*

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-223/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Aleku Koniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Hondl, Konić, Šimunović, Batur i partneri iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P- 352/2024-10 od 23. prosinca 2024., Općinskog suda u Kutini, u sjednici održanoj 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: P-352/2024-10 od 23. prosinca 2024., Općinskog suda u Kutini te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno najprije ništetnom odredba članka 3. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 043-50-6190970 sklopljenog 13. prosinca 2012. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb kao kreditora i tužitelja RJ iz [adresa] kao korisnika kredita (dalje: Ugovor o kreditu) a koja odredba glasi: „Naknada za obradu kredita: 4,50 % (četiri zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ pa je potom prihvaćen i kondemnatorni tužbeni zahtjev te tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 782,40 eura sa zateznim kamatama od 14. prosinca 2012. do isplate sve u roku od 15 dana.

1.1. Odlučeno je i o troškovima parničnog postupka pa je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju te troškove u iznosu od 562,50 eura sa zateznim kamatama od 23. prosinca 2024. do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga smatrajući da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) jer da presuda ima nedostatak zbog kojih se ne može ispitati. Smatra i kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su jasne, lako razumljive i uočljive a takva je bila i odredba o ugovaranju naknade za obradu kredita te kako sud nije imao mogućnost ispitivati je li ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu pravima i obvezama strana na štetu potrošača s obzirom na to da se u konkretnom slučaju o njoj pojedinačno pregovaralo. U pogledu pogrešne primjene materijalnog prava ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđeno u postupku kolektivne zaštite tako da presuda iz kolektivnog spora nema učinak na ovu parnicu. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te nalaganje tužitelju da mu naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate te trošak žalbe (ne navodeći iznos) a podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja FJ za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. stavka 1. Ugovora o kreditu od 13. prosinca 2012. kojom su stranke ugovorile plaćanje naknade za obradu kredita od 4,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita pa potom i zahtjev za vraćanje iznosa plaćenog po toj osnovi u visini od 782,40 eura sa zateznim kamatama od 14. prosinca 2012. do isplate.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da je navedena ugovorna odredba ništetna u smislu mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09, 79/09., 89/09., 133/09., i 78/12. – dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (13. prosinca 2012.) te da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos plaćene naknade (782,40 eura) po pravilu iz članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana plaćanja (14. prosinca 2012.) primjenom članka 1115. ZOO/05.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda u cijelosti zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni drugih žalbenih razloga jer je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

9. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima za iznos od 131.000,00 švicarskih franaka te da Ugovor o kreditu sadrži i odredbe o plaćanju naknade za odobrenje kredita (tzv. ulazna naknada) koja je naknada ugovorena u članku 3. stavka 1. Ugovora o kreditu i da iznosi 4,50% od iznosa kredita i naplaćena odmah i jednokratno već prilikom isplate kredita tužitelju tako da mu je odobreni kredit isplaćen u iznosu smanjenom za iznos te ulazne naknade koja iznosi 782,40 eura.

9.1. Nije stoga sporno ni da je kreditor odmah ustegnuo iznos navedene naknade.

9.2. Nije sporno ni da se radilo o nenamjenskom kreditu i da je tužitelj sklopio ugovor u svojstvu potrošača.

10. Iz izvedenih je pak dokaza utvrđeno kako se radilo o Ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se to odnosilo i na spornu ugovornu odredbu o naknadi za odobrenje kredita sadržanu u članku 3. stavku 1. Ugovora o kreditu.

10.1. Kad se radi o takvim unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca kako je propisano u članku 96. stavku 2. ZZP/07, a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo, što on u ovoj parnici nije dokazao iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi članka 96. stavka 4. ZZP/07.

11. U konkretnom je slučaju stoga utvrđeno kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o naknadi za odobrenje kredita nije pojedinačno pregovaralo a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i da se ta odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa samim time i ništetnom (prema člancima 96. stavku 1. i 102. stavku 1. ZZP/07).

11.1. Treba naime posebno naglasiti kako je sporni iznos po osnovi naknade za odobrenje kredita odmah oduzet od odobrenog kredita tako da je tužitelju isplaćen manji iznos a ugovorene su kamate obračunate na cijeli iznos i prema njemu utvrđeni iznosi anuiteta.

11.1.1. Za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana međutim nije bitan samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužitelj kao potrošač bio ograničen u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužitelja i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez tih naknada nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje Ugovora o kreditu.

12. Tužitelj je stoga bio informiran o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznosi (4,50% od odobrenog kredita), ali ne i razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da je ta odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li poštena (članak 99. ZZP/07).

13. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna prema članku 102. stavku 1. ZZP/07, a posljedica je ništetnosti vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredaba, kako je propisano u članku 323. stavku 1. ZOO/05.

14. Tuženik je primio cjelokupni iznos po osnovi ništetne odredbe u ukupnoj visini od 782,40 eura pa je taj iznos dužan vratiti tužitelju zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja 14. prosinca 2012. do isplate, kao nesavjesni stjecatelj koji je kriv za sklapanje Ugovora o kreditu s ništetnim odredbama, na temelju članka 1115. ZOO/05.

15. Prvostupanjski sud stoga nije utemeljio odluku o tužbenom zahtjevu na pravnim utvrđenjima iz presude donesene u kolektivnom sporu, kako to pogrešno u žalbi navodi tužitelj, već na temelju činjenica koje je utvrdio u ovom postupku a koje su odlučne u primjeni mjerodavnih odredaba ZZP/07.

16. Iz svega navedenoga proizlazi nepostojanje žalbenih razloga zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu a ni onih na koje se pazi po službenoj dužnosti (odluku o troškovima nije pobijao zbog pogrešne primjene materijalnog prava) pa je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti (uključujući i odluku o parničnim troškovima koju tuženik nije pobijao zbog pogrešne primjene materijalnog prava) te ujedno odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe pa time, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 22. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić