 2022.

19. Tuženik nema pravo na naknadu troškova žalbe jer je djelomično uspio samo u pogledu troškova postupka kao sporednog traženja (članak 35. ZPP).

20. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. te 373. točke 3. i 166. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 22. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić